TwitterFacebookPinterestGoogle+

     Razgovor s dr. Zdenkom Čorkalo povodom izlaska njezine nove knjige”Betty iz Rijeke”

  • Written by:

Uvodna misao knjige je : Ako radost zakasni, ako ne dođe na vrijeme, više nije ushit, to je gotovo promašena radost.

Dr. Zdenka Čorkalo umirovljena splitska liječnica, specijalistica iz anesteziologije i reanimatologije , nagrađena naša književnica s objavljnih 12 knjiga u kojima opisuje svoja ratna iskustva u pokretnim kirurškim timovima tijekom 5 godina Domovinskog rata, u osam ratnih bolnica Hrvatske i BIH. Članica je Društva hrvatskih književnika Zagreb i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. 

 

Vaše ime kao spisateljice i autorice dvanaest knjiga neizbježno priziva svjedočanstva liječnice anesteziologinje na ratnim terenima našeg obrambenog Domovinskog rata. Ni vaša knjiga „ Betty iz Rijeke“, koja je upravo izašla iz tiska, nije iznimka, iako otvara stranicu  vašeg autobiografskog prvijenca.  Kako ste se odlučili na ovaj spisateljski iskorak?

Betty je bila jedna sićušna, skromna i dobra žena, moja gazdarica u čijem potkrovlju sam stanovala tijekom studiranja na Medicinskom fakultetu u Rijeci, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nisam bila nesamostalna jer  sam se, par dana prije nego je počela nastava na prvoj godini fakulteta, vratila iz Njemačke gdje sam radila  da bih mogla započeti studiranje. Ono što je mene vezalo uz Betty je njezina dobrota, mudrost i radost.  U mojem srcu je ostalo netaknuto, dragocjeno  pletivo kojim me omatala tada a i sada kad god život zafijuče jače nego mogu podnijeti. Dobrota je vertikala. Moćna osobina osobe koja ne uzmiče, ali se ni ne propinje da bi je vrhunci vidjeli. Ono što dobrota nije, lakše, prodornije  zauzima viđenija mjesta, stvara se dojam da su bitne samo horizontalne vrijednosti. Betty je bila vertikala. Svojim zalaganjem  da me iz tamnih oblaka ne zapljusne uvijek hladna kiša i promrzne riječka bura, preplitala je staze i stazice iz dana u dan, pa tako nekoliko godina. Ona je živjela u Rijeci sama, bez ikoga svoga. Posjećivala nas je u Zagrebu kad smo se tamo preselili a kasnije i u Splitu gdje sam nastavila raditi kao anesteziolog u Kliničkom bolničkom centru.  Onda je započeo obrambeni  Domovinski rat. Umrla je 1995. u Rijeci  dok sam ja u pokretnim kirurškim bolnicama pratila crtu bojišnice, pet godina u osam bolnica Hrvatske i BiH. Izgubila sam ju iz vida i nisam joj s nekoliko sitnih novčića osigurala grobarinu, tako , dok sam se ja snašla, nju su premjestili u zajedničku grobnicu. Žalim zbog toga. Onda sam odlučila da ona, koja nema svoj grob – imat će svoju knjigu. To nije isto ali je najviše što mogu.  Opisati ovakvu priču  drukčije a ne autobiografski, bilo bi teško. Što je u srcu riješeno – riješeno je!  Zato sam  napravila spisateljski iskorak o kojem ste me upitali.

 

Studiranje na Medicinskom fakultetu u Rijeci sedamdesetih godina prošlog stoljeća je bilo vrijeme pomiješanih poteškoća. Jedna od njih je i Hrvatsko proljeće o kojemu pišete u knjizi „Betty iz Rijeke“. Primjećuje se vrlo ozbiljna atmosfera na stranicama knjige.  Ni traga mladenačoj, studentskoj bezbrižnosti. Zašto? Jesu li vas prestrašili i zatekli  ti događaji ili je to refleks neke druge zabrinutosti?

U vrijeme Hrvatskog proljeća studentska i druga omladina okupljala se u crkvi svetog Jeronima kod dominikanaca u središtu Rijeke. Tu se oformila skupina mladih katoličkih intelektualaca  domoljubnog uvjerenja pod nazivom „Synaxis“. Kad su počela uhićenja skupina je proglašena klerofašističkom grupacijom.  Ne samo da sam se prestrašila nego sam se bojala svega. Meni je studij bio najvažniji, život mi  je i do tada  tekao malo drukčije nego u običnih studenata, pa sam se i sa strahom obračunavala različito. Nisam prestala strepiti do kraja studija da se netko ne sjeti s kim sam se družila i zaustavi me oduzimanjem prava na studiranje. Barbara Ardelean – Betty, austrijanka po rođenju, imala je i za to razumijevanja, uvijek podižući ljestvicu vjere u Božju providnost praćenu svakodnevno konkretnom dobrotom. To se ne može zaboraviti, ali ako se zaborav ipak približi i zaprijeti sjećanju, dogodi se nešto, pojavi se neka sitnica, kamenčić ili hrapavost koja probudi snenu misao.

 

Betty – Barbara Ardelean, sitna, dobra žena, melem za teže postaje studentske svakodnevice, upoznala je vaše prijateljice i prijatelje s kojima ste se družili tijekom pripremanja ispita. Poklonili ste im prekrasne tekstove u knjizi, malu filozofiju života s porukom i poukom. Održavate li vaše lijepo prijateljstvo iz studentskih dana?

Neka prijateljstva, stvorena pod okriljem posebnih okolnosti, uspiju preživjeti i desetke godina pa i uz veće razlike koje život nanese htijući ili nehtijući. Svi smo otišli  udaljenije nego smo mislili, zapravo neki su se vratili u svoja mjesta iz kojih su došli na studij  a to je na sve četiri strane. Bez obzira na kilometre čujemo se, u vezi smo koliko žarka želja zažari. Imamo i međusobna kumstva kad su se rađala djeca. Ali, najvrjednije što je ostalo to je vjera u iskrenost. Kako onda tako i danas. Sigurnost da nećeš biti uvučen u nečasno  nam je bila uvijek na cijeni. Kad se u razgovoru idemo nečega sjetiti, vidim da se nisu promijenili kriteriji za bitno, za vertikalu, neovisno koliko smo sami uspjeli obraniti visoke kriterije. Znate kako se u narodu kaže “široka baza – stabilan vrh“.

 

Na vašem putu sazrijevanja, duhovnom i intelektualnom, prepoznali ste prave ljude,  kako ste u knjizi napisali  „četiri cvijeta u vjenčiću koji se , ne znajući za moju lomljivost i ne stvarajući sjenu nad mojim rastom, mirno ovio oko glave, pomažući mi tijekom rata u miru i rata u Domovinskom obrambenom ratu“.

Tijekom studiranja imala sam sreću družiti se s  tri velika riječka teologa u čijoj sam klasi rasla i razvijala svoju duhovnu vertikalu. To su bibličar Ante Kresina, dominikanac Marijan Jurčević i franjevac Emanuel Hoško. Veliki ljudi ne stvaraju sjenu, ne priječe rast drugih, ne boje se novih veličina, nemaju potrebu natjecati se u tom pogledu. Oni su ljudi od dugoročnih istina  pa sam od njih nastojala i naučiti i naučeno upamtiti. Nije mi  naučeno i preporučeno išlo često na ruku. Mladost nije uvijek prednost. Meni je vjera odgovorila na sva pitanja ali ja sve odgovore nisam poslušala.  Ali sam se vrlo brzo susrela s posljedicama  lošeg odabira i tada bi se riječi velikana, same od sebe našle pred mojim očima. Kresina bi često  ponavljao Ujevićevu rečenicu: „O Bože, kako žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu…“ 

Sastanci s dominikancem Jurčevićem  se ne mogu prepričavati jer njegove misli nisu bile „instant,“   završene. On je ostavljao svakomu da čeka ili  da sam uputi rečenicu i zatvori misao. Rado i često se sjetim njegovog:“ Čekaj, miruj, ono što ne vrijedi i nije od Boga, otpast će samo, kao krasta. Ali, krasta treba sazoriti da bi otpala.“ 

Fra Emanuel Hoško je bio drukčiji. On je malo govorio a puno promišljao i slušao. Koji put mi nije bilo pravo jer ako čovjek dođe po govor a dobije slušanje, ako mu na ljutu ranu staviš oblog od kamilice, dođe do pobune u sebi. Ali Hoškovi dugoročni smjerokazi bili su vrlo učinkoviti. U jednom malom našem neslaganju on je rekao da to nije malo ako ti čovjek pokaže smjer. Slažem se , nije malo!

Kad sam došla na specijalistički ispit  iz anesteziologije i reanimacije u Rijeku upoznala sam profesora Ljubomira Ribarića, doajena riječke i hrvatske anesteziologije. On me naučio  svim manuelnim vještinama vrlo potrebnim u anesteziološkoj struci. Tijekom  obrambenog Domovinskog rata sjetila sam ga se bezbroj puta  posebno  kad nisi imao nigdje ništa i spašavao si se improvizacijama  za minimalne potrebe, u izboru ili smrt ili ništa a ništa je isto bila smrt. Tada su vještine, spretnost, snalažljivost izvlačile nemoguće. A baš o tomu je profesor često govorio svima. On je bio  u pravom smislu ljudina i strukovni autoritet prvoga reda. To su ta četiri cvijeta u vjenčiću ovitom  mirno oko moje glave, koji mi je pred oči uvijek  donosio  čovjeka ponosnog, poniznog, uspravnog, dobrog, za kojeg se ima smisla  žrtvovati.   

 

U vrijeme Hrvatskog proljeća pratili ste događaje na političkoj i društvenoj sceni koja je tada bila „užarena“ za studentsku mladež u Rijeci i Hrvatskoj. Susret s angažiranom novinarkom splićankom Smiljanom Rendić , jedinom nositeljicom „zlatnog pera“ od kad postoji Glas Koncila, prevoditeljicom, književnicom, o  kojoj pišete u knjizi, za vas je bio doživljaj.  Hvala vam za svaku živu riječ napisanu i izrečenu o njoj. Možete li nam nešto reći i o tomu?

U crkvi svetog Jeronima , kod dominikanaca upoznala sam ljude koji su bili bliski katoličkoj novinarki Smiljani Rendić. U to postkoncilsko vrijeme  ona je na svoj način, nikako pogrešan nego drukčiji, donosila razmišljanja o „Synaxisu“, svojim autoritetom osobe , novinarke i jedinog „zlatnog pera“ otkada izlazi Glas Koncila. To je bila šteta ali razlike u godinama,  njezinom prijeđenom životnom putu  u mladosti, kad  su na njoj oštrili zakone i zabrane, koji  ju je oštetio prvenstveno emocionalno a kasnije i egzistencijalno, udaljilo je samu Smiljanu od pojave skupine mladih katoličkih intelektualaca. Osim toga ona se usudila napisati članak“ Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod“ i za tu pisanu riječ je suđena i osuđena najprije zatvorskom kaznom, koja je kasnije preinačena u zabranu rada i objavljivanja dugi niz godina. Poruke su bile iste i u vrijeme njezine mladosti i mladosti u Hrvatskom proljeću: neka svi vide kako završi briljantan um ako je na krivoj strani!Ja sam ju vrlo rado posjećivala  jer su mi susreti s njom bili kao otvorena enciklopedija koju sam  htjela upiti svu, bez obzira o kojoj je temi bila riječ jer je sve zračilo znanjem, vrijednostima,  dosljednošću i žrtvom.

 

Vaša ratna svjedočanstva su vrlo emotivna ali poštedno otkrivaju okrutnosti, štitite čitatelja od dodatnog stresa, strpljivo ulazite u labirinte ljudske duše  i onih koji trpe i onih koji čitaju, puštate naslućivanju slobodu doživljaja.  Vraća mi se u sjećanje vaš citat :“Idući za njima, tim putem nema tuge koju se nije moglo sresti ni smrti koja nam nije redovito dolazila u susret“. Koja je to snaga koja vas je krijepila, o čiju osovinu ste se naslanjali?

Život mi nalaže da  je puno važnije neznanje iz povijesti nego iz kulture koja  u cik  – caku preskače povijest. 

Kroz cijelo vrijeme obrambenog Domovinskog rata,radila sam u s pokretnim kirurškim timovima u Hrvatskoj i BiH.Moji tekstovi nisu „krvavi“, nije detaljno opisana ratna rana, ni velika ni mala, ni desetci mrtvih, mrtvih dovedenih i oni kojima se nije moglo pomoći tamo gdje smo bili.  Nisam zagazila u opisivanju ni svojih strahova, zabrinutost za obitelj, za malu djecu. Nisam opisivala noći bez sna  ni  san koji se bunio da mu je malo koliko imao da imao vremena. Nisam opisivala sve puteve i stranputice kojima smo odlazili i dolazili, ni helikoptersko letenje u nevremenu, noću, bez sigurnosti letjelice i puta na koji smo išli. Nisam ni o porazima u duši kad su smrti nailazile a mi beskorisno šutjeli sluteći još veću zloću i nemoć. Ni o obećanim  helikopterskim prijevozima s najviših vrhova neprijateljske vlasti u koje je upirao UNPROFOR, ili možda nije upirao?Ni o jadu, koji je probio ljudske granice i popustio pred navalom tihih, slankastih kapljica, stojeći satima na obali prelijepog jezera  s  ranjenim mladićem i njegovom majkom, kojoj je suprug već ubijen a mi se „ubili“ čekajući obećanu pomoć koja nije došla.  Ni moj beznadni govor majci tog jedinca da ćemo ipak stići na vrijeme u bolnicu u Splitu probijajući se kroz tek oformljenu cestu kroz šumu poznate crne planine.Ni o lažimadogovorenihprimirja kad smo imali najviše posla, mi u operacijskom prostoru.Ni o epidemiji trbušnog tifusa kad je uzvodno od nas, u rijeku Lašvu nešto ubačeno. Rekli su da proizvodimo  loše snove. Ni o nedostatku brašna za prežgane juhe koje je ovim bolesnicima trebalo davati. Ni o nedostatku zemlje koja bi bila ukopno mjesto za brojne mladiće iz mjesta gdje je crkva bila bolnica a bolnica crkva. Ni o ukopavanje umrlih po noći  ili u sumrak da  nas ne primjete oni koji u ruci drže  oko sokolovo. Ni o savijenim granama stabala šljiva, pa kad sam rekla fra Grebi da su jako rodile šljive a on meni odgovorio da su još više rodila groblja.Nisam rekla ni o prostoriji zvanoj rodilište koja usred bosanske zime ljutice nije imala stakla na prozorima nego plavi pak – papir u kojem smo mi školarci nekada davno umotavali knjige. Sva  rođena djeca su bila plava od studeni dok nisu došli u materino krilo i onda bi se odplavila. Tu sobu smo grijali ložeći drva u pećici napravljenoj od uzdužno prepolovljenog velikog bojlera. Rodilje su nakon sat vremena išle kući.  U strah i tjeskobu. Nisam govorila ni o cijelodnevno i cijelonoćnom piljenju drva u pilani koja je inače, u normalnom vremenu izrađivala namještaj a u ratu bezbrojne ukopne sanduke. To zavijanje, zvuk pile čujem i danas kad  dan zaspe a misao se probudi. 

O svemu ovomu nisam ovako pisala , ali sam svugdje ponešto jasno a ponešto s naslućivanjem ostavila na papiru da se ljudi u nejasnoći ili nevjerovanju mogu na te stranice vraćati. Što možete napisati o ženi u crnini koja ima na prsima zakačena dva beđa na kojima su njezini sinovi koje još nije pronašla? Reći da vam je žao, da niste htjeli, da joj se ispričavate, da su takva bila vremena, da su vremena kriva a ne ljudska monstruoznost. Pohlepa i oholost.To joj možete reći?  Pokušajte sebi to reći da ste u njezinoj koži.

Pitali ste me otkud snaga,koja je to neslomljiva osovina na koju sam se naslanjala. Odgovor je jednostavan. Sve što mi je trebalo dolazilo je iznutra. I strah i nada. Živa okrijepa su nam bili svećenici jer smo skoro uvijek bili u njihovoj blizini, a oni su nam bili plašt,  koji bi nas posebnom uvjerljivošću zaogrnuo, umirio i utješio. Bez njih sve bi bilo puno teže. Oni su sa svih strana čuvali našu ljudsku, duhovnu vertikalu.

O tim godinama je nerealno govoriti iz salonskih uvjeta, u klimatiziranom prostoru s tridesetak  -četrdesetak godina u džepu.  Jedno je priča o ratu a drugo je rat  uživo. Ja sam samo jedan tužni svjedok tog vremena. Nisam opijena ni čašću ni vlašću ali jesam ponosom jer sam se otkrila a ne skrila kad se stvarala država Hrvatska.

 

Betty je inspiracija i motiv ovog autobiografskog romana. Sigurna sam da bi i danas draga Betty imala itekako što reći na svoj način, dobrotom srca koja se nije mogla iscrpiti. Kakav  osjećaj daruje vama objavljena knjiga.  Je li ljubav za ljubav vraćena?

Nekoliko godina dobrote, molitve, brige i vjerovanja da čovjek vrijedi, ne može biti vraćeno. A nije ni davano u razmišljanju što će biti kad će biti. Bettyna vjera , njezina odanost meni ali i nekim drugima, puno puta je bila jača od svakakvih napasti koje život baca kao kocku. Ili udicu? Ne upozoravajući da je svaka udica bolna a mamac prolazan. Skromnost  je  Betty  nosila kao ukras. Dobrotu kao zlatni lanac oko  vrata, na vidljivom mjestu istaknut. A  u vjeri kako smo svi vrijedni saginjanja,  poštovanja i molitve, mogao se svatko pronaći. Posebno mi je stalo do ove knjige. Neka se zna da je moguće biti dobar i u  teškim uvjetima. To je poruka: nije lako ali je moguće! Ona je u mojem srcu ostavila toliko da u meni trajno živi prognanički Psalam 137.5 : „Neka se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim.“

 

Razgovor vodila Margita Vučetić

Hrvatska udruga Benedikt

Komentari