TwitterFacebookPinterestGoogle+

Neprolazna ljubav – Vukovaru 2020.

  • Written by:

„Napadaju Hrvatsku gdje god postoji, smeta im i u našim srcima“      

Mladen .Kušec, Ubili su mi kuću, 1991.

Studeni je mjesec u godini u kojem je Hrvatska, prije 29 godina  posebno krvarila. Napadali je, razarali, ubijali sve hrvatsko.

Nakon veličanstvene obrane i pobjede u Domovinskom ratu, danas opet nekima smeta što je volimo!

Dužnost nam je čuvati i zastupati hrvatsku istinu. U kakofoniji domoljublja, interesa ispred ideala, egoističnih nametanja, prikrivane bešćutnosti i arogancije,u snalažljivoj prljavštini, Mali, a tako veliki, čovjek stoji trajno na braniku Domovine. Otima istinu zaboravu i povijesnim falsifikatima, prenoseći patriotsku ljubav na potomstvo, snažeći korijenje nacionalnog stabla da bi krošnja cvjetala. Nismo li u stanju sačuvati ono što smo zasadili i krvlju obranili u pravednom, obrambenom Domovinskom ratu, upitajmo se tko smo i kakvi smo?

Njegovanje sjećanja na preminule, a osobito na one koji su svoje živote ugradili u temelje vlastite države, u korijenu je svake uljudbe i civilizacije. Citiram riječi iz znamenitoga govora Vlade Gotovca majkama u Zagrebu 1991.godine: „..vodila nas je naoružana i nenaoružana, muška i ženska Hrvatska – ljudi koji su imali snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva i snagu svoje spremnosti da umru, ako ne mogu kao ljudi živjeti!”

Na spomen ploči braniteljima u Bogdanovcima, nadomak Vukovara piše „Mi nismo umrli, mi smo samo hrvatsku zemlju zagrlili.“

I u pravu su. Nisu umrli jer ih pamtimo sa zahvalnošću i divljenjem.

Ove se godine navršava 22-obljetnica spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli, započetog u Splitu 1999. Godine. Spomen čin jednostavan i tih, koji se sastoji od paljenja svijeće duž Vukovarske, najduže ulice u Splitu. Prethodnih 21 godinu, taj čin održavao se 18. studenoga, kada je Vukovarska ulica svijetlila ukrašena tisućama svijeća,zapaljenih kao aktivno sjećanje i iskaz prije svega ljubavi i poštovanja prema Vukovaru, njegovim junacima i stradalnicima, kao i svemu onomu što simbolizira. Spomen čin je pogodio potrebu većine naroda, pa se proširio diljem Hrvatske, omogućivši tom gestom u tišini, pokazati kako znamo koje vrijednosti trebamo čuvati, a koje su sačuvale nas.Posebno je preporučen od samoga Grada Vukovara, prepoznat kao dostojanstven u svom izričaju te je uvršten i u njihovom Programu obilježavanja Tjedna sjećanja na žrtvu Vukovara. U međuvremenu je u Splitu postavljen i spomenik s nazivom I u mom gradu Vukovar svijetli, skulptura dječaka s luminom koji se pali svake večeri s gradskom rasvjetom. Tako nam u Splitu spomenik Vukovaru svijetli svake večeri, kao putokaz i zvijezda vodilja,jer spomenici nisu tek komadi kamena ili izlivene bronce. Funkcioniraju kao prenositelji pamćenja i povijesti, svjedočanstva su nacionalnog identiteta, pauvijek žalimza uklonjenimZidom boli u Selskoj ulici u Zagrebu, jedinstvenim spomenikom u srcu Europe, izgrađen od 1228 cigli s imenima stradalih, koje su postavljale drhtave ruke njihovih roditelja i članova obitelji? Nakon uklanjanja tog neponovljivog spomenika, spontano nazvanog Zid boli danas nema nikakvog traga da je tu u zagrebačkoj Selskoj svjedočio patnju ljudi koji su tražili svoje nestale i pogubljene u Domovinskom ratu.Tamo na Črnomercu tražeći me postavi ciglu moja mama…umjesto sinovljeva groba, ciglu ona na ulici crvenu kiti.“ piše pjesnik Matešić Jeremija.

Kako bi moralne snage ostale žive i u sadašnjosti, povijesne nas istine trebaju prožimati kroz različite sadržajne forme, a sve u cilju ispravnoga razlikovanja dobra od zla. Upravo kroz kulturološke obrasce ponašanja i djelovanja nalazimo i razvijamo svjedočanstva o njima,pa sam i ove godine kao i prethodnih, uputila zamolbu resornom ministarstvu dapozove škole na sudjelovanje u spomen činu I u mom gradu Vukovar svijetlina način koji ne ugrožava sudionike, obzirom na ovogodišnje posebne okolnosti izazvane Covidom 19.

Držim vrijednim čuvanje ove 22-godšnje tradicije iskazivanja odanosti povjesnoj istini o Domovinskom ratu, kojeg je Vukovar metafora, ahumana škola treba učenicima omogućiti doživljaj i poticati osjećaje, jer se tako izgrađuju odnosi. Škola je mnogo više od mjesta stjecanja znanja, uči nas vrijednostima i pravim odabirima i takva nam škola jamči zdravu budućnost. Prepoznavajući značaj domoljubnog odgoja za budućnost jednoga naroda, vrijedno je podsjetiti da su tijekom cijele godine na portalu Hrvatske udruge Benedikt objavljivani tekstovi učenika osnovnih i srednjih škola pod egidom I u mom gradu Vukovar svijetli.

Čitajući ih, dirljivo je i obećavajuće s koliko obzirne ljubavi prema žrtvi ističu potrebu kako i u zlu ostati dobar!

Vukovaru i svemu što simbolizira treba sačuvati smisao, udahnuti mu svehrvatsku ljubav, jer dušu Grada ne možemo nahraniti  beskrajnim pričama o ekonomskom rastu…Korozivne posljedice oprosta bez pokajanika, najbolje se vide upravo na svim stratištima hrvatskoga naroda, a najsvježije u Vukovaru.

Istovremeno, Vukovar je himna za neki bolji svijet i pjevajmo je iglasno i u tišini srca. Glasno, jer Vukovar je i dalje izložen politikantskim fabrikacijama kojima mu se pokušavaju relativizirati žrtva i značaj a tihou srcima, kako je neprijatelji ne bi oteli, da parafraziram Sinišu Glavaševića. I ne bojmo se!

Hrvatski nacionalni identitet nije do kraja izgrađen, niti dovoljno osmišljen, između ostalog i zbog povijesnog nasljeđa i dugogodišnje ideološke indoktrinacije totalitarnih režima, te vođenih ratova u nedavnoj prošlosti. Hrvatskoj se zlonamjerno, bez uvažavanja mjerljive argumentacije, pripisujefantomsko ustaštvo, domoljublje postaje suspektna riječ i osjećaj. Ništa na svijetu nije vrijednosno neutralno. Čovjek se odnosi prema vanjskom i onom unutarnjem, vlastitom svijetu u terminima vrijednosti. Vrijednosti su dio našeg bića i vodilje kroz život, a poslušnost istini vodi ljudskom uspinjanju.

U teško vrijeme agresije na Hrvatsku,posebno bolno bilo je pratiti djelovanje pojedinih hrvatskih intelektualaca okupljenih oko međunarodnih dirigenata za izdajničke napojnice. I tako,dok su generacije muževa i mladića ginuli braneći nas na bojišnicama širom Hrvatske, salonski izdajnici, pojedinci i potkupljeni mediji pisali su o hrvatskom primitivizmu – jer srpska kultura je superiorna nad hrvatskom, kako je pisao jedan i danas aktualni umni analitičar. Proturala se teza u zemlji i inozemstvu da je Hrvatska nastala na zločinu, da se ne radi o obrambenom, već građanskom ratu, održavali se znanstveni skupovi. Takav jedan veleizdajnički skup upriličen je 20. – 22. studenoga 1993. u zagrebačkom muzeju  Mimara. Održan je na katu, salonski, dok je istodobno u podrumu Muzeja našao utočište Gradski muzej Vukovar koji je tada u svom nazivu imao dodatak u progonstvu. Gradski muzej Vukovara u progonstvu. Ovi iz salona okupljeni oko Goldstein-Pusićkine Erasmus gilde–udruge „za promicanje kulture demokracije“, dakako, nisu pozvali na sudjelovanje one iz podruma, prognane vukovarske muzealce. Ali goste iz Beograda jesu. Jer oni znaju bolje, iz prve ruke što je s Vukovarom, njegovim umjetninama, bolnicom, civilima, djecom, ranjenima, zarobljenima, ubijenima i nestalima.

Taj kolonijalni projekt uz subverzivnu potporu Soroseve filantropije imao je za cilj zaustaviti proces nacionalne identifikacije i kriminalizirati Domovinski rat, rastačući nacionalno jedinstvo na kojemu je počivao.Zašto na ovo podsjećam? Zato, jer nažalost i danas, kroz obilato financiranje hrvatskim novcem djeluju neke civilne udruge, pojedinci i mediji kojimasve hrvatsko zaudara. Osim hrvatskih kuna, naravno! Postoji li sustavno istraživanje o razlozima preko 3000 braniteljskih suicida? Jesmo li podigli spomenik ubijenoj i poginuloj djeci u Domovinskom ratu? Čemu i komu treba iritantno forsiranje čirilice na službenim natpisima u Gradu heroju i Gradu heroja? Gradu koji zaslužuje posebni pijetet. Obnovljeni Vodotoranj već je na meti pojedinih nedoraslih financijskih i etičkih dušebrižnika. Imaju li naši političari dovoljno hrabrosti za istinoljubivu obranu svega hrvatskog baš u Vukovaru? Vukovaru, s odvojenim učenicima prema etničkoj pripadnosti. Tko to danas odgaja mlade u Vukovaru da ne ustanu kada svira hrvatska himna? Tko dopušta da učenici srpske pripadnosti u Vukovaru i danas budu zaštićeni od učenja o Domovinskom ratu na temelju povijesne istine?

Sporazum o mirnoj reintegraciji imao je svoje ugovoreno trajanje, koje je davno isteklo. Proces mirne reintegracije završio je 1998.godine! Kakve su namjere odraslih koji vlastitu djecu udaljavaju od države koju su odabrali za življenje, koja im je darovala oprost te prihvatili njezino državljanstvo, dakle prihvatili suživot kao politički Hrvati. Nijednoj se duši ne mili da joj otmu istinu. Pa tako niti vukovarskoj, kao niti dušama svih nedužnih žrtava u Domovinskom ratu. Ponižavajuće je da i nakon 29 godina od masakra, urbocida i kulturocida Vukovara i njegovih stanovnika, sebe dovodimo u situaciju braniti istinu. Odijevaju se misli i poruke u ispraznu otmjenost, ležerno se preludira po činjenicama ne bi li se prikrilo ignoriranje i relativizacija žrtve uz nepristojno inzistiranje da neki budu jednakiji.

Neka nam vidici ne ostanu zamućeni, neka nam riječ napredak ne zamijeni istinu i ostane tek ispraznica bez pravca i sadržaja.Pamtimo svoje heroje, žive, nestale i umrle.Jer Hrvatsku je stvorila i obranila ljubav, prije svega onih koji su joj se zauvijek darovali. A izdamo li je, postiđeni hodajmo njezinim tlom!

Što možemo zaključiti?

Srce, um i duša čine nas cjelovitima. A da bi naša cjelina postojala u punini treba prepoznavati nećistoću u sebi i oko sebe. Da bi nešto bilo čisto, potrebno je čistiti. Ustrajno i istinoljubivo. Vukovarskom izranjenom tlu i biću, te svima koje Vukovar simbolizira, držim važnim pružiti iskrenu ljubav, ne samo kao osjećaj i odnos, već i kao djelovanje.

U aktualnom političkom i društvenom životu Vukovara, priželjkujem nekoga tko bi poput kardinala Juraja Haulika, promicatelja hrvatske državotvornosti, hrvatskog jezika, kulture i znanosti a Slovaka po rođenju, u svom nastupnom govoru pri preuzimanju Zagrebačke biskupije poručio vjernicima:

Vas molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim koji vašu domovinu smatra svojom domovinom.

Također,nekoga poput velikog Tesle koji je napisao 1930. godine Vlatku Mačeku: Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i mojom hrvatskom domovinom.

I najsvježije, jednoga Peđu Mišića, i sunarodnjake mu, koji pripadaju Hrvatskoj kao svojoj obitelji.

Priželjkujem da u školskom gradivu nađe mjesto i Hrvoje Džalta i Ivica Ivanik, branitelji koji su svakog dana hrvatsku zastavu podizali na Vodotoranj, poručujući neprijatelju da je Hrvatska nepokorena, kao i brojni drugi znani i neznani junaci obrane Vukovara i Hrvatske, teJean Michel Nicolier koji je došao braniti Vukovar ali i svjedočiti međunarodnu nepravdu koja se činila hrvatskom narodu na pragu 21-og stoljeća u srcu Europe?

I nitko ne treba biti jednakiji. Nema manjine i većine. Svi smo državljani ove zemlje, neki po krvi, neki po odabiru. Ako smo državljani Republike Hrvatske, onda je svi trebamo prihvatiti kao zajedničku domovinu, nacionalnu i političku. I pridonositi joj.

Tebi Vukovare, čiji značaj je neprolazan,poručujem kako smo brojni koji plamen istine kojom svijetliš trajno nosimo u tišini srca.

A svjetlo veličanstvenog Vodotoranja koji svijetli istinu i junaštvo, a danas i toliko priželjkivano zajedništvo, neka dopre do svakog kuta Hrvatske.

Vini Rakić, Split

autorica spomen čina “I u mom gradu Vukovar svijetli”

 

Komentari