TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MARINKO MLAKIĆ: Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta

  • Written by:

(2. nkg-b)

U evanđelje ove nedjelje slušamo kako Ivan Isusa svojim učenicima predstavlja kao Jaganjca Božjeg. Dan ranije kazao je isto uz dodatak: „Evo Jaganjca Božjeg, koji odnosi grijeh svijeta!“

Nama su ove riječi jako dobro poznate jer ih je Crkva ugradila u obred svete mise.

One su bile dobro poznate i Krstiteljevim slušateljima. Pobožne Židove slika jaganjca je podsjećala prije svega na čudesni Božji zahvat kojim je Gospodin oslobodio svoj Izabrani narod iz egipatskog ropstva. Tada ih je upravo ubijeni jaganjac, čijom su krvlju označili svoje domove i čije su meso blagovali, spasio od pomora i omogućio izlazak iz teškog ropstva. Spomen na ovo osloboditeljsko Božje djelo pobožni Izrael je pretvorio u središnji obred slavlja Pashe.

Slika žrtvenog jaganjca dozivlje u pamet također Abrahamovu žrtvu. Dok su putovali prema brdu Moriji na kojem je Abraham prema Božjem pozivu nakanio žrtvovati svoga sina Izaka, sin pita oca: „Gdje je janje za žrtvu paljenicu?“

Abraham mu odgovara: „Bog će providjeti janje za žrtvu, sine moj.“ Kada se Bog uvjerio da mu je Abraham doista spreman žrtvovati svoga sina, spriječio ga je u tom činu te mu priskrbio janje za žrtvu. Ivan Krstitelj je uvjeren, Isus je taj žrtveni jaganjac kojega Bog proviđa.

Konačno, tu su Izaijina proroštva o Sluzi Gospodinovom. U jednom od njih Izaija u proročkom viđenju gleda kako Slugu Gospodnjega vode kao janje na klanje.

Prorok, koji je živio stotinama godina ranije, piše tako kao da na filmskom platnu promatra Isusovu osudu i smrt: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“

Mi na grijeh obično gledamo kao na čin koji je zabranjen od strane samoga Boga, kao na prekršaj njegove zapovijedi, i uz njega obično vežemo kaznu. To je vrlo površno shvaćanje. Zato mnogi danas nemaju pravu svijest o grijesima, osobito o onima koji naizgled nikome ne nanose izravnu štetu i od kojih ne trpimo nikakvu kaznu. Odnos samih kršćana prema Božjim zapovijedima, odnosno nemoral koji je zahvatio naš kršćanski svijet, jasno to pokazuje.

Međutim, grijeh je u svojoj biti nešto sasvim ozbiljnije, dublje, pogubnije… Grijeh je nasilje nad životom koji nam je Bog darovao, zloupotreba slobode, i zato gubitak sebe, ljudskosti, radosti, života… Grijeh čovjeka udaljuje od onoga što sam treba i želi biti i što ga može ispuniti radošću. Idolopoklonstvo, nasilje, laž, krađa, razvrat, pokvarenost, sve to čovjeka prije svega iznutra uništava i vodi u neživot. U tom pogledu možemo kazati, kazna za grijeh je sam život u grijehu, jer je grijeh nešto u čemu čovjek baš nikada ne može pronaći istinsku utjehu i radost. Može trenutno zadovoljstvo ali nikako pravu radost.

Isus je Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta, kaže Ivan. Grijeh svijeta je onaj koji caruje nad nama ljudima, nad svijetom. On je zapreka zbog koje mi ljudi, kolikogod se mi trudili, ne možemo dostići istinsku pravednost, mir, utjehu, radost, ljubav, život… A Bog, kojemu nije do smrti grješnika nego hoće da se svi spasimo, upravo po Jaganjcu Isusu poduzima djelo spasenja. On je Jaganjac čijom se krvlju mi spašavamo i posvećujemo.

Prvi učenici, koji su došli k Ivanu, jer su čeznuli za Mesijom, predstavljaju čežnju za Bogom i njegovim spasenje koja je utkana duboko u srce svakoga od nas. Oni su je ispunili u Isusu. Isti Isus i nama se u svakoj svetoj misi nudi kao Jaganjac Božji koji ima moć da odnese i naše grijehe. Zato je potrebno da i mi poslušamo Krstiteljev poziv, da se svoje pouzdanje stavimo u žrtvu novog Jaganjca Božjeg. A on sam, Jaganjac Isus, poziva nas da blagujemo njegovo tijelo i krv koji nam daju snagu za dugo i naporno putovanje prema konačnom Izlasku. A to je naše spasenje. Život vječni. To je suodioništvo u božanskom životu s njim i našim nebeskim Ocem.

Don Marinko Mlakić

Komentari