TwitterFacebookPinterestGoogle+

Srpski zločinci teško oštetili branu Peruću, 28. siječnja 1993. godine

Slika 1. Oštećena brana (hep.hr)

Brana Peruća je nasuta brana, visoka 58 m, kruna je duga 448 m., kota krune je 362 mn.mm. Građena je od 1956. Do 1959. godine i bila je važan energetski objekt u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

Okupatorska srpska vojska zauzela je branu Peruća u rujnu 1991. godine i stalno prijetila da će izazvati njeno rušenje. Agresor je zatvorio temeljni ispust i turbinski odvod s ciljem održavanja vodostaja jezera na najvišoj razini. Namjera je bila da se izazove preljevanja vode preko krune te erozija nasute brane.

Miniranje brane

Komandant 9. kninskog korpusa tzv. JNA., Ratko Mladić, izrekao je prvu prijetnju o rušenju brane Peruća 18. rujna 1991. godine, dan nakon što su srpske snage zauzele branu. Srbi su odmah nakon zauzimanja brane zatvorile sve odvode iz akumulacijskog jezera – regulacijsku zapornicu na preljevu i regulacijski zatvarač temeljnog ispusta s ciljem povećanja razine vode u akumulacijskom jezeru.

Mladić je kasnije dao izjavu da je brana minirana. Srpska je vojska bila na brani Peruća do rujna 1992. godine (uspostava tzv. “ružičastih zona”). Odgovornost za branu Peruća preuzeo je kenijsli bataljun UNPROFOR-a 16. rujna 1992. godine. JNA je branu minirala, a UNPROFOR nije ništa poduzeo za deaktivaciju eksploziva.

Agresor je ponovno zauzeo branu 27. siječnja 1993. godine poslijepodne kao odgovor na akciju Maslenica koju je izvela Hrvatska vojska i Policija. Kenijski bataljun UNPROFOR-a se povukao s brane pa su Srbi nesmetano u 10,48 sati 28. siječnja 1993. aktivirali eksploziv. Ekspoloziv je bio postavljen na dva mjesta na preljevnoj građevini, u kontrolnoj galeriji ispod glinene jezgre brane na njenom lijevom i desnom kraju i u najdubljem vodovodnom dijelu u sredini brane. Ukupna količina eksploziva kretala se između 20 i 40 tona TNT-a, a aktiviran je sukcesivno u nepoznatom redosljedu u toku oko 20 s.  

 

Slika 2. Spomen ploča poginulom hrvatskom vojniku  (MJ)

Cilj miniranja brane nije uspio jer eksplozije nisu blokirale preljevnu građevinu, kako je bilo zamišljeno, a vodostaj jezera na koti 356,28 bio je niži od rubova kratera na krajevima brane i od uleknuća u njenom srednjem dijelu, gdje se odmah nakon eksplozije slegla za više od 2 m.

Eksplozija je na preljevnoj građevini srušila most preko praga i desni potporni zid ali nije zatrpala preljevni prag i kanal pa je voda i dalje nesmetano otjecala. Eksplozija u lijevom kraju galerije otvorila je nesimetričan krater promjera oko 30 m dubok i 10 m usmjeren uzvodno, a njegov nizvodni je rub bio iznad kote usporene vode pa se ona mogla prelijevati i erodirati branu. Eksplozija u dnu galerije rastresla je tlo brane koje se sleglo za oko 2 m, više na uzvodnom a manje na nizvodnom rubu krune. Eksplozija u desnom kraju galerije otvorila je krater promjera 25 m i dubine 10 m, čiji su rubovi ostali iznad kote jezera.

Eksploziv u brani je aktiviran na pet mjesta u injekcijskoj galeriji, a kako je na seizmičkim stanicama u Trilju, Hvaru i Puntijarki zabilježen potres magnitude 2,4 po Richteru, zaključeno je da je za to bilo potrebno 20 do 30 tona trinitrotoluola (TNT-a).

Postojbe Hrvatske vojske su 28. siječnja 1993. izvele operaciju Peruća i zauzele branu te očistile okolni prostor te omogućile sanaciju oštećene brane. Sanacija brane je započela 29. siječnja 1993.- godine.

Stručnjaci Hrvatske elektroprivrede su u studenom 1991. izradili jedan elaborate, pod nazivom Dan poslije, za slučaj rušenja brane.

Nakon prvog pregleda brane tijekom noći odlučeno je da se ne proglasi elementarna nepogoda da se ne bi izazvala panika. Evakuirano je 3000 stanovnika koji su bili u neposrednoj opasnosti.

 

Hitna sanacija brane započela je 29. siječnja 1993.g. nasipavanjem. Angažirani su strojevi poduzeća Pomgrad i kamioni Poduzeća za ceste iz Splita, ali i okolnih privatnika za izvođenje sanacijskih radiova. Na branu je ukupno dovezeno približno 3000 m3. materijala. Također je 29. siječnja otvoren zatvarač temeljnog ispusta što je omogućilo snižavanje razine vode u akumulaciji i rasteretilo pritisak na branu. Tijekom nekoliko dana razina vode u jezeru bila je za 4 metra niža.

 

Slika 3. Spomen ploča na brani Peruća (MJ)

 Uloga britanskog časnika Graya

 Razina vode u jezeru bilo je oko 5 m niža od najviše moguće. Za nižu razinu vode u jezeru velike zasluge ima britanski časnik pukovnik britanskih kraljevskih marinaca Mark Nicholas Gray koji je dva puta otvarao zapornicu preljeva i na taj način smanjio razinu vode u jezeru.

Mark Nicholas Gray je došao u Sinjsku krajinu u srpnju 1992. godine te otvorio UNPROFOR-ov ured. Stupio je u kontakt s časnikom za vezu, Vlatkom Bandalom, 126. sinjske brigadom koji ga je povezao s tadašnjim direktorom HE Peruća Josipom Joškom Macanom. Direktor Macan je upoznao časnika Graya s mogućim posljedicama ako dođe do rušenja brane. Gray nije vjerovao direktoru ali se sam uvjerio da je razina vode u jezeru visoka te je od srpskih vojnika tražio da spuste zapornicu ali oni to nisu htjelu učiniti. Direktor Macan ga je podučio kako se to radi pa kada nije uspio nagovoriti vojnike da to urade sam je spustio zapornicu. Slijedeći dan je ponovno našao podignutu zapornicu i ponovno je spustio. Zapornica je ostala otvorena kada su Srbi napustili branu (rujan 1992.) kao i u vrijeme prisutnosti UNPROFOR-a. (16. rujan 1992. do 27. siječanj 1993.). Za vrijeme odgovornosti UNPROFOR-a pukovnik Gray se s kolegom Carlosom Maasom, inženjerom iz Čilea uključenim u UNPROFOR, uvjerio da je brana minirana. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju pojasnio je kako su ušli u galeriju i kako su tamo našli posebni dvostupanjski eksploziv “Udar”koji je JNA razvila s Irakom.

 

Da se brana srušila nastao bi vodeni val od 460 milijuna prostornih metara vode koji bi potopio sva naselja koja se nalaze nizvodno uz rijeku Cetinu.

 

Za svoj humanitarni čin ga je kraljica Elizabete II 2002. odlikovala Redom Britanskog

Carstva MBE (Member of the Order of the British Empire). Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, ga je prigodom obilježavanje 20. obljetnice operacije Peruća odlikovao odličjem Reda Kneza Domagoja s ogrlicom.

 

Za postavljanje i aktivaciju eksploziva odgovorni su Mile Novaković (zapovjednik tvz. vojske krajine), Ratko Mladić (zapovjednik 9. kninskog korpusa JNA) i Borislav Đukić (zapovjednik 21. brigade 9. kninskog korpusa JNA) te zapovjednik svih pograničnih postrojbi “krajinske milicije” Milan Korica koji su naredili i rukovodili postavljanjem eksploziva te njegovu aktivaciju.

Mladić i Novaković terete se da su 28. siječnja 1993. izdali nalog Đukiću i Korici da aktiviraju velike količine postavljenog eksploziva. Aktivacijom eksploziva brana Peruća je teško oštećena, zahvaljujući pravovremenoj intervenciji radnika HEP-a i Hrvatske vojske spriječeno je potpuno potapanje i dovođenje u opasnost života više od 50.000 stanovnika s područja Sinja, Trilja i Omiša.

 

General JNA Borislav Đukić je za pokušaj rušenja brane Peruća nepravomoćno osuđen na 10 godina zatvora. Nepravomoćna presuda je izrečena 7. prosinca 2020. godine. Žalosno je i sramotno da 27 godina nakon rušenja brane Peruća nema pravomoćne presude za taj zločinački čin.

 Izvori: Prof. dr. Ervin Nonveiller, Branko Nadilo: Dramatično spašavanje I uspješna obnova,  Građevinar 1/2013.

Dr. Marko Jukić

Komentari