TwitterFacebookPinterestGoogle+

ZDENKA ČORKALO: „Ako vam nešto treba…“

  • Written by:

Dvije starije gospođe pred ulazom u zgradu razgovaraju o svojim doživljajima bolesti i tko je još u “Covidu“. Zbog zaraze im nitko nije ulazio u stan. Minimalni život odvijao se pred zatvorenim vratima gdje im je netko poznat donosio hranu. Jedna od njih je rekla: „Toliko prijatelja i poznanika mi se ponudilo putem mobitela da će mi pomoći ako mi što treba, samo neka javim. Kako su mislili ‘ako mi što treba?’“

Vučem se umorno preko kratkog pješačkog prijelaza. Ne mogu brže ni kad bih imala neki oslonac u ruci. Iz automobila, koji mora pričekati dok pješaci ne prođu, viče na mene stariji mladac, neka požurim, da se ne klatim po cesti „kao mrcina“ nego neka rađe smanjim noćnu „pijaču“ i ne izlazim dok se ne otrijeznim. Teške riječi je čovjek ljutito govorio kroz otvoreni prozor tako da sam mu zapamtila lice, posebno nemirne oči, zaiskrenu netrpeljivost, valjda prema svakoj starosnoj skupini, osim svojoj. Nakon prijeđenih tih pet šest koraka, koliko je dug „pješački“, stala sam i svom težinom se naslonila na jako stablo u ulici u kojoj sam živjela od djetinjstva. Sjećam se kad su zasadili to mlado stabalce i ogradili ga da se mi djeca, igrajući se, nehoteći ne polomimo. Prišao mi je čovjek iz ulice, koji je sve vidio i čuo jer je išao iza mene. Zna da sam doktorica iz bolnice, zna da sam tek preboljela teži oblik zaraze Covidom, vidio je da sam izašla iz obližnje ljekarne.

Dao mi je što je snimio mobitelom uz registarski broj automobila. Ne mislim se time baviti. Previše ih je. Zahvalila sam mu na brizi i razumijevanju.

Bez volje za išta, jedva sam hodala, teško dišući. Nakon stotinjak metara hoda sa zastajkivanjem, čujem, odjekuju ulicom jaki tonovi, svađaju se dva muškarca koji čekaju red pred malom ribarnicom u kojoj smije biti samo jedan kupac pa se ulazi jedan po jedan. Mladi čovjek se tiska i stvara međured, želeći ući preko reda. Možda misli da narod ne zna čitati što piše između redaka! Na licu nema propisanu masku, namjerno se gura, stiska se, skoro naslanja na one ispred sebe, bez obzira na upozorenja drugih iz reda. Stariji čovjek viče i ta vika se širi niz ulicu – uz ulicu. Govori ozbiljno, optužujući: „Anarhisti, to ste vi, ova generacija koja danas jedina ima pravo na sunce, šetnju, „coffee to go“, a nemate pravo na posluh, disciplinu i odgovornost. Vi imate samo jedan život koji vam treba servirati uz maksimalne pogodnosti i davanja, a mi, mi smo sigurno imali deset života pa smo s jednim otišli u obrambeni Domovinski rat da bi vi, balavci, mogli u miru odrastati.“

Prolazim mimo njih, ništa ne može zaokupiti moju nemoć. Prvi dan mi je da sam izašla iz kuće nakon tri tjedna borbe sa svim kombinacijama Covid specijalnosti. Vidim i sama da sam loše procijenila snagu. Zamijenila sam snagu sa željom. Zbog te zamjene sam se rastužila bez potrebe. Zasmetao mi je jedan oblak a cijelo nebo je naoblačeno! Umor čovjeku napravi svakakve smicalice. Najčešća je žaljenje i zbrajanje životnih nagodbi.

„Covid“ nema vodeći simptom, glavnu ulicu kojom se može doći do zdrave zone. Ima više prividno „glavnih“, ali najviše je sporednih uličica i putića, pa su mogućnosti da potpuno neupadna, zapuštena, sporedna uloga u toj višeslojnoj bolesti dobije glavnu nagradu: “Oscar za upalu pluća“. Ako vas zagrli vrućim zagrljajem ne treba vam nitko reći da je to to, ne treba vam testiranje i pozitivni test. Znate i sami, pogađate zatvorenih očiju u čijoj ste ljubavi.

Pred zgradom u kojoj stanujem upirem zadnju snagu, popravljam zgrbljenost i uspravljam se neprirodno brzo. Ne daj Bože da me tko upita što mi je! Ne mogu im sada objašnjavati ništa o bolesti jer koliko god je bolesnika od Covida toliko je i udruženih različitih bolovanja. To je zato jer virus ima noge, ruke i krila, šeta i remeti sve tjelesne sustave prema svom rasporedu, nikoga ne upozorava kojom će jačinom od života napraviti teško savladiv brijeg.

Dvije starije gospođe pred ulazom u zgradu razgovaraju o svojim doživljajima bolesti i tko je još u “Covidu“. Zbog zaraze im nitko nije ulazio u stan.

Minimalni život odvijao se pred zatvorenim vratima gdje im je netko poznat donosio hranu. Jedna od njih je rekla: „Toliko prijatelja i poznanika mi se ponudilo putem mobitela da će mi pomoći ako mi što treba, samo neka javim. Kako su mislili ‘ako mi što treba?’“ Svatko ozbiljan zna da bolest savije, smanji čovjeka, poveća mu nesigurnost, teško se u tom stanju misli na želje. U dugotrajnom“ Covid bolovanju“ dođe potreba svakakvih sitnica, od kalodonta do vrećice za smeće. Zato, savjetuje gospođa, nikada ne bi trebalo izgovarati „ako vam što treba“ nego donesite bilo kakvu malu stvarčicu, slatkiš, dvije banane, teglicu s jednim cvijetom. Donesite bilo što, objesite na vrata ili ostavite uz vrata ulaza u stan. Tako ćete ohrabrite zatočene u stanu, potresene strahom pred neposrednom smrtnom opasnošću pa će vam osoba možda i reći nešto konkretnije što treba. To će joj potvrditi ozbiljnost vaše nakane da vam nije teško doći pred vrata koja ne propuštaju zarazu prema vama, Covid tim putem ne buši rupice do vas. Ogrnut ćete promrzlost tijela s unutarnje strane vrata koje gori u vrućici.

Sve sam dobro čula a i razumjela. Ušla sam u kuću, uzela jučer kupljenu i još neraspakiranu „božićnu zvijezdu“ u tamno crvenoj keramičkoj tegli, pokupila iz hladnjaka voća što mi je došlo pod ruku, napisala nekoliko riječi iz života, stavila sve u ukrasnu vrećicu i odnijela pred vrata stana ispod mojega. Tek sam se poslije sjetila da je upravo bio blagdan Svete Lucije.

U kući prepričavam doživljaje s ulice djeci, mojim doktorima koji rade u Covid bolnicama. Paralelni svjetovi žive zajedno, kao ocat i ulje. Ocat ima vremena i volje biti ocat. A ulje? Stavlja oblog i gdje se modrica ne vidi.

Dr. Zdenka Čorkalo

Komentari