Muslimanski zločini u općini Kreševo 1992. – 1995.
Foto: Općina Kreševo
Demografska struktura kreševske općine po popisu stanovništva iz 1991. godine pokazuje da je u njoj većinski hrvatski narod. Te godine općina je imala 6.731 stanovnika, a Hrvati su činili 70 posto, Muslimani-Bošnjaci 22,8 posto i Srbi 5 posto stanovništva. Prema popisu iz 2013. Broj Hrvata se smanjio za 565 (11,99%)
Ratni zločin je počinjen nad 6 Hrvata koji su živjeli u općini Kreševo (knjiga Davora Marijana i suradnika).
Prema Istraživačko dokumentacijskom centru (Sarajevo) u Kreševu je tijekom rata (1991. – 1995.) ukupno ubijena 71 osoba hrvatske nacionalnosti (2 civila i 69 vojnika).
Drugi biser katoličke baštine i hrvatske kulture u Bosni je Kreševo sa svojim drevnim franjevačkim samostanom i crkvom, koji potječu također iz 14. stoljeća. Početkom 16. stoljeća crkvu i samostan su najprije opljačkali pa zatim spalili muslimani pa je uništena bogata knjižnica zajedno s arhivom i zbirkom umjetničkog obrta. Ista sudbina pogodila je kreševske fratre i njihov samostan i 1715. godine. Fratri franjevačkog samostana u Kreševu nisu htjeli napustiti Kreševo tijekom napada Armije BiH.
Tijekom obrane Kreševa od napada muslimanske Armije RBiH poginulo je 67 hrvatskih branitelja, 114 ih je ranjeno, a jedan se još uvijek vodi na popisu nestalih. Zauzimanjem Meoršja od strane HVO-a definitivno je otklonjena opasnost od pada Kreševa pod kontrolu muslimanskih snaga (bitka za Kreševo na prevoju Blinje iznad Kreševa).
Kronologija zločina
- lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH napale su Kreševo. Muslimani su bili bolje naoružani i okupirali su dio općine Kreševo. Poginulo je 10 vojnika, 8 je teže ranjeno, a 6 je zarobljeno.
- Selo Pirin je sravnjeno sa zemljom, a protjerano je oko 70 staraca i žena. Najžešći napad na Kreševo bio je 23. do 26. lipnja 1993., kada je osvojeno selo Deževice opljačkano i zatim spaljeno, a 250 stanovnika protjerano. Stradalo je 14 Hrvata, a od toga je 12 zarobljenih vojnika i dva civila.
- U Kreševu je 20. lipnja 1993. od gelera poginuo Marko Mišanović (1928.) i to bježeći u podrum za vrijeme granatiranja grada. Kata Vukoja (1931.) poginula je 28. srpnja 1993. godine. Ona je toga dana s drugim kupila sijeno na njivi.
Armija BiH je izvršila etničko čišćenje, očistili su 6 hrvatskih sela od Hrvata: Poljani, Kojsina, Vranci, Crnići, Ratkovići i Bjelovići. Veći dio općine Kreševo zajedno sa gradićem Kreševo je HVO uspio obraniti.
Župnu crkvu Gospe Snježne u Deževicama uništila je Armija BiH. “Crkva je opljačkana, u njoj je sve porazbijano kao što su oltar, svetohranište, veliki križ, svi kipovi i slike, lusteri, sat za struju, razglas, harmonij, crkveno ruho, sav crkveni pribor, jaslice, Božji grob, zvonce, klupe, a u Gospin kip je pucano iz lakog oružja. Župna kuća je najprije temeljito opljačkana, a onda je devastirana. Iz župne kuće nestali su arhiv, knjižnica, kipovi, posuđe, namještaj, poskidana su vrata i prozori, povađene instalacije, skinuta lamperija.”
U Tarčinu (oko 15 km udaljen od Kreševa) Armija BiH formirala je logor za uhićene Hrvate i Srbe. Logor je bio u silosu pa je nosio ime “Silos”. Dio uhićenih je bio zatočen u prostorijama mjesne osnovne škole. U Tarčinu je nađena masovna grobnica. Zatočene Hrvate i Srbe su noću izvodili iz logora, ubijali i zatim njihova tijela bacali i zatrpavali u jamu. Glavni izvršitelji tih zločina su Nezir Kazić, Nihad Šehić, Ismet Guska i stanoviti Đino Žuti. Od 20. do 30. kolovoza 1993. godine u Tarčinu je ubijeno oko 30 Hrvata iz Konjica, 3 Srbina i među njima 5 djece mlađe od 14 godina.
Kreševski Hrvati za ratne zločine sumnjiče: Ibrahima Lisovca (1949.), koji je prije rata bio službenik u Mešihatu Islamske zajednice u Sarajevu, Avdu Lisovca (1955.) Edina Hasandića (1972.), Ibrahima Hasandića (1941.), Nuridina Aždajića (1948.), Junuza Ahbabovića (1974.) i Ifeta Bajtića (1971.). Odjel za ljudska prava negdašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne 14. listopada 1993. godine o stratištu u Tarčinu obavijestio je više međunarodnih organizacija kao Međunarodni komitet crvenoga križa, promatrača Europske zajednice, UNPROFOR, UNHCR, komisiju za ljudska prava UN. Sud za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije, ali nikakva odgovora nije bilo: Nitko nije mogao dobiti dopuštenje da napravi očevid u samom Tarčinu, jer to nisu odobravale tamošnje muslimanskobošnjačke vlasti. Protiv njih su podnesene i kaznene prijave ali nitko nije odgovarao za počinjene zločine.
Izvori
- Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, drugo izdanje Vlastita Naklada, Tisak: FRAM Mostar 2001.
- Ivica Mlivončić, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini u vrijeme rata 1991. – 1995. godine, Naša ognjišta – Tomislavgrad, Mostar Tomislavgrad 2008.
- Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.
- Raspeta crkva u Bosni i Hercegovini. Uništavanje katoličkih sakralnih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991. – 1996.). Banja Luka, Mostar, Sarajevo, Zagreb, 1997.
- kresovo.ba
Dr. Marko Jukić
