TwitterFacebookPinterestGoogle+

(VELIKI INTERVIEW) General Lukić: ‘Hrvatska je u stanju unutarnje agresije!’

  • Written by:

 

Krivim nas hrvatske generale, časnike i dočasnike, te predsjednike braniteljskih udruga što smo svojom razjedinjenošću dopustili da u miru ove orjunaške snage ostvare svoj plan i provedu Memorandum II

Nikad otvorenije o stvarnom stanju u hrvatskom društvu, ozbiljno ugroženoj nacionalnoj sigurnosti države u gospodarskom smislu kroz specijalni rat srpskih obavještajnih službi te viziji za izlazak iz stanja u koje su nas dovele neodgovorne političke elite lošeg SDP-a i “desničarskog” HDZ-a razgovaramo s predsjednikom Zavjeta za Hrvatsku, generalom Markom Lukićem.

Prije dvadeset godina, kada je Domovinski rat bio na pomolu, Lukić je bio prvi zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko (ATJ Lučko), postrojbe koja se prva suprotstavila velikosrpskoj pobuni u Hrvatskoj, te najmlađi pomoćnik ministra unutarnjih poslova i savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana za osobnu i nacionalnu sigurnost. Funkciju pomoćnika ministra unutarnjih poslova napustio je 1992. zbog sukoba s udbaško-kosovskim lobijem u MUP-u, a koji je, nažalost, državu, što se danas vidi, odveo u propast. Sve su to razlozi koji su generala Lukića potaknuli da ne gleda sa strane što se događa danas s hrvatskim narodom i državom, nego da svojim znanjem i stručnošću u području nacionalne sigurnosti pokuša pomoći da se izbjegnu zamke u koje nas se uvlači i da prestanemo biti guske u magli. Kroz politiku je jedino moguće izmijeniti stanje na demokratski način.

Generale, često spominjete unutarnju agresiju. Što je unutarnja agresija i tko je provodi? Kako da se Hrvatska zaštiti od nje?

– Hrvatska je programirano dovedena u stanje koje možemo nazvati unutarnjom agresijom, a ona je izobličenje bitnih dijelova jednog cjelovitog i održivog sustava ili čak cijelog sustava. Taj je sustav toliko narušen da su sve njegove stvaralačke snage blokirane. Nije li u Hrvatskoj upravo takvo stanje da su sve stvaralačke snage hrvatskog društva blokirane?
Unutarnju agresiju provode orjunaško-jugoslavenske snage u institucijama hrvatske države kojima nije stalo do razvoja hrvatskog društva; provode je interesne skupine u obavještajno-pravosudnom sustavu, bankarskom lobiju te u medijima u vidu pisanih i elektronskih informacija koje unose pomutnju. Ovrhe, prisile, porezne represije, loše kadroviranje, sporo funkcioniranje sustava, kompromitiranost birokratskog aparata, loš zdravstveni i obrazovni sustav te loše upravljanje državnim resursima, sve su to pokazatelji unutarnje agresije kojoj smo svakodnevno izloženi. A onda na kraju dana utvrdimo da agresiju na nas provodi vlastita država, koja bi trebala ispuniti funkciju zaštite pojedinaca, obitelji i zajednice od takvih djelovanja. Kad malo dublje raščlanite, e onda dođete do dvije poluge te politike: jedne lijeve – socijalne, koja uništava sve što je socijalno; a druge ”desne” – HDZ-a, koja je u posljednjih deset godina osramotila sve što je nacionalno. Kroz njihovu institucionalnu i političku korupciju dovedeni smo u poziciju da narod više ni u što ne vjeruje; ispada da smo svi lopovi i kriminalci – pa kakva je to onda država?! Čija je i za koga je stvorena? To je taj rezultat specijalnog rata godinama primijenjen kroz medije – plasiraju se laži i poluistine pa se ljudi više i ne snalaze u svemu tome. Stvara se pomalo slika da je prije bilo bolje, da nismo sposobni upravljati vlastitom državom da bi nam se ponovo nametnulo tutore i da tražimo spas u drugima. Imali smo pameti, mudrosti, hrabrosti i odlučnosti u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti pronaći izlaz iz svih nedaća pred kojima smo se našli.

Prisjetimo se samo poruke pape Ivana Pavla II. prilikom posljednjeg pastoralnog posjeta Hrvatskoj: “Vjerujte više u sebe, hrvatski narode!”. Zašto onda tako olako gazimo po svojoj žrtvi i brzo zaboravljamo križni put koji smo prošli!? Za iskorak naprijed potrebna nam je nova duhovna, moralna, gospodarska i domoljubna Oluja. Potreban nam je i hrvatski mač koji će razdijeliti istinu od laži, dobro od zla i poštenje od nepoštenja. U savezu s hrvatskim narodom možemo ostvariti nove hrvatske pobjede i osigurati prosperitet mladim hrvatskim naraštajima. Mora se shvatiti da je prošlo vrijeme u kojemu je loš SDP zamjenjivao loš HDZ. Ovo je bila zadnja vlada koju su sastavljali udbaško-kosovski lobi i Joža Manolić. Novu hrvatsku vladu sastavljenu od nacionalnih stručnjaka, a ne političkih podobnika, formirat će hrvatski branitelji i demokršćanske snage u savezu s vlastitim narodom, ali i novi hrvatski predsjednik na Pantovčaku napokon će biti demokršćanin i okrenut u potpunosti ostvarivanju hrvatskih nacionalnih interesa, ne sluga beogradskog ili nekih tuđih režima.

Koji je sadržaj “Strateške suradnje” koji je Hrvatska potpisala 1. srpnja 2013. s Velikom Britanijom? Kako je poznato englesko stajalište prema našem narodu u posljednjih 100 godina, Hrvati imaju pravo znati njezin sadržaj.

– Izbor Engleske za strateškog partnera Hrvatskoj ravan je veleizdaji. Hrvatski narod jako dobro pamti rečnicu lorda Carringtona izrečenu Miloševiću 90-ih: “Brzo i bez mnogo prolijevanja krvi”. Vraćamo li se politici onih koji su dali suglasnost da se nad hrvatskim narodom počini zločin, genocid, kulturocid ili je to potvrda da je u Hrvatskoj uistinu i dalje jugoslavenska vlast i komunistički izdajnički mentalni sklop na golemu štetu hrvatskih nacionalnih interesa? Ako ozbiljnije analiziramo da na Pantovčaku stoluje glavni englesko-srpski obavještajac Dejan Jovik, koji je šef analitike hrvatskom predsjedniku države, onda dolazimo do zaključka da je Ivo Josipović zapravo samo poštar između Londona, Zagreba i Beograda. Nezamislivo je da u Uredu izraelskog predsjednika sjedi šef analitike iz redova Hamasa! Zato ukazujemo na potpuno pogrešnu vanjsku politiku Hrvatske za koju će biti odgovorni i aktualni predsjednik RH, gospođa ministarka zapadnog Balkana Pusić, kao i ovaj saziv Hrvatskog sabora koji šutke to odobrava. Iza takve politike nacionalne izdaje, koju vode centri moći, a provode aktualni predsjednik RH i ministrica vanjskih poslova nastavit će se pritisci da hrvatsko pravosuđe povuće tužbu protiv Srbije za genocid. Nema povlačenja tužbe, neka im je to jasno, a zaustavit ćemo i davanje suglasnosti za pristupne pregovore ulaska Srbije u EU sve dok se ne pronađe i posljednji civil i vojnik pogubljen i pokopan na području njihove države. Naša je obveza da svaka majka pronađe grob svoga djeteta. Ako ministrica Pusić misli da su bitni trgovački sporazumi o prodaji cigareta, onda se grdno prevarila. Hrvatska djeca koja potražuju svoje roditelje ne mogu i neće u EU skupa s onima koji su im pobili roditelje, ali ni s onima koji prikrivaju zločin i štite zločince, sve dok se to ne istraži. Izbor Engleske za strateškog partnera ide za tim da se Srbiju oslobodi krivnje za izvršenu agresiju na RH, da se krivnja izjednači i Hrvatsku se i dodatno optuži za agresiju na BiH. Stoga je naše opredjeljenje izbor Amerike za strateškog partnera u rješavanju geostrateških pitanja, poglavito pitanja Bosne i Hercegovine, gdje je položaj hrvatskog naroda ponovno ugrožen velikosrpskom i velikomuslimanskom politikom. Drugi je izbor Njemačke za gospodarskog strateškog partnera i izbor Izraela kao modela nacionalno-sigurnosnog koncepta ustroja sigurnosnog i obrambenog sustava države.

Svaka država koja drži do sebe ima oformljeno ministarstvo nacionalne sigurnosti. Često naglašavate kako je stvaranje takvog ministarstva od velike važnosti?

– Postoje oblici specijalnog rata u gospodarskom, psihološko-propagandnom, monetarnom, obrazovnom i drugom području kojima se urušava država. Pa ne prepoznajete li vi u današnjem stanju u hrvatskom društvu da se posljedice tog specijalnog rata već manifestiraju. Naime, ’92. godine, kada je Srbija uvidjela da će oružano izgubiti rat u Hrvatskoj, njihove obavještajne službe prešle su na rezervni plan rada i primjene metoda specijalnog rata uništavanja hrvatskog gospodarstva. Takvim su postupcima kroz stečajeve uništili hrvatsko gospodarstvo, a medijski prostor ulogom koju je dobio HRT i njegovi kadrovi zatrovali su Hrvatsku i hrvatskog čovjeka doveli u poziciju da se više ne snalazi i ne razlikuje što je laž, a što istina. Za to vrijeme hrvatski obavještajni sustav, koji je nakon 2000. sustavno denacionaliziran ili bolje rečeno jugosloveniziran, bavi se perifernim stvarima i ne provodi ustavne ovlasti zaštite nacionalnih hrvatskih interesa. Ako je država pred gospodarskim slomom u financijskom smislu i pod potpunom kontrolom stranog kapitala te prezadužena – u čemu se onda ogleda naša suverenost? Što zapravo čuvaju obavještajne službe, ustavni poredak koji je davno ugrožen ekonomskom propašću ili uske interesne skupine? Namjerni stečajevi tvrtki omogućili su raznim lobijima da se obogate, a stečajnim upraviteljima da dugo i dobro žive na teret propalih radnika.

Moramo stvoriti hrvatski Mossad- ne prizivam nikakvu policijsku državu, ali nijedna politika neke moći ostvariti ukupne nacionalne promjene ako novi model nacionalne sigurnosti ne stvori uvjete poslovnim subjektima da se mogu uspješno nositi s konkurencijom u Europi. Naš poslovni čovjek nema državu i sustav za sebe nego protiv sebe, pa kako će onda uspjeti? Državni aparat, arogantna i bezobrazna administracija, represivni porezni sustav i carine, koji uzimaju samo da bi sutra preživjeli, ne olakšavaju hrvatskom čovjeku poslovanje nego zapravo provode unutarnju agresiju na vlastite poslovne ljude i narod u cjelini.

Kako bismo to promijenili formirat ćemo ministarstvo domovinske sigurnosti. To je sastav najsposobnijih umnih ljudi iz različitih područja – od znanstvenika, pravnika do drugih stručnjaka iz zemlje i iseljeništva. Oni moraju prosuđivati svaku odluku koju donose bilo koje državne institucije, ministarstva, agencije ili druge službe samo po jednom pitanju: štete li hrvatskim nacionalnim interesima ili ne. Ako štete, onda sustav sigurnosti mora utvrditi tko i zbog čega radi na štetu nacionalnih interesa, a ne da to utvrđujemo tek kada je šteta nastala i nepopravljiva je, a posljedice su goleme. Ministarstvo domovinske sigurnosti vodio bi potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, a u tom ministarstvu bi bila tri ravnateljstva. Prvo i glavno je Ravnateljstvo nacionalne sigurnosti (gdje bi ušle sve obavještajne službe). Drugo je Ravnateljstvo javne sigurnosti (kriminalistička i prometna policija, posebni odjeli današnjeg MUP-a) i treće Ravnateljstvo opće sigurnosti (služba 112, Gorska služba spašavanja, vatrogasci). Sve te službe moraju biti usklađene na nacionalnoj razini po mjestu, vremenu i cilju aktivnosti. Za sada jedni idu šumom, drugi drumom. Da je to što planiramo i prije bilo ustrojeno ovako, nikada se tragedija na Kornatima ne bi dogodila.
A ta tragedija, kao i činjenica da smo turistička zemlja s 12 do 15 milijuna ulazaka turista obvezuje nas da se ozbiljno organiziramo po tom pitanju.

Kada pričamo o jednoj od najvećih pljački hrvatskoga naroda, treba li doći do revizije pretvorbe do 1992. godine – pljačke SDP-a, nasljednika SKH?

– Davno sam u ime ZZH-a rekao da je Hrvatska opljačkana do 90-ih, a da su te iste grupacije jugoslavensko-udbaškog mentalnog sklopa nakon 90-ih samo nastavile uništavati nacionalno bogatstvo. Da bi ljudima bilo jasnije, do 90-ih je postojala INA i druge firme preko kojih su se bogatile obitelji i djeca nekih komunističkih moćnika. Njihovi švicarski računi i firme po inozemstvu već su tada bili puni. Iz bivših komunističkih direktora, stvaranih pod okriljem partijskih komiteta i uz strogu kontrolu UDB-e, brzo su se pretvorili u moderne hrvatske menadžere. Direktori banaka, hotela i firmi iskoristili su to za svoje prijeratno i ratno bogaćenje. Danas su to ugledna gospoda i poslovne elite. Hrvatskoj sirotinji iz Hrvatske i BiH bio je namijenjen rov i grob. Da smo izgubili bili bismo pobijeni na novim bleiburškim poljanama, a oni, novopečeni tajkuni, eventualno bi nešto izgubili, ali bi opet nastavili upravljati poduzećima, samo uz drugu vlast. Provest ćemo zato potpunu reviziju svega i do 90-ih, a posebno za vrijeme Domovinskoga rata. Ratni zločin, ali i ratno profiterstvo ne zastarijevaju. Iste su to snage koje ideologiju imaju u imovini, a ne u domovini. Hrvatska tim strukturama samo služi za izvlačenje nacionalnog bogatstva i za osobno bogaćenje.

Hrvatska bi, prema nekim tumačenjima, vrlo lako mogla u državu vratiti pokradeni novac. Novac koji je Hrvatskoj uzelo nekoliko stotina najbogatijih hrvatskih obitelji. Na koji način to država može učiniti?

– Da, točno je – hrvatski narod je pokraden. Dok je većina hrvatskih domoljuba branila svoj dom i ponos svojeg naroda, pojedinci su dijeli nacionalno bogatstvo. To su danas ugledni građani, školuju svoju djecu po stranim zemljama, a branitelji se ubijaju jer nemaju za osnovne životne potrebe. Srušili su nam dostojanstvo pred vlastitom djecom.

Izgurali su nas iz sustava, dok se mi dolje na cesti borimo za sitne poslove, oni su zaposjeli ključne pozicije u hrvatskim institucijama. Da vidite samo čija djeca sve rade u Uredu Predsjednika, vladinim agencijama, diplomaciji. Tamo je najmanje djece hrvatskih branitelja. Oni koji su branili i stvarali hrvatsku državu nemaju pristup tim institucijama jer prioritet imaju oni koji su izvršili agresiju na Hrvatsku. To je nacionalna sramota i to ćemo mijenjati kada dobijemo priliku kroz politiku služiti hrvatskom narodu. Primijenit ćemo Putinov model i preuzeti odgovornost za stanje u Hrvatskoj. Kada je Putin došao na vlast okupio je šefove obavještajnih službi i tražio izvješće tko je pokrao i gdje je ukradeni novac. Dakle, sve je zapisano, ljudi u obavještajnim službama imaju svu dokumentaciju tko je što uzeo u pretvorbi, tko su ratni profiteri, tko su skriveni vlasnici banaka, koncerna TDR-a, Elke, Diokija; tko je uzeo od prve prodaje Ine, tko je uzeo od prodaje Plive, tko je pokrao u izgradnji autoceste od Šestanovca do Rave iznos od 450 milijuna kuna, tko krade danas u HŽ-u, tko u Elektri, tko u Hrvatskim šumama i Hrvatskim vodama. Sve se zna, ali sustav nigdje ne funkcionira. To je ta nova pravednost Ive Josipovića, koji se krije iza svoje nesposobnosti. Mesić je u dva mandata govorio kako će vratiti ukradeni novac, a otišao je puno bogatiji. Josipović valjda misli da će i drugi mandat osvojiti na novoj pravednosti – prijevari hrvatskoga naroda. Za njegovog dosadašnjeg mandata ta pravednost nas je dovela do 350.000 hrvatskih građana pod ovrhama, 150.000 obrtnika je uništeno, 100.000 tvrtki je propalo, 80.000 radnika radi bez plaće, 70.000 građana ima isključenu struju i 400.000 mladih i školovanih je nezaposleno. Ukupan zbroj njihove pravednosti je milijun i dvjesto tisuća hrvatskih građana proglašenih sirotinjom. Gdje je novac, gospodo? Ili ste ga zajedno podijelili ili ne znate raditi svoj posao. Poljoprivrednici čekaju poticaje, zemlja zarasta u korov, uvozite otrove, a bacate vlastitu hranu i uništavate hrvatsko selo, pa vi niste sposobni vladati! Vi ste, gospodo, jedino sposobni uništiti i ovo malo volje za poslom u hrvatskom čovjeku. Samo primjenom vojnog menadžmenta, gdje su čovjek, materijalni resursi, prostor i vrijeme glavni faktori uspjeha, s pravilnim upravljanjem procesima na svim razinama, siguran je put izlaska iz ovog začaranog kruga. Iz Hrvatske je izvučeno, po nekim procjenama CIA-e, oko 35 milijardi dolara na tajne i skrivene račune raznih skupina koje su proteklih godina pljačkale hrvatski narod. To je, dakle, deset godina prije ’90. i posljednjih dvadeset godina od ’90.

Trebamo li napraviti jednu temeljitu reviziju mirovina NOB-a?

– Ne osporavam stečena prava po toj osnovi, ali protiv sam da nastaju nova. Umjesto da zbog starosti pripadnika NOB-a sve manje ima takvih mirovina, čujem da se one po broju povećavaju, odnosno da su po jugoslavenskom zakonu nasljedne. Također se zna da su bivši nositelji takvih mirovina pri kraju života žene i s rodbinom samo da se nastavi takvo primanje mirovina. Prirodan pad će doći i tome na kraj, ali se svaka revizija može napraviti, a odgovorne za eventualno krivotvorenje i manipulacije kazniti.

Treba li ukinuti brojne udruge koje rade protiv naroda – Documentu, Gong… a po uzoru na Izrael i Putina u Rusiji. Naravno, prije toga objelodaniti tko ih financira i radi protiv hrvatske države.

– Kada sam u prethodnim pitanjima govorio o primjeni metoda specijalnog rata na destabilizaciju hrvatske države, isticao sam posebno uništavanje hrvatskog gospodarstva i pomutnju koju u javnosti šire mediji. Ništa dalje od toga nisu ni razne udruge koje otvoreno rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa. One su uglavnom filijale vanjskih obavještajnih službi ili centara moći koji žele destabilizirati političku situaciju ili profilirati onu politiku preko koje će ostvarivati svoje, a ne hrvatske nacionalne interese. Rješenje za takve udruge je prestanak financiranja iz državnog proračuna i zabrana financiranja iz inozemstva. Komu služi Dokumenta – koja iz državnog proračuna dobiva otprilike 7 milijuna kuna godišnje. Služi srpskim obavještajnim službama za provođenje velikosrpske i jugoslavenske politike na ovim prostorima. A tek Gong- on je sve samo ne objektivna i neovisna udruga. Tko im daje pravo da uzmu ovlasti (kao tobože neovisna udruga) nadzirati izbore? To je demokratska farsa i izrugivanje objektivnosti! Pokazao je to referendum o braku u kojem je Gong bio sve samo
ne objektivan, jer se otvoreno stavio na gubitničku stranu.

Koji je plan s manjinama. Na koji način i koliki bi trebale imati udio u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti? Jer, bez obzira na izbore, danas uvijek imaju 3 do 5 mjesta u Saboru.

– Nijedna europska zemlja nema tako velike privilegije u Zakonu o manjinama kao što ga ima Hrvatska. Najveći dio nacionalnih manjina s kojima sam razgovarao to i priznaju.
Čak jedan dio i srpske manjine u Hrvatskoj ne želi nikakva veća prava po toj osnovi, jer žele biti normalni, jednakopravni građani RH. Međutim, problem se javlja kad ideolozi velikosrpske politike nikako ne mogu prihvatiti da je došlo do promjene u Ustavu RH. U Ustavu do ’90-ih pisalo je da je SR Hrvatska republika hrvatskog i srpskog naroda. Iako je Srba bilo oko 12 posto zauzimali su preko 50 posto, a negdje i do 75 posto ključnih pozicija u institucijama tadašnje SR Hrvatske. Danas, kada u Ustavu RH piše da je RH država hrvatskoga naroda i ostalih građana RH, neki tu promjenu ne mogu prihvatiti. Iako se postotak Srba u Hrvatskoj smanjio na 6 do 8 posto ukupnog broja stanovnika, preko politike SDP-a i HNS-a na ključnim pozicijama, u državnim i drugim institucijama zauzimaju 42 posto rukovodećih mjesta. Ne radi se, dakle, o ugroženosti, nego o borbi za što veći utjecaj i podjelu kolača u vlasti. Jedan dio Srba želi veća prava od onoga što ga imaju Hrvati kao većinski narod. Žaljenje za izgubljenim privilegijama i jak utjecaj na prijašnje društvene događaje doveo je Srbe u poziciju suočavanja s istinom koju ne mogu prihvatiti. Nijedna nacionalna manjina u Hrvatskoj, pa tako ni srpska, ne smije biti ugrožena od hrvatske većine, ali isto tako ne smiju težiti ni imati veća prava od hrvatskog naroda koji je ipak svoj na svome. Nažalost, nekada se hrvatski čovjek osjeća manje vrijednim u vlastitoj državi od drugih koji žive u njoj. Dvostruko pravo glasa koje Srbi imaju kao nacionalna manjina ponižava položaj drugih nacionalnih manjina u RH i to nije dobro.Ova galama oko tobožnje ugroženosti srpskog naroda u Hrvatskoj opasan je projekt srpskih obavještajnih službi dobro koordiniran s njihovim diplomatskim aktivnostima. Sve opet s ciljem da Hrvate prikažu kao genocidan narod koji ugrožava srpsku manjinu. Skoro isti scenarij kao i ’90-ih, kada se novu demokratsku vlast s dr. Tuđmanom na čelu željelo u samom početku diskreditirati kao opasnu i ustašku za srpski narod. Danas se opasnim i ustašoidnim želi prikazati hrvatske branitelje u Vukovaru koji štite dostojanstvo života u napaćenom gradu.

Ostajemo kod nacionalne sigurnosti. Trebamo li ozbiljno uzeti u obzir posljedice kao i konačni plan obuke srpskih mladića u kampu Apatin u Srbiji, dok je s druge strane u Hrvatskoj ukinut vojni rok, a našoj se djeci na cesti nudi droga, alkohol i srpske cajke. Vuku li se ovi potezi namjerno i ima li razloga za zebnju? Treba li Hrvatska vratiti služenje vojnog roka?

– Velikosrpska politika ne odustaje od svojih davno zacrtanih planova. To je još od vremena Ilije Garašanina Načertanija pa sve do 90-ih, Memoranduma 1. Srbija za sve ovo vrijeme jača svoju vojnu silu i to stalno pratimo. Oni to rade obnavljajući suvremenu tehniku, ali i školovanjem kadrova. I to je njihovo pravo. Ali obuka srpske djece i mladeži koji žive u Vukovaru u apatinskim kampovima ima ozbiljnije nacionalno-sigurnosne implikacije. Za što se i pod čijom ideologijom osposobljavaju mladići hrvatske države srpske nacionalnosti?

Znam da je Srbin uvijek volio u vojnike, ali ako živi u Hrvatskoj, troši hrvatske kune, zar mu ne odgovara i služenje hrvatske vojske?

Ukidanje služenja vojnog roka u Hrvatskoj je golemi, ali i dugoročni nacionalni promašaj u očuvanju identiteta jednoga naroda i države. Mladi ljudi koji ne znaju za red, koji nisu naučeni služiti svome narodu i državi veoma često zalutaju u životu i pogodni su različitim devijacijama. Vojska, ako ju ozbiljno organiziramo može biti velika životna škola. Mlade ljude treba provesti kroz takav sustav i pobuditi u njima nacionalni osjećaj, ali ih i osposobiti za, ne daj Bože, bilo kakvu opasnost. To nije da bi se drugima prijetilo, nego da bi postojao red u izgrađivanju zdravoga društva i države. Svakako, na nekoliko mjeseci i hrvatskim djevojkama treba omogućiti po posebnim programima prolazak ovog nacionalnog programa.

Što je Memorandum 2 i postoji li osnovana sumnja da je cilj tog memoranduma staviti Srbiju u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je ona počinila agresiju? Ostvaruje li se već to, utiho, i na mala vrata?

– Kao što je postojao Memorandum 1 kao strateško polazište Miloševićeve velikosrpske politike osvajanja oružanom silom, u čemu na sreću nije uspio zahvaljujućki hrabrosti hrvatskih branitelja, mudrosti hrvatskog vodstva na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i jedinstvu hrvatskog naroda u domovini, iseljeništvu i Bosni i Hercegovini, danas kao nastavak velikosrpske politike već pune dvije godine na sceni je Memorandum II. Od 2011. u operativnoj uporabi je Dokument SANU-a s oznakom Memorandum II. On je tajni plan velikosrpske politike, ali imaju ga svi ministri njihove vlade bez obzira iz koje opcije dolaze. Osnovno geslo Memoranduma II glasi: “Ono što su Srbi izgubili u ratu, moraju ostvariti u miru.” Ne odustaju od svojih planova osvajanja i evo kako to žele ostvariti: u prvoj cjelini postavljaju zadatak- promijeniti karakter rata: a) način na koji to čine jest umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima na Kosovu; b) susjedne države (Hrvatsku, BiH) dovesti u položaj da odustanu od tužbi pred Međunarodnim sudom; c) destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire te tako slabiti oštrinu optužbi protiv Srbije. Ovu zadaću provoditi pod geslom: “Slaba vlast, slaba i država”. U Hrvatskoj je to već na djelu. Dok je Memorandum I. provodio Milošević s oružanom silom Kadijevića i Adžika, “poznatih antifašista” i etničkog vojvode Šešelja, sljedbenika Draže Mihajlovića, projekt Memoranduma II. provodi Vuk Jeremik koji kaže: “Zaštita interesa srpskog naroda u regiji je politički, povijesni pa i moralni imperativ Srbije”, a premijer Dačić dodaje da je za Srbiju prioritet položaj Srba u drugim državama u regiji. Ako tome dodate izjave četnikog vojvode, aktualnog srbijanskog predsjednika Tome Nikolića da je Vukovar “srpski grad i da Hrvati u njemu nemaju što tražiti”, onda vam je sve jasno. Zato ćirilica u Vukovaru nije pitanje pisma nego projekt Memoranduma II, obilježavanja srpskog teritorija.

Umjesto da aktualna vlast u Hrvatskoj, od predsjednika države, premijera i Sabora na čelu s predsjednikom Lekom uvide te namjere srpskog projekta i donesu mudru odluku o odgodi primjene prava na ćirilino pismo, oni sudjeluju u nasilnom nametanju manjinskih prava hrvatskoj većini i u provođenju projekta srpskog Memoranduma II. Kroz sastav hrvatske vlade i ključnih ljudi u nekim institucijama Ureda Predsjednika stvorena je pogodna ekipa za provođenje velikosrpske politike. Elementi takve politike primjećuju se u funkcioniranju i nekih službi Poglavarstva grada Zagreba. Srpski lobi u BiH otvoreno se hvali da nisu nikada imali jače pozicije u Zagrebu. Ako pažljivo proanalizirate sastav hrvatske vlade, sve službenike i pročelnike, u državnim institucijama i u Gradu Zagrebu, a posebno u javnim poduzećima, bit će vam jasno da je Memorandum II. u potpunoj primjeni u hrvatskim institucijama. Posebno područje tog djelovanja su grad Rijeka i Istarski poluotok. Opći je zaključak da Hrvatska nikada nije bila slabija, a srpski lobi nikada bolje posložen za odlijevanje kapitala iz hrvatskih ruku, te komunističko-jugoslavenska zmija nikada opasnija, a oni nabijaju kompleks hrvatskom narodu da su ugroženi i izmišljaju ustašku zmiju u našim njedrima. To je rezultiralo stvaranjem dviju potpuno polariziranih strana u Hrvatskoj, jedne većinske, domoljubno-kršćanske i braniteljske koja je obespravljena, ponižena, ušutkana i izgurana iz državnih institucija i druge manjinske orjunaško-jugoslavenske, militantne i liberalno drske, bezobrazne i isključive, koja upravlja većinom hrvatskih resursa na štetu nacionalnih interesa. Oni rasprodaju autoceste, banke, osiguravajuća društva, a ubrzo će pošte, vode, šume, zemlju pa i nas same, a mi šutimo i međusobno se nadmudrujemo tko je veći junak, a tko veći heroj. Razdire nas hrvatski jal, međusobno se optužujemo, nasjedamo na njihove igre i trošimo nacionalnu energiju. Vodimo politiku na ulici, po zadimljenim birtijama. Krivim nas hrvatske generale, časnike i dočasnike, te predsjednike braniteljskih udruga što smo svojom razjedinjenošću dopustili da u miru ove orjunaške snage ostvare svoj plan i provedu Memorandum II.

S obzirom da je moratorij nakon Oluje završen, treba li Hrvatska vojska izaći na granicu sa Srbijom?

– Da, svakako Hrvatska vojska mora u operativnom smislu izaći na hrvatske granice. Ako toga nema, nema ni slobodne i suverene države. Čuvanje državne granice je u zadaći policijske i carinske službe jer je to sada jedinstvena schengenska granica EU-a, ali Hrvatska vojska mora biti spremna za svaku situaciju u slučaju bilo koje ugroze teritorijalnog integriteta ili cjelovitosti RH. Mislim da su hrvatski vojnici spremni za najsloženije okolnosti. To dokazuju u međunarodnim misijama, na ponos hrvatskoga naroda.

Autor: 7Dnevno

Komentari

1 comment