TwitterFacebookPinterestGoogle+

ROMAN: Kad se tama spustila (13. poglavlje)

Trinaesto poglavlje

 

Zoras je jedva udisao teški i smrdljivi zrak, pa se nije začudio kad je začuo prijateljev glas: – Ovakav smrad još nikad nisam osjetio. Ovo je neizdrživo – Visoki je držao ruku na nosu i ustima.

Nakon nekog vremena navikoše se na neugodan miris pa polako zagaziše u rupu. Prolaz kroz koji su išli bio je širok kao i na samom ulazu. S medaljona na prsima prosipalo se blago svjetlo šireći se nekoliko metara ispred njih. Pod nogama su osjećali ljepljivo crno blato u koje su čizme duboko upadale. S naporom su kroz njega vukli noge, a na njihov užas to je proizvodilo ne baš tih zvuk. Kad se još uzme u obzir da su morali hodati ponešto pognuti može se shvatiti sva nezahvalnost njihova novog položaja. Cijeli hodnik je bio vlažan i ljepljiv, pa se ponekad ispred i iza njih čulo padanje velikih kapi ili komada blata u bljuzgu na tlu. Često su zastajali osluškujući, a kako nisu čuli ništa sumnjivo nastavljali su hodanje. Nogama su koji put zapinjali za nešto tvrdo što se tu i tamo nalazilo u blatu. U početku su mislili da je to korijenje koje je probilo duboko pod zemlju, međutim, uskoro su vidjeli da se radi o kostima različitih životinja. Bilo je čak i ljudskih. Ležale su u kaljuži gotovo cijelom dužinom tunela. Obuzela ih je zebnja i odjednom su snažno poželjeli istrčati van. Visoki osjeti kako mu se hladan znoj cijedi niz vrat. Ježio se povlačeći noge po odvratnom blatu, teškom mukom pomičući prste koji su se polako smrzavali. Da je bio sam vjerojatno bi već davno pobjegao van.

– Nisam kukavica, ali ovo je teško proći i bez onoga što vreba tu negdje iz mraka – mrmljao je sebi u bradu. Gotovo je zavidio Zorasu koji je misleći na Pinasa bio donekle isključen iz ove jezive stvarnosti.

Nakon dugog hodanja dođoše do mjesta gdje se tunel širio. Visoki s olakšanjem odahne. Ovdje se već lakše disalo, a dobrim dijelom je nestao i onaj klaustrofobičan osjećaj. Točno ispred njih se nalazila velika podzemna prostorija koja se, osvijetljena nekakvom slabašnom svjetlošću, protezala daleko naprijed. Širila se bočno podjednako na obje strane tako da je u njihovoj visini negdje po sredini bila široka tridesetak, a gore iznad njih i pedesetak i više metara. Cijela prostorija je imala zidove od trošnog kamena koji su se prema sredini sve više uzdizali, pa su u svom najvišem dijelu bili visoki najmanje osamdesetak metara. Svod se nije mogao nazrijeti jer se gubio u polumraku. Zoras zapali baklju i baci je u dubinu ispred sebe. Letjela je nekoliko metara, a potom završila u mutnoj vodurini na dnu procjepa. Pri padu je škrto osvjetljavala glatko klizavo kamenje koje se nalazilo između mjesta na kojem su stajali i površine vode.

– Morat ćemo kroz ono – pokaže Zoras ka mračnoj tekućini.

Visokom se nije sviđala ta zamisao, no činilo se da nema druge. Počeli su se pažljivo spuštati. Odjednom zastanu. Učini im se da u tunelu iza sebe čuju pljuskanje. Onuda su upravo prošli pa se upitno pogledaju. Čvrsto stegnu mačeve i još jednom pažljivo osluhnu. Opet im se učini kao da netko pažljivo gazi, ali kao da mu korak nije težak kao njihov. Trajalo je samo jedan tren ili dva, a onda je opet zavladala tišina. Nekoliko minuta su čekali stišćući mačeve, a kako se zvuk nije ponovio zaključiše da se vjerojatno voda cijedila na blatnjavo dno prolaza, pri tom proizvodeći zvuk sličan zvuku koraka.
Nastaviše spust koji nije bio posebno težak iako je kamenje bilo jako sklisko. Izgledalo je kao da je netko po njemu polijevao vodu, a u donjem dijelu, uz površinu, bijaše puno blata.

Zoras je pažljivo gazio pazeći da ne padne. U trenu je bio na rubu malog jezerca, a Visoki je ostao nekoliko metara iza njega tražeći pogledom bilo kakvu mogućnost da se ono zaobiđe. Ovdje se moglo vidjeti ponešto jasnije jer su se na stijenama iznad vode nalazili plavkasti i zelenkasti kristali koji su lagano trepereći osvjetljavali prostor oko sebe. Bio ih je malen broj pa se stjecao dojam da je zid s obje strane vode tu i tamo ukrašen sićušnim svjetiljkama. Pri samoj površini ih nije bilo pa je vodurina i dalje bila gotovo u mraku. Visoki je pažljivo pogledom pratio bočne stijene i na koncu mu se učini da se desno od njih na udaljenosti od dvadesetak metara vidi mjesto na kojem bi se moglo izaći iz vode i nastaviti po suhom. Naime, na otprilike metar visine iznad površine nazirala se uska izbočina u stijeni. Podsjećala je na stazicu. Bila je posve naslonjena na zid i činilo im se da bi se mogla protezati sve do drugog kraja ove podzemne pećine. Visoki pokaže Zorasu što je vidio, a ovaj odmah zagazi u vodu pa krene u tom smjeru.

– Probaj što manje gibati vodu – šapne mu Visoki. Odjednom je osjetio potrebu da bude sasvim tih.

Čim je ušao u vodu Zoras se iznenadi. Kad je počela prodirati u čizme i kroz odjeću osjeti da nije hladna. Štoviše, bila je gotovo topla, za razliku od onog ledenog tunela gore. Bilo mu je ugodno i on šapne Visokom da je voda nečim ugrijana i da oprezno nastavlja prema onoj stazici.

Visoki je još uvijek stajao na kamenu koji je bio na pola visine između tunela i površine jezerca. Neki unutarnji glas mu je govorio da mora biti jako oprezan, a osobno mu se nimalo nije sviđala pomisao da ga štogod napadne dok je u vodi. Zato je odlučio pričekati dok se Zoras popne na stazicu. Ubrzo je Zoras bio gore pa krene prema vodi. Zaista je bila topla. S užitkom osjeti kako mu blago miluje otprije mokre i promrzle noge. Oprezno je nastavio hodanje. Odjednom se sledio. Na vodi se odnekud pojaviše maleni valovi. Obuze ga strah. Valovi mogu značiti samo veliku nevolju, panično pomisli. Osjećao je kako mu srce snažno lupa. Htio je nešto doviknuti Zorasu, ali glas ga nije slušao. Gotovo nesvjesno, koliko je to mogao, pojuri kroz muljevitu vodurinu koja mu je već sezala do pojasa. Iz torbe je drhtavim prstima vadio jednu kesicu. Nije napravio niti tri koraka kad ga nešto ogromno i sluzavo očeše po bedru. Mora da je bilo dugačko više metara jer je dodir potrajao dugo. Odsijeku mu se noge i on osjeti kako ga zahvaća još veća panika. Učini mu se da je u trenu izgubio svu snagu, a baš u taj čas ga nešto povuče. Krikne i zahvati mačem u tom smjeru, ali u zadnji čas stane. Zoras ga je vukao prema onoj stazici.

– To je čuvar – prošapta Visoki – jesi li ga vidio.

– Vidio sam da je nešto u vodi, a ti požuri ako ne želiš ostati u njoj zauvijek.

U trenu se nađoše na puteljku. Grozničavo su gazili naprijed istovremeno pogledavajući u mračnu dubinu. Visoki zakači jednu kesicu na strijelu i čvrsto uhvati luk. Prijatelj ga je pažljivo promatrao pitajući se što bi moglo biti u toj kesici. Znao je da mu Visoki to čak ni u ovoj situaciji neće reći. Volio je tu djetinju crtu u karakteru svog prijatelja, ali u ovakvoj situaciji mu zaista nije trebala. No, s druge strane, dok je bio takav i Zorasu je bilo lakše. Bar mu se činilo da je opasnost manja nego što uistinu jest. Osim toga, toliko je povjerenja imao u svog prijatelja da je bio siguran da će na vrijeme zadovoljiti svoju znatiželju.

Oprezno su, korak po korak, napredovali puteljkom. Dva-tri puta su kroz polumrak nejasno vidjeli kako se nešto golemo valja u mutnoj kaljuži. Visoki je jedva odolijevao da odapne strijelu u tom pravcu.

– Gledaj – poviče Zoras pokazujući rukom prema kraju pećine. Uska stazica je krivudala naslanjajući se na bočni zid, dolazeći točno do otvora koji je bio gotovo identičan onom prvom. Novi otvor se crnio na visini od pet-šest metara od površine vode. Nesvjesno požure gledajući ispod oka dolje. Vidjeli su na različitim visinama bočnih zidova još neke rupe slične ovoj ka kojoj su žurili. Kao da ih je netko s određenom namjerom izbušio. Kad su bili na samo nekoliko metara od tunela iz dubine začuju snažan pljusak. Panično požure ka mračnom prolazu, a dolje iz mraka nešto strelovito prostruji pored njih štrcajući ih vodom.

– Brže, brže – zaurla Visoki grabeći kao da hoće u ovom zadnjem metru preskočiti Zorasa. Ovaj je gotovo zakoračio u uski hodnik na kraju staze kad se iz dubine začuje jeziv šum. Zoras naglo ustukne i pao bi sa staze da ga Visoki nije prihvatio. U jednom trenu, brzinom koju oko gotovo nije moglo pratiti, točno ispred njih se nađe ogromna razjapljena čeljust. Vidjeli su crne ljuske koje su se rastvorile u ogromne ralje koje su bez problema mogle progutati odraslog čovjeka. Unutra se pri slaboj svjetlosti nazirala crveno-crna unutrašnjost s dva reda ogromnih, izuzetno oštrih zuba s gornje i jednim redom s donje strane. Ti zubi su očito imali zadaću da guraju nesretni plijen u utrobu nemani. Razjapljena usta su bila široka gotovo jedan metar, a iz njih je dopirao grozan zadah. Bila je to ogromna zmijurina, dugačka sigurno dvadesetak metara. Prijatelji su od šoka ostali potpuno nepokretni. Neman je plesala od jednog do drugog kao da bira kojeg će prvog progutati. Odjednom strelovitom brzinom nestane u dubini, a prijatelji nisu uspjeli niti doći sebi, kad se opet stvori ispred njih. Stajali su nepomično gotovo ne dišući. Zvijer se očito igrala. Znala je da joj nigdje ne mogu pobjeći i, činilo se, uživala u njihovom strahu. Opet je na trenutak zaronila.

Zoras dođe k sebi i uskoči u tunel. Visoki ga je pratio u stopu. Odjednom se sjeti da u ruci drži luk sa strijelom.

– Budalo, budalo – govorio je sam sebi – zašto nisam odapeo?

Nije ni završio misao kad se golema neman opet pojavi pred ulazom. Ovaj put je mislila ozbiljno jer se čeljust velikom brzinom približavala Visokom. On se u zadnji tren okrene i odapne strijelu na kojoj se njihala prikačena kesica. Na nekoliko metara od njega strijela pogodi zvijer u ždrijelo. Visoki se baci na tlo. U tom času strahovita eksplozija potrese cijelu pećinu. U jakom bljesku nestane glava zvijeri, a njen se ostatak stropošta u mutnu baruštinu. Od udara je i Zoras pao na tlo, a kad je nakon nekoliko časaka došao k sebi poželio je snažno zagrliti prijatelja. Iznenađenje koje mu je priredio bilo je zaista neviđeno. Oduševljeno pogleda prema Visokom i zapazi kako se polako pridiže. U istom času ga oblije hladan znoj jer spazi da prijatelj gleda u njegovom pravcu šireći oči od užasa.

 

……

 

Holdar je vodio jaku i dobro opremljenu vojsku prema Žutoj dolini. Dok stignu do cilja trebat će im poprilično vremena. Utonuo je u teške misli. Mučila su ga mnoga pitanja o ovim čudnim događajima. Nije mu bilo jasno što se događa, a posebno zato što u svemu tome nije vidio nekakvog smisla. Nije se radilo o pljački, nije se radilo o otvorenom napadu, a nisu u pitanju bile niti neorganizirane bande jer se one nikad ne bi usudile napasti njegove ljude. Međutim, ostaje činjenica da su njegovi borci potučeni do nogu. Nesretni Abraf je bio jako uplašen kad je opet opisivao nedavne događaje, a on mu je vjerovao osjećajući da će dolje naići na nešto užasno. Nije znao koliko je Abraf mogao biti objektivan opisujući te strašne neprijatelje. Jadnik je očito plesao po tankoj liniji koja dijeli normalno stanje od ludila. Međutim, nije nimalo sumnjao da ih čeka gadna avantura. Ako su i točne one priče o monstrumima vjerovao je da će, ma kako čudovišni bili, stradati u sudaru s oštrim mačem. Mač me još nikad nije iznevjerio, pomisli zadovoljno.

Odlučio je navući napadače u klopku. Poslat će im nekoliko desetaka najhrabrijih ljudi na brzim konjima, onih ljudi koji nikada ne gube glavu. Oni će ih dovući u pripremljenu zasjedu. Već je odredio gdje će sve to pripremiti i samo je bilo pitanje kad će njegovi ljudi naići na zlikovce. Svakako je očekivao da će se susresti negdje blizu Žute doline. To bi značilo da bi klopku mogli postaviti u jednom klancu koji se nalazi nešto istočnije. Morat će biti brzi i neprimjetni da iznenađenje bude neočekivano i potpuno.

Tako razmišljajući dođoše do Barkeša, omanjeg živopisnog naselja koje je ležalo na malenom, sočnom travom obraslom brežuljku. Zaustavi vojsku pred naseljem, a on i još nekoliko časnika produžiše do kuća. U selu nije bilo puno ljudi jer su bili zauzeti poslovima po okolici.

– Dobro je – pomisli Holdar – ovi zacijelo nisu previše zabrinuti. Tko zna jesu li uopće što čuli o borbama na jugu?

Uđoše u svratište i pozdraviše domaćina. Bio je to oniži debeljko na kojem je odjeća bila bar za dva broja prevelika. Nasmiješi se došljacima pokazujući prorijeđene zube. Odmah je prepoznao o kakvim se ljudima radi pa odluči biti uslužniji nego inače.

– Kakva je situacija u ovom kraju? Događa li se štogod zanimljivo? – upita ga Holdar.

– Sve je mirno. Ljudi se bave svojim svakodnevnim poslovima iako im nije baš svejedno, a ja čekam da mi naiđe netko pa da malo s njim popričam.

– Hm, a jeste li čuli kakve čudne priče, priče o nekakvim borbama dolje na jugu?

– Pronio se glas o tome, ali to je bilo daleko od nas. Moji susjedi seljaci su u priličnom strahu tako da su neki već htjeli napustiti sve što ovdje imaju i krenuti u blizinu nekog od utvrđenih gradova. A znate i sami što bi to značilo. I ovako su siromašni i nemaju gotovo ništa. Na kraju je prevladao glas razuma pa su ipak zaključili da je bolje da ostanu ovdje jer zasad nema opasnosti. Nego, o čemu se dolje zapravo radi?

Holdar je šutio i gledao kroz prozor.
– Ne znam, ali časti mi, otkrit ću. Idemo to riješiti, a ti možeš slobodno reći ljudima da mogu mirno spavati.

Nakon toga iziđe van i s brežuljka pogleda u pravcu kojim su trebali ići. Daleko prema jugu prostirala se plodna dolina u kojoj su se tu i tamo vidjeli zaposleni seljaci. Holdar se zagleda prema šumarku koji se nalazio sa zapadne strane puta. Učini mu se da ispred njega vidi jedan stup, a isti takav je vidio i s istočne strane. Bili su međusobno udaljeni oko kilometar ili nešto više. Mahne časnicima i reče im da pokrenu vojsku. Htio je odmah nastaviti dalje, jer će kasnije morati biti puno oprezniji što će ih znatno usporiti.
Brzo se formirala dugačka kolona što iskusnih, što mladih vojnika. Kad su se spustili s brežuljka Holdar ugleda još jedan drveni stup. Vjerojatno je to simbol seoskog božanstva, nekakav primitivni totem ili nešto slično, pomisli.

Jahali su kroz polje dok je blagi vjetar šumio kroz visoku travu povijajući je u smjeru naselja. Odmakli su otprilike dva kilometra od naselja kad točno uz put, na jednom malom uzvišenju primijetiše još jedan stup.

– Čudno – pomisli Holdar – ovo je već četvrti.

Da je bio malo pozorniji vidio bi da se cijela njegova vojska u tom času nalazi točno između ta četiri stupa. Odjednom zapuše jak vjetar, a vojnicima se učini da puše iz smjera stupa koji se nalazio ispred njih. Pojavi se čudno rumenilo pomiješano s primjesama tamne boje, koje kao da se uskovitlalo vrteći se i divljajući točno ispred prvih redova vojske. Sve skupa je nosio strašan vihor pa je izgledalo da se maleni crveno-crni tornado uzdiže visoko prema nebu. Točnije, činilo se da se spušta ka tlu. Tu i tamo bi u vrtlogu bljesnula jaka munja. Vjetar se pojačavao pa su vojnici stajali i u čudu gledali. Očito im nije bilo svejedno jer su im lica govorila da strah ni njima nije bio nepoznat osjećaj. Holdar se okrene. Isto se događalo kod svih stupova. Ruka mu padne na mač i on ga odmah visoko podiže. Svi su slijedili njegov primjer, no vrlo brzo vidješe da su u klopci.

U trenu se pojaviše stotine i stotine zastrašujućih nakaza koje bijesno navališe na njih. Bile su to jezive spodobe na kojima se odmah vidjelo da u sebi nemaju ničega ljudskog. Zamotani u prnje, prljavi i smrdljivi krenuli su na vojnike koji su još uvijek bili u šoku. Na njihovu žalost, šok je predugo trajao pa je u prvom naletu monstruma stradala gotovo trećina ratnika. Ubrzo je slijedio jak protuudar. Nažalost, imao je malo izgleda na uspjeh jer su iz vrtloga stalno nadirali novi neprijatelji. Vojnici su ih nemilice sjekli, ali i njihov broj je brzo pao na desetinu od onog početnog.

– Prokletnici, odakle samo dolaze – bijesno se čudio Holdar – otkuda se pojaviše ovako daleko na sjeveru? Oni nama postaviše zasjedu, kao da su znali da dolazimo i kud ćemo proći.

– Angar i Arid, za mnom! – povika pa jurne ravno prema jednom stupu. Probijao se kroz prljava zelenkasto-siva tjelesa omotana u raspadajuće krpe. Nakaze su kričale, zujale i mumljale mašući starim zahrđalim mačevima. Holdar je udarao svojim oružjem lijevo i desno, a grupa od petnaestak ratnika ga je slijedila. Uspjeli su se probiti do stupa i uhvatiti ga konopcima. Zakačili su ih za konje i svom snagom jurnuli. Malo kasnije, kad su nategnuli konopce, silina udara ih gotovo izbaci iz sedla, no srećom je i stup bio izvaljen iz tla. Isti čas prestade vihor pa oni povukoše stup za sobom. Otkačiše konopce i nastaviše dalje. Bitka je nažalost već bila izgubljena i valjalo je spašavati glavu. Dolje, kod Vučjeg prijevoja će skrenuti pa preko gradića Tarpija izbiti na drugi put za Wilton.

Za to vrijeme se borba bližila kraju. Velika i jaka vojska bila je potpuno potučena. Dok su njeni časnici razmišljali o tome kako će postaviti zasjedu, sami su u nju upali. Iznenađenost napadom i brojnost neprijatelja bili su toliki da su šanse kraljevih trupa bile nikakve. Gadno je nastradalo i maleno naselje na brežuljku. Nakaze su ubijale sve redom. Jadni seljaci su padali kao snoplje dok su neuspješno pokušavali pobjeći.

A tada se dogodila najveća strava. Kod zapadnog stupa odnekuda izroni ogromna crna spodoba. Morg! Bijesno je zaurlao i potjerao konja ka jugu. Njegova golema i odmorna životinja kao da je gutala prostor pred sobom. Bilo je očito da je morg nakanio sustići Holdarovu grupicu. Razmak je svakim časom bivao sve manji pa se činilo da će ih stići već prije prijevoja.

Holdar je osjetio opasnost. Okrene se i stane. Stadoše i ostali. Ugledaše jednog golemog luđaka kako juri za njima. Očito se nesretnik htio ubiti kad ih je sam slijedio. Holdar rukom dade znak, a Angar i još nekoliko momaka uzeše lukove u ruke. Napeše ih i na Holdarov znak ispustiše strijele. Ništa se ne dogodi. Strijelci se začuđeno pogledaše. Zar su baš svi promašili? Nevjerojatno. Za čas se ponovi isto. Opet se začuđeno pogledaše. Crna prilika je skoro već bila među njima. Oko nje se širila nekakva hladna jeza, a prava strava je obuzela momačka srca kad su malo bolje pogledali nakazu. Međutim, nisu imali vremena za čuđenje je jer se u tom času začuo takav urlik da se svima sledila krv u žilama. A tada započe sječa. Učas pade sedam-osam vojnika. Kad su malo došli sebi, ostali ratnici navališe na spodobu. Sad uslijedi još veće iznenađenje i šok. Njihovo je oružje prolazilo kroz neprijatelja kao kroz zrak. Očito mu nisu mogli ništa. Zato su njegovi mačevi bili paklenski oštri i pogubni. Već u sljedećem času ostala su samo petorica boraca. Neumorno su mahali parajući oružjem nakazu. Nije bilo nikakvog učinka. Holdar je već htio povikati da bježe iako je znao da ne mogu pobjeći, kad mu se učini da je zlotvor malo usporio.

Ohrabren time, iznova žestoko navali. Momci su ga pratili.
Opet se zrakom razliježe gromovit urlik, ali ovog puta nije imao učinka. Nakaza je počela davati znakove umora. Nažalost, bila je još daleko od poraza. Holdar je računao da je u ovoj kratkoj borbi primila zacijelo preko stotinu `udaraca`. Uskoro vidje kako se mrtav ruši jedan, a odmah potom još jedan njegov borac. Preostala trojica su nastavljala borbu jer je i Holdar to činio. Istovremeno su se branili koliko su mogli od spodobinih brzih i razornih napada.

Odjednom Holdar osjeti kako je njegov mač nešto zasjekao. Nije to bilo meso niti nešto slično mesu, ali nešto je ipak bilo. Zaori se još jedan grozan urlik, valjda mješavina bola i bijesa pa morg navali još jače. Dok je pokušavao dokrajčiti trojicu preostalih ratnika dobio je još nekoliko jakih udaraca. Činilo se da svaki od njih nailazi na sve veći otpor i da je morg sve osjetljiviji. Holdar pomisli kako bi se mogli čak i izvući kad se odnekud pojaviše deseci sjena.

– Gotovo je – prošapta gledajući kako pada Arid, a malo kasnije i Angar. Zadnjom snagom očajnički zamahne mačem koji ovaj put zapne na crnom maču. Holdar se strese od siline sudara i zatvori oči čekajući posljednji udarac. Ne dogodi se ništa. Polako otvori oči. Točno iznad sebe ugleda zakukuljeno čudovište kojemu je ispod velike kapuljače nešto plamtjelo. Hrabri ratnik još jednom osjeti jezu. Pogleda svoj mač koji je ležao niti metar daleko od njega i htjede ga pograbiti kad točno na nosu osjeti hladnu crnu oštricu. Zastane i još jednom pogleda morga. Činilo mu se da je sad u puno boljem stanju nego malo prije. Kao da se naglo oporavio od štete koja mu je u borbi nanesena. Sjene su već napustile ovo mjesto, a to zacijelo znači da vjerojatno nema ama baš nikakve šanse sve kad bi i ugrabio mač.

– Zašto me nisi već ubio ljepotane? – prosikće – što imaš na tom svom paklenskom umu?

Odjednom se monstrum tako naglo okrene da Holdara zapuhne strašan smrad sličan izgaranju sumpora, skupa s valom jezive hladnoće. Hladnoća mu prodre i u tijelo i u dušu pa odjednom počne drhtati spoznavši koliko je malo trebalo da bude mrtav. Naime, činilo mu se da je ovog puta on ostavljen na životu da bi u Wilton odnio glas o strahotnim događajima.

Tako je i bilo. Tek sad ga obuze velika žalost. Dok se borio nije imao vremena za nju, a sad… iako je bio vojnik i imao tvrdo srce, ovo što je vidio bilo je previše. Polako je prolazio preko bojišnice. Na sve strane su ležala mrtva i iskasapljena tijela njegovih vojnika. Neki su bili napola spaljeni, neki bez udova, neki bez glave… užas i strahota. Na brežuljku ista priča. Svugdje mrtvi, samo ovoga puta seljaci. Nije znao je li se itko spasio. Ako i jest mogla je to biti tek šačica jadnika. Ugleda jednog konja, priđe mu i uhvati ga za uzde. Shrvan tugom uputi se ka sjeveru.

 

……

 

Aretus i Jonas su nepomično čekali. Ako se netko nalazi u ovom kraju gdje je normalnom čovjeku nemoguć opstanak, onda je oprez najmanje što se može učiniti. Kako se dugo vremena nisu micali konačno primijete da se zakukuljeni lik okrenuo prema njima i da se polako približava. Činilo se da lebdi, a taj osjećaj je pojačavao vjetar koji je urlikao visokim tonovima, snažno kovitlajući prašinu pri tlu. Aretus stisne moćni mač pažljivo motreći priliku koja je prilazila. Kad je došla na desetak metara od njih on izvuče mač. Isto učini i Jonas. Nepoznati zastane pa ih promotri iz duboke sjene koju je stvarala kapuljača.
Prijatelji su bili napeti iščekujući sljedeći neznančev korak. Čvrsto su stiskali mačeve i čekali.

Nepoznati priđe još nekoliko koraka pa uhvati kapuljaču i zabaci je. Ukaza se ugodno lice za koje se ne bi sa sigurnošću moglo reći pripada li muškarcu ili ženi. Bilo je blago zaobljeno i glatko, a prema bradi se lagano sužavalo. Nos je bio pravilan i savršeno je pristajao licu, a usne pune iako ne jako izražene. Ovalna, naizgled nježna brada, bila je u ugodnom kontrastu sa širokim čelom koje je nadvisivalo velike i bistre plave oči. Oko glave se vijorila svijetlo smeđa kosa koja se spuštala do ramena. Došljak je bio u sivoj odjeći s kapuljačom. Preko leđa je imao prebačen crveni ogrtač čija se boja donekle mogla razabrati tek s ove udaljenosti. Iako bi, vidjevši samo lice ovog čovjeka, bilo teško odrediti njegov spol, ono što se naziralo ispod ogrtača govorilo je da se radi o izuzetno jakoj i vještoj osobi.

Ogrtač je to mogao sakriti neiskusnom oku, no Aretus je odmah znao da se ispred njih nalazi netko tko bi u slučaju sukoba bio izuzetno težak protivnik.
Bit će dobro ako nema ništa protiv nas, zlovoljno pomisli.
Došljak im uputi dugačak pogled u kojem se nije moglo nazrijeti ni trunke neprijateljstva. Štoviše, čak im se učini da se osjećaju nekako ugodnije nego dosad. Valjda im je u ovom sumornom kraju godilo bilo kakvo društvo.

– Tko si ti? – zausti Jonas, a već idući tren vidje kako neznanac prebacuje kapuljaču preko glave i prolazi mimo njih.

Ostadoše nepokretni nijemo pogledom prateći priliku koja se polako udaljavala.

– Čudan neki stvor – dobaci Aretus – zaista čudan. Baš ne voli pričati, ha?

– Tko bi to mogao biti? – upita Jonas.

– Nemam pojma. Čini se da nije neprijateljski raspoložen, a to u ovim krajevima nije mala stvar. Nisam primijetio da ima torbu u kojoj bi mogla biti ovakva kugla – Aretus pokaže na svoju torbu.

– Zaista, i meni je to palo na um. Kako je onda uspio boraviti ovdje?

– Možda više nije opasno – Aretus u trenu živne pa spusti torbu i prošeta nekoliko desetaka metara naprijed. Odmah je osjetio peckanje i gušenje pa brzo požuri natrag.

– Po tom se pitanju ništa nije promijenilo – reče stavljajući torbu preko ramena.

Zamišljeno pogleda u pravcu neznanca. Međutim, ovaj je u međuvremenu nestao kao da je u zemlju propao.

– Gdje je? Nije već mogao otići tako daleko da ga više ne vidimo – začudi se Jonas.

– Imam osjećaj da to neće biti jedina čudna stvar koja nas ovdje očekuje – zaključi nevoljko Aretus pa pruži korak.

Mladić ga je slijedio. Osjećao je veliki umor koji je bio pojačan brigom zbog budućih događaja. Činilo mu se da na svojim leđima nosi brige cijelog svijeta, a za takvo što definitivno nije imao snage. Najviše bi volio kad bi mogao od svega ovoga pobjeći negdje gdje ga nitko godinama ne bi pronašao.

Ovaj dosadni i neugodni vjetar dodatno je pojačavao njegov osjećaj nemoći. Stalno ih je šibao prašinom u lice. Ona je nekim čudom uvijek pronalazila put do očiju i pluća. U zadnje vrijeme su se pojavile i nekakve velike ptičurine koje su ih znale napadati. Nisu bile posebno opasne, ali je njihov kljun znao nanijeti veliku bol. Morali su stalno biti na oprezu jer su napadale čim bi ih ugledale. Činilo se da su i druge životinje postale znatno agresivnije nego prije. Odnekud su izmiljeli ogromni sivi gušteri koji su ih štrcali zelenkastom tekućinom, zacijelo kakvom vrstom otrova, ili bi ih, ako su bili blizu, pokušavali gristi. Koji put bi vidjeli borbu onih ptica i guštera, ili borbu kakvih drugih bića. Kao da su svi stanovnici ovog groznog kraja bili lovci i kao da je svatko lovio svakoga. Jonas se grozio gledajući sve to.

– A ovo nije ništa prema onome što slijedi – pomisli pa požuri za Aretusom. Sustigne ga pa šutke nastaviše jedan uz drugog. Dugo su hodali, tjerajući tu i tamo kakvu zvjerku, a onda ga Aretus odjednom povuče na tlo.

– Gledaj – pokaže mu rukom naprijed. U daljini ispred njih jedva su se nazirali tamni ostaci nekog nekad velikog grada.

– Stigli smo. Sad moramo biti iznimno oprezni. Ako je mač dolje neće biti lako doći do njega.

Jonas ga šutke pogleda. Okrene se oko sebe. Ležali su na tamnosivoj prašini, a i sami su bili potpuno sivi. Nije bilo mjesta na tijelu na koje prokleta prašina nije dospjela. Ogrtači su im bili potpuno iste boje kao i okolina, a ni lica se nisu nimalo razlikovala. Tek su oči potpuno odudarale od svega, kao da jedine žele dati do znanja da se još uvijek radi o živim bićima. Jonas poželi da se utopi u ovom sivilu, da skupa s njim nestanu sve brige i problemi koji su ga tištili. Činilo mu se da bi s neizmjernom lakoćom postao potpuno nevidljiv i svima nedohvatljiv. Kakvo bi to bilo olakšanje! Što se više bližio susret s eridskim ruševinama to se više plašio. Još do maloprije je puno toga radio mehanički, često i ne misleći što čini i zašto to čini. Samo ga je mučio veliki umor i bezvoljnost. Međutim, u zadnje vrijeme je počeo osjećati sve veće uzbuđenje za koje mu je bilo teško priznati da je, u stvari, strah.
Nije htio da Aretus primijeti ovu njegovu borbu. Srećom, on je trenutačno bio zaokupljen pažljivim motrenjem terena ispred sebe.

Ležali su na jednom malom uzvišenju i pokušavali pogledom prodrijeti do porušenih zidina koje su se na udaljenosti od nekoliko kilometara kroz uskovitlanu prašinu jedva nazirale. Činilo im se da se pred njima nalazi još nešto, ali zbog vjetra i prašine nisu bili sigurni. Dalje prema samom obzorju, na krajnjem sjeveru područja do kojeg im je dopirao pogled, vidjelo se nekakvo rumenilo. Izgledalo je da u dubini zemljine utrobe nešto gori proizvodeći ogroman crveno-crni stup dima. To je stvaralo zastrašujući kontrast sa svim ovim sivilom oko njih, još više pojačavajući osjećaj nelagode. Odavde im se činilo da i unutar samih ruševina vide crvenkaste odsjaje.

– Moramo dalje. Naći ćemo neko povoljno mjesto s kojeg ćemo moći dobro vidjeti ono dolje. Pažljivo ćemo odlučiti o svakom sljedećem koraku – zaključi Aretus pa oprezno krene naprijed.

Zidine su bile mnogo dalje nego se to maloprije činilo pa se približavanje odužilo. Konačno su dospjeli do jednog malenog brežuljka koji se nalazio dosta bliže ruševinama od njihove prijašnje pozicije. Polako se uspnu do vrha pa opet oprezno proviriše. Vjetar je i dalje zavijao podižući prašinu koja je nepogrešivo pronalazila put do njihovih nezaštićenih očiju. No, odavde su ipak mogli vidjeti mnogo jasnije.
Na udaljenosti od otprilike jednog kilometra prostirale su se goleme sivo-crne ruševine unutar kojih se povremeno moglo zamijetiti tajanstveno crvenilo. Oko njih su se nalazile tone i tone razmrvljenog tamnog kamena različitih veličina. Činilo se da je neka mračna sila sustavno mrvila nekad grandiozna zdanja. Gomile kamenja su se ponegdje protezale stotinama metara daleko od ostatka ruševina. Tu i tamo bi iz tih gomila još virio poneki uspravni stup ili zidina nijemo svjedočeći da je ovdje nekad bilo sasvim drugačije. Povremeno su se iznad ruševina vidjele ogromne ptičurine. Kružile su zrakom vrebajući i ispuštajući prodorne krike. Očito su među kamenjem našle pogodno stanište za svoju opaku vrstu. S ove, južne strane, nalazio se jedan napola očuvani zid na kojem su bila četiri lučna otvora dopola zatrpana kamenjem. Sa strane tih otvora stršile su dvije gotovo očuvane kule. Tu je vjerojatno nekad bio glavni ulaz u grad. Sve je oko tog prostora bilo ravno, a malo dalje se nalazio put koji se pružao prema mjestu gdje su upravo ležala dva prijatelja. Put se nalazio na komadu tla koje kao da je izviralo iz bezdana, pa se širinom od nekoliko koraka protezao nekoliko stotina metara u dužinu čineći nešto nalik mostu. Sa strana te čudne staze nalazio se mračni bezdan koji je, tamo u daljini, okruživao cijele ruševine čija se veličina mogla usporediti s ponajvećim ondašnjim gradovima.

– Ono je očito jedini put do našeg odredišta – zamišljeno će Aretus promatrajući usku stazu – pogledaj tamo… prokletinje! – ljutito rukom pokaže na čistinu pred onim lukovima.

Jonas je već otprije začuđeno gledao ono što mu je prijatelj upravo pokazivao. Bile su to stotine šatora oko kojih su se nazirale prilike za koje se sa sigurnošću jedino moglo kazati da nisu ljudske. Pred šatorima je pucao nesmetan pogled prema stazi kojom su prijatelji morali proći pa bi sasvim sigurno bili primijećeni čim ugaze na nju. Mladić je znatiželjno pogledavao pratitelja očekujući njegovu reakciju. Ovaj je zlovoljno vrtio glavom kružeći pogledom po okolini.

– Pitam se kako ćemo se probiti unutra – okrene se Jonasu – čini mi se da je to nemoguće.

Mladić je zamišljeno šutio.

Komentiraj