TwitterFacebookPinterestGoogle+

Domovinski rat: Zločini Armije BiH u općini Bugojno (1992. – 1995.)

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 16.031 Hrvata, što je činilo 34,2% ukupnog stanovništva općine; 42,1% stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9% srpske nacionalnosti te 5,3% ostalih. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine broj Hrvata se smanjio za 10.264 (64,03%). Hrvati su u bugojanskoj općini, prije rata, posjedovali 65% najkvalitetnijeg zemljišta. Za ratnog sukoba demografska struktura bugojanske općine potpuno je promijenjena jer su Hrvati i Srbi protjerani ili su izbjegli pred muslimanskim terorom. U domove Hrvat i Srba uselile su se mnogobrojne muslimansko-bošnjačke izbjeglice i prognanici s područja današnje Republike Srpske.

Rat za Bugojno počeo je 18. srpnja 1993. godine, a završio 28. srpnja 1993. Muslimanske snage zauzele su dio grada te prognale oko 13.000 bugojanskih Hrvata. Ratni zločin počinjen je nad 119 Hrvata (5 djece, 74 odrasla civila i 40 zarobljenih vojnika HVO-a). Prema knjizi Davora Marijana i suradnika ratni zločin je počinjen nad 114 osoba hrvatske nacionalnosti.

Nakon što je počela srpska agresija na BiH Hrvati i Muslimani zajedno su pripremali obranu protiv srpske agresije, ali Muslimani ubrzo napuštaju savez s Hrvatima jer njihov vođa, Alija Izetbegović, poručuje: „Ovo nije naš rat.“

Srpska agresija na Bugojno započinje u svibnju 1992. godine. Do kraja te godine u općinu Bugojno došlo je više od 20.000 Muslimana prognanih od strane Srba. To je poremetilo nacionalnu strukturu i započinju sukobi Muslimana i Hrvata. Muslimani tjeraju Hrvate s njihovih ognjišta i zauzimaju njihove domove.

Početkom 1993. godine Muslimani se otvoreno suprostavljaju Hrvatima, skidaju hrvatske zastave i pale ih.

Kronologija zločina

  • 3. prosinca 1992. godine Bošnjaci/Muslimani bombom ubijaju učenika Danijela (Vinka) Jurišića.
  • Od siječnja do srpnja 1993. godine u gradu Bugojnu bilo je više ubojstava Hrvata, i u selu Mandalac počinjeno je više ubojstava Hrvata od strane Muslimana.
  • Na punktu u Vrbanji 17. srpnja 1993. pripadnici Armije RBiH zaustavili su vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a te ubili 3 vojnika HVO-a bez ikakva obrazloženja. Jedan od mudžahedina poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo je u lokvu krvi ubijenih i obrednom se zahvalom klanjao Alahu.
  • 17. srpnja 1993. Pripadnici Armije BiH ubili su hrvatskog civila. Ubijen je dok se vozio kroz Vrbanju u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja.
  • 18. srpnja počeo je opći napad na položaje HVO-a. Do 28. srpnja 1993. dovršeno je zauzimanje Bugojna od strane Muslimana te protjerivanje Hrvata. Muslimani (Bošnjaci) su izvršili potpuno etničko čišćenje Hrvata iz Bugojna.
  • 22. srpnja 1993. godine bošnjačko Ratno predsjedništvo donijelo je odluku da se općina Bugojno očisti od Hrvata. Na čelu predsjedništva bio je Dževad Mlaćo.
  • 24. srpnja 1993. Muslimani su pozvali pripadnike HVO-a i civile na predaju pa dolazi do predaje 1., 2. i 3. bojne HVO-a. Nakon predaje odvajaju se vojni policajci od civila. Nakon toga započinje pljačka hrvatske imovine, miniranje i paljenje hrvatskih kuća. Preostali Hrvati utočište su potražili u Župnoj crkvi sv. Ante, u župnom uredu i u nekim selima. U gradu je u prvi mah ostalo 3.500 Hrvata, ali se ubrzo taj broj smanjuje. Preko 350 ih je zatočeno u zatvore i logore u: Kulturno-sportskom centru, zgradi Gimnazije, OŠ “Vojin Paleskić”, centralnom zatvoru na stadionu Iskra, Banci BiH, Ljubljanskoj banci i OŠ Stipe Đereka. Oni su tu bili izvrgnuti maltretiranju, raznim načinima mučenja i ponižavanja, gladovanju i prljavštini. Protjerano je 13.000 Hrvata iz sela općine Bugojno; u gradu je još ostalo oko 3.000 Hrvata, ali se taj broj kasnije još smanjio. Hrvati su bježali preko minskih polja i preko srpskih položaja spašavajući živote. Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i odveli ih u logor u Bijeljini. Muslimani su počinili ratni zločin (ubijanje, maltretiranje u logorima, silovanja te uništavanja ili otuđivanja imovine).
  • U Bugojnu je 19 bugojanskih Hrvata odvedeno iz logora “Stadion” i izgubio im se svaki trag. Bošnjačka strana ne želi kazati gdje su tijela ubijenih. Godine 2020. nađeni su posmrtni ostatci 4 bugojanska Hrvata, a za 15 se još ne zna gdje su posmrtni ostatci.
  • U općini Bugojno u borbama Muslimana i HVO-a poginulo je 175 hrvatskih vojnika, a više od 350 je zarobljeno (ovi nisu svrstani u kategoriju ratnog zločina).

 

Logori u općini Bugojno

Kroz 58 logora u općini Bugojno prošlo je 1.643 Hrvata, od kojih 470 pripadnika HVO-a. U logorima su logoraši/zatočenici bili zlostavljani fizički i psihički. Oni koji su preživjeli, nakon 8 mjeseci zatočeništva, pušteni su 19. ožujka 1994. godine (temeljem Washingtonskog sporazuma). U logoru ”Stadion”, ali i u drugima na području općine Bugojno, zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 hrvatska uhićenika razmijenjena za 1500 Bošnjaka iz logora “Heliodrom”, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavili su kako je to “najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini”, a taj su užas potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.

Najgori logori u općini Bugojno:

  • Logor na stadionu “Iskra”, logor “Stadion”
  • Logor u Salonu namještaja
  • Logor/zatvor u Klosteru
  • Logor/zatvor u OŠ Vojina Peleskić
  • Logor/zatvor u Gimnaziji
  • Logor/zatvor u Muzičkoj školi
  • Logor/zatvor u zgradi BiH banke i drugdje.

 

 

Svjedočanstvo:

Kako se postupalo s Hrvatima u bugojanskim logorima? Vojnici Armije BiH su Vlatka Kapetanovića izveli iz logora, ubacili ga u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom pravcu. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je u grmlju u selu Garački Podovi. Hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a bilo je u bugojanskim logorima oko 600 jedno vrijeme. Najteži uvjeti su bili u logoru na stadionu Iskra. U logoru je bilo jako zagušljivo, nije bilo dopušteno odlijepiti najlon s otvora da bi se zrak pročistio, smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je za sve bio samo jedan zahod bez vode, noću su se fekalije izlijevale po ljudima, pa su mnogi obolijevali. Predstavnici Međunarodnoga crvenog križa posjetili su logor krajem rujna 1993. godine i izjavili da je to najgori logor koji su vidjeli u BiH. U logoru u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika. Zatočenicima je u logorima nasilno vađena krv za potrebe ratne bolnice u Bugojnu, a neki su poslije toga umrli jer je previše krvi uzeto. Neki su zatočenici umrli od batinanja.

 

Etničko i vjersko čišćenje

Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu; prognano je oko 13.000 Hrvata.

Ratni zločin izvršen je nad 119 Hrvata. Stradanja bugojanskih Hrvata bila su velika: ubijani su, žene su silovane, pojedinci i skupine su masakrirani, ubijeni danima nisu pokapani. Morbidno se postupalo s Ilijom Mostarcem. Njegov leš je pronađen s kolcima zabijenim u prsa, vrat i lijevo oko.

Hrvatska stratišta u bugojanskoj općini su mnogobrojna. Navodimo lokacije s dvije i više žrtava: Vrbanja 3, Jablanje 5, Glavice 4, Odžak 7, Zlavast 2, Kula 3, Goruša 4, Vučipolje 5, Gračanica 17, Kula 3 i grad Bugojno 19. Još ni danas se ne zna gdje su posmrtni ostaci 15 uglednih bugojanskih Hrvata koji su odvedeni iz logora. Godine 2020. nađeni su posmrtni ostatci 4 bugojanska Hrvata (od 19).

U Bugojnu i okolici ubijena su 54 Hrvata civila prije i nakon sukoba HVO-a s Armijom BiH (muslimansko-hrvatski rat).

U bugojanskoj općini minirano je i zapaljeno 2.550 hrvatskih objekata. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lendjerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane. Bugojanski Caritas popisao je materijalne štete na stambenim objektima u vlasništvu Hrvata u Bugojnu.

Počinjeno je svetogrđe nad katoličkim crkvama i grobovima. U Drvetinama je zapaljena crkva; ostali su samo goli zidovi, a spaljen je i župni stan i u njemu 8 tisuća knjiga hrvatske i svjetske literature. U Kandiji je na crkvi napisano “ovo će biti džamija, Zecovi, Armija BiH. Bosanac sam delija”. Velika crkva sv. Ante Padovanskoga u gradu je nekoliko puta oštećena i minirana.

 

Kronologija užasa

Rat je u općini Bugojno u potpunosti izmijenio nacionalnu strukturu, broj Muslimama se povećao na račun Hrvata i Srba. Danas u Bugojnu živi mali broj Srba. Hrvata (povratnika) ima nekoliko tisuća prema podatcima župnih ureda.

Bugojanski Hrvati su prvo stradali od Srba, a poslije od Muslimana. Najveći egzodus preživjeli su u ratu s Armijom BiH koji je počeo u ljeto 1993. godine. Tijekom rata ubijeno je 311 Hrvata. Prema podacima uzetim iz knjige “Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997. godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo je i oko 70 civila. Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić. Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12 godina), Mario Kasalo (15 godina).

Pripadnici Armije BiH ubili su i nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna te 87-godišnjeg Ivu Viskovića. Uz strašne ljudske žrtve, bugojanski Hrvati tijekom rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2550 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1700 njih srušeno je do temelja.

Ivica Mlivončić je u svojoj knjizi Zločin s pečatom poimence spomenuo civile žrtve muslimanskog zločina u općini Bugojno (više od 80 žrtava). Također je naveo imena 45 ratnih zarobljenika koje su pripadnici Armije BiH ubili te imena bugojanskih zatočenika (njih 19) koji su odvedeni iz muslimanskog logora u nepoznato. Radi se o ratnom zločinu! Muslimanske vlasti nisu dopustile UNPROFOR-u kao ni SFOR-u da istraži što se dogodilo sa zatočenicima koji su odvedeni iz logora. Ratni predsjednik općine Bugojno, Dževad Mlaćo, glavni je krivac za nestanak (smrt) bugojanskih Hrvata.

Nestali bugojanski Hrvati

Od srpnja do kraja 1993. godine iz logora u Pruscu odvedeni su: Marko Bartulović, Niko Džaja, Jadranko Gvozden, Frano Jezidžić, Mihovil Strujić i Stipica Zelić. U kolovozu 1993. godine iz Gimnazije je odveden Marijo Subašić. Iz logora na Stadionu njih 11 evidentirali su predstavnici Međunarodnog crvenog križa pri posjeti logoru 28. rujna 1993. godine. Iz Stadiona su nasilno odvedeni: Branko Crnjak (odveden 25. srpnja 1993. godine), Nikica (Dragutina) Miloš, Anto Markulj, Ivo Miloš i Nikica (Joze) Miloš (odvedeni početkom listopada 1993.), Niko Zlatunić i Zdravko Juričić (odvedeni 7. listopada 1993.), Miroslav Dilber, Dragan Erkapić (odvedeni 25. listopada 1993. godine), Perica Crnjak (odveden 29. listopada 1993.), Perica Kovačević, Dragan Miličević i Zoro Galić (odvedeni su 15. studenoga 1993.).(Portal Bosne i Hercegovine, Katica Nevistić).

Pronađena su tijela 4 bugojanska Hrvata, 2020. godine: Analizom DNK uzoraka, koja je obavljena u laboratoriju Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe u Haagu, utvrđeno je kako tijela pripadaju Zoranu Galiću, uz čije posmrtne ostatke je pronađena i iskaznica Međunarodnog crvenog križa, Draganu Miličeviću, Anti Markulju i Franji Jezildžiću.

Za posmrtnim ostatcima 15 bugojanskih Hrvata još se traga. Zločinci Muslimani ne žele kazati gdje su bačeni.

Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu bio je udruženi zločinački pothvat Armije Republike Bosne i Hercegovine i njezinog političkog vodstva u Bugojnu kojemu je cilj bio etnički očistiti Bugojno od hrvatskog stanovništva. U etničkom čišćenju prognano je oko 13 tisuća Hrvata, ubijeno 311, od kojih 85 civila.  Oko 2000 Hrvata bilo je u logorima, od kojih 550 u logoru “Stadion”. Tijela 36 Hrvata još nisu pronađena, među njima i tijela 15 civila.

Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu znatno su oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području te općine. Poslijeratni povratak Hrvata usporili su brojni izgredi Muslimana (fizički napadi i prijetnje; do rujna 1996. godine zabilježeno ih je 995.).

Odgovorni za počinjene zločine

Za zločine u bugojanskoj općini kod vojnih i civilnih vlasti Hrvatske zajednice Herceg-Bosne podnesene su kaznene prijave u studenome 1994. godine.  Osumnjičeni su Dževad Mlaćo, kojega bugojanski Hrvati i danas smatraju ratnim zločincem, zatim su osumnjičeni Zeir Mlivo, Abdulah Jeleč, Senad Dautović, Enes Handžić, Selmo Cikatić i drugi. Neki od njih danas zauzimaju visoke položaje u Armiji BiH, institucijama vlasti na razini općine, županije i Federacije BiH.

 

Suđenje zločincima

U veljači 2008. počelo je suđenje članovima muslimanskog Ratnog predsjedništva Bugojna, Nisvetu Gasalu, Musajbu Kukavici i Senadu Dautoviću i spomenutom zapovjedniku Dževadu Mlaći. Gasal je bio zapovjednik logora „Stadion“, Kukavica zapovjednik straže u logoru, a Dautović zapovjednik Stanice javne sigurnosti u Bugojnu.

U studenom 2011. Dautović je nepravomoćno osuđen na 13 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Bugojnu, a osuđen je i za ratni zločin protiv ranjenika i ratnih zarobljenika. U presudi je navedeno da je Dautović svjesno sudjelovao u zločinačkom pothvatu. Gasal je osuđen na šest godina zatvora. Kukavica je zbog nedostatka dokaza oslobođen optužbi. Bivši pripadnik Armije Bosne i Hercegovine Osman Šego osuđen je na pet godina zatvora nakon što je priznao krivnju za sudjelovanje u ratnim zločinima počinjenim nad Hrvatima u Bugojnu. Osuđen je i Enes Handžić, koji je priznao krivnju, na 8 godina zatvora.

Dževad Mlaćo, ratni i poratni načelnik bugojanske općine, kojega mnogi smatraju najodgovornijim za progon i ubojstva Hrvata u Bugojnu 1993. godine nije odgovarao za počinjene zločine. U šoku i nevjerici Hrvati Bugojna, a posebice obitelji ubijenih hrvatskih civila i vojnika te nasilno odvedenih logoraša u kolovozu 2014. godine primili su vijest da je među 30 bosansko-hercegovačkih dužnosnika koje je pomilovao visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko (na toj je dužnosti od 2009. godine) i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, glavni kreator plana etničkog čišćenja Bugojna, plana koji je sadržavao progone, ubojstva, zatvaranje i mučenje zatočenika u logorima na način normalnom ljudskom umu nezamisliv kao i nasilan nestanak hrvatskih intelektualaca za kojima se i danas traga.

Na spomenutu odluku visokog predstavnika reagirali su iz Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Bugojna.

“Odluku o pomilovanju Dževada Mlaće, mi stradalnici Domovinskog rata Bugojna, doživjeli smo kao novu satisfakciju zločincu koji se umjesto sudskog progona, vratio na mjesto zločina, u bugojansku Gimnaziju, u ratu jedan od tri najzloglasnija logora za Hrvate, gdje već nekoliko godina predaje matematiku, kao da se ništa nije dogodilo. A to ‘ništa’ jesu činjenice koje lede krv u žilama: progon 15 tisuća Hrvata, 311 ubijenih i poginulih hrvatskih civila i branitelja od kojih su mnogi pobijeni na krajnje okrutan način.

U svom je dnevniku Mlaćo zapisao kako ”Hrvate Bugojna treba istrijebiti”, da ”legalno ni jedan hrvatski civil ne smije biti zatvoren” i da ”tajno, sve hrvatske čelnike treba pobiti”.

Glavni krivci, muslimansko političko i vojno vodstvo, za počinjene muslimanske zločine u općini Bugojnu nisu kažnjeni.

Ivica Mlivončić je u svojoj knjizi Zločin s pečatom dao detaljniji opis stradanja bugojanskih Hrvata. Osim što je pregledao više od 10.000 dokumenata, Ivica Mlivončić obišao je teren Bosne i Hercegovine i skupio svjedočanstva o ratu i počinjenim zločinima. 

Foto: Večernji list

Dr. Marko Jukić

Komentari