TwitterFacebookPinterestGoogle+

Domovinski rat: Zločin Armije BiH u Grabovici

Pokolj u Grabovici bio je ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojba “Crni labudovi”), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za posmrtnim ostatcima 17 civila se još traga.

Zločin je počinjen 7., 8. i 9. rujna 1993., u selu Grabovici kod Jablanice, u sjevernoj Hercegovini, za vrijeme osvajačke operacije Armije BiH “Neretva ’93”. Oko 700 vojnika 9. i 10. brigade i 2. nezavisnog bataljona ABiH, poslani su iz Sarajeva kao pojačanje ofanzivi “Neretva ‘93” protiv pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Cilj te operacije bio je osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara.

Grabovica se nalazi između Mostara i Jablanice s djelomičnim hrvatskim stanovništvom (1993.) Armija BiH je mjesto stavila pod svoju kontrolu 10. svibnja 1993., a ratni zločin nad 33 Hrvata napravljen je u rujnu 1993. godine. Zločin u Grabovici je primjer etničkog čišćenja Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta.

Kada je Armija BiH napala Grabovicu, u svibnju 1993., poginuo je jedan vojnik HVO-a, jedan se predao i odmah bio strijeljan. Armija BiH zarobila je 4 vojnika HVO-a. Zarobljeni vojnici i civili odvedeni su u logor “Muzej” u Jablanici. Grabovica je bila pod kontrolom 6. korpusa kojim je zapovjedao Zulfikar Ališpaga Zuka. U srpnju 1993. ubijen je jedan Hrvat (63 god.), a stanovništvo je maltretirano s ciljem da se odsele.

U rujnu je Armija BiH započela operaciju “Neretva 93” pa je u Grabovicu došlo 700 vojnika. Pripadnici postrojbi Armije BiH Igmanski vukovi počinili su stravičan zločin nad preostalim Hrvatima (Zapalili su staricu Lucu Brekalo, izvadili su njeno srce i pekli ga na ražnju; odsjecali su glave žrtvama, nabijali ih na kolac, razapinjali na križ).

Među 33 ubijena civila u Grabovici bilo je 17 žena i četverogodišnja Mladenka Zadro koja je ubijena u majčinom naručju. Najstarija žrtva bio je 87-godišnji Marko Marić. Od 33 civila njih 17 se još vodi kao nestalo, a od većine ubijenih pronađeni su samo dijelovi tijela. Od 33 ubijena civila samo su dva tijela kompletna što govori o monstruoznosti zločina.

 

Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.

Mali broj ljudi je 1993. znao što se dogodilo. Grabovica je, nakon masakra, bila potpuno “zapečaćena”; ulazak na to područje bio je zabranjen čak i međunarodnim medijima i mirovnim snagama.

Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi  Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. U Grabovicu nije mogao nitko ući: ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.

U Grabovici godine 2005. nije stanovao niti jedan Hrvat! Kuće su opljačkane i/ili spaljene. Groblja grabovičkih Hrvata su opustošena. Nadgrobni spomenici su srušeni, a neki stari grobovi su otvoreni, a pokojničke kosti bačene su u Neretvu.

U neke privatne kuće civila Hrvata danas je smještena vojarna Armije BiH, odnosno vjerski objekti za potrebe istih postrojbi i ambulante.

Sead Đulić Sejo, oficir Armije BiH, 9. rujna 1993. godine nalazio se u Mostaru sa svojim pretpostavljenim kada je čuo šta se dogodilo:

“Bio sam u sjedištu komande u Mostaru s generalom Arifom Pašalićem kada su ga putem radija obavijestili da su vojnici iz Sarajeva počinili strašan ratni zločin i da su neki od tih vojnika krenuli prema Mostaru kako bi nam pomogli u borbi protiv ustaša (pogrdno ime za hrvatske snage)”, prisjeća se Đulić.

“Arif (Pašalić) je odmah rekao komandantu Vojne policije da ih sačeka van Mostara i, kada stignu, da im stavi do znanja da nisu dobrodošli u njegovu zonu komandovanja. Ako bi odbili, policija bi im prvo pucala iznad glave u znak upozorenja”, dodaje on.

“Vojnici iz Sarajeva” bili su također pripadnici ABiH. Dolazili su iz Grabovice, sela u blizini Jablanice, gdje su počinili brutalni masakr nad 33 civila hrvatske nacionalnosti, većinom starijim ljudima, ali i nad jednim četverogodišnjim djetetom.

Đulić je režirao predstavu “Uspavanka za Mladenku”, koja je govorila o masakru u Grabovici, a koja je nazvana po četverogodišnjakinji koja je ubijena. Glumci tinejdžeri koji su igrali u “Uspavanci za Mladenku” nisu čuli za masakr sve dok Đulić nije predložio da se o tome odigra predstava.

Haški tribunal nije procesuirao brojne zločine nad Hrvatima, što je posebno uputilo na različita mjerila prema žrtvama iz prošlog rata. Armija BiH počinila je desetke masakara nad Hrvatima, a Haag ostao nijem i na ubojstva djece.

Za zločin u Grabovici Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je kaznene odgovornosti oslobodio načelnika Glavnog štaba vrhovne komande Armije RBiH Sefera Halilovića, kreatora operacije “Neretva ’93” u kojoj je počinjen taj zločin. Haški tribunal nije mogao dokazati čak ni da se operacija “Neretva ‘93” dogodila. Halilović je oslobođen optužbi.

Ali, iako Haški tribunal nije osudio Sefera Halilovića, tokom suđenja pojavile su se mnoge nove činjenice i detalji.

Pred domaćim sudovima u BiH odgovarali su bivši pripadnici Armije RBiH, i to za pojedinačna ubojstva, ali nitko za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i(li) po zapovjednoj odgovornosti! Do danas je presuđeno petorici pripadnika Armije RBiH, na devet godina zatvora osuđen je Mustafa Hota, na deset godina zatvora osuđen je Enes Šakrak, dok su Nihad Vlahovljak, Sead Karagić i Haris Rajkić osuđeni na po 13 godina zatvora.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je neke nižerangirane vojnike. Jedan od njih, Enes Šakrak, pripadnik 9. brigade ABiH, osuđen je za ubistvo članova porodice Zadro, među kojima je bila i četverogodišnja Mladenka. Osuđen je na deset godina zatvora, jer se pokajao i bio spreman sarađivati. Vojnik Mustafa Hota osuđen je za ubistvo porodice Marić. Dobio je istu kaznu kao i Šakrak – deset godina zatvora.

Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Pripadnici Armije BiH („Zukini specijalci“) su 9. rujna 1993. godine počinili ratni zločin u Grabovici. Ubili su 32 osobe. Grabovica je selo između mostarske i jablaničke općine koje je bilo 30 kilometara od crte razgraničenja pa nije predstavljalo nikakvu opasnost za Bošnjake.

Za ratni zločin su osuđena dva vojnika Armije BiH. U rujnu 2007. su još su tri Bošnjaka, pripadnika Armije BiH nepravomoćno osuđena za ovaj ratni zločin. Nitko od visokih dužnosnika Armije BiH još nije odgovarao za ovaj zločin.

Haaški sud oslobodio je odgovorne po zapovjednoj odgovornosti za slučaj Grabovice.

Zulfikar Ališpaga, zapovjednik zbornog područja Igman-Konjic, bio je zapovjednik akcije u Grabovici.

 

Po izvršenju pokolja u Grabovici, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru, ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela.

Po stanju od 2005., u Grabovici nema ni jednog stanovnika Hrvata. Kuće su opljačkane i/ili spaljene. Bošnjaci (Muslimani) izvršili su etničko čišćenje.

Foto: večernji list, Marko Jukić (naslovnice knjiga)

Dr. Marko Jukić

Komentari