TwitterFacebookPinterestGoogle+

ROMAN: Kad se tama spustila (16. poglavlje)

Jonas je hrabro koračao promatrajući treperavi odsjaj baklje. Nalazili su se u tunelu mračnom kao rog. Svjetlo je jedvice probijalo ljepljivi mrak koji ih je stiskao sa svih strana. Bio je gotovo fluidan pa su imali osjećaj da će ih ugušiti. Činilo im se da je tama tako čvrsta i gusta da je naprosto proždirala blage odsjaje svjetla koji su im u ovom trenu tako trebali. Nikad prije nisu toliko žudjeli za malim tračkom koji bi im mogao biti makar i nesiguran putokaz.

Šesnaesto poglavlje

Ejnar je polako dolazio sebi. Kad je vidio veliku grupu nepoznatih ljudi prisloni šaku na dršku mača. Onda mu pogled padne na Jakog pa se smiri. Začuđeno je gledao vrsne ratnike oko sebe. Upitno pogleda prijatelja, a ovaj mu pokaže na Ragmara.

– Otkud ti ovdje – iznenađeno će Ejnar.

– To je duga priča, dragi prijatelju.
– Samo pričaj, imam vremena.

Ragmar mu sve ukratko ispriča. Zatim mu predstavi Holdara koji nije krio zadovoljstvo što se upoznao s čovjekom kakav je bio Ejnar. Ovaj se opet jako začudio kad je čuo o ranjivosti morga. I njemu je Holdar morao dva puta ponoviti onaj dio priče u kojem morg gotovo pada od njegovog i mačeva njegovih ljudi. Na kraju priče negdašnji zapovjednik kraljevske vojske upita:
– Je li to taj čuveni mač?- pokaza na oružje o Ejnarovom boku.

– Jest, to je taj – Ejnar ga izvuče i pokaza u svoj njegovoj ljepoti. Holdar ga je zadivljeno promatrao. U jednom trenu se zaboravi pa ga skoro dotače. Ejnar naglo povuče ruku i tako ga poštedi velike neugodnosti. Zadjene mač u korice i zamisli se. Činilo se da mu se svijest posve vratila.

– Vratimo se malo priči od malo prije. Najčudnije u svemu ovome što sam čuo jesu riječi o onome tajanstvenom čovjeku. Marduk… tko bi on mogao biti? Stoji li on iza svega ovoga zla ili je samo još jedna od brojnih polugica u mnogo većem mehanizmu?

– On je na suprotnoj strani i svakako nije bezazlen – odgovori Holdar.

– Očito je i jedno i drugo. No, pitam se može li čovjek biti iza svega toga. Zamisli sjene, nazere, morge i svakakva druga čuda, a svime upravlja čovjek. Malo me to zbunjuje… hmm, moram priznati da mi je to malo čudno.

-Taj sigurno nije bilo kakav čovjek. Znaš da ja ne nasjedam baš lako na lijepe riječi – okrene se Holdar prema Ragmaru – no kad sam Marduka prvi put čuo bio sam oduševljen načinom na koji je govorio i idejama koje je iznosio. Sad vidim da me je to moralo pobuditi na dodatan oprez, no u onom času je bilo sasvim drugačije. Hoću reći da je on poseban čovjek… na neki način.

– Poseban ili ne, pitam se može li čovjek upravljati takvim silama.

Sad su svi šutjeli zabavljeni svaki svojim mislima.
Ejnar se iznenada prisjeti posljednjih događaja pa mu licem preleti tamna sjena. Jad mu opet okuje dušu i on stisne usne susprežući jecaj. Jaki odmah primijeti promjenu i shvati o čemu se radi. Priđe prijatelju i položi mu ruku na rame: – Mi smo tu i borit ćemo se s tobom do kraja. Potreban si nam.

Ejnar ga toplo pogleda: – Bojim se da ću izgubiti i tebe. Sve vas jednog po jednog gubim. Izgleda da sam zaista proklet.

Opet su zašutjeli, a onda Ejnar zapita: – Što nam je sada činiti? Aretus je s Jonasom daleko gore na sjeveru. Nikako im ne možemo pomoći. Zoras i Visoki su na dalekom jugoistoku. Ni njima ne možemo pomoći. Eric je tu negdje, a ni njemu ne možemo pomoći. Što da radimo? Barang ima previše ljudi, pa bi bilo kakav pokušaj da mu se naudi bio jednak samoubojstvu. Malo dalje je veliki neprijateljski logor s brojnim teleporterima. Tu također ništa ne možemo…

– Čini mi se da sam u Barangovom stražnjem dvorištu vidio jedan čudan stup – javi se Kalin – možda je to teleporter.

– Možda, ali tko zna kuda vodi. Vjerojatno u onaj logor – odvrati mu Jaki.

– Možemo li ikako provjeriti?

– Mislim da bismo trebali krenuti za Mokas. Možda bismo nekako mogli pomoći prijateljima koji su tamo. Vjerujem da su zlotvori sve teritorije koje su mogli dobro pokrili teleporterima. Ja bih na njihovu mjestu tako napravio. Zato vjerujem da i odavde postoji prilaz do Mokasa. Pitanje je kako ga pronaći – razmišljao je Ejnar.

– Kad bismo uhvatili nekog s Barangove farme, možda bismo mogli biti malo pametniji – javi se Ragnar.

– Imali smo neke zarobljenike, ali tada o ovome nismo razmišljali.

– Šteta. Idemo li do farme? – upita Holdar.

Malo kasnije su jahali prema Barangovom imanju. Uskoro im se ono ukaza pa su se sad polako spuštali prema njemu birajući one dijelove terena koji su mogli poslužiti kao zaklon. Zaustavili su se u jednom šumarku koji je od imanja bio udaljen petstotinjak metara. Ejnar, Jaki i Kalin lagano krenu naprijed. Konje su ostavili u šumarku, pa su sad, pognuti gotovo do tla, oprezno koračali kroz visoku travu. Bojali su se da neće doći neopaženi do stupa jer je između šumarka i imanja bio brisani prostor. Imali su veliku sreću da je imanje u ovom času bilo gotovo pusto. Kad su se približili dvorištu legoše u travu pa dalje nastaviše puzeći. Uskoro se nađu pored samog stupa. Nigdje uokolo nije bilo žive duše. Činilo se da ih ovdje nitko niti u snu ne očekuje. Jaki se uspravi i prijeđe pogledom po stupu. Vidje u njemu tri crna kamena. Iznad lijevog je netko urezao veliko slovo W, iznad srednjeg slovo U, a iznad desnog M. Kad su to vidjeli okrenu se natrag. Ubrzo su bili u šumarku među prijateljima.

– Ono je zaista teleporter, a izgleda da imamo sreće jer je netko kamenje označio slovima. Iznad jednog kamena je slovo M što bi moglo značiti Mokas – u jednom dahu izreče Jaki.

– Možda bismo ga mogli isprobati – javi se jedan od momaka.

– A što ako nismo u pravu, ako primjerice dospijemo u njihov logor? Velike su šanse da ćemo uludo izginuti… ne, ja mislim da je rizik prevelik – odgovori mu sad odveć oprezni Ejnar.

– Nego čini mi se – nastavi dalje – da se trenutno na farmi nalazi tek desetak ljudi. Ostali su zacijelo negdje otišli. Mogli bismo ove uhvatiti i onda ih natjerati da nam oni kažu.

Uskoro su hitro jahali prema farmi. Na njoj je zaista bilo tek desetak ljudi koji su vjerojatno mislili da im se približava nekakva Barangova grupa, pa nisu niti reagirali kad su ih vidjeli. Kad su shvatili da se ne radi o Barangovim ljudima već im je bilo prekasno za bilo kakav otpor. Uskoro su svi bili zavezani. Došljaci su vrlo brzo saznali da ono M doista znači Mokas. Već sljedećeg trena bijahu pored stupa obećavši zarobljenicima da će se odmah vratiti i najprije njima presuditi ako su ih lagali.

……

 

Jonas je hrabro koračao promatrajući treperavi odsjaj baklje. Nalazili su se u tunelu mračnom kao rog. Svjetlo je jedvice probijalo ljepljivi mrak koji ih je stiskao sa svih strana. Bio je gotovo fluidan pa su imali osjećaj da će ih ugušiti. Činilo im se da je tama tako čvrsta i gusta da je naprosto proždirala blage odsjaje svjetla koji su im u ovom trenu tako trebali. Nikad prije nisu toliko žudjeli za malim tračkom koji bi im mogao biti makar i nesiguran putokaz. Sve više im ponestajaše zraka, a u ušima im zasvira jeziva melodija. Podjećala ih je na onu koju je izvodio vjetar na površini. Ova je bila još gora jer je u njihovim glavama nastajala sama od sebe. Prožme ih snažan osjećaj koji se, činilo im se, ničim nije mogao potisnuti, da će vrlo brzo ovdje negdje skončati. Kad ih je još zahvatila mučnina pomiješana s jakom glavoboljom, gotovo poželješe umrijeti i tako se riješiti svih problema. Srećom, ovakvo stanje nije potrajalo dugo. Nakon nekog vremena dođoše malo sebi pa su opet počeli, što uplašeno, a što znatiželjno, promatrati okolni teren.

Tlo pod njihovim nogama bijaše naborano i sad već crvenkaste boje. Lagano se spuštalo pa su imali osjećaj da ulaze u ždrijelo nepoznate nemani. Odjednom postadoše svjesni potpune tišine koja ih je pritiskala teže nego onaj grozni vjetar u pustari. Čak je prestalo i zujanje u ušima. Nisu čuli niti topot svojih koraka pa im se iznova počeo uvlačiti strah u kosti. Bili su na jako čudnom mjestu i znali da ih može zadesiti stravična sudbina. Ispunjeni jezom po tko zna koji put osjetiše jak poriv da se vrate nazad i pobjegnu što dalje. Ipak su lagano nastavili spuštanje. Jonas odjednom primijeti da se boja podzemlja mijenja. Više nisu bili u mraku. Odnekud je dopirao crveni odsjaj koji se prelijevao posvuda naokolo. Sve je bilo okupano jarkom crvenom bojom, samo su se sjene crnile posve neprozirnom tamom.
Tlo pred njima bijaše sastavljeno od velikih kamenih kocki koje su bile nabacane jedna preko druge, bez nekog reda i smisla. Činilo se kao da ih je snažan potres izbacio iz njihovih ležišta i sad su tvorile gotovo neprohodan teren prošaran mnogobrojnim rupama koje su gledale ravno u bezdan. Vidjevši te rupe Jonas se naježi. Nekako je znao da vode ravno u ništavilo. Osjetio je bolne trnce u tabanima, a jeza ga zahvati još više. Malo kasnije između razbacanih kocki ugledaju usku kamenu stazu tek malo izdignutu nad ostali teren. Krivudala je lijevo desno lomeći se uvijek pod pravim kutom. Njezina putanja nije imala nikakva smisla, tek se vidjelo da se u daljini približava jednom čudnom objektu. Prijatelji su se popeli na stazu i lagano napredovali prema tom zdanju. Gledajući žarko rumenilo oko sebe imali su osjećaj da je negdje u dubini gorjela velika vatra koja je tajnovitom silinom obasjavala cijelo područje. Kad su se još približili onom objektu vidješe da točno iza njega iz mračne utrobe zemlje suklja gusti crveno crni dim koji, začudo, nije dopirao do njih.
Nakon dugog hodanja stigoše pred čudnu građevinu. Bila je pomalo nalik sfingi, ali, mora se reći, samo po tome što je sličila životinji u ležećem položaju. Građevina je bila tamno smeđe boje i zaista je predstavljala nekakvu nepoznatu i zastrašujuću zvijer. Najviše je oblikom podsjećala na kakav hibrid zmije i psa, no cijeli njen gornji dio bio je prepun kamenih bodlji koje su bile dugačke i po nekoliko metara. Glava je izgledala poluraspadnuto, a na njoj su posebno upečatljive bile oči kojih je bilo pet ili šest. Nalazile su se od vrha njuške pa sve do čela, a raspoređene su bile tako da je izgledalo da je netko tu glavu dobro istezao i mijesio pa onda ostavio u takvom stanju. Životinja je imala otvorena iskrivljena usta i isplažen dugačak jezik koji se s visine od desetak metara spuštao sve do tla. Bio je tamnosmeđe boje i na gornjoj strani nazubljen stepenicama. Oko otvorenih ralja ove čudovišne kamene karikature bijahu rasuti ogromni šiljasti granitni zubi koji su se protezali gotovo sve do stražnjeg dijela onoga što bi se moglo nazvati glavom.
Jonas zastane pred ispruženim jezikom i pogleda na stube koje su vodile ravno u ždrijelo kamene nemani. Gotovo se tresao od straha znajući da mora krenuti baš tamo. Pored njega je stajao Aretus, no on se osjećao potpuno usamljenim. Takav osjećaj samoće još nije doživio. Činilo mu se da se zbog tog osjećaja sve u njemu stišće i da ga fizički boli. Izbezumljeno pogleda prijatelja do sebe, pa žalosno zaključi da je i on u sličnom stanju. Za trenutak se gotovo sruši na tlo, no odmah se uspravi odlučan da krene dalje. Stupi nogama na prvu stepenicu, a potom se polako uspinjao znajući da ga Aretus u stopu prati. Međutim, malo mu je značilo što to zna kad ga je stravična samoća nemilosrdno pritiskala. Oba su svim silama htjela osjetiti da su zajedno, no taj osjećaj se potpuno izgubio. U tom trenutku, negdje u dubini sablasnog podzemlja, bili su najusamljenije osobe u svemiru. Unatoč tome i dalje su se uspinjali lagano se tresući. Dođoše do vrha stuba. Pred sobom ugledaju mračan prolaz kojim se, iznad samog tla, lagano provlačila svjetlucava crvenkasta magla. Jonas osjeti poriv da zakorači i krene u dubinu kamenog ždrijela. Čim je krenuo naprijed s desne strane nešto poletje prema njemu. Gadno prestrašen zastane gledajući u tom smjeru. Iz kamenog zida se protegnulo nešto bijelo očito ga želeći dodirnuti. Mladić osjeti paničan strah. U grudima ga nešto žestoko presiječe pa mu se učini da će ga srce taj tren izdati. Aretus je već mačem udarao prema bijeloj kamenoj izbočini koja se polako vraćala u zid. U toj čudnoj bijeloj smjesi povremeno su mogli nazrijeti ljudska obličja. Otvarala su usta zapomažući i kričeći. Krivila su se od boli u težnji da se oslobode iz svog užasnog položaja. Ovakva scena se ponavljala više puta dok su oprezno stupali sve dublje i dublje. Aretus je stalno bio na korak iza Jonasa.

– Čini se da smo u predvorju samog pakla – progovori dovoljno glasno da ga je Jonas morao čuti. Međutim, činilo mu se da se njegov glas, čim riječ izađe iz usta, odmah utapa u ništavilo. Aretus pritisnut tim osjećajem osjeti vrtoglavicu. Teškom mukom je slijedio Jonasa koji je šutke išao dalje.

Povremeno su doživljavali manja ili veća neugodna iznenađenja, ali putovanje nisu prekidali. Nakon, činilo im se, sati i sati hoda, iako je prošlo svega nekoliko minuta, stigoše u jednu malu okruglu prostoriju. Jonas zakorači unutra. Preleti je pogledom i vidje na njenim zidovima nekoliko vrata. Otvori jedna, a iza njih ga dočeka danje svjetlo. Nemalo se začudi i odmah osjeti kako mu se raspoloženje bitno promijenilo. Odjednom je bio prepun snage i volje da zadaću privede kraju. Gledao je oko sebe uživajući u bogatstvu boja. Učini mu se da u daljini vidi drveće i nekakvu rijeku. Zakorači i u trenu se nađe onamo. Zaista, bijaše u predivnoj šumi kroz koju je tekao bistri potočić, tiho žuboreći i nježno milujući mekanu obalu. Gusta trava se lagano njihala na blagom povjetarcu, a iz nje su izvirale predivne cvjetne latice. Šuma je bila prepuna života tako da i Jonasu srce brže zaigra. Šetao je uživajući u svježem mirisnom zraku. Željno je njime punio pluća. To bijaše pravo zadovoljstvo nakon svega onoga smrada koji je danima udisao. Došetao je do velikog polja na kojem se odmah vidjelo da ga marljivo uređuju i održavaju vrijedne seljačke ruke. Obrađene njive i voćnjaci, vinogradi i livade mamile su njegov znatiželjni pogled.

– Predivno, ovo mora biti raj – okrene se tražeći pogledom Aretusa. Iznenadi se kad ga nigdje ne vidje, no bio je tako dobro raspoložen da mu nije nimalo nedostajao. Nastavi dalje i ubrzo stigne pred jednu urednu drvenu kućicu. Daleko prema potoku vidje nekoliko seljaka kako veselo vršljaju po polju. Opet pogleda prema kućici i odluči pokucati. Priđe i lagano lupne prstima po vratima.

Iznutra začuje nježan glas: – Uđi.

Glas mu se učini odnekud poznat pa on ne čekajući zakorači u polumrak.
Kad je vidio osobu koja ga je pozvala skoro se izbezumi od siline iznenadnog uzbuđenja. Na sredini sobe čekala ga je predivna ljepotica. Anera!!
Nije mogao vjerovati vlastitim očima. Otvorenih je usta gledao prekrasnu djevojku osjećajući kako mu se srce popelo pod grlo. Lupalo je kao ludo, pa je, gledajući krasno lice pred sobom, teško dolazio do daha. Anera mu se činila još ljepšom nego kad ju je vidio prvi put. Smiješila mu se pozivajući ga rukom da joj priđe.

Htio je ali ga noge nisu slušale. Nije imao vlasti nad njima kao da su odsječene. Konačno se uspije pomaknuti, pa krene lagano prema djevojci koja ga je nježno hrabrila. U glavi mu se još malo mutilo zbog ovog iznenadnog susreta, no polako je dolazio sebi.
Anera je stajala pred njim zagrnuta u bijelu poluprozirnu haljinu na kojoj se nazirao veliki prorez. Kroz njega je izvirivala prekrasna dugačka noga. Haljina je više otkrivala negoli skrivala predivno djevojačko tijelo čije su nježne obline na osupnutog mladića djelovale hipnotički. Nazirao je njene pune gole grudi preko kojih se haljina spuštala neuspješno pokušavajući sakriti predivno oblikovani struk i bokove. Jonasu je pogled nehotice stalno bježao u tom smjeru.

Djevojka progovori: – Dugo sam te čekala goreći od nestrpljivosti.

Raširila je ruke pružajući ih ka njemu. U tom času haljina se razmakne i u prorezu se pojavi gornji dio bujnih grudi. Mladiću krv snažno udari u glavu pa gotovo nesvjesno krene prema njoj. Srce mu je nemilo lupalo, a uzbuđenje snažno raslo. Približio se djevojci hvatajući je oko struka, a ona mu u usne utisne vrući poljubac. Sve mu se zamagli i odjednom spazi da su na krevetu. Djevojka ga je dražila svojim zanosnim oblinama i vabila maznim uzdasima, a on joj se prepuštao nespretno odgovarajući na njezine dodire. Strastveno zagrljeni izmjenjivahu nježnosti koje su polako vodile u jedinom mogućem smjeru.
Odjednom Jonasu glavom proleti Jarikova slika. Što bi on rekao na ovo što njih dvoje upravo rade? Malo se trgne i pogleda Aneru u oči. One su ga ohrabrivale. Ma važno je samo ono što želimo nas dvoje, pomisli. Kao hipnotiziran nastavi razmjenjivati nježnosti s ovim predivnim putenim stvorenjem.
Je li ovo u redu i prema ovoj mladoj djevojci, grizla ga je i dalje sumnja. Opet mu se pred očima pojavi lik poštenog seljaka koji je mnoge nade polagao u svoju prekrasnu kćer i on zastane. Anera je primijetila da nešto nije u redu pa ga žestoko povuče preko sebe. Mladić se mlako odupre i opet je pogleda u oči. U njima sad vidje takvu strast da se uplaši. Odjednom sjedne na krevet i reče: – Žao mi je, ali ja to ne mogu… Ne mogu sada i ovako.

Okrene se prema njoj želeći se ispričati i kazati da nije ona kriva, ali ostade preneražen. Njeno se lijepo lice od bijesa potpuno iskrivilo. Sjekla je ljutitim pogledom pa je imao osjećaj da će ga svaki tren napasti. Odjednom začuje hrapavi glas koji nikako nije mogao pripadati mladoj djevojci koju je volio.

– Bijedniče, ubit ću te. Nakazo nevoljna, ti da mi to napraviš, ubit ću te! – kriještala je promuklim glasom.

Jonas skoči s kreveta i izjuri van. Na vratima se okrene i vidje da trči za njim, ali više ne Anera nego nekakva siva spodoba. Imala je zanosno žensko tijelo, a koža joj je bila pepeljasta. Oko glave se vijorila potpuno bijela kosa koja je na neki sablastan način ipak djelovala ženstveno, a iz očiju su žarile dvije crvene žerave. U svakoj je ruci držala po jedan kratki sjajni mač čije je oštrice očito čuvala za Jonasa.

Mladić se strašno uplaši vidjevši je. Zgrozi se uopće ne shvaćajući o čemu se radi. Odjednom primijeti da je nestala sva ona ljepota od malo prije i da se nalazi u jednoj ogromnoj pećini čiji su mrak svojim lelujavim svjetlom sramežljivo probijale na zid postavljene baklje. Bio je potpuno zbunjen trčeći koliko ga noge nose. Nažalost, već je za vratom osjećao dah one spodobe. Krajičkom oka je vidio kako je zamahnula mačem. Nije stigao reagirati pa se preplašeno prepusti sudbini. Čekao je smrtonosan udar, no tad začuje reski metalni zvuk. Nakazin mač je udario o drugi, a taj drugi je mogao biti samo jedan, radosno pomisli Jonas. Aretus mu je spasio život. Gledao je hrabrog prijatelja kako se već bori s ovom divljom nemani. Mačevi su sijevali na sve strane, sudarajući se i iskreći. Jonas pomisli kako je upravo imao bliski susret s paklenim demonom pa se strašno uplaši za prijatelja držeći da neće imati dovoljno snage i vještine da mu se suprotstavi. Međutim, zasad se paretski mač dobro nosio s dva oštra demonska bodeža. Mladiću se u jednom trenu učini da je zgodan trenutak pa priskoči pokušavajući sivoj spodobi zadati udarac svojim mačem. Nije uspio jer se branila tako vješto da je bila gotovo nedodirljiva. Pokreti su joj bili toliko brzi da se nisu mogli pratiti pogledom, a istovremeno su bili puni žestine. S tim se mogao nositi samo veliki borac kakav je bio Aretus. Svaki udarac paretskim mačem izazivao je pravi potres na suprotnoj strani. Nažalost, činilo se da drugog učinka na demona nema. Spodoba je stalno uzvraćala, činilo se sve snažnije i snažnije. Jonas pokuša još jednom napasti i za djelić sekunde skrene protivnikovu pozornost s Aretusa. Odmah je dobio takav udarac po maču da je bio odbačen nekoliko metara unazad. Ruka u kojoj je držao mač toliko ga je zaboljela da je pomislio da je u njoj zacijelo nešto puknulo. Aretus je iskoristio taj mali trenutak spodobine nepažnje i zadao joj snažan udarac u lijevo rame. Demon se tako stresao da se i Aretus gotovo prepao. Očito je učinak paretskog mača na paklenske spodobe bio fatalan. Čudovište je bolno urlikalo bijesno mašući oštrim bodežima. Činilo se da ima deset ruku. Aretus se panično branio. Ovako nije mogao dugo izdržati, pa Jonas užurbano izvuče svoj nož. Snažno ga je zavitalo prema nemani. Spodoba se u trenu okrene i silovito mačem raspali po nožu. Jonasa je spasio tek njegov brzi refleks jer je odbijeni bodež letio punom brzinom ravno u njegove grudi. Odskočio je ulijevo osjetivši kako mu vlastiti nož para odjeću. U međuvremenu je Aretus došao do daha. Bio mu je potreban taj jedan tren da se na njemu nađe midjanska mrežica. Demon se sad bijesno vrtio oko sebe režeći i tražeći ga. Bjesnio je urličući i mašući mačevima, a kako mu je Aretus odjednom postao nevidljiv krene na Jonasa koji se u ovoj zbrci i metežu uopće nije dosjetio da i on ima mrežicu. Spodoba je već došla sasvim blizu mladiću kad je opet probode paretski mač. Ovaj put je udarac bio puno precizniji i učinkovitiji nego prvi put. Neman je kričala i previjala se, urlala i otimala se, očito se pokušavajući spasiti iz grozote bezdana u koji je upravo klizila. Rukama je nemoćno pokušavala dohvatiti nemilosrdni srebrni mač, koji joj je zadao smrtonosnu ranu. Odlazila je u ništavilo, u svoj grozni dom kojeg se toliko užasavala. Snažna bijelo-žuta svjetlost probije iz njenog tijela dok se zadnjim snagama grčila i urlala. Činilo se da se topi ispuštajući golemu energiju. Na koncu, ispred Aretusovih nogu ostade tek nepomična i bezopasna sivkasta ljuštura.
Ratnik se kiselo smješkao. Skine mrežicu i spremi je u torbu.
– Ovo je bilo gusto. Da nije bilo tebe sredila bi me.

Jonas je šutio tresući se pod dojmom upravo minule strahote. Sad kad je borba završila bio je toliko uzet da nije mogao progovoriti. Aretus je vidio u kakvom je stanju pa ga lagano lupi po leđima. Mladić nemoćno sjede na tlo.

– Što… što je ovo bilo? Što se ovo… događalo?- mucao je.

– Odakle si samo ovu dovukao?- smijao se Aretus. Nije mu bilo do smijeha, ali se nadao da će tako mladića vratiti u život. Jonas ga pogleda pa se nevoljko nasmiješi. Još mu nije bilo do priče.

– Gdje si odjednom nestao. Gadno sam se prepao – Aretus je pokušavao iz njega nešto izvući.

Jonas mu konačno ispriča što je vidio i što se sve dogodilo. Prijatelj ga je zamišljeno gledao: – Očito je to bila dobro pripremljena stupica… ili nekakva opsjena. No, tko može znati što je ovdje zbilja, a što fikcija. Ovo – pokaže na sivu ljušturu – je bilo itekako stvarno… Ja sam vidio da si ušao na ova vrata, a potom si nestao. Odjednom si se pojavio, a za tobom je trčalo ovo čudovište… Čini se da ih je najteže prepoznati – tiho za sebe procijedi Aretus kojemu je ovaj nemili događaj vratio za njega tako prepoznatljivu živost.

Kad su došli do daha krenuše prema izlazu. Jonas opet osjeti kako ga obuzima onaj grozan osjećaj samoće. Sad se već počeo miješati s beznađem čineći ga jako osjetljivim i nervoznim. Činilo mu se da nikada neće uspjeti u svom naumu jer su očito došli na mjesto na kojem nijedan čovjek nikad nije bio. Njihovi izvidnici koji su nekoć ovuda istraživali sigurno nisu pronašli onaj ulaz u podzemlje. Jonas je to na neki način znao, a tko zna što se sve od onog vremena ovdje promijenilo.

Lagano su koračali sa strepnjom promatrajući druga vrata.

 

……

 

Poslije razgovora s Mardukom Aperos, kako se zvao Mardukov mršavi sugovornik, krene put eridskih ruševina. Teleportirao se u logor na sjeveru i tu proveo već neko vrijeme čekajući da se pojavi odvažni dvojac. Smatrao je da su već morali biti u blizini, a dobro je znao da mu nikako ne mogu promaći. Ipak, ako je Marduk bio u pravu onda treba biti jako oprezan.
Oni su već sami po sebi dovoljno opasni i lukavi, a ako im još netko pomaže? Tko bi mogao biti taj tajanstveni pomagač? Zacijelo nije čovjek jer im od njega ne bi bilo velike koristi. Najopasniji od svih te vrste su Aretus i njegovih par prijatelja. Oni bi mogli, uz puno sreće, ponešto nauditi čak i njemu, Aperosu. Svi drugi su jedno veliko ništa. Dakle, ako zaista imaju pomoć bit će nužan veliki oprez, jer je pomagač sasvim sigurno netko veoma moćan i lukav. Odjednom mu padne na um da su neprijatelji već unutar ruševina. Iako mu se ta mogućnost nije činila baš realnom odluči je provjeriti.

– Čekat ću ih tamo gdje će ionako morati doći, tamo gdje najjače osjećam prisutnost prokletog mača – podmuklo se nasmiješi. Okupio je oko sebe probrano društvo pa krenuše ka ulazu u podzemlje. Uskoro su se našli u onoj grotesknoj bijeloj dolini. Aperos je bio nemalo iznenađen kad je u jednom njenom skrovitom dijelu ugledao stup.

– Otkud ovo ovdje?- upita se zaprepašteno. Zavrti glavom i pogleda preko crnih gudura u smjeru u kojem se nalazio ulaz u podzemlje.

– Znači, gospoda su stigla. Požalit će što im je to ikad palo na um.

Mahne rukom spodobama koje su se rojile oko njega pa žurno krenuše prema zlokobnoj pećini.

……

 

Zoras je bio zaprepašten. U nevjerici je pogledao svog prijatelja. I on je još uvijek imao otvorena usta. Opet se okrene prema Pinasu kojem s lica nije silazio osmijeh.

– Pa zar ti nisi trebao biti u tamnici – procijedi kroz zube – što se to ovdje događa – sad je već gledao prema Uruku.

– Možete spremiti mačeve – dobaci im Uruk – ovdje niste u opasnosti.

Zoras je nepovjerljivo gledao, a Visoki još čvršće stisne moćni mač.

– Oče, dobro nam došao – začuše veseli Pinasov glas – očekivali smo te. Doduše ne baš s ove strane.

Zoras spremi mač u korice i raširi ruke: – Sine moj, bio sam jako zabrinut. Rekli su mi da si zarobljen.

– Duga je to priča.

– Znaš da je moram čuti. Otkud ti s ovom nevoljom?- opet pogleda prema Uruku.

– Eh, kažem ti da je to duga priča.

– Pa ispričaj mi. Ne znam što bih o svemu mislio. Došao sam te osloboditi, a sad vidim da je sav trud bio uzaludan. Bolje da ti ne govorim kroz što smo sve prošli ja i Visoki.

– Žao mi je. Mislili smo da ćeš doći nekud preko zidina, a vjeruj da su stražari dobili nalog da te ne diraju. Dakle, ništa ti se ne bi dogodilo. A vi ste krenuli ovim zaboravljenim pravcem, putem kojim nikad nitko nije prošao.

– Ne bismo ni mi da nismo sreli jednog prijatelja koji nas je opskrbio nekim stvarčicama. Bez toga bismo davno bili pokojni.

– Jeste li sredili čuvara podzemlja ili je on samo legenda?

– Nije legenda, a nije ni čuvar. Moglo bi se kazati da se prije radi o čuvarima – Zoras u kratkim crtama ispriča kroz što su sve morali proći da bi došli dovde. Mladić se jako čudio. On je špijunirajući ljude oko kralja saznao puno podataka, pa je tako čuo i za ovaj zaboravljeni prolaz. Nije bio siguran je li to samo legenda, ali je na koncu predložio da se postavi straža ondje gdje se pretpostavljalo da bi taj prolaz mogao biti. I tako su se sad svi našli tu.

– Može li kakva neman stići do ovog mjesta gdje se sad nalazimo?- upita Pinas.

– Ne može se ovuda popeti – Zoras pokaže na rupu iza svojih leđa – ovdje smo konačno na sigurnom.

Za to su vrijeme svi spustili svoje oružje, pa je i Visoki spremio mač u korice. Čekao je rasplet situacije.

– Kaži mi konačno što se ovdje zbiva. Zašto ti nisi u zatvoru?

– Vidiš, bio sam za kratko vrijeme. Ovaj čovjek – pokaza prema Uruku koji se pokušavao nasmiješiti iako mu to nikako nije polazilo za rukom – ovaj čovjek me prepoznao. Nisam se ni snašao, a već sam u mračnoj ćeliji bio vezan lancima. Proklinjao sam svoju neopreznost koja me je dovela u tu situaciju, a sad vidim da mi je upravo moja neopreznost donijela najveće moguće ispunjenje. Dakle, Uruk mi je svakodnevno prijetio pa se čak i naslađivao očekujući da ćeš mu ti pasti u šake. No, u međuvremenu se sve iz temelja promijenilo. On, moj najveći neprijatelj postade mi veliki prijatelj. O, kako smo mi ljudi koji put zaslijepljeni neznanjem i mržnjom. Kako nam koji put nedostaje malo znanja i pravih informacija. Kako je koji put blizu prosvjetljenje, a mi tapkamo u mraku.

Zoras je začuđeno gledao u mladića ne shvaćajući ga baš najbolje. Bilo je lijepo slušati njegov zaneseni govor, no njemu se činilo da on baš i nema smisla.

Pinas je nastavio: – Mrzio sam i kralja i Mokas, mrzio sam i Uruka, a nažalost katkad i tebe. Kako sam jadan bio… Sad se sramim tih svojih osjećaja. Sad vidim kako je to bilo nisko i kako u ljudima ne treba gledati neprijatelje. Svi smo mi tu da se priznajemo i poštujemo, tu smo da se međusobno pomažemo, a ne da se mrzimo i uništavamo. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Točnije, ne bih možda nikad ni shvatio da se jednom prilikom preda mnom nije pojavio najveći i najplemenitiji čovjek kojeg sam ikad upoznao…izuzev, naravno, tebe oče.

– Tko je to bio?- zainteresirano upita Zoras.

– Bio je to Marduk. Došao je sa svojim ljudima ponuditi kralju pomoć. Ti znaš kakav je bio kralj Putar. Bio je običan bijednik koji je sklanjao sa svog puta sve koji mu iz ovog ili onog razloga smetaju. Bogatio se na patnji svojih podanika i imao ruke do lakata umrljane krvlju. Vjeruj mi da sad više nije takav. U najmanju ruku bar ne smije biti takav. Velike mu je usluge napravio Marduk pa sad kralj ovisi o njegovoj riječi. On vlada, a u stvari on sad sluša… i mora slušati. I bolje da je tako. Ovdje ti, oče moj, nema više ni zla ni zločina. Jedini čovjek koji je bio u stanju to napraviti jest Marduk. Ne samo da je bio u stanju nego je to i učinio. Trebaš samo proći ulicama ovog grada pa da vidiš što o njemu misle obični pošteni ljudi, a i sam znaš da su oni najbolje mjerilo. Neću ti lagati ako kažem da je on donio istinsko svjetlo u vjekovni mrak.

– A što je to učinio taj Marduk?- upita posprdno Visoki.

Osjetivši porugu u njegovom glasu, Urukovi ljudi odmah primiše drške mačeva. Uruk ih umiri pokretom ruke, a mladić, praveći se da nije ništa primijetio, nastavi svoju priču:

– Zadnjih dana se u ovim krajevima događalo mnogo loših stvari. Zločina je bilo kao nikad, a Mardukovi ljudi – Pinas baci pogled po okupljenim ratnicima – to su sve iskorijenili. Danas se, nakon mnogih godina, može kazati da zaista živimo u miru i blagostanju. A u svemu tome mi je najsimpatičnije da Marduk uopće ne teži vlasti ili slavi. Mogao je mrdnuti malim prstom i kralj bi bio mrtav, no on ga je ostavio na vlasti. Zar to nije velikodušno? A naš veliki neprijatelj Uruk – sad se mladić slatko nasmija – postade glavni borac protiv sila zla i tame.

Zoras je šutio netremice gledajući u sina. Nije znao što bi mislio.

– Vidiš dragi moj, možda ćemo opet biti na istoj strani – Uruk namigne Zorasu – sad pred sobom imamo veliki cilj. Veći čak i od onoga u stara dobra vremena. Želimo donijeti novo doba, novo doba bez zla i neprijateljstva. Novo doba u kojem će vladati novi zakoni i nova pravila, a jedino mjerilo svega bit ćemo mi sami.

– Mi sami, ha? Hoćeš li mi objasniti zašto se dogodio pokolj dolje u Carasu? Je li to bilo po vašim novim pravilima?- upita ga Visoki.

– Za to sam nažalost tek nedavno čuo. Izgleda da su se dogodile neke grozne stvari, ali o tome vas dvojica više znate. I mi se borimo protiv takvih spodoba, a to ti može posvjedočiti Pinas.

– Da, tako je. Znaš da ja nisam baš lakovjeran, no Urukovi ljudi su gotovo istrijebili spodobe koje su se odnekud pojavile. Kad sam se u to uvjerio nestala je i zadnja sumnja. Prije toga su zlotvori, nažalost, uspjeli počiniti mnoge pokolje.

Zoras je sumnjičavo gledao u Uruka.
– Ne mogu vjerovati da si se prometnuo u borca za pravdu. Što je s tvojom zločinačkom prošlošću?

– Kao što si sam rekao, to je prošlost.

– Vuk mijenja dlaku, ali ćud ne – zamišljeno će Zoras. Morao je priznati da mu je odjednom sve postalo pomalo zbunjujuće. Do malo prije mu je sve bilo jasno, a sad… malo prije bi bez razmišljanja ubio ovog nesretnog Uruka, a sad… je li moguće da je istina ono što je upravo čuo?

– Pođimo gore. Moramo proslaviti susret oca i sina – dobaci Uruk i okrene se prema stubama.

U tom času Visoki spazi čovjeka koji se pokušavao sakriti u sjenu jednog debelog stupa. Odmah mu je bilo jasno da nije želio da ga on i Zoras vide. Zato pogleda malo bolje i prepozna nazera koji je sudjelovao u napadu na Caras.

Trgne mač i skoči naprijed vičući: – Izdaja!

Zoras nije mogao vidjeti spodobu koja se skrivala iza stupa pa refleksno zgrabi svoje oružje. Nije stigao niti razmisliti o čemu se radi, no učinilo mu se da Visoki skače prema Pinasu. Prestrašeno krikne, a ruka s mačem poletje prema Visokom. U zadnjem trenu malo je zakrene pa ovoga mač lupi pljoštimice. Visoki zatetura i nađe se na rubu rupe. Trenutak kasnije srušio se u nju. U tom času jedna malena prilika skoči i bijesno ugrize Zorasa za ruku u kojoj je držao mač. Bio je to Al-mar. Hrabri se revlonac odnekud čudesno pojavio. Zoras zajauče, a mač mu ispadne, odbije se od poda i poleti u dubinu. Skupa s njim padao je Visoki, a za Visokim se strmoglavi i Al-mar. Kričao je što od straha, što od brige za prijatelja.

……

 

Jonas zakorači u drugu prostoriju. Aretus krene za njim ne želeći ga opet izgubiti iz vida. Nažalost, znao je da to baš i ne ovisi o njemu.
Uđoše u ogromnu četvrtastu dvoranu za koju odmah zaključiše da mora biti kakav mračni hram. Bila je ukrašena s četiri čudna kipa koji su imali ljudsko tijelo, a životinjske glave.

– Zacijelo su ovo kipovi nekakvih demona – zlovoljno pomisli Jonas.

Opet mu je duša bila potpuno prazna. Gledao je prijatelja pored sebe iznova ispunjen onim jezivim osjećajem samoće. Činilo mu se da je nešto iz njega potpuno izvlačilo svu pozitivnu energiju pa se iz časa u čas osjećao sve jadnije i jadnije. Bio je sasvim siguran da se i Aretus jednako osjeća. Pogleda ga pa se još jednom žalosno uvjeri da je doista tako.
Odjednom sav prostor oko njih ispuni nekakav piskutavi zvuk. Ispočetka je bio tih, ali se vremenom pojačavao. Jonas uplašeno pogleda prijatelja, no ovaj je bio potpuno miran. Činilo se da nije ništa čuo. Jonasu je zvuk postajao sve jači, a to je ubrzo došlo do granice izdržljivosti. Svom snagom pritisne uši. Nije ništa pomoglo.

– Ako ovako još malo nastavi poludjet ću – panično pomisli. Usred bolnog grča osjeti da je nestao osjećaj samoće. Sad je i zvuk lagano slabio, a Jonasu se učini da se pretvara u glas visokog tona koji je s vremenom postajao sve prijatniji. Mladić osjeti veliko olakšanje i na koncu shvati da je onaj glas, u stvari, njegova misao. Bubnjala mu je u glavi, kao da je netko silom gura unutra. Za tren ga cijelog obuze pa mu se, kad je kasnije o tome razmišljao, činilo da je on sam bio ta misao. Obuzela ga je, dakle, cijelog i za ništa drugo u njemu i oko njega nije bilo mjesta. Kad je malo došao sebi jasno je spoznao da je on izabrani i da njegovi prijatelji bez njega nemaju nikakve šanse. Oni su jedno veliko ništa.

Žalosno, ali zaista je tako. Jonas je sve jasnije vidio pravu istinu. U tom trenu mu bijaše smiješno da se jedan jadnik kakav je Aretus uopće usudio biti u njegovoj blizini. Na tu se pomisao nasmija promuklim glasom, glasom kojeg bi se sigurno uplašio da ga je čuo negdje drugdje. Prezirno je s visine gledao Aretusa koji ga je baš taj čas začuđeno promatrao.

– Oni su jadnici koji bez mene nemaju šanse, a ja bez njih mogu sve. Uostalom samo mi smetaju – bijesno procijedi, ponovno se okrenuvši prema prijatelju.

– Moram pronaći taj prokleti mač i konačno sve ovo privesti kraju. Moram to sam jer ostali, uključujući i ovog umišljenog crva, to nisu u stanju.

– Ma čekaj malo, zašto je on uopće tu? Zar me ne prati da bi iskoristio prvi trenutak moje slabosti i nepažnje pa preuzeo sve zasluge za ono što mogu uraditi samo ja. Samo sam ja izabrani – promuklo je mumljao ljutito vrteći glavom.

Aretus je stajao iza mladića i dalje ga pažljivo promatrajući. Ovaj je bio točno u središtu između četiri zastrašujuća kipa. Aretus je jasno vidio da se u njemu odvija teška borba. Mladić se počeo žestoko znojiti pa Aretus još jednom pažljivo promotri prostor oko sebe. Sve je bilo mirno. Jedino su ga uznemirivali ovi kipovi. Priđe Jonasu i dotakne ga želeći otkriti što se događa. Ovaj ga svom snagom odgurne vičući zastrašujuće hrapavim glasom: – Nisi mi potreban! Ja sam izabrani!!!

Jeka Jonasova glasa udaraše s kraja na kraj dvorane. Aretus padne na pod no brzo ustane. Opet čvrsto uhvati mladića. Ovaj ga još jednom odgurne gledajući pogledom punim bijesa i prezira.
Aretus začuđeno zastane. Odmakne se nekoliko koraka i odluči pričekati. Jonas će se ovome po svoj prilici morati sam oduprijeti. Očito je tu negdje bio još jedan monstrum koji je pokušavao zaposjesti mladića. Demon ga je nastojao nečim okaljati, a ako u tome uspije mač je izgubljen. Aretus zaključi kako zasad ne može ništa učiniti.

Za to vrijeme Jonas se grozničavo borio s oprečnim osjećajima. Znojio se i napinjao, puhao i grčio se. Oči su mu za čas poprimale fanatičan izraz, da bi u drugom trenu bile pune boli i nemoći. Okretao se oko sebe tražeći pogledom Aretusa. Jednom je taj pogled bio molećiv i preklinjući, kao da svim svojim bićem želi njegovu pomoć i potporu, a već u sljedećem trenu ga je gledao s najvećim prezirom. Aretusu se nakon nekog vremena učini da mladićevo lice poprima blaži i opušteniji izraz. To se, malo-pomalo zaista događalo, a što se više mladić vraćao u normalno stanje to se više cijela dvorana tresla.

Odjednom se Jonas smiri pa tihim glasom prozbori: – Dragi prijatelju, idemo dalje. Skoro sam te izgubio.

U istom trenu dvoranom se prolomi stravičan urlik. Pojavi se demon koji je dotad bio nevidljiv, a kojeg je Jonas, oduprijevši mu se, uspio natjerati da se pokaže. Sve naokolo se treslo kao da će se taj čas srušiti.
Prijatelji su, povlačeći se lagano prema izlazu, pažljivo promatrali ponašanje prilike koja je stajala na nekoliko metara od njih. Bila je poprilično nalik čovjeku, ali ga je visinom značajno nadilazila. Imala je tijelo muškarca, ne previše snažnog, ali zato vrlo pokretljivog. U prvi tren im se učini da ima nježnu glatku kožu, više nalik ženskoj negoli muškoj. No opaziše da se pri svakom pokretu ona rastvara otkrivajući živu vatru u njegovoj demonskoj utrobi. Izgledalo je da mu se nutrina sastoji od vrele tekuće lave. Tijelo mu je bilo gotovo potpuno nago, tek je oko bokova visjela malena crvena krpica. Kako se protezalo prema tlu tako je koža bivala tamnijom. Na kraju se gotovo stopila s tamnosivim kamenom kojim je bio obložen pod pa se činilo kao da je urastao u tlo ove hramske prostorije. Pri svakom pokretu negdje iz spodobine nutrine na sve su strane prštale iskre.

Demon je nijemo stajao strižući pogledom dvojicu prestrašenih prijatelja. Na mjestu očiju su, slično kao i kod one prve nemani, bile dvije užarene kugle. Žarile su s lica koje je bilo nalik ružnoj maski. Izgledalo je oguljeno od donje strane prema gore i to sve do vrha glave. Na onom neoguljenom ostatku je bilo nešto kose koja je bila potpuno crne boje. Padala je preko ramena stalno se uvijajući i lepršajući iako ovdje nije bilo ni daška vjetra. Činilo se da je živa.
Spodoba nije imala nikakvog oružja pa to u Aretusu izazove poseban oprez.
U jednom trenu zamahne krilima koja prijatelji do tog trena nisu ni vidjeli te se nađe točno ispred njih. Snažno udari desnom rukom na kojoj su se, na krajevima dugačkih kvrgavih prstiju, posebno isticali oštri nokti nalik na kandže. Ovaj manevar je potpuno iznenadio Jonasa pa nije uspio izbjeći napad. Mladić od siline udara odletje sve do zida pored ulaznih vrata.
Aretus odmah napadne čudovište udarajući ga blještavim mačem. Mač se snažno zabio u tijelo nemani, no ona se samo malo strese i zlokobno okrene prema njemu. Aretus panično krene rukom u potragu za midjanskom mrežicom no nije je uspio dohvatiti. Stigne ga jak udarac koji ga odbaci ravno na jedan kip. Kip se zaljulja, a cijela dvorana se opet snažno zatrese.

Jonas je ovog puta bio priseban pa je preko sebe prebacio mrežicu. Primijetio je da se kip u koji je Aretus onako snažno udario poprilično klima. Prijatelj mu je još ležao pod njim. Vjerojatno je bio onesviješten od jakog udarca. Gornjim dijelom tijela bijaše naslonjen na hladni kamen, a glava mu dodirivaše grudi. Jonas se uplaši pomislivši da je ozbiljnije povrijeđen.
U međuvremenu je demon tražio mladića, a kako ga nije vidio krene prema Aretusu želeći mu zadati udarac kojim bi ga dokrajčio. Uplašeni Jonas mu priđe s leđa pokušavajući bar zakratko odvratiti njegovu pozornost s onesviještenog prijatelja. Neman ga osjeti i naglo se okrene prema njemu. Mladić od straha gotovo izgubi ravnotežu. To je proizvelo zvuk dovoljan da zvijer napadne. U zadnji čas je izbjegao udar, istovremeno krajičkom oka uhvativši Aretusov mig. Davao mu je znak da se povuče ka ulazu.

– Dobro je, hvala Bogu – radosno prošapta Jonas.

U ovom času nije mogao bježati jer bi ga zvijer osjetila pa se potpuno umiri. Kako ga demon još uvijek nije mogao vidjeti, opet se okrene k Aretusu. On je cijelo vrijeme ležao u istom položaju. Jonas to iskoristi pa oprezno krene ka izlazu. Došao je do vrata upravo u trenutku kad je neman zamahnula da završi posao s naizgled onesviještenim ratnikom. Mladić u očaju zgrabi nož hoteći ga zavitlati put nemani, no bilo je prekasno. Snažan udarac je letio ravno u Aretusovu glavu.

– Gotov je – nemoćno zavapi Jonas.

Međutim, u zadnji tren spretni se ratnik zavrti na tlu i brzo zakotrlja ka izlazu. Neman je punom snagom udarila u kip koji se izvali iz svog ležišta i padne na trošni zid iza njega. Ovaj se pod udarom velikog tereta polomi. Odjednom se cijela prostorija uz zaglušujuću buku počne urušavati.
Aretus je u jednom skoku bio na vratima. U sljedećem trenu su i on i Jonas izletjeli van iz dvorane koja je nestajala u oblaku dima i prašine. Vidješe demona kako se grčevito trza pod gomilom kamenja. Tlo pod njim se otvorilo gutajući ga zajedno sa svim onim kršem kojim je bio zasut. Dok su bježali glavom bez obzira za njima se orilo stravično urlikanje umiruće zvijeri.

……

 

Al-mar je svom žestinom pljusnuo o toplu površinu vode. Srećom se uspio tako okrenuti da je u vodu uletio nogama. Bio je odličan plivač pa se brzo našao na površini. Pogledao je oko sebe no nigdje nije vidio prijatelja. Zaroni i spazi ga pod vodom. Jadno stvorenje se izbezumi od straha. Dohvati Visokog pa ga povuče gore i u trenu izvuče van. Nitko nije bio sretniji od njega kad se Visoki nakašljao izbacujući tekućinu iz pluća. Veselo je skakutao oko prijatelja dok se ovaj lagano pridizao. Konačno se Visoki prisjeti svega što se dogodilo, pa se brzo osvrne oko sebe.

– Moramo odmah bježati. Ako se spuste ovamo gotovi smo – reče malom prijatelju.

Boljelo ga je srce jer nikako nije mogao shvatiti zašto mu je Zoras ono učinio. Zar je moguće da nakon svih ovih godina tako postupi?

– Ipak, nije me htio ubiti – kiselo se nasmiješ trljajući čelo.

Zgrabi Al-mara za ruku i krene prema otvoru kroz koji su on i Zoras nedavno prošli. Već ga je hvatao strah od onoga što ih je tamo čekalo. Za časak pogleda malog prijatelja. Morao je priznati da mu se iznimno divi. Kakav li je samo strah on proživio dok ih je pratio? Međutim, nije odustao od onoga što je odlučio napraviti, a očito je bio vođen željom da njemu pomogne. Visoki osjeti kako je zavolio to maleno i dokraja odano stvorenje.

– Prijatelju, valjda ću ti se jednom moći odužiti – tiho prošapta. Al-mar ga umiljato pogleda, a on ga povuče i krupnim korakom zagrabi ka tunelu. Odjednom mu se mališan istrgne i potrči natrag prema jezercu. Kad se približio stane i mahne Visokom. Visoki mu priđe i tada u vodi iza jednog kamena ugleda mač. Svjetlucao je odbijajući škrtu svjetlost koja se iz otvora lijeno spuštala ljeskajući se kroz blago namreškanu vodu. Visoki iznenađeno zastane. Pogleda malog prijatelja, pa opet mač. Zaprepašten je buljio u svjetlucavi predmet ne vjerujući svojim očima.

– Zar ovo nije… Zorasov mač?… Paretski mač?- jedva prevali preko usana.

Naime, on nije vidio da je Zorasu mač ispao. Zagazi u vodu približivši se oružju, no nije ga se usudio dotaći.
Odozgo se začuju brojni glasovi. Odjednom nekoliko konopaca pljusne u jezerce nagoviještajući skore nevolje. Visoki se okrene i već skoro krene ka izlazu kad odluči ipak pokušati uzeti mač. Sa zebnjom se prisjetio da ga je nekoć dotakao i da se nije dobro proveo. Oprezno, očekujući gadan udar, dotakne mač. Ne dogodi se ništa. Uzme ga u ruku. I opet se ništa ne dogodi. Sav radostan pomisli da je i on nekim čudom postao sposoban nositi ovo čarobno oružje. Ponosno ga zatakne za pojas, no odmah ga izvuče pa trčeći zamahne nekoliko puta. Iznenadi ga silna energija koja se krila u njemu.

Za to se vrijeme nekoliko Urukovih ratnika spustilo niz konopce. Već su plivali prema rubu jezerca pa čudni dvojac ubrza korak. Uskoro se nađu u tunelu. Proletjeli su ga u trenu. Visoki podigne Al-mara do zategnutog konopca pa se okrene natrag. U ruci mu se već nalazio luk, a na strijelu je zakačio malenu vrećicu. Napne luk i ispali strijelu daleko od sebe, ravno u kameni svod tunela. Prolomi se zaglušujući prasak, a zračni udar skoro odvoji Visokog od tla. Postigao je ono što je namjeravao, jer se tunel urušio. Bio je u potpunosti zatrpan gomilom kamenja, pa su bar s ove strane mogli nakratko odahnuti. No, što će ih čekati tamo naprijed, pitao se zabrinuto. Ledeni znoj ga je već probijao.
Al-mar je s lakoćom stigao do platoa na drugoj strani, pa se i Visoki uhvati za tanki konopac. Brzo je napredovao i u trenu su bili pred drugim tunelom. Visoki je lijevom rukom zgrabio jednu baklju jer mu je medaljon s bijelim kristalom negdje ispao, a u desnu je uzeo paretski mač. Gotovo da je jedva čekao da ga isproba.
Brzo su se kretali tunelom kad se iz njegove dubine začuje glasno šištanje. Nešto im se približavalo strelovitom brzinom. Jedna se neman očito nalazila u prolazu. Zacijelo ih je osjetila i poželjela pretvoriti u sočan obrok. Zastadoše dok im je srce udaralo kao bubanj. Ovdje im neće biti spasa, a prespori su da bi pobjegli na drugu stranu. Još samo nekoliko sekundi i ugledat će strašne ralje, a ta će grozota biti zadnja slika koju će vidjeti. Visoki odjednom osjeti kako ga Al-mar snažno povlači. Mališan je naglavce uletio u nekakvu rupu u kojoj je bilo taman toliko mjesta da se i on uvuče. Kad se uvukao spazi da je to, u stvari, mali tunelčić, širok taman toliko da čovjek njegovih dimenzija stane u njega. U taj čas mu se točno iza nogu ukaže veliko žuto oko. Isijavalo je bijes, ljutito tražeći način da ga dohvati. Prijatelji požuriše dublje u prolaz. Zvijer iza njih je divljala žaleći za izgubljenim zalogajem.

Dugo su puzali do izlaza koji se nalazio na visini od nekoliko metara iznad one stazice. Al-mar se s lakoćom izvuče i spretno spusti na stazu. Visoki se dobro namučio, dok se okretao, da ne odleti naglavačke u mračnu baruštinu u kojoj se u međuvremenu moglo svašta nastaniti. Konačno je i on bio na stazi pa požuriše ka onom zadnjem tunelu. Malo kasnije izađoše iz podzemlja, a da im više ništa nije stalo na put.

 

 

 

 

 

 

Komentiraj