Domovinski rat: Daytonski sporazum

Slika 1. Daytonski sporazum (Wikipedia)

Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992. – 1995. 

Konferencija je održana od 1. do 21. studenoga 1995. godine u bazi zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije; Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Bosna i Hercegovina podijeljena je na Federaciju BiH i Republiku Srpsku, dva entiteta, uz tri konstitutivna naroda. Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je okončanje rata.

Važno je spomenuti da Daytonski sporazum u Bosni i Hercegovini nikada nije službeno ratificiran, iako on na neki način vrijedi kao Ustav te države, kao nešto što je tabu i čemu međunarodna zajednica ne da ni razgovarati, a kamoli dopustiti promjenu tog sporazuma, koji nikada nije objavljen u Službenom glasniku BiH. Dakako, kada međunarodnoj zajednici odgovara, oni Daytonski sporazum primjenjuju na specifičan način, kako im odgovara, pa ga, prešutno, samoinicijativno, mijenjaju.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 20 godina pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se i tumači na razne načine.

Daytonskim sporazumom legalizirano je etničko čišćenje u Republici Srpskoj, u kojoj je ubijeno ili protjerano oko 94 % Hrvata.

Daytonski sporazum potpisan je pod strahovitim pritiskom i bez znanja građana BiH. Po važećem Ustavu države BiH jedino je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine imalo pravo donijeti ”Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma, ali ono to nije nikada učinilo. Daytonski sporazum je čisti politički sporazum bez pravoga temelja; donesen je pod pritiskom kakav nije zabilježen u novijoj povijesti Europe.

Ovlašteni tumač Daytonskoga sporazuma je Ured visokog predstavnika što ukazuje da je BiH država pod protektoratom međunarodne zajednice koja je kriva što BiH nije postala pravna država. Međunarodna zajednica je preko Ureda visokog predstavnika mijenjala i tumačila Daytonski sporazum prema trenutnim političkim interesima i uvijek na štetu Hrvata u BiH. Međunarodna zajednica dopustila je da Hrvatima, konstitutivnom narodu u BiH, predstavnike u institucije države biraju pripadnici drugih naroda!

Slika 2. Daytonski sporazum, karta (Wikipedia)

U kolovozu 2014. u Zastupničkom domu američkoga Kongresa našla se rezolucija koja po prvi put na izravan način upozorava na gaženje političkih prava Hrvata i traži prevedeno rješenje koje će zaustaviti daljnje ponižavanje najmalobrojnijeg naroda. Rezoluciju je u proceduru uputila kongresnica Janice Hahn koja između ostalog ističe da se izbori u BiH ubuduće moraju odražavati pravo konstitutivnih naroda i ostalih birati svoje legalne predstavnike u institucijama, čime bi “tada predstavljali narode i građane u skladu s temeljnim odredbama Daytonskog sporazuma za razliku od sadašnje prakse u kojima je omogućeno da jedan konstitutivni narod bira predstavnike drugog konstitutivnog naroda, što vodi daljnjem ometanju političkih prilika u zemlji.”

Prije Daytonskog sporazuma, Srbi su kontrolirali oko 46% BiH; srpski je postotak narastao do 49% nakon Daytona. Hrvati su kontrolirali 26% BiH prije Daytona, a nakon sporazuma kontroliraju  samo 21% BiH. Bošnjaci su dobili najviše; njihov postotak se povećao od 28% prije Daytona do 30% te su uvelike poboljšali kvalitetu dobivene zemlje. Mirovni sporazum im je dao skoro cijelo Sarajevo, kao i neke bitne položaje u istočnoj Bosni i Hercegovini (npr. goraždanski koridor) dok su napustili tek nekoliko položaja na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Daytonski sporazum izvrstan je primjer međunarodne nepravde i kršenja ljudskih prava.

Dr. Marko Jukić

Skip to content