U Splitu predstavljeni Antimemoari don Marka Kljajića o Hrvatima u Srijemu

U srijedu 18. siječnja 2022. godine u dvorani Dominikanskog samostana, u Hrvojevoj ulici u Splitu, u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt održano je predstavljanje dviju knjiga „Kako je umirao moj narod“ Antimemoari I. i II. autora don Marka Kljajića, hrvatskog svećenika i župnika Župe Presvetog trojstva Surčin iz Beograda.
Uz samog autora knjige su predstavili profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu don Josip Dukić i predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić.
Nazočnima se prvo obratio Radoslav Zaradić kazavši kako je jedan od prioriteta u djelovanju Hrvatske udruge Benedikt razvijanje odnosa i projekata s našom iseljenom Hrvatskom, Hrvatima u Bosni i Hercegovini te hrvatskim manjinama u susjednim državama.

Tako je Udruga Benedikt početkom rujna prošle godine pred opće izbore u Bosni i Hercegovini ugostila u Splitu zastupnicu u Europskom parlamentu i potpredsjednica Kluba zastupnika EPP-a, Odbora za vanjske poslove i parlamentarnog izaslanstva za odnose s BiH i Kosovom gospođu Željanu Zovko koja je održala predavanje „Jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH – preduvjet za stabilnost i europsku budućnost države“.

U svojim izlaganjima don Josip Dukić i R. Zaradić dotakli su se života, rada i djela velečasnog Kljajića. Don Marko Kljajić je vrijedni kroničar Vojvodine i Srijema, društveni i kulturni djelatnik. Objavio je sedam publicističkih knjiga od kojih su izdvojene „Golubinci kroz povijest“, „Slankamen kroz povijest“, „Sveti Juraj u Petrovaradinu“ i „Surčin kroz povijest“ te ukupno četiri zbirke pjesama.
Rođen je 1950. godine u mjestu Jakotina koje je u općini Kotor Varoš u Bosni i Hercegovini. Za svećenika je zaređen 1977. godine. Kao župnik služio je u Beočinu i Čereviću, a zatim u Petrovaradinu gdje je nepunih 20 godina bio župnik župe sv. Rok i suupravitelj svetišta Gospe Tekijske. Od 2005. godine je župnik i upravitelj župe Presvetog Trojstva u općini Surčin koja administrativno pripada gradu Beogradu. Za svoj publicistički i društveni rad dobio je i nekoliko nagrada.
Prema najnovijim istraživanjima (Bara i Žigmanov), vojvođanski su Hrvati u vlastitoj složenosti što regionalnih, a što subetničkih kriterija i obilježja bili i ostali predmetom društvenih i kulturnih elaboracija, međutim za razliku od drugih hrvatskih manjina, o njima postoji relativno malo točnih spoznaja, dok je mnogo otvorenih pitanja.Zasigurno, jedno od ključnih pitanja su progoni i prisilno iseljavanje 30.000 Hrvata iz Vojvodine početkom 1990-ih godina. „Vi Srbi znat ćete da sačuvate međusobnu slogu i jedinstvo, da ćete se vrlo brzo otarasiti preostalih Hrvata u vašem selu i okolini“. “Izvešćemo ih na granicu srpske zemlje. Odatle peška neka produže, ako sami ne odu.” Ovako je huškao Vojislav Šešelj, danas predsjednik Srpske radikalne stranke 1992. g. u vojvođanskom mjestu Hrtkovcima, zbog čega je i bio osuđen u Hagu na ukupno 10 godina zatvora radi poticanja progona, deportacije i prisilnog raseljavanja Hrvata u Vojvodini. Don Markovi zapisi i svjedočenja korišteni su kao dokazni materijal na suđenjima Šešelju i Miloševiću u Hagu.
U uvodnom izlaganju Zaradić je dao kraći povijesni i demografski kontekst Vojvodine. Nakon Drugoga svjetskog rata u novooformljenoj autonomnoj pokrajini Vojvodini je provedena agrarna reforma i kolonizacija u kojoj se više zemlje dijelilo srpskim nego hrvatskim kolonistima. Do tada je u Vojvodini živjelo nešto više katoličkog (Mađara, Nijemaca i Hrvata) nego pravoslavnog stanovništva. Početkom prošlog stoljeća najviše Hrvata živjelo je u Subotici, danas najsjevernijem gradu u Srbiji, čak više nego u Zagrebu ili Splitu. Od 1947. na udaru komunističkih vlasti našli su se pisci, nastavnici, profesori, svećenici i Crkva. God. 1948. ugašene su sve hrvatske ustanove i mnoga hrvatska društva koja su do tada djelovala. Počelo je uklanjanje pridjeva „hrvatski” iz naziva kulturnih i drugih ustanova i društava. Nastava na hrvatskom jeziku je ukinuta, te se nastava izvodila samo na srpskom pod imenom srpskohrvatskog.
S dolaskom na vlast Slobodana Miloševića i jačanja srbijanskoga nacionalizma ukinuta je vojvođanska autonomija. Dogodile su se smjene u svim javnim i političkim tijelima te institucijama. Raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Hrvati iz vojvođanskog dijela Srijema prvi su put u svojoj povijesti dospjeli u položaj nacionalne manjine. 1953. g. u Vojvodini je živjelo gotovo 130.000 Hrvata, a danas ih je manje od 50.000. Dakle možemo se zaključiti kako je broj Hrvata u Srbiji smanjen za više od dvije trećine.


Don Josip Dukić istaknuo je cjelokupni život i djelo velečasnog Kljajića, kako pastoralni rad i odgovornosti koje župnik ima, tako i javni rad, djelovanje i pisanje knjiga. Dukić je dao presjek prve knjige „Antimemoari I“, koja je prvotno objavljena odmah poslije rata 1996. g., da bi njezino prošireno i nadopunjeno izdanje bilo tiskano prije dvije godine. U svojim knjigama „Kako je umirao moj narod“ Antimemoari I. i II. don Marko Kljajić progovara o tragediji hrvatskoga naroda u Vojvodini i Srijemu kroz ratove i političke promjene XX. stoljeća u Srbiji u kojima se broj hrvatskog stanovništva više nego prepolovio. Evidentirane su prognane, iseljene i ubijene obitelji iz pojedinih mjesta Srijemske biskupije za vrijeme režima Slobodana Miloševića. Knjiga pored obilja podataka o spomenicima duhovne, vjerske i materijalne kulture Hrvata u Srijemu, svjedoči o njihovom stradanju i progonima. Premda je velečasni Kljajić izravni svjedok brojnih događaja koje u knjigama opisuje, naime tijekom ratova 1990-ih bio je župnik u Petrovaradinu, on sebe ne smješta u središte zbivanja – otuda i naziv Antimemoari.
Na kraju se prisutnima obratio i sam autor. Opisao je vlastita iskustva te iskustva svojih župljana u Petrovaradinu tijekom 1990-ih godina. Prijetnje su krenule 1992. godine, a vrhunac za don Marka je bio početkom siječnja 1993. godine kada su nasilnici usred bijelog dana upali u župni dvor i pretukli mu 69-godišnju majku i susjeda koji joj je pokušao pomoći. O tome niti jedan medij nije obavijestio. U tih nekoliko godina većina Hrvata napustila je Petrovaradin pod prisilom, prijetnjama i pretresima. Ipak, od Daytonskog sporazuma, a naročito od 2000-ih don Marko je zaključio kako se situacija iz dana u dan popravlja, ali da Hrvata u Vojvodini gotovo više pa i nema. Tribina je završena obećanjem kako se velečasni Kljajić sljedeće godine ponovno vraća u Split s novom knjigom „Antimemoara“ broj tri koju će Hrvatska udruga Benedikt rado predstaviti i prezentirati javnosti.

 

Skip to content