Ugroza nacionalne sigurnosti instalirana na Pantovčaku

Pitanje nacionalne sigurnosti osobito je sklizak teren u postkomunističkim državama u kojima nije izvršena lustracija i u kojima je komunizam ostao povlaštenim u odnosu na druge totalitarne režime dvadesetoga stoljeća. Hrvatska je, nažalost, tipičan primjer takve države.
U interesu nacionalne sigurnosti čini se svašta. Vode se čak i „preventivni ratovi“. Srbija je u to ime pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu zacrnila one dijelove povijesnih dokumenata koji ju debelo kompromitiraju što su joj i Sud i Tužiteljstvo blagonaklono dopustili. S druge strane neodgovorne političke garniture u Hrvatskoj dovele su nacionalnu sigurnost do apsurda.

Neodrživo stanje održava se još od Račanove predaje obavještajnoga aparata britanskim tajnim službama s istodobnim raspuštanjem domaćih tajnih službi koje su se počele formirati prema svjetskim standardima u krilu „mlade hrvatske demokracije“, ali bez nazočnosti pripadnika stare „Službe državne bezbednosti“ i drugih brojnih tajnih služba jugokomunističkoga aparata. Domaća nam je „udba“ jednom nogom prihvatila hrvatsku državu a drugom čvrsto ostala u Beogradu. Time je ta struktura osigurala mirnu zavjetrinu i kontinuitet stare ideološke podloge na kojoj je desetljećima služila totalitarnome komunističkom režimu. Ali i pokazala da se na nju u demokratskim okolnostima ne može računati u nekoj suverenistički osvještenijoj državnoj politici, kakve na sceni, a osobito na Pantovčaku nema još od smrti predsjednika Tuđmana.

Račan je, međutim, došavši na vlast nove strukture još u pelenama eutanazirao na najbestijalniji mogući način skinuvši službenike do gola, zavirujući im u svaki tjelesni otvor. Riječ je o visokoobrazovanim obavještajcima odanih Domovini, bez ikakvih nepotrebnih tereta iz razdoblja totalitarnoga režima propale države i Partije. Potom je umjesto sigurnosti uspostavio „bezbednost“ ponovo reaktivirajući Partiji popularne udbaše, koje je Tuđman polako spremao u ropotarnicu. Nitko tada nije postavio pitanje njihove „sigurnosne provjere“. Račan je, dakle, onemogućio prirodan linearni tijek razvitka sustava nacionalne sigurnosti i osigurao kružni kontinuitet jugoslavenskoga jednopartijskoga poimanja nacionalne sigurnosti.

Danas te strukture odgojene po mjeri „tvrđave samoupravnoga socijalizma“ imaju tako jaku moć da mogu u znatnoj mjeri kreirati i izborne rezultate, osobito one za osvajanje Pantovčaka. O tome je osobno svjedočio predsjednik Josipović (predsjednički kandidat SDP-a) kad je aterirao na Pantovčak priznavši da se u kampanji koristio obavještajnim podacima Aleksandra (Saše) Perkovića, tada još Mesićeva savjetnika za sigurnost. Time je Perković junior zaslužio još jedan savjetničko-sigurnosni mandat i kod novoga šefa Pantovčaka, ali i otvorio zdravorazumsko pitanje – je li predsjednika izabrala povlaštena obavještajna struktura ili je on izabrao nju.

Kad je riječ o netransparentnoj politici Pantovčaka prema nacionalnoj sigurnosti onda treba reći da ju je na velika vrata uveo predsjednik Mesić (predsjednički kandidat HNS-a), napravivši od arhiva predsjednika Tuđmana javno šetalište za strane obavještajne službe, te imenovavši za svoje savjetnike Budimira Lončara i Aleksandra Perkovića. Nijedan od njih ne bi mogao proći sigurnosnu provjeru u bilo kojoj demokratski uređenoj državi, a slučaj dilanja klasificiranih dokumenata iz Ureda Predsjednika Republike još čeka i „pravnu državu“ i procjenu ugroze „nacionalne sigurnosti“.

Lončar je kao ministar vanjskih poslova okupatorske države, koja je po mišljenju Republike Hrvatske počinila genocid na okupiranim hrvatskim područjima, igrao veliku ulogu u donošenju odluke o zabrani uvoza naoružanja čime je Hrvatska ostavljena na milost i nemilost „trećoj armiji u Europi“ i pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Staroga oznaša povezuje se i s poslijeratnim masovnim egzekucijama Hrvata. On bi u Hrvatskoj koja drži do nacionalne sigurnosti mogao uživati samo odredbe zakona o lustraciji, ćeliju i pravedan sudbeni proces za veleizdaju. No, i danas je dragi gost na Pantovčaku.

Kako se na izbor Mesićevih savjetnika gotovo nitko nije ozbiljno ni osvrnuo, Josipović je otišao korak dalje u kontinuitetu Mesićeve politike suprotive načelima „nacionalne sigurnosti“. Angažirao je i iz Londona doveo Dejana Jovića za savjetnika. Osobu koja u svojim navodno znanstvenim radovima javno zagovara londonsko-beogradska stajališta suprotiva strateškim ciljevima, među ostalim i samostalnoga ulaska hrvatske države u eurointegracije, koje su bitan čimbenik i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Jović je prošao sigurnosnu provjeru tek pet mjeseci poslije svojega imenovanja u trenutku kad je Predsjednik Republike mogao utjecati na ocjenu sigurnosne provjere.

Josipović se ne želi odreći ni Perkovića juniora nakon što je Perković senior izručen njemačkim pravosudnim tijelima. Iako su nastupile nove okolnosti u svezi „člana obitelji“ zbog kojih je potrebna nova sigurnosna provjera kako bi mlađi Perković dobio potrebne certifikate za pristup povlaštenim informacijama (neke od njih mogle bi se koristiti i u procesu protiv njegova oca). O tome je HHO 3. veljače izdao priopćenje.

Podsjetimo se o kakvom je obavještajnom stručnjaku za nacionalnu sigurnost riječ. Njegov, čini se protuustavni izlet u Austriju (sastanak s generalom Zagorcem), doživio je nevjerojatan debakl čime je na međunarodnom planu učinjena šteta sustavu nacionalne sigurnosti. Unatoč svemu mlađi je Perković u ovome trenutku ne samo savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske, već i član Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) i zamjenik predsjednika Savjeta za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija! Toliko je naime nezamjenjiv da ga Josipović brani istom iracionalnom pogubnom fanatičnošću kojom je Milanović branio Perkovića seniora od Europskoga uhidbenoga naloga.

Trenutno je u Hrvatskoj najugroženija nacionalna sigurnost zračnoga prostora, ali ta činjenica ne zabrinjava ni Banske dvore, niti Pantovčak. Prastari jenea ruski migovi nalaze se na ne znam kojem po redu remontu u nestabilnoj Ukrajini pod prijetnjom ruske invazije. Remont kasni i kasni. Zrela politika kojoj je stalo do nacionalne sigurnosti već je morala nabaviti eskadrilu novih zrakoplova pete generacije. Stvar je zrela i za tematsku sjednicu VNS-a.

Ta, doista, čemu ta silna vanjska zaduživanja provedena od Račana do Milanovića, čemu enormni dugovi i kamate, ako sve to skupa nije u funkciji sveopće nacionalne sigurnosti, ako je nezaposlenost enormna, gospodarstvo propada, selo izumire i ako se kao jedini efekt zaduživanja pokazuje perspektiva iseljavanja? U što je ulupana sva ta silna lova koju danas od milja zovemo „vanjski dug“? Odgovor na to pitanje prvorazredno je pitanje hrvatske nacionalne sigurnosti, ali još nije steklo pravo javnosti, kamoli tematske sjednice VNS-a.

U takvim okolnostima očekuje se od odgovornoga Predsjednika Republike da iskoristi sve svoje zakonske mogućnosti i sazove sjednicu Vlade, ako ni o čemu drugom, onda o katastrofalnoj socijalnoj situaciji. Josipoviću treba u predstojećoj mu kandidaturi potpora SDP-a, pa je osobni interes pretpostavio općemu dobru i objektivnim pokazateljima. On se, međutim, politikantski prozirno okomio na šefa oporbe Tomislava Karamarka dovodeći ga u svezu sa zapošljavanjem stanovitoga obavještajca koji navodno nije prošao „sigurnosnu provjeru“ u vrijeme kad je Karamarko bio odgovorna osoba u obavještajnoj zajednici.

Zašto na Karamarka? Iz straha! Zato jer ga je predsjednik HDZ-a prozvao da se aktivno uključi u rješavanje objektivnih problema koji potresaju državu – a to mu narušava pijanistički komoditet i napuhanu popularnost. Još je važnije ovo: Karamarko, ako išta dobro poznaje, onda je to sustav nacionalne sigurnosti i uloga udbaša na nj. Izvrsno poznaje i ideološko-politička polazišta kadrovskih politika Pantovčaka sa stajališta nacionalne sigurnosti. To zbog toga jer je bio i šef kabineta predsjednika Mesića, pa prema tome situaciju zna iz prve ruke.

Bude li na predstojećim predsjedničkim izborima Karamarko koristio svoja znanja, iskustva i spoznaje, mogao bi ozbiljno ugroziti Josipovićevu ambiciju i pomoći predsjedničkom kandidatu HDZ-a – tako razmišlja „analitika“ Pantovčaka. Stoga Josipovićev napad na Karamarka, popapren najavom tematske sjednice VNS-a (gdje je Perković jr. član), treba promatrati i u kontekstu aktualne predsjedničke kampanje građanina Josipovića, koji koristi poziciju, ovlasti i sredstva Predsjednika Republike, kako bi ojačao svoju poziciju predsjedničkoga kandidata. Josipović je pred epidemijom vlastitih ambicija izgubio kompas. Trenutno od tri predsjednika, Milanovića, Josipovića i Leke, jedino još Leko pokazuje elemente kakve-takve orijentacije u zbilji.

Najprimitivniji oblik zloporabe nacionalne sigurnosti jest korištenje njezinih elemenata u dnevnopolitičke, strančarske ili osobne svrhe. Ili u cilju predizborne kampanje. Upravo to ovih dana radi predsjednik Josipović na poticaj jednoga Partiji bliskoga dnevnoga lista kome je neidentificirani pripadnik paraobavještajnoga podzemlja dostavio nekakav dokument, koji je objektivno beznačajan. I ta je provokacija paraobavještajnoga podzemlja predsjedniku Josipoviću važnija od devet kvartala pada BDP-a, pljačke pod plaštem predstečajnih nagodaba, aktualne poplave, siromaštva, zaštite zračnoga prostora… Sve to navodi na zaključak da bismo s Josipovićevim drugim mandatom nastavili s četrnaestogodišnjom praksom u kojoj je Pantovčak postao mjesto trajnoga izvora ugroze nacionalne sigurnosti.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.

Nenad Piskač/narod.hr

Odgovori

Skip to content