TwitterFacebookPinterestGoogle+

Friedrich Nietzsche i religija

  • Written by:

Izvjesni ateisti često citiraju rečenicu ”Bog je mrtav” smatrajući Nietzschea predvodnikom i ideologom ateizma. No, rijetko koji od njih pri tome zna što te riječi zapravo znače i kome su upućene.
Razloge nerazumijevanja Nietzscheova djela osim u današnjoj nepopularnosti čitanja valja tražiti i u nesistematičnosti njegova opusa, pa tako čak i Krleža kaže kao ga nije u potpunosti razumio: ”U tekstovima Nietzschea (koga sam veoma skromno, upravo servilno smatrao svojim genijalnim učiteljem i kome sam vjerovao sve, upravo sve, doslovno a prima vista, sto posto – sve) nisam mogao da razumijem sve u nijansama, čitajući često te poetske tekstove kao kroz koprenu.”

Na Nietzscheov stav prema kršćanstvu bitno je utjecalo okruženje u djetinjstvu. Njegov istoimeni djed bio je protestantski pastor koji je nakon francuske revolucije od slobodnog mislilaštva predano branio sve ono što će kasnije njegov unuk tako strastveno odbacivati. Pastor je bio i Nietzscheov otac, koji je umro kad je mali Friedrich imao pet godina. Tako je dječak, već zarana sklon glazbi i književnosti, te dobar poznavalac Biblije (zvali su ga Mali pastor), odrastao s majkom, dvije godine mlađom sestrom koja ga je cijelog života bolesno obožavala, zatim s dvije pobožne tete i bakom koja je dominirala nad svime. Kršćanski odgoj koje su mu te stroge vjernice pokušale podariti trajno je obilježio Nietzschea. Naime, kršćanstvo mu se oduvijek činilo mekušnom, slabašnom, nemuževnom dekadentnom stvari, te nikada nije upoznao njegovu jakost i dubinu.

Na oblikovanje Nietzscheove filozofije prvi bitan utjecaj imao je filozof Arthur Schopenhauer (1788.-1860.) sa svojim glavnim djelom ”Svijet kao volja i predodžba”. U tom djelu Schopenhauer iznosi misao kako nam neposredno nisu dane same stvari, nego predodžbe o stvarima (ne stablo, nego predodžba o stablu). Unutrašnja pak bit svih pojava jest nesvjesna volja, tj. poriv za životom. Ta pravolja jest ono što se pojavljuje u svim pojavama – svijet predodžbi egzistira kao volja koja se pojavljuje. Ta pravolja nema uzroka ni cilja. Time se po prvi put osporava racionalnost temelja svijeta, koja je vladala još od starih Grka, pa tako bit svijeta nije ratio, logos, ideja, um, apsolutni duh ili transcendentalni subjekt, nego poriv, nagon, život, volja. U toj volji za život bez temelja i cilja, u tom neprestanom gonjenju prirode, te u zamršenom kretanju povijesti, ne može se razabrati nikakav smisao. Život je stoga od samog početka već umiranje, razapet između ispunjenih želja i dosade.

Jedini izlaz iz takve situacije Schopenhauer vidi u odricanju od želja i od svijeta, u nijekanju volje i života, pa uzor vidi u kršćanskim i budističkim asketama. No, Nietzscheu se nije svidio takav stav, budući mu je već polazna pretpostavka bila kako ”nikada nijedna religija ni posredno ni neposredno, ni kao dogma, ni kao usporedba, nije sadržavala istinu”. Stoga se tu distancirao od Schopenhauera, navodeći ipak da su ”zablude velikih ljudi dostojne divljenja jer su plodnije od istina malih”.

Druga ličnost uz koju se Nietzsche snažno vezao bio je njemački kompozitor Richard Wagner. U njegovim je djelima vidio veličanje volje za životom, te mu je posvetio djelo ”Rođenje tragedije iz duha glazbe” (1871.). U njemu Nietzsche piše: ”Što god Wagner nije sposoban učiniti ne vrijedi. Unatoč tome, Wagner je sposoban učiniti mnoštvo stvari, ali ne želi, jer se strogo drži načela. Što god je Wagner sposoban učiniti, nitko poslije njega ne može učiniti, nitko nije učinio prije njega i nitko nikad više ne može učiniti. Wagner je bog,” Ali kad se i Wagner približio kršćanstvu, Nietzsche mu to nije mogao oprostiti. Naime, u svojoj posljednjoj operi ”Parsifal” (1882.), Wagner je obradio temu potrage za Svetim Gralom. Nietzschea je prenerazilo uzvišeno poštovanje Kaležu Posljednje večere i Koplju koje je probolo Kristov bok. Osim toga, glavni protagonist opere, Parsifal, potpuno je ne-nietzscheanski lik, on je čisti duh koji je sposoban oprijeti se svakoj seksualnoj napasti, te na kraju za svoju postojanu čistoću biva nagrađen tako što je proglašen kraljem. Nietzsche stoga više nikada nije progovorio s Wagnerom, te je čak napisao kritički esej ”Nietzsche kontra Wagnera” (1888.-1889.) u kojem piše: ”Parsifal je djelo perfidnosti i osvetoljubivosti, tajni pokušaj da se zatruju pretpostavke života – grozno djelo. Zagovaranje čistoće je poticanje protiv prirode: prezirem svakoga tko ne doživljava Parsifala kao pokušaj ubojstva temeljne etičnosti.”

Inače, u ”Rođenju tragedije iz duha glazbe” Nietzsche Schopenhauerovu volju za životom, nagonski i nepatvoreni život, identificira s grčkim bogom Dionizom. A kršćanstvo je po Nietzscheu ništa drugo nego ”volja za negacijom života”. Ono je ”pritajeni nagon za razaranjem, načelo klevete, reduktivni agens – početak kraja – i upravo zbog toga Najveća opasnost.” Prema Nietzscheu, kršćanstvo je od samog početka zaokupljeno samoprijezirom. Ono je mrzilo ovaj svijet, plašilo se ljepote i senzualnosti i odvraćalo svoje sljedbenike od života, usmjeravajući njihove stvarne i prirodne interese prema ”bližnjem” i ”budućem životu”.

No, za izvjesne ateiste koji se pozivaju na Nietzschea najzanimljiviji je njegov odnos prema lakomislenom, neodgovornom ateizmu. On je, naime, protiv ateizma bez posljedica. U ”Veseloj znanosti” (1882.) ruga se ateistima koji nastavljaju živjeti kao da Bog postoji: ”Gdje vam je Bog? Zar se izgubio? Ili se sakrio? Boji li se nas? Je li otišao na brod? Iselio? … Kamo je otišao Bog? Reći ću vam! Mi smo ga ubili – vi i ja! Svi smo mi njegovi ubojice!”

Nietzsche osuđuje bezbrižno olakšanje Feuerbacha i drugih ateista (Marxov socijalizam opisuje ovako: ”tiranija glupih”, ”sama životinja iz stada kao gospodar”, ”beznadno žalosna stvar”) zbog ukinuća Boga, prizivajući u svijest značenje Božje smrti: ”Ne bi li se morale svjetiljke zapaliti dopodne? Ne čujemo li još ništa od buke grobara koji pokapaju Boga? Ne vonja li nam još ništa od truljenja Božjeg? – i bogovi trunu? Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga ubili! Kako da se utješimo mi ubojice nad ubojicama? Ono najsvetije i najmoćnije što je dosad posjedovao svijet iskrvarilo je pod našim noževima – tko li će s nas sprati krv? U kojoj se vodi možemo očistiti? Kakve ćemo okajne svečanosti, koje svete igre morati izumiti?”

Posljedica smrti Boga je razaranje temelja i ”lutanje kroz beskrajno ništa”. To je, dakle, do kraja izveden ateizam koji se očituje u nihilizmu. Kako bi se izbrisali tragovi Boga i uklonile posljedice vjere u njega, Nietzsche smatra da čovjek mora iskoračiti preko sama sebe, mora postati jednak bogovima, postati nadčovjek. O tome se govori u djelu ”Tako je govorio Zaratustra” (1883.-1885.). Nietzsche uzima lik Zaratustre, perzijskog utemeljitelj religije, budući je on prvi propovijedao o dvojnosti dobra i zla, pa treba prvi nagovijestiti i njihovo prevladavanje. On govori puku: ”Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba prevladati. Što ste vi učinili da ga prevladate?”

Nihilizam Nietzsche izvodi i kroz kritiku Decartesa. Do Nietzschea je u novovjekovnoj zapadnoj filozofiji temeljna izvjesnost bila u ljudskom umu (”Cogito ergo sum”), u logici ljudskog mišljenja, na kojoj se temeljilo sve naše znanje, djelovanje i življenje. Takva je neposredna izvjesnost za Nietzschea contradictio in adiecto: ”Makar puk i vjerovao da je spoznavanje poznavanje do kraja, filozof sebi mora reći: razložim li zbivanje izraženo rečenicom ‘ja mislim’, dobivam niz odvažnih tvrdnji koje je teško, možda i nemoguće utemeljiti – na primjer, da taj koji misli jesam ja, da uopće mora biti nešto što misli, da je mišljenje djelatnost i učinak od strane nekog bića koje se misli kao uzrok, da postoji neko ‘ja’, napokon da je već utvrđeno što se ima nazvati mišljenjem – da znam što je to mišljenje.” (”S onu stranu dobra i zla”, 1886.). Stoga temeljne izvjesnosti nema, ništa nije izvjesno.

U svojim neobjavljenim fragmentima Nietzsche objašnjava nihilizam u tome ”da se obezvrjeđuju vrhunske vrednote. Nema cilja; nema odgovora na pitanje ‘čemu’?” U drugom fragmentu precizira: ”Radikalni nihilizam jest uvjerenje o apsolutnoj neodrživosti egzistencije kad je riječ o najvišim priznatim vrednotama; pridodajući tu uvid da nemamo ni najmanja prava tvrditi onostranost ili posebnost stvari, koja bi bila ‘božanska’, koja bi bila zadnji moral.” Dakle, nihilizam je uvjerenje o ništavnosti, rascijepljenosti, besmislenosti i bezvrijednosti zbilje. Nietzsche je predviđao da će taj nihilizam nadoći u 20. i 21. stoljeću. ”Ovo što kazujem povijest je iduća dva stoljeća. Opisujem što nadolazi, što više ne može nadoći drugačije: uspon nihilizma.”

Ključne posljedice nihilizam ima u polju moralnosti. U spisu ”Sumrak idola ili Kako se filozofira čekićem” Nietzsche nagoviješta da se kraju bliži ”gotovo svaki moral koji se dosad poučavao, štovao i propovijedao”. Naime, stari se moral okretao ”protiv instikata života”. Nasuprot njemu treba uspostaviti naturalizam u moralu, tj. darvinistički moral koji će potvrđivati sve što koristi životu. U skladu s tim treba prevrednovati sve vrijednosti. Najcjenjenije vrline trebaju postati pohotljivost, vlastoljublje i sebičnost.

Najveću prepreku tom novom moralu Nietzsche vidi u kršćanstvu, što obrazlaže u djelu ”Antikrist” (1888.). Naime, potreba stvaranja novog morala ogleda se u činjenici kako čovjekove vrijednosti i ideali – istina, pravda, ljubav, moral, religija – ne postoje nigdje za sebe. One su dokraja proizvod čovjekova izuma i određenja. Čovjek ih je izvorno unio u stvari te je tako prema potrebama svoga života za se stvorio vrijednosti i ideale. Nietzsche će reći da su ”sve te vrednote, računamo li psihološki, rezultati određenih perspektiva korisnosti za održanje i povećanje čovjekovih tvorevina vlasti i tek lažno projiciranje u bit stvari”. Već su se rano u povijesnom razvoju (u filozofiji od Sokrata i Platona) vrijednosti i ideali osamostalili: dobro ili istinito ”po sebi”, ”ideja” dobrog ili istinitog… No, Nietzsche smatra da se tu zaboravilo na potrebe života, te su vrijednosti i ideali nastavili postojati neovisno o njima. Vrhovne su vrijednosti postale religiozne, dapače metafizičke veličine, kaže Nietzsche. Svojim osamostaljenjem te se vrijednosti okreću od potreba života, te postaju neprijateljske životu. Najviše je tu krivo kršćanstvo, koje je čovjeka postavilo kao apsolutnu vrijednost. Moral kršćanstva je zato ”kapitalno zlodjelo nad životom”. Kršćanstvo smješta Boga na križ, pa se ”sve što pati, sve što visi na križu proglašava božanskim”.

Što se tiče kršćanskog odgovora na Nietzscheov ateizam, tu nije potrebno mnogo govoriti. Nietzsche ateizam ne utemeljuje osobno, već ga pretpostavlja kao datost. U ”Antikristu” će preuzeti Feuerbachovu argumentaciju riječima: ”Puk projicira svoju radost po sebi, svoj osjećaj moći u neko biće kojemu se za to može zahvaljivati.” Nietzschea je više zanimao utjecaj i razvoj kršćanstva, te elaboriranje potrebe njegova ukinuća. Zanimljiv je u tom pogledu njegov stav o Lutheru, koji iznosi u ”Ecce homo”: ”Luther, taj kobni redovnik, nanovo je uspostavio Crkvu, a što je još tisuću puta gore, i kršćanstvo, i to baš u trenutku kad je bilo podleglo.”

Međutim, potrebno je posebno istaknuti kršćanski odgovor na pitanje morala koje Nietzsche postavlja. On traži da se na mjesto Boga stavi nadčovjek. On prezire puk, te se ubraja u fizički i duhovno jake, otmjene, aristokrate, privilegirane. Nadčovjek je bespoštedan prema samome sebi, želi uništiti ono što je osrednje, a njegovati ono što obećaje krutost i okrutnost. On poput ptice grabljivice, uz geslo ‘opasno živjeti’, bez obzira na žrtve, ide za svojim interesima samo ako oni pothranjuju moć, koriste životu, služe sili. On jednostavno odolijeva svojoj sudbini, sve do besmislene propasti (kakva druga može i biti u nihilizmu).

Danas nam je i predobro poznata ta vrsta ljudi. To su ljudi bez Boga, čiji su međusobni odnosi sve do osobnog područja određeni funkcionalnom i uporabnom vrijednošću. Ljudi vođeni interesima moći u svijetu u kojem su slabiji žrtva jačemu, nadmoćnijem, beskrupuloznijem. Obzor smisla je tu zapravo zbrisan, nema više vrhovnih vrijednosti, nikakvih obveznih normi, nikakvih pouzdanih uzora, nikakve apsolutne istine.

Prošlo je stoljeće na najokrutniji način iskoristilo takve nihilističke misli. Unatoč činjenici da je Nietzscheova sestra krivotvorila neka njegova pisma kako bi ga približila nacističkoj ideologiji, a on je zapravo bio antinacionalist, preziratelj njemačkog malograđanstva, razgaljenosti uz pivo i nacionalnog razmetanja, Nietzsche je ipak nedvojbeno, premda nehotično, utiratelj puta njemačkom nacionalsocijalizmu i talijanskom fašizmu. Nietzsche će u korist rata reći sljedeće: ”Od ratova valja naučiti: 1. približiti smrt interesima za koje se borimo – to nas čini dostojanstvenima; 2. valja naučiti žrtvovati mnoge, te svoju stvar držati dovoljno važnom da se ne štede ljudi; 3. krutu disciplinu, i u ratu sebi dopuštati silu i lukavstvo.”

Činjenica je da nihilizam vrednota (ili diktatura relativizma) i danas u velikoj mjeri određuje ljudsko ponašanje, čime se ponovno potvrđuje Nietzscheovo proročanstvo o nastupu nihilizma. Jedino što je današnji nihilizam, za razliku od patosa jednog Zaratustre, tih i skriven. Prema glasnom, javnom nihilizmu mnogi su danas nepovjerljivi, i niti jedan političar ne smije sebi dopustiti da ga javno zastupa.

Nihilizam je zato danas, nakon strahota Drugog svjetskog rata, mnogo lakše uočljiv na mikroplanu, nego na makroplanu. Rijetko će tko elaborirati kako se iz nihilističke perspektive, na primjer, prenaseljeni planet mora očistiti. Tu se nihilist ne zamara da li je “ubojstvo” ubijanje ljudi, nego se usmjerava na ubijanje onih koji to zaslužuju kako bi čovječanstvo i svijet postali zdraviji. Za nihilista je očito da je sedam milijardi ljudi na zemlji previše i da će ubijanje najmanje korisnih od tih ljudi biti pozitivan korak prema razumu. Neki bi radije primijenili sterilizaciju umjesto ubijanja, ali za nihilista to nije pitanje koje treba razmatrati: treba činiti ono što rješava problem, radije nego da se brine o pojedincu unutar tog problema, jer su pojedinci kao voda, proizvod prirode i još ih se može stvoriti.

Kršćanin se pak protivi tome da se dobrota, milosrđe, obzirnost, ljubav, označe samo kao slabost. Nema li milosrđa i iz jakosti, sućuti iz punoće, dobrote iz veličine nekog čovjeka? ”Tužno je”, kaže ruski romanopisac Nikolaj Gogolj, ”kad čovjek u dobru nije sposoban vidjeti dobro.” Nema li ironije u tome da je i Nietzsche, veliki navjestitelj poruke bezuvjetne tvrdoće, bezobzirne okrutnosti i iskorjenjivanja svega bolesnog i slabog, bio još od studija bolesnik, potreban pomoći upravo onih koje prezire, ovisan o sućuti onih protiv kojih se bori. Iako je želio sudjelovati u njemačko-francuskom ratu, zbog lošeg vida i ozljede zadobivene pri padu s konja nije bio poslan na frontu. Prijavljuje se ipak u sanitetsku službu, ali mu je zlo već od samog pogleda na krv, dobiva difteriju i dizenteriju, pa ga šalju kući kao nesposobnog. Cijelog je života patio od posljedica sifilisa kojeg je zaradio u nekom noćnom izletu s prostitutkom za vrijeme studentskih dana. I kasnije je bio stalno zabrinut za prehranu i način života, držao se dijeta, vodio klimatske tablice. Kako je dakle moguće da je mržnja prema svemu niskom i slabom dolazila od čovjeka koji je u osovi bio nježan, ranjiv i plašljiv? Sve te okolnosti ukazuju na činjenicu da svijet kojeg je Nietzsche priželjkivao ne bi bio toliko ugodan koliko se on nadao. No, bez obzira na to, samoj Nietzscheovoj filozofiji ipak treba odati počast zbog dosljednosti i intelektualne hrabrosti.

Treba reći kako je nihilizam koji je Nietzsche navijestio neoboriv. Nema racionalno uvjerljiva argumenta protiv mogućnosti nihilizma. Jer, barem je moguće da je taj ljudski život najzad besmislen, da svijetom vlada slučaj, slijepa sudbina, kaos, apsurd i iluzija, da je sve besmisleno, bezvrijedno, ništavno. Neki su pokušali izvesti formalnologični argument protiv nihilizma (tvrdnja da je sve ništavno je i sama ništavna), no ta je okolnost za nihilista isto tako bezvrijedna i besmislena. Drugi pak kažu da nihilizam nužno vodi u samoubojstvo, no niti taj argument nije uvjerljiv, jer nihilistu život nije apsolutna vrednota, pa je svejedno da li ga napušta ili ga u apatiji, ironiji i prkosu nastavlja. Prije će nihilist propustiti samoubojstvo, jer bi to još moglo biti shvaćeno kao posljednji smislen čin.

No, jednako je tako nihilizam nedokaziv. Nema nijednog racionalnog argumenta za nužnost prihvaćanja nihilizma. Jer isto tako je moguće da taj ljudski život na kraju nije besmislen, da svijetom ne vlada samo slučaj, sudbina, apsurd i iluzija, da nije sve besmisleno, bezvrijedno i ništavno.

Sve zavisi o tome kako će čovjek odgovoriti na ključno životno pitanje, koju će temeljnu alternativu izabrati. Evo što je o tome rekao Dag Hammarskjold, generalni tajnik UN-a, na duhove 1961., četiri mjeseca prije smrti u misiji mira na granici Konga: ”Ne znam tko je, ili što, postavilo pitanje. Ne znam kad je bilo postavljeno. Ne znam jesam li odgovorio. Ali jednom sam nekome, ili nečemu odgovorio ‘da’. Od toga sata počinje izvjesnost da opstanak ima smisla te da zato moj život ima cilj, u podvrgavanju. Od toga sata znao sam što znači ‘ne osvrtati se’, ‘ne brinuti se za sutra’. Vođen kroz životni labirint Arijadninom niti tog odgovora stigao sam do vremena i mjesta na kojem sam znao da taj put vodi slavlju koje je propast, i propasti koja je slavlje; da je cijena tom životnom ulogu poruga i da najdublje poniženje znači uzvišenje, koje je čovjeku moguće. Otada je riječ srčanost izgubila svoj smisao, budući da mi se ništa nije moglo oduzeti.”
Izvor: responder.blog.hr

Komentari