TwitterFacebookPinterestGoogle+

Armenija – prva kršćanska zemlja na svijetu

  • Written by:

Armenija kroz slike, zvuk i riječi Republika Armenija (arm. Հայաստանի Հանրապետություն, Hajastani Hanrapetutjun) ili Armenija (arm. Հայաստան, Hajastan) je država smještena u južnom dijelu Zakavkazja i prostire se na površini od 29.074 km2.

{jathumbnail off}

Graniči na sjeveeru s Gruzijom, na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom. Administrativno je podijeljena na 11 područja, uključujući i glavni grad Erevan koji je pak kulturno, znanstveno, gospodarsko, poslovno, financijsko i tranzitno središte Armenije, sjedište veleposlanstava te drugih inozemnih predstavništava.

Najveći su gradovi: Gjumri, Vanadzor, Vagaršapat, Razdan, Abovjan, Kapan, Armavir, Gavar, Artašat. Prosječna je nadmorska visina 1.800 m, a najviši je gorski vrh Aragac 4.090 m. Novčana je jedinica dram.

Armenska prijestolnica Erevan

Armenska prijestolnica Erevan

Tragovima imena

Naziv zemlje “Arminiya” i naroda “Armina” pojavljuje se prvi put na klinastim pismom pisanim pločicama perzijskoga kralja Darija I. (522. – 486. pr. Kr.), a također i u starogrčkoga povjesničara Herodota (oko 484.- 425. pr.Kr.) i starogrčkoga pisca Ksenofonta (oko 444. – 356. pr. Kr.) koji je u svojem djelu Anabaza opisao povlačenje Grka kroz Armeniju prema Crnomu moru 401. – 400. god. pr. Kr. Područje pradavne Armenije Asirci su u drugom tisućljeću pr. Kr. nazivali “zemljom Nairi” (‘zemljom rijekā’).

Armenski poganski hram Sunca iz 1. st. pos. Krista u Garniju

Armenski poganski hram Sunca iz 1. st. pos. Krista u Garniju

Prema jednoj verziji, u antici su cijelo područje naseljeno Armencima susjedi nazivali imenima koja su povezana s Melitenom [1]. Primjerice, korijen “aram-“, od kojega je moguće izišlo straroperzijsko i starogrčko “Armina-“, potječe iz hurritskoga [2] naziva područja hurr. Armi-” koje se je nalazilo u gornjem toku rijeke Tigris. Samonaziv Armenije, staroarmensko “hay-k” pojedini istraživači izvode od Ḫāti, urartskoga naziva Melitene.

Prema drugoj verziji, vlastita imena Armenija i Armenac potječu od naziva Hajaca, dakle iz hetskoga – Hajeva (Hajkova) zemlja. Armenci sebe nazivaju “Hay”, a svoju zemlju “Hayk, Hayastan”. U srednjem vijeku, prema pojedinim istraživačima, nazivu “Hay” dodan je iranski dometak (sufiks) “stan” što znači “zemlja”. Naziv Hajk predajno vežu uz legendarnoga vojskovođu Hajka koji je prema Bibliji bio Noin prapraunuk [3].

Rana povijest i srednji vijek

Armenija se nalazi na Armenskoj visoravni koja opkoljuje biblijsku planinu Ararat na kojoj je prema Bibliji nakon svjetske poplave zastala Noina arka. Prema povijesnomu svedočanstvu staroarmenskoga pisca Movsesa Horenacija (oko 410.- oko 490.), koji je napisao Povijest Armenije, pradavna Armenija se je dijelila na Malu Armeniju i Veliku Armeniju (prema grčkomu poimanju malo znači središnje, a veliko vanjsko [4]. Zemlja na čijem je obronicima patrijarh-pravednik Noa uzgajao vinovu lozu bila je naseljena već u kamenom dobu.
Ečmijadzinska katedrala
U brončanom dobu na području Velike Armenije postojalo je nekoliko visokorazvijenih kultura: Hetitsko carstvo (oko 1800. – 1180. pr. Kr.), savez država Haja-Azi (1500. – 1200. pr. Kr.), a također naroda Nairi (12. – 9. st. pr. Kr.) i Kraljevstvo Urartu (1000. – 600. pr. Kr.). Smatra se da su svi oni, ili bar većina, mogli sudjelovati u postanku, oblikovanju i razvoju armenskoga naroda. Armenija je zbog svojega povoljnoga strateškoga i zemljopisnoga položaja između Istoka i Zapada postala pozornica mnogobrojnih krvavih bojišta. U svojoj povijesti bila je pod vlašću i najezdom Perzijanaca, Rimljana, Bizantinaca, Arapa, Tatara, Osmanlija i dr.

Majka Armenija

Majka Armenija

Povjesničari izdvajaju nekoliko povijesnih razdoblja razvoja Armenije za vrijeme vladavine različitih dinastija: Ajkida, Erevanida, Artašesida, Aršakida, Bagratida, Rubenida. Kao samostalna država Armenija je najveći napredak doživjela u 1. st. pr. Kr. za vrijeme vladavine Tigrana Velikoga (95. – 55. pr.Kr.) čije se je kraljevstvo protezalo od Kaspijskoga jezera do Crnoga mora i Sredozemlja. U stvaranju kraljevstva pod dinastijom Bagratida od 885. do 1045., a također i u razdoblju Cilicijskoga kraljevstva od 1080. do 1375. god. u gorskom dijelu Cilicije [5], a u dolinskom do 1515. pod dinastijom Rubenida. Armensko Cilicijsko kraljevstvo podupiralo je križare u njihovim ratovima protiv muslimana Bliskoga istoka. Armensko kraljevstvo, nakon propasti svih kršćanskih država na Levantu [6], ostalo je osamljeno i izolirano te je pokleknulo 1375. god. pred najezdom egipatskih mameluka [7]. Od 15. do 19. st. najveći dio Armenije bio je pod vlašću Osmanlija i Perzijanaca.


Krvave stranice povijesti

Najmračnije stranice armenske povijesti pripadaju razdoblju konca 19. i početka 20. st. kada je izvršen genocid nad armenskim pučanstvom u zapadnom dijelu povijesne Armenije (današnja Turska). U ljeto 1894. god. Turci su opustošili gorsko područje Sasun, bilo je pobijeno više od 10.000 ljudi, spaljeno i razoreno 48 sela, porušeno na desetke armenskih crkava i škola. U jesen 1895. god. pokolj je zadesio armensko pučanstvo Carigrada, Trapezunda, Erzeruma, Sebaste, Vana, Bajazeta i drugih mjesta. Pogrome Armenaca su vršile redovita vojska i razbojničke družine.

Progonstvo

Progonstvo

Zvjerski su mučili i ubijali mlade i stare, muškarace i žene, pa i djecu, pljačkali su imovinu i palili im domove. Herojska obrana Armenaca u pojedinim područjima (Zajtun, Van) sučuvala je desetke tisuća života, ali krvava politika tadanjega sultana Abdula Hamida II. od 1894. – 1896. god. prouzročila je smrt od 80.000 do 300.000 tisuća Armenaca.

Početkom 20. stoljeća uvećan je ovaj genocid koji je započeo padom Otomanskoga Carstva kada se u Turskoj sve više počinje širiti mladoturski nacionalistički pokret koji dolazi na vlast godine 1908. i vlada punih deset godina. Koncem 1914. god., ulaskom Turske u rat na strani Njemačke i Austro-Ugarske, bili su ponajprije pobijeni armenski časnici i vojnici koji su tada bili novačeni u tursku vojsku, a kasnije je uhićena i poubijana većina svećenstva, političkih vođa i intelektualaca. U gradovima i selima, koje su nastanjivali Armenci, ostali su većinom starci, žene i djeca.

Oni su pak prognani u pustinje Sirije i u gornju Mezopotamiju pod izlikom da se nalaze blizu ratnoga bojišta. Mnogi su umrli od gladi, žeđi, bolesti i iznemoglosti. Žrtve tih progona su milijun i pol osoba, gotovo svi Armenci u Turskoj. Poraz Turske u prvom svjetskom ratu i dolazak na vlast Mustafe Kemala nije poboljšao položaj Armenaca u Turskoj. Nakon odlaska koncem 1921. god. francuskih postrojba iz Cilicije (u kojoj je živjelo 120.000 Armenaca) počelo je nanovo progonstvo i uništavanje Armenaca u cilicijskim gradovima Maraša, Zejtuna, Adžna, Ajntaba [9].

Progonstvo Armenaca, 1915. Muzej-institut genocida nad Armencima u Erevanu

Progonstvo Armenaca, 1915. Muzej-institut genocida nad Armencima u Erevanu

Neovisna Demokratska Republika Armenija poglašena je 28. svibnja 1918. god., a 1922. Armenija je zajedno s Azerbajdžanom i Gruzijom ušla u sastav Sovjetskoga Saveza kao Transkavkaska Socijalistička Federativna Sovjetska Republika. 23. kolovoza 1990. god. Vrhovno vijeće Armenske SSR (armenski parlament) prihvatilo je “Deklaraciju o neovisnosti”. Dan neovisnosti Republike Armenije obilježuje se 21. rujna.

Republika Armenija je stvorena i definirana kao samostalna, demokratska, socijalna, pravna država u kojoj vlast pripada narodu. Prvi Ustav Republike Armenije prihvaćen je 5. srpnja 1995. god., a sada važeći – 27. studenoga 2005. god. na svenarodnom referendumu. Državna vlast ostvaruje svoju djelatnost u skladu s Ustavom i zakonima – na načelima diobe vlasti na zakonodavnu (parlament), izvršnu (predsjednik Republike, vlada) i sudbenu. Ustav određuje da predsjednika Republike biraju građani na rok od pet godina. Vrhovno predstavničko i zakonodavno tijelo je Nacionalni sabor. Svi su građani, prema Ustavu, ravnopravni i uživaju sva prava neovisno o njihovoj rasi, vjeri, nacionalnoj pripadnosti, socijalnom položaju i političkom uvjerenju. Slobodan je rad svih političkih stranaka osim onih koje nasilno ugrožavaju ustavni poredak, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost.

Službena zastava Republike Armenije je trobojnica s vodoravnom kombinacijom crvene, tamnoplave i žutocrvene boje. Crvena boja simbolizira Armensku visoravan, stalnu borbu armenskoga naroda za opstanak, kršćansku vjeru, slobodu i neovisnost Armenije. Tamnoplava boja simbolizira težnju armenskoga naroda da živi u miru. Žutocrvena boja simbolizira stvaralačku nadarenost i radišnost.

Grb Republike Armenije – u sredini, na štitu je prikazana planina Ararat s Noinom arkom i grbovima četiriju povijesnih armenskih kraljevstava: gore slijeva – Bagratida, gore zdesna – Aršakida, dolje slijeva – Artašesida, dolje zdesna – Rubenida. Na štitu su prikazani orao (slijeva) i lav (zdesna), a ispod štita je prikazan mač, grana, svežanj klasja, lanac i vrpca. Osnovna je boja armenskoga grba – zlatasta, povijesnih armenskih kraljevstva: gore slijeva – crvena, gore zdesna – tamnoplava, dolje slijeva – tamnoplava, dolje zdesna – crvena, a prikazana je u sredini na štitu planina Ararat – žutocrvene boje. Nevedene boje simboliziraju boje zastave Rupublike Armenije.

Nacionalna je himna “Naša domovina” (arm. “Mer Hajrenik”), autor je pjesme – Mikajel Nalbandjan (1829. – 1866.) [10].

Podneblje, gospodarstvo i prometnice

Armenija je većinom gorska zemlja. Podneblje je kontinentalno s vrućim ljetima i hladnim zimama. Suptropsko je podneblje prisutno samo u području grada Megri.
U Armeniji vade: ugljen, željezo, boksit, molibden, zlato, srebro, olovo, cink. Postoje znatne zalihe plavca, sedre, perlita, vapnenca, bazalta, soli. Najvažnije proizvodne grane su proizvodnja sintetičnoga kaučuka, građevinarstvo, strojogradnja, tekstilna i prehrambena idustrija. Važno mjesto u gospodarstvu ima obrt, zanatstvo i različita umijeća.

Zračni se promet odvija preko dviju zračnih luka: “Zvartnoc” blizu Erevana i “Širak” u Gjumriju.

Pučanstvo, vjera i jezik

U Republici Armeniji živi 3.282.000 stanovnika (iz 2012.). Najviše je Armenaca, njih čine oko 96 %, a ostalo su skupine nacionalnih manjina: Asirci, Grci, Jezidi, Kurdi, Rusi, Ukrajinci, Židovi i dr. Znatan broj Armenaca živi izvan Armenije: na Cipru, u Argentini, Francuskoj, Grčkoj, Gruziji, Iranu, Italiji, Kanadi, Libanonu, Poljskoj, Rusiji, SAD-u, Siriji, Turskoj, Ukrajini i dr. Armenija ima jedno od razmjerno najvećih iseljeništava u svijetu. Računa se da izvan Armenije živi nekoliko milijuna Armenaca i njihovih potomaka rasutih po svim kontinentima.

Po vjerskoj pripadnosti najviše je pripadnika Armenske apostolske crkve, a ostalo su katolici, pripadnici zoroastrizma (Jezidi), pravoslavci, muslimani i drugi. Armenija je prva kršćanska zemlja na svijetu. Godine 301. kršćanstvo je prihvatio kralj Trdat i iste godine proglasio kršćanstvo armenskom državnom vjerom.

Službeni je jezik armenski, pismo armensko, a za pripadnike manjina predviđena je i uporaba njihovih jezika i pisama. Godine 405. – 406. Mesrop Maštoc (oko 361. – 440.) stvara armensko pismo koje je postalo moćno sredstvo u očuvanju osebujnosti etnolingvokulturne baštine.

{youtube}0NaDvpm6Z_8{/youtube}

Artur Bagdasarov

Prilog

Bilješke i literatura

[1] Melitena – područje u sjevernom djelu Male Armenije, između Antitavra i Eufrata.

[2] Usput budi rečeno da je mrtvi hur(r)itski jezik bio rasprostranjen u južnim dijelovima Armenske visoravi, u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji, u Arrapsi (područje istočno od rijeke Tigris), u znatno manjoj mjeri – u jugoistočnom dijelu Male Azije (Kicuvatna) i u gradu Ugarit. Jedinstveno mnijenje u odnosu na podrijetlo hur(r)itskoga jezika ne postoji. Najuvjerljivija je znanstvena petpostavka I. M. Djakonova i S. A. Starostina da hur(r)itski zajedno s urartskim pripadaju huri-uratskoj obitelji jezika, a oni su sa svoje strane srodni istočno-kavkaskim, nahsko-dagestanskim jezicima (v. Lingvističeskij enciklopedičeskij slovar’, str. 574., Sovjetskaja enciklopedija, Moskva, 1990.). Pojedini hrvatski istraživači (npr. Mato Marčinko) povezuju ime Hrvat s imenom Hurit, a prah(u)rvatski jezik s hur(r)itskim (v. Tko su i odakle Hrvati. Revizija etnogeneze, Znanstveno društvo za proučavanja podrijetla Hrvata, Zagreb, 1993., 104 str.).

[3] Istorija Armenii, http://historyam.ru/;http://www.armeniaforeignministry.am/ru/armenia-history/

[4] Movses Horenaci: Istorija Armeniji, Ajastan, Erevan, 1990., str. 291., http://www.vehi.net/istoriya/armenia/khorenaci/

[5] Cilicija – u davnini jugoistočno poduručje Male Azije, jug današnje središnje Turske.

[6] Levant – skupni naziv za zemlje istočnoga Sredozemlja (Grčka, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Sirija, Turska).

[7] Mameluci – vojna kasta u srednjovjekovnom Egiptu koja se je sastojala od islaminiziranih turkijskih (Kipčaci ili Kumani) i kavkaskih (Gruzijci i Čerkezi) robova vojnika.

[8] V. N. Bjelij, I. V. Bjelaja-Barsegjan: Armenija, Enciklopedija putešestvennika, str. 29., Gl. red. Arm. Sov. Enciklopedii, Erevan, 1990., 320. str.

[9] Wilhelm de Vrijes na Orientalnom Institutu u Rimu dne 8. ožujka 1942. pred brojnim slušateljstvom različitih staleža opisuje žalosno stanje kršćana u Turskoj i genocid nad Armencima: “Bezobzirno istrebljenje narodnih manjina započelo je već za svjetskoga rata. Općenito su poznate grozote što su ih Turci izvršili nad Armencima. Iako su se Armenci borili na strani savezničkih sila protiv Turske, i makar su mnogi pokazivali očite simpatije prema saveznicima, ipak se tim ne može opravdati umorstvo stotine hiljada nevinih žena i djece. Broj umorenih žrtava ili (postradalih) prigodom deportiranja cijeni se na 600.000. To je otprilike jedna trećina sveukupnog pučanstva Armenije! Između 92.000 katoličkih Armenaca platila je glavom gotovo jedna trećina”, Wilhelm Vries: Crkva u modernoj Turskoj, (preveo: Stjepan Polgar), Obnovljeni život, str. 114., god. 23., br. 1., str. 109. – 122., Zagreb, 1942.

[10] http://www.gov.am/ru/official/

Komentari