TwitterFacebookPinterestGoogle+

Projekt 007: Novi čovjek

Razvijajući “znanstveni mentalitet” suvremeni je čovjek postupno izgubio smisao za transcendentnost. Ne treba mu Bog kako bi svome svijetu dao smisao. Današnji je čovjek poput suvremenog Prometeja koji stvara vlastiti svijet te mu znanstvenim istraživanjem daje smisao i pravac daljnjega razvoja

Suvremeno je društvo pozornica različitih ponuda; nudi se sve i svašta. Čak se nudi i novi čovjek. Na tržištu je ponuđeno nekoliko tipova tzv. novog čovjeka, odnosno postoji nekoliko različitih projekata izgradnje novoga čovjeka koji bi trebao biti nositelj novoga društva. Jedan od ponuđenih projekata je humanističko-slobodarski koji zagovara slobodu pojedinca kao najveću od svih vrijednosti. Pojedinac postaje mjerilo moralnosti, odnosno dobro se predstavlja kao ono što pomaže pojedincu da ostvari što veću osobnu korist ili ugodu. Ovakvo gledanje na čovjeka prožima gotovo sve suvremene medije te duboko utječe osobito na mlade koji žele živjeti samo sadašnji trenutak. Prekidaju se veze s prošlošću, s tradicijom od koje se ne želi učiti, a također se ne želi gledati prema budućnosti, a to znači oduzimanje mladima nade i planiranja vlastite budućnosti. To je jedan od glavnih razloga tolikih samaca, muškaraca i žena, koji ne žele preuzeti odgovornost za vlastiti i tuđi život u bračnoj zajednici. Na snazi je i marksistički projekt čovjeka, premda je izgubio na svojoj prvotnoj snazi. No, nažalost sada se vraća kao institucionaliziran u brojnim dokumentima pojedinih zemalja članica Europske unije i same Unije. To je projekt ljudskog života bez Boga, bez transcendencije. Pitanje Boga se više uopće ne postavlja. Čovjek je preuzeo sve u svoje ruke te gradi svijet po vlastitoj mjeri, a to je, u konačnici, mjera potrošača, izgubljenih pojedinaca u masi bezličnih ljudi koji su jedan drugom nalik kao jaje jajetu. Iz društva nije nestao ni nihilistički projekt čovjeka koji na čovjeka gleda kao na tragičnu pogrješku prirode, iz čega se rađa duboki prijezir i mržnja prema čovjeku.

0TechnoHumNajprisutniji i najprivlačniji je znanstveno-tehnički projekt čovjeka. Izrastao na krilima prosvjetiteljstva i neograničene vjere u ljudski razum i znanstvena dostignuća želi “proizvesti” novog čovjeka koji će pomoću znanosti i tehnike posve ovladati svojom sudbinom. U tom projektu dobro, odnosno moralno je ono što je korisno, što doprinosi napretku znanosti i tehnike. Znanstveno-tehnički projekt promatra čovjeka u fizičko-iskustvenim kategorijama koje ga žele izmjeriti te ga poput stroja popraviti i poboljšati mu značajke. Genetski inženjering i kloniranje proizlaze iz ovakvog projekta čovjeka. Ovakvo poimanje čovjeka plod je znanstvenoga duha moderne epohe koja je usmjerila i naučila čovjeka ne toliko da se divi stvorenju koliko da njime zagospodari. Razvijajući “znanstveni mentalitet” suvremeni je čovjek postupno izgubio smisao za transcendentnost. Ne treba mu Bog kako bi svome svijetu dao smisao. Današnji je čovjek poput suvremenog Prometeja koji stvara vlastiti svijet te mu znanstvenim istraživanjem daje smisao i pravac daljnjega razvoja.

Znanstveno-tehničkom projektu čovjeka ne mogu se nijekati zasluge u poboljšanju životnih uvjeta u kojima živi današnji čovjek, no ostaje pitanje je li se i koliko sam čovjek poboljšao zahvaljujući znanstveno-tehničkom razvoju. Promatrajući situaciju u suvremenom svijetu mora se, nažalost, ustvrditi da znanstveno-tehnički razvoj ne samo da nije riješio pitanje čovjeka i njegova odnosa s drugim ljudima i svijetom u cjelini, nego je doveo do još većega otuđenja kako pojedinca tako i čitavih zajednica. Čovjek je danas, u svijetu interneta i veoma razvijenih drugih sredstava komunikacije, u opasnosti da bude otuđeniji od drugih ljudi nego ikada prije. Naime, baš ta razvijena sredstva komunikacije omogućuju čovjeku da živi u “virtualnom”, nestvarnom svijetu; svijetu koji stvara njegova vlastita mašta. U tom svijetu čovjek je najmanje ono što jest u svojoj najdubljoj biti: društveno biće stvoreno na sliku Boga-Zajednice-Trojice. U nemogućnosti da stupi u istinsku komunikaciju s drugim čovjekom, suvremeni se čovjek “igra” Boga te stvara svoga virtualnog čovjeka s kojim druguje i s kojim komunicira. U nedostatku sposobnosti da otkrije “drugoga”, suvremeni čovjek želi klonirati čovjeka, u konačnici samoga sebe. Čini se da je ovaj projekt u zadnje vrijeme došao u krizu jer se postupno shvaća da se tehnika i znanstvena otkrića mogu okrenuti protiv samog čovjeka.

Svi se spomenuti projekti ostvarenja ljudske osobe međusobno prožimaju i isprepleću te u konačnici utječu na razgradnju onoga što nazivamo kršćanski identitet, a on po sebi nužno uključuje i nacionalni identitet. Taj proces skupno možemo nazvati globalizacijski relativizam. On, naravno, ima svoje (prikrivene) ciljeve, svoje metode i sredstva kao i one koji ga ustrajno provode. Ciljano se rastaču sastavnice koje tvore identitet svakog čovjeka: pripadnost obitelji, naciji i vjeri. Ti su procesi to pogubniji i teži jer su prikriveni, a provode se pod izlikom borbe za “nova” i veća ljudska prava, za “nove” slobode itd. Imaju veliku potporu vodećih sredstava javnog priopćavanja, kako tiskovnih tako i elektronskih, a onda i neskrivenu potporu raznih političkih snaga, više ili manje utjecajnih, osobito tzv. nevladinih civilnih udruga. Veliki cilj koji se krije iza takvih prikrivenih projekata jest “proizvesti” novog čovjeka – potrošača, čovjeka bez identiteta, bez povezanosti s prošlošću i bez velike želje i planiranja prema budućnosti.

Ovakvoj pogubnoj viziji “novog” čovjeka, pogubnoj kako za pojedinca, obitelj tako i za društvo u cjelini, suprotstavlja se kršćanski projekt čovjeka koji je u stanju ponuditi cjelovitu istinu o čovjeku. Čovjek je pozvan na podvrgavanje svijeta sebi, no ne smije smisao svoga postojanja svesti na čisto gospodarenje stvarima te težiti za razvojem pod svaku cijenu pa i po cijenu vlastitoga dostojanstva. Objavljujući čovjeku njegovo vječno određenje u Bogu, u vječnosti, kršćanstvo znanstveno-tehničkom razvoju, koji ide za poboljšanjem uvjeta življenja, daje dodatni, dublji smisao. Kršćanski projekt novog čovjeka poziv je znanstveno-tehnološkom čovjeku da u svojoj aktivnosti, koja mijenja lice zemlje, otkrije prisutnost Boga ljubavi, koji djeluje i koji se objavljuje u stvarima i događajima. Poziv je to na otkrivanje “mistične” dimenzije ljudskog života, dimenzije koja čovjeku otkriva kako je vrijedan sam po sebi; kako posjeduje neotuđivo dostojanstvo koje mu nitko drugi ne može niti smije oduzeti; kako je ljudski život vrijedan i onda kad je ugrožen siromaštvom ili bolešću; kako je, jednom riječju, ljudski život toliko velik i dragocjen da je i Bog poželio postati čovjekom poradi čovjeka. I o tome govori kršćanska korizma.

DON MLADEN PARLOV/dalmacijanews.com

Komentiraj