TwitterFacebookPinterestGoogle+

POTRESNO SVJEDOČANSTVO: „Rođeni smo za nebo!”

  • Written by:

Nije bilo nikakvih posebnosti u djetinjstvu i mladosti Chiare Corbelle, rođene u Rimu 1984. Dobrostojeći roditelji živjeli su svoju vjeru u jednoj karizmatskoj grupi i s tim su duhom prenijeli na svoje dvije kćeri živi odnos s Isusom i Marijom. “Malim, mogućim koracima naprijed” je postao Chiarin moto, pogotovo poslije jednog dana duhovne obnove u Asizu, kad je upoznala franjevačku duhovnost. S molbom da upozna čovjeka kojeg je Bog za nju pripremio, uputila se na hodočašće u Medjugorje. Majka Božja ju je uslišila odmah. S 18 godina se zaljubila u Enrica Oetrillu i odmah je bila uvjerena: “za njega ću se udati”. No oboje su morali još sazrijeti. Tokom šest godina prijateljstva i veze bili su prisutni svadje, razvodi i suze, ali su se uvijek vraćali jedno drugome. Zahvaljujući jednom fratru, ocu Viti, proživjeli su svoju vezu s Isusom, sve do 21.9.2008., kada su razmjenili svoje “da” u Asizu. Vjenčanje je bilo prekrasno, jer su i mladoženja i mlada bili vrlo dobro pripremljeni. “Upoznali smo naše strahove i prestali smo očekivati puno jedno od drugoga. To nam je donijelo mir i veliko pouzdanje u Božju Providnost, koja će nas sigurno voditi našim putem”, tako je Chiara govorila svojim prijateljima.

2
Maria Grazia Letizia, rodjena i umrla 10 lipnja 2009.
Par mjeseci nakon vjenčanja, Chiara je ostala trudna s Marijom, djevojčicom kojoj su već na prvim ekografijama dijagnosticirali anencefaliju, odn. kongenitalnu deformaciju, zbog kojih bi bila rodjena bez mozga. Chiara je govorila: “Ne ide sve u životu onako kako mi to želimo. Gospodin često ima druge planove. Ginekologinja mi je objasnila da, iako se beba savršeno kreće, nema šanse preživjeti.”
Doktorici nije bilo lako objasniti stanje pacijentici, ali je ostala iznenadjena njezinom spontanom reakcijom: “Bog nikada ne griješi!”. S tim je bilo jasno da čak ni pomišljanje na abortus nije dolazilo u obzir. “Htjela sam pomoci svojoj kćerki koliko mi je bilo moguće i, ni u kom slučaju, riskirati njezin život. Ali kako to reci mome mužu?”-pitala se Chiara. “Prošla sam užasnu noć i rekla sam Isusu: Želiš mi dati ovu bolesnu djevojčicu, al zašto si dopustio da Enrico ne bude prisutan pod pregledom, i da sama primim vijest? Zašto tražiš od mene da mu kažem?’. Onda sam razmišljala o Gospi. Bila je začela dijete i onda morala objasniti tu tešku situaciju svome mužu. I Njoj je Bog darovao dijete, koje joj nije pripadalo, koje je moralo umrijeti, dok je ona morala stajati pod križem gledajući umirućeg Sina. To mi je dalo uvjerenje da nisam mogla u potpunosti shvatiti situaciju, koju Bog ima kao projekt za mene, koji mi je još bio nedokučiv. I onda se dogodilo prvo čudo. Trenutak u kojem sam to rekla Enricu bio je nezaboravan. Zagrlio me i rekao: ‘Naša je kćer i zadržat ćemo ju kakva jest’.
Zajedno smo puno plakali i unatoč svemu, bila je to jedna prekrasna trudnoća u kojoj smo uživali svaki dan svaki pokret male Marie. Zbog bolesti djeteta imala sam sedam litara više amnionske tekućine od prosjeka. Često su nas ljudi, čak i u trgovini, pitali da li čekamo trojke. I nerijetko je slijedio za nas bolni komentar: ‘nadamo se da su zdravi!’. Iz naših izraza nitko nije mogao shvatiti što smo proživljavali. Bili smo sretni unatoč boli, jer smo mnogo zajedno molili.
Doktori su savjetovali Chiari da rodi carskim rezom, kako se ne bi riskirao život majke. Ali ona je imala pouzdanje u Boga: “Porod je prošao prirodnim tokom, brzo i jako bolno. U roku od dva sata Marija je bila rođena. Nikada neću zaboraviti trenutak u kojem sam ju ugledala. Shvatila sam da ćemo ostati ujedinjene cijeli život. Bili smo molili Isusa da se rodi živa kako bi je mogli krstiti. To je bio najveći dar koji nam je Bog darovao. Tih će pola sata biti nezaboravni za mene. Ona čini dio najljepših trenutaka u mom životu. Da sam abortirala, ne bih to mogla reći. Krstili smo našu malenu imenom Maria Grazia Letizia. ( hrv.: Maria Milost Sreca)”
Enrico je objasnio zašto to ime: “Nazvali smo našu kćer Maria, jer nas je Marija naučila da ne pripada nama i mogli smo je ponovno darovati Bogu. Grazia, jer nam je dao milost da shvatimo da nije bitno koliko dugo jedno ljudsko biće živi na ovoj zemlji, nego to da je bilo rođeno. Svaki dan trudnoće je bio milost, jer smo uvidjeli Isusovu blizinu. Letizia, jer nam je u ovih devet mjeseci dao veliku radost u patnji, i ljubav medju nama je narasla u boli. Svaki čovjek ima svoje poslanje na ovoj zemlji. Maria Grazia je ispunila svoje na ovoj zemlji i sada nastavlja na Nebu. U svakom srcu ima tajna koju ne poznamo, ali je Bog poznaje. Mi bismo često željeli biti gospodari naših života, raditi projekte i izbjeći križ koji nam On povjerava. Ali samo ako ujediniš svoj život s Njegovim životom, moći ćeš shvatiti tajnu. U ovoj smo patnji shvatili da zaista volimo Boga.”

Davide Giovanni
Pitajuć milost za još jedno dijete, Enrico i Chiara su otišli na hodočašće u Medjugorje. I nisu morali dugo čekati. Na početku druge trudnoće se cinilo da sve dobro protječe. Ali je potom jedna ekografija pokazala da će dijete biti rodjeno bez donjih udova. U sedmom mjesecu doktori su dijagnosticirali deformaciju maternice, neuskladivu za život. Roditelji su bili na kušnji, ali su bez oklijevanja odlučili da ni ovaj put neće prekinuti trudnoću.
Doktorica Salernitano, Chiarina ginekologinja, bila je šokirana: “Nikada nisam upoznala osobu koja toliko zna da je voljena od Boga, dobroga Oca, kao Chiara. Kada je s osmijehom i apsolutnom sigurnošću rekla ‘da’ i ovom djetetu, ostala sam taknuta njenom reakcijom. Unatoč patnji, pokazivala je veliku zahvalnost.” Doktorica je ostala toliko iznenadjena ovim parom, da im je ponudila i svoje prijateljstvo: “Za vas nisam više samo doktorica, nego Daniela. Kada budete imali potrebu, za vas sam dostupna 24 sata na dan.”
No neki su se prijatelji udaljili. S bolom su Chiara i Enrico morali slušati da sigurno imaju genetskih problema ili da su njihove patnje i neuspjesi kod trudnoća posljedica osobnih krivnji. Unatoc nježnoj podrsci njihovih roditelja molitvom, živjeli su trenutke velike usamljenosti i tame. Al je baš u toj patnji Chiara shvatila: “Davide je onakav kakvim ga Bog želi. Nije on bolestan, nego mi koji ne želimo prihvatiti dijete s hendikepom.”
Davide Giovanni (David Ivan) je rodjen 24. lipnja 2010. Ostao je na ovoj zemlji 38 minuta, bio je kršten, da bi potom krenuo za Nebo. Enrico svjedoči: “Preko Davida, život vječni nam se objavio na novi način. Preko njega smo shvatili što je zapravo bitno u životu: voljeti i biti voljeni. Ne može se reći da smo razdoblje trudnoće živjeli s lakoćom, ali i s puno ljubavi i molitve.” Nakon rođenja djeteta, Chiara se povjerila jednoj prijateljici: “Bog je veći od najveće nesreće što te može zadesiti. On ti daruje novu dimenziju života: vječnost”.

Francesco
Unatoč svim razboritim savjetima, Enrico i Chiara su željeli još jedno dijete. Molili su za taj dar i, napravivši hodočašće u sedam najvećih crkvi Rima, Bog ih je još jednom uslišao. Francesco, jedan novi, mali stanovnik zemlje, se navjestio. Ekografija je pokazivala zdravo dijete – i radost je bila preplavljujuća. Ali u petom mjesecu trudnoce, Chiara je uocila ranu na jeziku. Bio joj je dijagnosticiran karcinom, rijetke vrste, vrlo agresivan, koji se širi brzo i mora biti liječen odmah. Chiara i Enrico su međutim odlučili odbiti lijekove kako bi trudnoća mogla napredovati.

3

Chiara je pisala svom duhovnom ocu, ocu Viti:
“Enrico i ja predajemo sve u Isusove ruke.”
Čak su i nagovor ginekologinje da se porod obavi
u osmom mjesecu, kako bi Chiara mogla
početi što prije s terapijom, odbili poradi djetetove dobrobiti.
30. Svibnja 2011. rodjeno je zdravo dijete, Francesco.

 

Chiarina zrtva
Chiara je počela odmah s kemo i radioterapijom, ali je već bilo prekasno. U ožujku 2012. je saznala da je bolest već u završnoj fazi i da se ne može više ništa učiniti. Mladi su roditelji još jednom željeli povjeriti svoju obitelj Gospi. S velikom grupom prijatelja i rodbine uzeli su let za Medjugorje. Chiara nije očekivala nikakvo čudo. “Pitam za sebe samo milost da mogu živjeti i patiti u milosti.” Chiarina majka je uspjela organizirati susret s vidiocem Ivanom Dragičevićem. Kada se Ivan, otac troje djece, zatekao pred umirućom Chiarom, ostao je u potpunoj tišini. Nije ni on znao utješiti mladu majku. Zatim ga je ona pitala: “Kada bi imao mogućnost još danas otići Gospi, umjesto ostati sa svojom obitelji, da li bi otišao?” Ivan je, bez oklijevanja, odgovorio: “da!”. To je bilo dovoljno Chiari da se vrati s mirom u srcu iz Medjugorja i da se u svojoj patnji preda volji Božjoj.

Radioterapija je izazvala upalu dušnika i jednjaka, toliko da joj je bilo teško i gutati. U mišićima su se formirale metastaze i mlada je mama izgubila vid na desno oko. U kratkom su se vremenu pojavile poteškoće s plućima, koje su joj otežavale disanje. Još se pojavila i upala pluća. Kako bi pobjegla od klime u Rimu, Chiara je provela svoje posljednje mjesece života u obiteljskoj kući u blizini mora. Enrico, Francesco, fra Vito i njeni roditelji su bili s njom. Svaki dan se slavila Sveta Misa, zajedno su molili jutarnju molitvu časoslova i imali duge trenutke klanjanja. Svi su se prijatelji, koji su dolazili u posjet, vraćali kući s većom radošću, nego kad su došli.
5

Za Francescov prvi rodjendan, Chiara je napisala pismo koje se može smatrati kao njena duhovna oporuka:
“Najdraži Francy!
Danas puniš prvi rodjendan i pitali smo se
što bi ti mogli darovati, da ti može trajati godinama,
i tako smo odlučili da ti napišemo pismo.
Jedan si veliki dar u našem životu
jer si nam pomogao da gledamo preko naših ljudskih granica…
Iz onog malo što sam shvatila u ovim godinama
Mogu ti samo reći da je Ljubav središte našeg života,
jer se rađamo iz jednog čina ljubavi,
živimo da ljubimo i da budemo ljubljeni,
i umiremo kako bismo upoznali pravu Božju ljubav.
Cilj je našega života ljubiti i biti uvijek spremni naučiti
ljubiti druge onako kako te samo Bog može podučiti.
Ljubav te troši, ali je lijepo umrijeti potrošeni
kao svijeća koja se gasi samo kada je dosegla svoj cilj.
Štogod budeš radio, imat će smisla
samo ako to budeš vidio u funkciji života vječnoga.
Ako budeš uistinu volio, uvidjet ćeš da ti ništa zapravo ne pripada,
jer sve je dar.
Kako kaže sveti Franjo: “ Suprotno od ljubavi je posjedovanje!”
Voljeli smo tvoju sestru Mariju i tvoga brata Davida
i voljeli smo tebe, znajuć da ne pripadate nama…
Sve što imaš, nikada ti ne pripada
jer sve je dar koji ti Bog daruje, kako bi ga ti mogao umnožiti.
Nemoj se nikada obeshrabriti, sine moj,
Bog ti nikada ništa ne oduzima,
ako i oduzme to je zato što ti želi darovati mnogo više.
Zahvaljujući Mariji i Davidu zaljubili smo se još više u vječni život
i prestali smo imati straha od smrti,
i Bog ih nam je uzeo, kako bi nam darovao srce još veće
i otvoreno prihvatiti vječnost već u ovom životu…
Znamo da si poseban i da imaš neko veliko poslanje,
Gospodin te je oduvijek želio
i pokazat će ti stazu koju trebaš slijediti, ako Mu otvoriš srce…
Pouzdaj se, vrijedi žrtve!
Mamma Chiara”.

 
Par sati prije Chiarine smrti, Enrico je vidio da jako pati, i pomislio je na Isusove riječi: “Zaista, jaram je moj sladak i breme je moje lako” (Mt 11,30) i pitao ju je: “Zlato, je li istina da je križ Isusov lagan?”. Ona je odgovorila vrhom usana i s uobicajnim smješkom: “Da, lagan je i sladak!”. Bilo je teško vidjet Chiaru kako pati na taj način. On joj je uporno ponavljao: “Da mogu, dao bih svoj život za tebe”. Chiara je imala suosjećanja za svog muža: “Da, za mene je breme lagano, jer ja idem našoj djeci u nebo”.
13. lipnja 2012., oko podneva, fra Vito je slavio posljednju Svetu Misu. Chiara je umrla u 12:30, par minuta poslje Svete pricesti. Imala je 28 godina. Bila je to radosna smrt.
Njezin muž svjedoči: “Vidjeli smo Chiaru kako umire s osmijehom na usnama. Jedva čekam da ju ponovo vidim, u nebu”. Svom je sinu ostavila riječi: “Idem u nebo brinuti se za Mariju i Davida. Ti ostani s tatom. Odozgo molim za vas”.
Kada je jedan novinar upitao Enrica što će ispričati svom sinu o Chiari, on je odgovorio:
“Svakako ću reci Francescu da je lijepo biti voljen od Boga. Kada si voljen, uspijevaš napraviti sve. To je ona bitna stvar u životu: biti voljen. To je napravila tvoja mama. Poslije možeš sretan umrijeti”.
Na Chiarinom sprovodu, slavljenom u Rimu 16. Lipnja 2012., predvođenom od kard. Vallinija, bili su prisutni više od tisucu vjernika. Chiara je htjela biti sahranjena u svojoj vjenčanici, kao zaručnica što čeka Gospodina s upaljenom lampom. Ona je sama pitala da se ne donosi cviječe. Na njihovom mjestu, pored svog sarkofaga, htjela je da bude puno biljaka, tako da svaka obitelj si može ponijeti jednu kući, kao podsjetnik da je u našem životu sve Božji dar. Tko je bio prisutan, svjedoči: “Bilo je to slavlje!”

6

Od djetinjstva Chiara je gajila blizak odnos s Gospom. Svakoga je dana recitirala molitvu posvete, napisanu od jedne prijateljice redovnice, iz duhovnosti Pape Ivana Pavla II:
“O Djevice Marijo, ti koja si moja majka, koja me toliko voliš od strane Boga,
primi danas moju čežnju da se tebi posvetim.
Darujem ti svu svoju osobu i svoj život,
darujem ti moje tijelo, moje misli i osjećaje,
moju duboku sposobnost da volim i da upoznam istinu.
Sve što je moje, tvoje je i tebi pripada.
Darujem ti to, kako bih tako mogla potpuno pripadati Kristu,
životu moga života.
S pouzdanjem i ljubavlju ti ponavljam:
Zvijezdo jutarnja sto me donosiš Isusu,
Totus Tuus (sva sam tvoja)”.

Prevedeno sa talijanskog (opsirnije u knjizi: Siamo nati e non moriremo mai più- S.Troisi e C.Paccini)

Komentari