TwitterFacebookPinterestGoogle+

DUHOVNI POMAGAČI: Oni su tu, jesmo li toga svjesni?

Svatko ima svoje duhovne pomagače i oni često dolaze nepozvani kad osjete da su nam jako potrebni. Osjetimo ih uz sebe iako ne znamo da su to oni jer nas o njima nitko nije učio. Tumačimo ih dobrom srećom, čudom, spasom u zadnji čas i sl. Mogu se pojaviti u bilo kojem obliku. Ako prepoznate njihovo prisustvo zahvalite im se iz dubine srca što su tu za vas i pomažu vam premostiti životne poteškoće.

Meni moji u posljednje vrijeme jako pomažu i imam osjećaj da su stalno uz mene kako bi mi olakšali životne promjene. Ne mogu vam opisati koliku zahvalnost osjećam u svom srcu prema njima, životu i Bogu koji tako divno paze na mene i žele da mi bude dobro. Opisat ću vam nekoliko situacija u kojima su oni bili na djelu i ako prepoznate slično u svojoj prošlosti, još nije kasno da se u srcu zahvalite na pruženoj pomoći, a posebno nije kasno da od danas počnete osviještavati koliko vas život voli kad vam šalje pomoć u najsuptilnijem obliku. Mi ljudi često volimo dobiti zahvalu za naš trud. Duhovni pomagači je ne traže, zato su suptilni. Zahvala koju im iskazujemo služi isključivo nama jer kroz nju širimo svoje srce, ona njima nije potrebna.

Tog jutra kada smo napuštali Hrvatsku pljuštala je kiša kao iz kabla. Starija kćerka nas je vozila na aerodrom, a ja nisam bila u stanju pričati koliko mi je teška bila spoznaja da ju ostavljam “samu” u Zagrebu. Uvjeravala sam samu sebe da je zbrinuta jer joj je tamo tata, bake i djeda, moja sestra, prijatelji moji i njezini, da ima sav mogući komfor i četu pomagača, ali jedan dio mog srca je ridao što ostavljam dijete. To dijete ima 20 godina i studentica je 2. godine i razumski znam da joj činim životnu uslugu što joj omogućavam iskusiti kako izgleda brinuti se o sebi, ali razum je jedno, a srce drugo. Ne moram reći da sam uhvatila samu sebe da sam totalni kontrol freak kad sam joj htjela skuhati i smrznuti jelo za mjesec dana ili slati tjedni jelovnik sa receptima kako što skuhati, samo zato da bi jela zdravo. Nisam to učinila jer sam na vrijeme došla k sebi i osvijestila koliko je doista posljednji trenutak da ju pustim iz sigurnog gnijezda koje sam svila oko nje i omogućim joj da lupi vlastitom glavom o zid (priznajem, još uvijek priželjkujem da ne lupi glavom ni o što, a kamoli zid) i nešto iz toga nauči.

Brzo smo se oprostile na aerodromu, nisam joj htjela pokazati koliko mi je teško, no grč koji me stezao u grlu je bio poput omče oko vrata. Avion je kasnio, bila je gužva, ali kao da me se ništa nije doticalo. Druge dvije moje djevojčice su bile dobre, kao da im je netko prišapnuo da nije trenutak da nešto traže od mene. Sjedila sam i gledala tupo ispred sebe, kad sam čula pored sebe glas koji mi se obraćao. Starija gospođa se divila mojoj bebi i ljubazno svašta propitkivala. Malo po malo i uvukla me u razgovor. Bila je to moja duhovna pomagačica, žena od gotovo 70 godina koja je putovala sinu u Ameriku.

Ispričala mi je da ima četvero djece i da su svi otišli od kuće u 18. godini. Prvog sina nisu puštali, no on je sam zaradio svojih 100 USD i sa njima otputovao u Ameriku gdje se sam školovao i sagradio život. Drugu su djecu pustili jer su vidjeli koliko je to značilo njihovom prvom sinu i kakav je divan čovjek postao. Ustvari, nisu ih samo pustili, nego čak i poticali da se otisnu u život. Žena je vjernica i kaže da je to i po Božjem zakonu, jer ako djecu predugo držimo uz sebe ne pomažemo im da jednog dana odgovorno grade svoju obitelj. Čak mi je rekla da nije dobro niti djecu odgajati da previše ovise o braći i sestrama jer time mogu jednog dana zakinuti svoju novu obitelj.

Znate vjerojatno i sami koliko puta ste predbacili partneru da više voli roditelje i braću i sestre nego vas i vašu djecu ili nešto slično tome. To je rezultat odgoja u našem dijelu svijeta gdje je jako bitno da obitelj bude stalno zajedno, a time na neki način djeci režemo krila. Slušala sam ženu što govori i zahvaljivala u sebi svojim pomagačima koji mi šalju melem na ranu. To mi je pomoglo staviti u svojoj glavi i u srcu stvari na pravo mjesto i opušteno krenuti u novi početak bez grižnje savjesti i osjećaja pretjerane i nepotrebne odgovornosti. Ustvari, sada osjećam da bi na neki način bilo neodgovorno prema mojoj starijoj kćerki da joj nisam omogućila ovo iskustvo i da sam ju zaštitnički mazila i pazila još godinama, čemu sam naginjala i bila sklona.

Drugi je događaj bio na prvi dan škole mog srednjeg djeteta. Krenula je u 5. razred u njemačku školu bez znanja njemačkog. Dobro smo je pripremili za ono što je čeka i bila je skroz opuštena do trenutka dok nismo došli prvi dan na organiziranu priredbu. Tada je shvatila da ništa ne razumije za razliku od ostale djece kojima je njemački materinji. Gledala sam joj lice koje je bilo u grču i stezalo mi se srce od tuge. Osjećala sam njezinu zbunjenost, strah, nelagodu i potrebu za bijegom. Tada su opet na scenu stupili i njezini i moji duhovni pomagači. Prišla nam je obitelj iz Siska koja je doselila u Njemačku prije 2 mjeseca. Naravno da je “slučajno” ispalo da i njihova kćerka ne zna njemački i da su “slučajno” upisane u isti razred. Od 21 djece samo su njih dvije stranci bez znanja jezika. Između njih dvije je nastala ljubav na prvi pogled, primile su se za ruke i sa osmijehom krenule u razred. Samo sam podigla oči prema nebu i nijemo rekla u sebi hvala.

Zanimljiva je i priča o roditeljima te djevojčice. I nju sam trebala čuti, te je i ona djelo mojih duhovnih pomagača. Imaju 4 djece i financijski ih je uništio hrvatski ekonomski i bankovni sustav. Izgubili su kuću koju su sagradili na kredit jer su oboje ostali bez posla. Nakon 25 godina rada ostali su bez krova nad glavom sa 4 djece. “Slučajno” su upoznali čovjeka koji ima firmu u Njemačkoj i koji im je omogućio zaposlenje i početak novog života. Došli su hrabro svi zajedno prije 2 mjeseca bez novaca i bez ičega iza sebe. Grade život iz početka u zemlji gdje nikoga ne poznaju i ne znaju jezik. Ne plaču za “prolivenim mlijekom” i ne žale sami sebe, nego gledaju u danas i sutra. I njih su njihovi vodiči vodili putem najboljim za njih jer su se za njih otvorili.

Moja je priča možda nešto lakša, ali je identična njihovoj glede novog početka. Trebala sam je čuti da još jednom duboko u sebi osvijestim da sam na pravom putu i da Bog uvijek nagrađuje hrabrost i vjeru te da nas nikad ne ostavi same. On se uvijek pobrine za nas, čak i usred najvećih životnih oluja. Jedino što od nas traži je da mu se prepustimo da nas može voditi. Sve dok se grčimo, žalimo sami sebe, ogorčeni smo na svoju sudbinu ili tvrdoglavo upiremo u nemoguće, ne dajemo mu priliku da nas provede najlakšim putem.

Jedina formula sretnog života je vjerovati da je život uvijek životodajan i prepustiti se životu da nas nosi tamo gdje nam je dano bez opiranja. To ne znači da će uvijek biti lako, jer život nije samo sreća i lakoća, već i suprotnost toga. To samo znači da će i razdoblje tuge biti lako zato što će nas kroz njega nositi vjera da poslije kiše uvijek dolazi sunce i da ta tuga ima dubokog smisla za naš životni put.

Autor: Bojana Svalina/blog.vecernji.hr

Komentiraj