DUHOVNA MISAO: Don Mladen Parlov – Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU
Ez 18, 25-28; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

„Nato će im Isus: ‘Zaista, kažem vam, carinici i bludnice
pretekoše vas u kraljevstvo Božje“ (Mt 21, 31).

Središnja tema misnih čitanja dvadeset i šeste nedjelje kroz godinu je ustrajnost u dobru, a osobito nam je otkriva prispodoba o dva sina koje otac šalje u vinograd. Jedna talijanska poslovica kaže kako vanjski izgled vara. Ljudi, stvari i događaji rijetko su onakvi kakvima se čine na prvi pogled. Budući da čovjek stječe spoznaje preko vlastitih osjetila, trajno je u napasti da ono izvanjsko, onaj privid stvari poistovjeti sa samom stvarnošću. Tako je u napasti da kao stvarno prizna samo ono što vidi, što dotiče, što miriše, kuša i sluša. Odatle i sklonost ljudi svih vremena da olako sude i presude po onom što vide, po onom izvanjskom, po licu, a ne po srcu. Preolako smo spremni ljude klasificirati, svrstati medu dobre, a još češće među zle. Zaboravljamo da samo Gospodin Bog poznaje ljudsko srce. A ipak je ljudsko srce, dakle čovjekova nutrina, središte čovjekova života, ono što čovjek uistinu jest pred samim sobom i pred Bogom.

Čovjeku spremnom olako suditi, čak i samome Bogu, Gospodin progovara preko proroka Ezekijela, kako veli prvo misno čitanje: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni (Ez 18, 25)? Poruka prvog čitanja je poziv na ustrajnost u dobru. Bog nije nikome dužnik te ne može spasiti onoga tko se svojevoljno udalji od njega. Naprotiv, ako se grešnik pokaje Bog otvara vrata svoga božanskog milosrđa te ga prima s velikom radošću. Dok je god živ za čovjeka postoji mogućnost pokajanja te onaj tko je danas veliki grešnik već sutra može umrijeti kao veliki svetac. Nije naše ni bilo koga druge suditi. Sjetimo se desnog razbojnika na križu, za koga sa sigurnošću znamo da se nalazi u raju. Bog gleda na srce.

Prispodoba o dva sina koje otac šalje u vinograd završava pitanjem: Koji je sin izvršio volju očevu (Mt 21, 31)? Tim pitanjem Gospodin želi upozoriti farizeje i pismoznance na njihovo ponašanje koje je samo naizvana lijepo i uredno. Prisiljeni su odgovoriti da je očevu volju izvršio sin koji je u početku oklijevao rekavši: Neću!, no ipak je poslušao; odnosno da očevu volju nije izvršio sin koji je spremno odgovorio: Evo me, gospodaru!, a nije poslušao. Kroz prispodobu Isus im otkriva da su oni, farizeji i pismoznanci, slični sinu koji je spremno odgovorio: Evo me, a nije poslušao. Odgovorivši ispravno na postavljeno pitanje sami su sebe osudili. Njihovu osudu i sam je Gospodin potvrdio: Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje (Mt 21, 31).

Narodni prvaci, glavari svećenički, farizeji i pismoznanci, prvi su bili pozvani na spasenje, no uz spasenje su pristali samo prividno, ali ne i stvarno, tako da je Gospodin za njih rekao kako govore, a ne čine (Mt 23,3). Čuli su Krstitelja, no nisu mu povjerovali, presigurni u vlastito znanje, vlastitu pravednost i vlastitu bliskost s Bogom, kojeg su doživljavali na krivi način. Nisu smatrali da im je obraćenje potrebno. Kao što nisu prihvatili Krstiteljevu riječ, nisu prihvatili ni riječ Gospodina Isusa. Stoga su ih, kako reče Gospodin, carinici i bludnice pretekli u kraljevstvo Božje. Pretekli su ih jer su se obratili, jer su povjerovali, jer su napustili vlastiti grešan put, jer su se odvratili od nedjela što su ih činili te prihvatili Božju ponudu spasenja. Kao primjer ovih drugih, carinika i bludnica, odmah nam na pamet dolaze Zakej carinik, preljubnica koju su htjeli kamenovati, grešnica iz kuće Šimuna farizeja, Marija Magdalena i toliki drugi. Svi su oni bili grešnici, od ljudi osuđeni i odbačeni. No, iskrenim su se kajanjem odvratili od bezbožnosti koju su činili te su počeli činiti pravo i pravicu. Stoga će živjeti. Jer Bog gleda na srce.
Jednom je jedna ugledna gospođa došla kod sv. Franje Saleškoga na ispovijed. Kako se dugo nije ispovjedila, pomalo se je ustručavala, a još više zbog pomisli što će svetac o njoj misliti. Nakon što se je skrušeno i iskreno ispovjedila, skupivši hrabrost upita ga: „Oče, što sad mislite o meni? Kakvom me sada vidite?“ Sv. Franjo Saleški joj uzvrati: „Ja pred sobom vidim sveticu!“ Ona će mu: „Ma nemojte se sa mnom šaliti. Ta čuli ste u ispovijedi kakva sam grešnica“. „Vi ste bili grešnica – uzvrati Svetac – no nakon svete ispovijedi ste svetica“. Privid vara. Čovjek gleda lice, a čovjek Božji, svetac, srce.

Ondašnji i današnji farizeji i pismoznanci ne prihvaćaju Gospodinovu riječ nadasve zbog grijeha oholosti, grijeha koji nagriza svako dobro, grijeha koji je najveći od svih i najveća zapreka na putu spasenja. Svjestan navedenoga sv. Pavao u drugom čitanju potiče kršćane da u sebi imaju iste osjećaje kakvi su bili u Kristu Isusu. A onda donosi veličanstveni himan o Kristovoj poniznosti i poslušnosti zbog kojih će Krist biti uzvišen iznad svakog stvorenja. Pred otajstvom Kristove poniznosti, koja je Krista na križ dovela, zar jednom kršćaninu, Kristovu nasljedovatelju, može biti strano ili teško odreći se vlastite oholosti, ali i svih drugih grijeha. Oholost je najveća čovjekova laž, a poniznost je, govorila je sv. Terezija Avilska, istina o nama samima. A naša je istina da smo istinski veliki kad smo maleni, ponizni, kad smo na koljenima, kad se ustrajno borimo da dobro pobijedi u nama i oko nas. A to je moguće jedino kad pred očima i u srcu imamo onoga koji je samo dobro, najveće dobro, onoga koga traži i žeđa duša naša: Gospodina našega Isusa Krista.

Don Mladen Parlov

Odgovori

Skip to content