Uz Uskrsno vrijeme
U USKRSNO JUTRO! U uskrsno jutro neki će se probuditi kao da se ništa nije dogodilo, neki će se radovati a da i ne znaju čemu se raduju, treći će kukati i mrmljati, a neki zbilja doživjeti istinsku preobrazbu.
Božja čudesa događaju se svaki dan i na svakom koraku. No, jesmo li toga svjesni? Znajući koliko je čovjek slab Bog mu i ne tako rijetko šalje konkretne znakove kako bi poput Lazara ustao od nevjere i zamračenih grobova besmisla. Znakovito je da je baš na uskrsno jutro čitavim svijetom odjeknula vijest o pojavi neobičnog sjaja na ikonama i freskama u crkvi Svetog Dimitrija u Skoplju. Vjernici su na svoje oči gledali kako potamnjele ikone najednom počinju sjajiti, pogotovo zlatne aureole iznad svetačkih glava. Osim zlatne boje, na površinu je u punoj jasnoći izbila i crvena boja.
Zbog tog neobičnog fenomena crkvu je posjetio poglavar Makedonske pravoslavne crkve, arhiepiskop Stefan. ”Ovo je prst Božji”- uzviknuo je otac Zoran Stamenković nakon što je vidio kako su naslage dima od svijeća na ikonama i freskama nestale. No, mnogi će i sad reći ”ah, nije to ništa”. Da im se ukaže i sam Gospodin, ne bi povjerovali, niti bi išta promijenili u svom životu. Ma ne fali nama čudesa nego vjere, jer kad bi bilo vjere ni čudesima se ne bi čudili.
Čovjek se čudi i strepi iz nevjerice. Vjera mijenja čovjekovo lice i preobrazba duše se događa kao na ovim ikonama. Vjera ozdravlja i čini da namršteno lice postane najednom radosno, a ono umorno i tamno od brojnih briga i strahova najednom postane svježe i mladenačko. Staro uminu, a novo nastade! Lice je zabrinuto i tjeskobno od brojnih razočarenja, bolesti i patnje duše koja na svom putu čišćenja i ozdravljenja prolazi kroz porođajne boli lomeći se između narcisoidnog samoljublja koje se opire križu i Milosti koja nam kaže: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mk 8,34) Ne želi suvremeni čovjek prihvatiti Kristov poziv “Dođi i slijedi me”. Ne želi prihvatiti da je to jedini put i da drugog puta nema za izlazak iz tunela smrti.
Naši grobovi su sablazan patnje od koje bježimo prekrivajući se dimnim zavjesama laži i samoobmana. Opiremo se, ali to ne čini duh koji u nama hoće slaviti Krista, nego to čini naša sebičnost, pohlepa i neutaživa glad za uspjehom. Nepraštanje predstavlja dimnu zavjesu koja našu aureolu čini mračnom. Zbog toga što ne možemo oprostiti sebi i drugima nismo se u stanju dignuti iz groba čak i onda kad nas Isus kao Lazara zove da ustanemo. Radije ćemo se živi raspasti u grobu sebičnosti nego poslušati glas koji nam kaže “Pusti mrtve da pokapaju mrtve”.
Praštanje je čin slobode koji kida lance zla. Svaki dan biramo hoćemo li prihvatiti Božji poziv ili ćemo hodati kroz život kao postmoderni “zombi kršćani”, živi a mrtvi, zatvoreni u vrednote prolaznosti i civilizaciju korisnosti. Takva postmoderna duhovnost je vazda fluidna, opire se zajedništvu, bježi od odgovornosti. Moderni čovjek živi kao da više nema ”pune i prave istine”. Od zauzete religioznosti prešao je na konzumiranje religije, od punine života na vegetiranje. Stoga mu je potrebna ekologija uma i srca kako bi se oslobodio robovanja ekonomiji nasilja.
Potreban mu je Uskrs i povratak svetome kako bi gradio mostove mira i civilizaciju ljubavi.
Za benedikt.hrt: Silvana Dragun
