TwitterFacebookPinterestGoogle+

Evo ti Majke!

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je dogmom papa Pio XII. 1950. godine. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva. Među prvima o Marijinu slavnu uznesenju su pisali Sv. Epifanije Salaminski († 403)na Istokui Sv. Grgur Turonski († 593) na Zapadu.
U dogmatskoj konstituciji 2. Vatikanskog sabora Lumen gentium ističe se da je ”Marija uznesena u nebesku slavu i od Gospodina uzdignuta kao kraljica svega stvorenja, jer je bila potpuno suobličena svome Sinu” (LG 59). Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: “Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!” (Mt 5,8).

Duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji resila je duhovni život Bl. Ivana Merza. Već kao mladić utječe se Gospi u borbi za čistoću duše. Pobožnost prema Gospi napose je produbio u Lurdu gdje je prigrlio krunicu od koje se uz Euharistiju nije odvajao do smrti. A za Slugu Božjeg oca Antu Antića Blažena Djevica Marija je značila ”zvijezdu života i apostolata”. Mnogi sveci su bili nadahnuti likom Presvete Bogorodice. Tako i sv. Faustina Kowalska (1905-1938) čiji Dnevnik iznova čitam ovih dana. Na jednom mjestu piše: ”Što god više slijedim Majku Božju, tim dublje upoznajem Boga.” (Dn 843)
Kako se to može doći preko Marije do spoznaje Boga? Možemo li je slijediti ako nam srce bježi od obraćenja a uho od slušanja Riječi Božje? Možemo li je nasljedovati ako su nam oči nečiste, a usne uvijek spremne na ogovor? Uzalud nam sve molitve ako ne znamo ljubiti ipraštati, ako hulimo i stalno jurimo za svojim vlastitim probitcima. Neki ljudi se jako uvrijede kad im se kaže da nisu duhovni nego samo religiozni. Mole, idu na hodočašća, daju milostinju. Sve činekako bi ostali prositelji ali ne i nasljedovatelji Milosti. Zašto je tako lako biti štovatelj a tako teško biti nasljedovatelj?

Na jednom mjestu Sv.Faustina opisuje viđenje kako Marija u ruci drži živu sliku raspetoga Isusa.Neobičan je to prizor. Slikari najčešće Mariju prikazuju s Djetetom Isusom u naručju. Još je važnije naglasiti ovo ”živu sliku” jer se ne radi o prizoru oplakivanja Krista na Golgoti. Ne radi se o događaju nego stanju. ”Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!”(Mt 16,24) Taj zahtjev je preduvjet nasljedovanja Krista. Isus je na križu pobijedio Sotonu i pokazao da smrt nije kraj. Upravo je s Kristova križa je potekla rijeka Milosti.Nositi križ ne znači oplakivati svoju sudbinu i zaplesti se u mreže samosažaljenja. Svetica dalje kaže: ”Navečer, kod molitve reče mi Majka Božja: ‘Vaš život treba sličiti mojem životu, tih i skrovit; trajno sjedinjen s Bogom, moliti za svijet i svijet pripravljati za ponovni dolazak Gospodinov.” (Dn. 625) Kako se to danas može živjeti tiho i skrovito? Za napredovanje u kršćanskom životu, bez obzira na poziv, potrebne su nam dvije kreposti: sabranost i poniznost. Bez poniznosti nema ljubavi i zajedništva, a bez sabranosti ne možemo čuti Riječ Božju niti prepoznati njegovu svetu Volju.

Kad je Isus rekao apostolu Ivanu ”Evo ti majke” (Iv 19,26) nije mislio da Ivanu treba dadilja. Danas mnogi roditelji griješe upravo u takvom odgoju svoje djece. Osamljenom, rastresenom i prezauzetom Ivanu naših dana treba Marija koja će mu reći: ”Ne žuri se sinko!” Treba mu Marija koja će mu reći ”Stani, onaj čovjek treba tvoju pomoć”. Treba mu Marija koja će pomoći da ne bježi od svog poziva i ne luta duhovnim bespućima. Treba mu Marija koja će mu pokazati put mudrosti, te nježnosti i blagosti u ophođenju s ljudima. Treba mu Marija koja će mu pomoći da se ne boji padova i neuspjeha u životu, da ne bude malodušan, zavidan i nestrpljiv kad želi ostvariti neki cilj. Treba mu Marija koja će mu pomoći graditi a ne rušiti mostove ljubavi, mira i zajedništva.

Puno ima stvari koje nas odvlače od duhovnog savršenstva. Sve želimo znati, čuti, vidjeti, kušati.Često ne znamo odrediti prioritete nego setrošimo tamo gdje ne treba, gubimo u sitnicama. Ne znamo slušati i čitati znakove neba. Kriza i stres izjedaju suvremenog čovjeka. Postajemo sve više dezorijentirani, zabrinuti, bezvoljni i zatvoreni za onaj tihi zov nebeskih visina. Gdje je izlaz, najčešće je pitanje koje odjekuje u gotovo svakoj javnoj raspravi. Mnoštvo je puteva, prepreka, dilema. Znamo li kamo nas šalje Gospodin? Jesmo li Ga spremni slijediti, boriti se i odricati?

Silvana Dragun

Komentiraj