ANTUN BUDIMIR: Revolucija braka u istini

Očiti je nesklad između nauka Katoličke Crkve o sakramenta ženidbe i pogleda na ljudsku seksualnost s praktičnim življenjem većine njenih članova, a pogotovo neopoganskoga svijeta. To je ujedno uzrok krajnje kontroverznom i neobjektivnom predstavljanju prvotjednoga rada Izvanredne sinode o obitelji. Taj službeno medijski prezentirani zbirni sadržaj prvoga dijela rada opovrgnula je većina sinodskih otaca veoma oštrim riječima. Povod takvoj medijskoj prezentaciji može biti jedino u želji referentnih sinodskih biskupa, odnosno kardinala, koji dirigiraju procedurom, da na taj način prejudiciraju sadržaje i ozračje preostalih rasprava i apriorno determiniraju završne materijale Izvanredne kao predloške za radne materijale Redovne biskupske sinode o obitelji na temu „Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu” što će se održati od 04.-25. listopada 2015. godine u Vatikanu.

Umjesto očitovanja napora katoličkih pastira u iznalaženju načina kako potaknuti katolike da vjerodostojno žive Radosnu vijest poštujući službeni nauk Crkve, a što je katolička javnost svim srcem željela, izgledalo je da se mađarski kardinal Peter Erdo nastoji prilagoditi svijetu ili u najmanju ruku katolicima koji ne žive u skladu s crkvenim učenjem o braku i seksualnosti. Vatikanom su, s papom Franjom na čelu, zavladali kadrovi, koji imaju dominantni utjecaj i na sinodi, što simpatije jednodušno ubiru među sekularistima nenaklonjenima Crkvi. Među katolicima samo onih koji apriori stoje uz Crkvu i Petrovoga nasljednika bez da se informiraju bar u mjeri koja je potrebna za zauzimanje osobnoga mišljenja.

U činjenici da Katolička Crkva doista treba promjene kod svojih članova u autentičnom življenju braka i seksualne moralnosti, doista se mora nešto poduzeti. Katolici moraju živjeti ono što uče i vjeruju ili to što uče i vjeruju moraju promijeniti sukladno praksi svojih vjernika. Putem prilagodbe praksi brojnih katolika i sekularnom tumačenju i doživljavanju ljudske seksualnosti krenuli su sinodski oci predvođeni kardinalom Walterom Kasperom. Među ostalim u zbirnom je privremenom izvješću bilo rečeno kako kršćanske zajednice trebaju prihvatiti vrline, kvalitete i seksualnu orijentaciju homoseksualaca. Sv. Ivan Pavao II. nas u svojoj enciklici ‘Evangelium vitae’ poziva da stvari nazivamo njihovim imenom, a ne rabimo dvoznačan govor kako bi se svidjeli suvremenom svijetu.

U tom svjetlu, na ovom je mjestu dovoljno reći da se homoseksualnost protivi fizici i fizičkim zakonima, jer ljudski rektum nije prikladan za penetraciju milokliza. Doista, katolici u svojim raspravama moraju napustiti uštogljenost i učahurenost ukoliko žele vjerodostojno obrazlagati svoju vjeru. Od zaobilaženja problema, dodvoravanja pretpostavljenima i izražavanja eufemizmima ništa dobroga nismo dobili osim činjenice da nismo vjerodostojni i da nemamo nikakav utjecaj u sekularnom svijetu. Rečeno više crkvenim rječnikom: naravni je zakon, inače nespomenut u tematiziranome izvješću, drugi izričaj za ljudsku bogosličnost. Svetopisamska je riječ jasna da su samo muškarac i žena odraz Božje stvoriteljske potentnosti.

U kojem bi se pravcu mogla ipak tražiti rješenja za bolno iskustvo brojnih razvedenih brakova i raznovrsno shvaćanje i prakticiranje seksualnosti u neopoganskom svijetu? Možda bi u raspravi o braku trebalo krenuti od međusobne privole mladenaca čime oni konstituiraju brak i preuzimaju uzajamne obveze. Kod sklapanja braka ne smije biti međusobnoga zatajenja bitnih činjenica za samu narav braka, ali ni onih egzistencijalnih za život kao što je teška bolest. Ako bi se utvrdilo da je u pojedinom slučaju bilo zatajenja taj je brak samim tim nevaljan i nepostojeći. U skladu je to s općenitijim pravnim aksiomom da pri sklapanju saveza jedna ili obje stranke ne smiju biti dovedene u zabludu ili prevarene.

Može li valjano sklopljen brak, biti, ne razriješen, nego u određenim uvjetima ništetan, duhovno mrtav, uništen? Valjana ženidba počiva na valjano danim uzajamnim privolama. Može li se dogoditi da jedan partner u dinamičnosti života uništi svoju nekoć danu bračnu privolu? Ako je to moguće bračni savez više ne postoji niti za supružnika, jer je savezništvu bit u onom drugom, odnosno uzajamnosti. Ukoliko se dogodi da jedan partner iz katoličkoga braka sukladno sekularnome zakonodavstvu promijeni svoj spol, odnosno rod, makar i deklarativno, postoji li više ženidbeni vez? Kako se treba ponašati supružnik čiji je bračni partner nakon dvije godine braka promijenio rod i stil života? Takav mogući scenarij priprema nam neopoganski svijet sa svojim zakonodavstvom da pojedinac može promijeniti svoj spol, odnosno rod. Nije li logično da uz određenu razrađenu crkvenu proceduru ostavljeni supružnik ima mogućnost sklapanja novoga braka?!!

Početnu pomoć za razumijevanje ovakve situacije mogla bi dati usporedba s drugim sakramentima. Postoje čini propisani u Crkvi čijim je činjenjem, kao što je fizički napad na papu, počinitelj ekskomuniciran iz Crkve. Taj čin dakle u počinitelju raskida milosni život s Bogom darovan na krštenju po vjeri, a zajamčen neizbrisivim pečatom u duši. U braku su supružnici jedno drugome dali privolu, i preuzeli obveze jedno prema drugome, pred Bogom i uz Božji blagoslov. Privola mladenaca ne ostavlja pečat u duši. Ne postoje li doista čini kojima jedan supružnik može prekinuti, duhovno mrtvim učiniti ženidbeni vez? Ako postoje čini kojim se uništava učinak krštenja logično bi bilo da neki čini mogu poništiti i učinak sakramenta ženidbe. Pogotovo stoga što sakrament krštenja ostavlja neizbrisiv pečat u duši krštenika, a ženidba ne.

Može se povući poveznicu i sa sakramentom pomirenja u kojemu dobivamo Božje oproštenje za čin krađe tuđega materijalnoga dobra, ali nam svejedno ostaje obveza vraćanja ukradenoga ili nadoknade štete oštećenom vlasniku. Bog nas dakle, u našoj sličnosti sebi, ostavlja autonomne ne ulazeći u naš osobni suverenitet. Ono što si ljudi međusobno jedni drugima daju ili uzimaju postoji ili prestaje postojati u našem suverenitetu, a Božjem blagoslovu. Uvijek su kroz povijest kršćanstva nove pojave u svijetu bile prigoda za dublji i širi rast spoznaje Božje objave u Crkvi. Suvremene nove pojave u zapadnoj civilizaciji moraju proći kroz katoličku prosudbu s temeljnom tendencijom posredovanja Puta, Istine i Života čovjeku.

Autor: Antun Budimir/vjeraidjela.com

 

 

 

Odgovori

Skip to content