VUK U JANJEĆOJ KOŽI: Josipović pogubio konce!

KAD PREDSJEDNIK POLUDI – Besprimjeran ispad i izljev primitivizma dopustio je sebi trenutačni Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. Nazivajući svoje kritičare i političke protivnike luđacima i bolesnicima otkrio je da se iza maske uglađenog gospodina, profesora i pijanista, krije opak i zloćudan primitivac. Čovjek kojeg samo uljudbeni kodeks dvadeset i prvog stoljeća zauzdava na razini pljuvanja i vrijeđanja. Kad bi se vratio u sredinu prošlog stoljeća on bi svakako bio dostojan sudrug ubojica i rušitelja iz tatine zloglasne 11. dalmatinske.

U novom vremenu on te “svijetle” tradicije nastavlja drugim sredstvima. Ovaj slučajan bljesak iskrenosti brutalno je razotkrio nedostatak građanskog, političkog i kućnog odgoja, pokazao je Josipovićevu bezgraničnu osvetoljubivost prema svima koji ga se usude kritizirati i misliti drukčije od njega, prema svima koji nisu zatravljeni njegovim “državničkim” umijećem.

Josipovićevi kolege i ugledni profesori Zdravko Tomac i Josip Jurčević teško su teretili Ivu Josipovića jer su, s ostalim članovima Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, podigli protiv njega “etičku optužbu za veleizdaju”. Sličnu optužbu su, kako je već izvještavao HT, podigli i protiv bivšeg Predsjednika Stjepana Mesića, ministrice Vesne Pusić i protiv Milorada Pupovca. Te optužbe su Tomac i Jurčević ponovili i u emisiji “Oluja” na Mreži-TV. Među ostalim, u deset konciznih točaka pobrojena su (zlo)djela koja je Josipović počinio tijekom svojeg mandata protiv nacionalnih interesa i protiv Republike Hrvatske. To je trenutačnom Predsjedniku zažarilo ušne školjke pa je na optužbe odgovorio kočijaškim uvrjedama. Neki su pokušali stvar relativizirati kao običan sukob političkih suparnika. Takvi optužbe tumače kao neodmjerene i provokativne, pa im Josipovićevo vrijeđanje i krčmarski žargon izgledaju kao primjeren i dopustiv odgovor.

Zbog suludih prilika u kojima živimo, zbog naručenih i nevjerodostojnih anketa, zbog tepanja javne televizije i uhljebljenih Josipovićevih savjetnika i hagiografa, zbog medijskih magluština, i napose, zbog otuđenog nacionalnog bogatstva, stvorena je, u formalno demokratskom uređenju, izrazito totalitarna klima. Zato je moguće da neupućeni smatraju da je Josipović samo bio isprovociran optužbama, koje u takvom totalitarnom okružju funkcioniraju gotovo kao uvrjede. Međutim, radi se o potpuno različitim stvarima.

FAŠISTOIDAN MODEL OBRAČUNA S NEISTOMIŠLJENICIMA

Optužba ne mora biti ni kleveta, a sama po sebi gotovo nikad nije uvrjeda. Vrijeđanje nije ni u kakvoj bitnoj svezi s činjenicama, dok kleveta isključivo o njima ovisi. U optužbi se tereti Josipovića za veleizdaju suhoparnim i emocionalno neutralnim izričajem pa nema govora o omalovažavanju ili vrijeđanju. Da li je pak Predsjednik Josipović veleizdajnik ovisi o objektivnoj ocjeni istinitosti iznijetih tvrdnji. Pažljivim uvidom u deset točaka optužbe ne primjećuje se da bi bilo koja točka bila neistinita. Dakle, nema ni klevete, ni vrijeđanja. Pa zašto se onda Predsjednik pjeni, zašto bljuje i riga vatru? Zato što je ostala samo gola i teško oboriva optužba.

Umjesto da tvrdnje činjenično ospori i pobije, Josipović se oslanja na fašistoidni model pljuvanja, vrijeđanja i diskvalifikacije. Optužbe Etičkog sudišta protiv njega su stvar fakticiteta, podložne su provjeri, a kad bi bile neutemeljene, onaj na koga se odnose mogao bi u konačnici dobiti zadovoljštinu. U najgorem slučaju moglo bi se raditi o netočnosti, neistini, odn. u pravnom smislu o eventualnoj kleveti. Ipak, posve je promašeno i tragikomično razmatrati pravnu dimenziju ove stvari. Javna osoba takvog ranga i takvih javnih privilegija kakve ima Ivo Josipović, morala bi se, umjesto vrijeđanja, zadržati na javnom raščlanjivanju istinitosti iznijetih tvrdnje, jer je to u opisu njegova posla. Njegova je obveza da odgovara javnosti na sve primjedbe glede obavljanja mandata koji mu je ta javnost i povjerila. Pa i onda kad su te primjedbe iznijete u formi optužbe za veleizdaju. Mogućnosti koje mu pritom stoje na raspolaganju su gotovo neograničene. Običan smrtnik je tu u inferiornom položaju i potrebna je iznimna građanska hrabrost da se uopće upusti u taj boj. Otprilike kao praćkom protiv topova. Zato neki smatraju da je visokorangirane javne osobe gotovo nemoguće oklevetati. Takvim bi osobama, tvrde, trebalo zakonom ograničiti pristup sudu zbog ovakvih povoda u kojima se ne rješava ništa privatno. Kleveta nije samo ono što se izrekne, nego ono što od izrečenog ostane, što djeluje kao povreda časti, ugleda, imena. Nužno je dakle uzeti u obzir objektivni potencijal da neka izjava izazove takve povrede. U srazu s medijskom artiljerijom iz koje politički moguli mogu raspaliti po “klevetnicima” rečeni klevetnički potencijal običnih građana je upravo mizeran. 

DRUGOMISLEĆI – KAO LUĐACI I BOLESNICI

Za razliku od stava članova Etičkog vijeća koji su pokrenuli veleizdajnički proces protiv Josipovića i za razliku od njihovih optužbi, koje ovise o tvrdoglavosti činjenica, Josipovićeve su invektive u samom startu zlonamjerne, nisu podložne nikakvom činjeničnom propitivanju, građanski i politički su nedopustive, a pravno su utužive. One u startu idu za omalovažavanjem druge strane, osporavaju joj ljudski dignitet, vrijeđaju dostojanstvo osobe i, što je jednako loše, povratno vrijeđaju dignitet institucije Predsjednika države. Josipovićev pristup isključuje bilo kakvo razmatranje navoda kritičara jer mu ne pada na pamet priznati im ravnopravnost. Vrijeđanjem i bljuvotinama s visoke političke pozicije stvara se okvir za konačni obračun, za već viđenu javnu, moralnu, stručnu, profesionalnu i svaku drugu društvenu likvidaciju. Korak do one fizičke samo je pitanje prigode, okolnosti i sazrele “društvene i revolucionarne svijesti”. Ako takav model društvenog i političkog djelovanja gaji predsjednik države, dimenzije tragedije jednog naroda teško je i sagledati.

U Josipovićevim pogrdama na račun političkih oponenata ogleda se zlohudo totalitarno i boljševičko nasljeđe koje je baštinio u rodnom domu. To je pitanje formativne faze, nedostatka ljubavi u djetinjstvu, manjkavog kućnog odgoja i lošeg komunističkog obrazovanja. Najbolja potvrda Josipovićeva totalitarnog nagnuća jest njegova nesposobnost da shvati pluralnost društva u kojem živi, da ne doživljava duge i drukčije kao zmije, već kao ravnopravne osobe koje su, parafrazirajući Virginijsku deklaraciju, “obdarene neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja k sreći“. I napose obdarene pravom da smijene vlastodršce koji rade protiv nacionalnih interesa, jer vlastodržac, po “novom”, (unazad par stotina godina), nije bogomdan, već “svoju pravednu vlast izvodi iz pristanka onih kojima vlada”.

PREPOTENTAN, NEODMJEREN, BAHAT I PRITOM ŠOVINIST

Za Josipovića je besmislica nedostojna osvrta svako mišljenje koje odstupa od uglancane slike koju nam svakodnevno nameće “njegova” televizija. Ona koja svoju središnju emisiju, metaforički gledano, počinje s ‘Dobra večer, gospodine Predsjedniče!’. Svako protivno mišljenje za njega je (a i za “njegovu” TV), ludilo i bolest. Kako se radi o luđacima i bolesnicima, ne čudi da su Josipovićevi mentalni sudruzi s toliko lakoće potpuno zdravog Marka Franciškovića otjerali na osam mjeseci u ludnicu. A razvidno je da bi terapija puno bolje činila samom Josipoviću. Barem što se tiče gubljenja živaca, građanskog odgoja i kulture ophođenja. Iako su mu usta puna “tolerancije” i “razumijevanja”, Predsjednik se ovakvim činom, (ne po prvi put!), ukazuje kao iznimno ostrašćena, uskogrudna, netrpeljiva i po demokraciju opasna osoba. Na isto tako neodmjeren, bahat i muško-šovinistički način je pokušao diskvalificirati i suparnicu na predsjedničkim izborima Kolindu Grabar Kitarović, a sličan neukus i neprimjerenu prepotenciju je pokazao odgovarajući na neke apele Slobodana Langa.

Mogućnost da se Ivo Josipović na ovakav način ophodi prema građanima države kojoj je na čelu najbolje oslikava zastrašujući deficit demokracije koju živimo. Nedopustivo je da Predsjednik nakon takvih ispada ne bude priveden sudu javnosti, da se nakon takvih svinjarija može iste večeri pojaviti na nacionalnoj televiziji ulickan i nasmiješen, kao da ništa nije bilo. Posve siguran da mu nitko ne će uputiti nikakvo neugodno pitanje, on može spokojno i s namještenim osmjehom, drviti o ispraćaju filatelista na natjecanje u Moldaviji, sanjariti o svojem partijskom referendumu i tobožnjim ustavnim promjenama. Nikome neće ni pasti na pamet pitati ga je li lagao o operativnom (ne)vođenju ZAMP-a i o sređivanju poslova Emporionu i njegovom prijatelju Marku Vojkoviću. To govori puno o slobodi porobljenih hrvatskih medija. Sasvim je sporedno hoće li skore sudske tužbe protiv Josipovića, koje najavljuje predsjednik HNES-a Zvonimir Šeparović, uroditi plodom. Puno je važnije pitanje zašto takav Josipovićev bezobrazluk može odšutjeti cjelokupna medijska scena i novinarska branša, zašto protiv kršenja temeljnih građanskih i demokratskih načela ne će ustati ni jedna institucija civilnog društva? Kako je moguće u takvom vulgarnom vrijeđanju nitko ne primijeti eklatantan govor mržnje?

VRIJEĐANJE KAO MODUS OPERANDI

I dosad je Josipović znao iskazivati odbojnost i nedostatak uvažavanja prema drugima i drukčije mislećma. Napose kad se radi o iskazima domoljublja i kršćanske vjere. Tako je u travnju 2011. prije prvostupanjske presude hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku posprdno govorio o molitvi vjernika, dakle o nečemu što on kao nevjernik uopće ne razumije. Naime, hrvatski biskupi pozvali su tada vjernike na molitvu i post svakoga petka kako bi hrvatski generali u Haagu bili oslobođeni. Josipović je ismijao takav potez biskupa govoreći kako se “haški sud sigurno neće rukovoditi nikakvim molitvama ni željama. Oni će donijeti presudu prema onome što kažu činjenice u tom predmetu, a ne molitve“. Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila tada mu je poručio kako su riječi Predsjednika za vjernike neprimjerene i uvredljive jer molitva vjernika “ulijeva nadu koja nije oslonjena na krhkoga čovjeka, nego na svemogućega Boga”.

Ni danas nakon svega još uvijek ne znamo je li Sud slušao Boga, molitve vjernika ili želje domoljuba, ali nije ni važno: Važno je samo da nije slušao želje Ive Josipovića!!!

Izrugivanje vjere i domoljublja kojem se Josipović tako rado odaje, napose pri početku mandata, ne smeta ga da potkraj istog toga sablažnjivog mandata licemjerno i prijetvorno baulja po nebrojenim svetištima i misama, nadajući se pokojem vjerničkom glasu.

MORBIDNA OČARANOST LEŠEVIMA

Naznake podmuklosti i morbidnog karakteru Ive Josipovića pokazala je mala vinjeta koja govori o njegovoj osobnoj životnoj filozofiji. Ostalo je u sjećanju da je Josipović, govoreći nekom prilikom o svojim literarnim iskustvima, naveo kao nekakav svoj životni moto istočnjačku izreku koja mu je, navodno, prirasla srcu i koja ga je osobito impresionirala. Ona otprilike glasi: “Ako sjediš kraj rijeke, ako si dovoljno strpljiv i ako čekaš dovoljno dugo, prije ili kasnije rijekom će doplutati leš tvojeg neprijatelja”. Naravno, filozofska potka ove priče je iznimno duboka, a njene poruke se mogu iščitavati na više razina. Ali, ne ulazeći u dublju analizu ostaje nelagoda i mučan dojam zbog profesorove očaranosti leševima, osvetom i neprijateljstvom. On je strpljivi predator opsjednut vlašću za koju će sve žrtvovati. Pa i svojeg dvorskog ‘analitičara‘. Netko tko toliko bulazni o suživotu i opraštanju mogao je naći i prikladniju literarnu inspiraciju kao životni moto. Doista, pred Josipovićevim pragmatičnim strpljenjem čovjek se osjeća nemoćan kao miš u mačjim kandžama. Njegova lažna, bezdušna i proračunata “blagost” zastrašuje, jer iza krinke uglađenosti on je onaj proračunati, ledeni čekač s obale rijeke. Za takav tip strpljenja čovjek mora ubiti svoje najdublje i najplemenitije porive. Nestrpljenje je izraz plemenite ljudske slabosti Čovjek bez slabosti lako se zaputi putem oholosti, lako se otuđi od svojeg humanog iskona. Prezirući Predsjednikovu zadivljenost plutajućim leševima, mislim da bih, u krajnjem slučaju, radije plutao s tim sirotim leševima, nego li sjedio s Josipovićem kraj rijeke.

KOJI SU DOMETI OPTUŽABA ETIČKOG SUDIŠTA?

Iako je jasno da optužbe i optužnica Etičkog sudišta ne će povući klasične kazneno-pravne sankcije jer iza sudišta stoji samo moralni autoritet njegovih članova, Josipovićeva jarost i njegov divljački ispad pokazuju da je Sudište pogodilo u neuralgičnu točku izdajničke paradigme. Već nedugo nakon dolaska Josipovića na vlast prof. Zdravko Tomac je ustvrdio da je Josipović u svega dva mjeseca načinio Hrvatskoj više štete nego li Stipe Mesić u deset godina. Ako pritom znamo koliko je “koristan” bio Mesić, ne čudi da se u optužbi za Josipovića navodi da je Sudište “brojnim argumentima utvrdilo da je aktualni predsjednik nanio i nanosi veliku štetu hrvatskim nacionalnim interesima”. Bez obzira na isključivo moralni karakter sankcija, iznesene optužbe, i eventualne etičke presude, protiv hrvatskih veleizdajnika imat će s odmakom vremena snažan učinak na formiranje kolektivne svijesti i na zasnivanje stava o nekim prijelomnim događajima moderne hrvatske povijesti, kao i nekih osoba te povijesti. Prosudbe budućih generacija o tim osobama i događajima neće moći zaobići stav jedne skupine odgovornih i časnih građana, koji su povijesnu istinu i vlastito domoljublje pretpostavili karijerističkom probitku i časovitom boljitku. Njihov stav o nekima od svojih suvremenika i o njihovoj izdaji ostat će kao svjedočanstvo vremena i kao zapreka budućim manipulatorima.

Ako netko misli da Josipoviću zbog njegovog ispada sudim prestrogo, u obranu će mi priteći Niccolò Machiavelli koji veli: “Tko vrijeđa nepravedno, taj drugima pruža priliku da ga vrijeđaju opravdano.” (Chi offende a torto dà cagione ad altri di esser offeso a ragione, Opere complete).

Vjekoslav Magaš/Hrvatski tjednik

Odgovori

Skip to content