SDP-OV UDAR S DNA: Josipović i SDP “odradili” Bandića

Zamislite gdje bi sada bili Josipović i SDP da iza sebe nemaju punu medijsku podršku i da ne uživaju apsolutnu zaštitu “institucija pravne države”. Koliki se broj gradonačelnika u Hrvatskoj sumnjiči za nečasne radnje, a uhićuje se samo Bandić? I to kako! Ne u tajnosti i pod okriljem mraka kao nekad Perković i Mustač. Akcija Bandićevog uhićenja tako je odrađena da se ne bi postidjeli niti solidniji holivudski proizvođači zabave za široke mase. Zamislite samo RTL-ovog Hrvoja koji pola dana ispred jadnog lifta čeka Milana i na taj način cijelu naciju drži u neizvjesnosti. Bar on tako misli. A iza svega se krije uklanjanje opasnog čovjeka koji je kao samostalan igrač u velikoj mjeri ugrozio interese, kako Josipovića tako i SDP-a (u ovoj priči eventualni Bandićevi sumnjivi poslovi su, nažalost, posve sporedni). Kratko i jasno, SDP čisti Zagreb za ponovno preuzimanje. A znamo što Zagreb znači za Hrvatsku. Naravno da u svemu tome interesa ima i Josipović. Kakvog? To možete pročitati u odličnom teksu Hrvoja Hitreca koji prenosimo s portala hkv.hr, a koji se, između svega ostaloga, dotiče i spomenute teme.

 

Ljeto još traje, a do kada će, ne zna se. Traje i aktualna sablasna vlast, a do kada će, zna se. Josipović citira kršćanske naučitelje, što znači da je u potpunoj panici. Članovi velike postrojbe njegovih savjetnika kupuju karte – što za London, što za Beograd, a neki bi se uputili Putinu.

Kako je počelo

Prošli je tjedan počeo s dva sprovoda. Neočekivano skromno i uz nevelik žalobni zbor ispraćen je ispred mrtvačnice veliki hrvatski glumac i zagrebački gradonačelnik početkom devedesetih Boris Buzančić.

1 Boris_Buzancic

Pred odrom govorio samo aktualni gradonačelnik Bandić, to jest čitao što mu bijaše napisano – uglavnom korektno: gradonačelnik ispraća gradonačelnika. No kako to da nitko iz kazališnoga i filmskoga svijeta nije rekao ni riječ, kako se moglo dogoditi da glumac ili kritičar ne kažu svoju o Buzančićevu glumačkom umijeću i njegovim ulogama?

Stojeći pokraj šutljivih glumaca “Gavelle” i inih, morao sam se prisjetiti knjige Igora Mrduljaša o Dubravku Dujšinu koji bijaše glumački velikan, a njegov je sprovod bio zadnji u povijesti koji se protegnuo kroz cijeli Zagreb, od HNK do Mirogoja. Doduše, Dujšin je novoj vlasti poslije preokreta bio poćudan jer je taj Zadranin rodom pakostio ustaškom režimu, ali i on njemu, a umro je 1947. kada je shvatio što je to došlo u Zagreb s lijepim partizanskim kapama.

Tako se njegov sprovod nekako dobro poklopio s preživjelim građanskim Zagrebom koji ga je kao glumca volio i cijenio te s odobrenjem komunističkih kulturtregera da bude pokopan s velikom pompom. Tri godine nakon njegove smrti upisao se u Bjelovaru rođeni Boris Buzančić na studij glume u Zagrebu, nosio je u karijeri mnoge uloge u kazalištu, na filmu i na televiziji, a jedna je potonja ostala širokoj publici u sjećanju – uloga splitskoga gradonačelnika.

U samim početcima oblikovanja hrvatske vlasti 1990., kada nam je svako poznato ime bilo dobrodošlo, javio se i Boris. Stavio se na raspolaganje, ali je imao jedan zahtjev: da bude gradonačelnik, i to zagrebački. Markantan šarmer i ironičan gospodin kakav je bio, od zahtjeva nije odustajao. Isprva smo mislili da se šali, ali nije. I tako je postao gradonačelnikom ili kako god se to mjesto u ono vrijeme zvalo.

2 Ana_Karic

Ispraćen je na onaj svijet sunčanoga listopadskog podneva 2014. uz jedan šturi, protokolarni govor, s jednim mladim svećenikom i pjesmom na grobu “Bože, čuvaj Hrvatsku”. U toj je pjesmi i odgovor zašto je Boris pokopan kao što jest. Sutradan bijaše sprovod glumice Ane Karić i kažu oni koji bijahu u krematoriju da se uvelike razlikovao od Buzančićeva pokopa – čak četiri svećenika, pjevana misa u stvari i dolični govori. Ne moraju hrvatske smrti uvijek biti posve turobne.

Esker

Sredinom tjedna predstavljanje knjige “Eseker” u DHK. Govorili Pavao Pavličić i nakladnik, književnik također Nikola Đuretić čiji je ujak Stanko Dragičević godinama radio na rječniku esekerskoga govora osječkog, a taj se u biti ne razlikuje puno od agramerskoga budući da najviše duguje njemačkom. Mladim je našim suvremenicima rječnik (prijevod) očito potreban, premda su i do njih preko baka i majka dospjeli poneki izrazi iz svakodnevnih sfera, uporabnih predmeta i slično.

3 Zagreb

Meni koji sam u agramerskom rođen i odrastao, devedeset posto riječi i agramerskih i esekerskih posve su obične i prisne jer sam se kao dječak kupao u badevani koja se nalazila u badecimeru a u nj se ulazilo iz forcimera, lijevo je bila špajza, na prozoru forhang, u kuhinji šparhet, a uz tanjure beštek. Pa ipak, svi ti ljudi koji su tako govorili bijahu Hrvati od glave do pete, u hrvatski su se jezik zaklinjali, a agramerski (esekerski) čuvali su za kućnu uporabu kao što se čuvaju obiteljske uspomene.

U standardni hrvatski jezik od tisuća njemačkih riječi ušlo je samo njih osamdesetak, ako i toliko. Hrvatski se jezik znao obraniti od germanizama, pa će (kao što sam već pisao) znati podići branu i anglizmima, te se (vjerojatno) ne može dogoditi da neke riječi kao “cool” i slične ulete u hrvatski kulturni rječnik, kao što se upravo događa Slovencima.

A agramerski i esekerski doista treba sačuvati, ne predati ih zaboravu u ovo doba kada se nalazimo – kako točno reče Pavao Pavličić – u rasjedu vremena kojega možda nismo ni poptuno svjesni.

Ubogi Josipović

Kada tko u ovim mobitelskim danima sjedne i napiše pismo, napor je dostojan pozornosti. Tako je Josipović napisao pismo prijatelju Leki , koji se našao u čudu jer nije znao, a ni sada ne zna, zašto mu i o čemu mu to prijatelj Ivo piše, a još se većma čudio što je pismo istodobno ili čak nešto prije došlo do medija što je i bio lukavi mali plan predsjednika na zalazu čiji su amaterski trikovi toliko prozirni da se javnost više i ne zgraža, ljudi samo odmahuju rukom.

josipovic_avav

U svemu, savjetnička postrojba Ive Josipovića koja brojčano nije puno slabija od saborske, očito je savjetovala bljedunjavom predsjedniku i doskora kandidatu za to mjesto da u javnosti nastupa pobjednički, trijumfalno – on će “provesti ustavne promjene” u veljači nakon pobjede na izborima (u siječnju), on će stvoriti drugu i drukčiju Hrvatsku nalik onoj iz jugoslavenskoga doba, on će imati puni nadzor nad Ustavnim sudom koji je orjunašima postao krajnje zazornim, on će uvesti Hrvatsku u novo sjevernokorejsko razdoblje, on ironizira sve što mu je na putu i čuva se krivih poteza pa nije sudjelovao ni u vojnoj paradi u Beogradu, preferencijsko glasovanje proglasio je najvećim hrvatskim interesom, a regionalnu destrukciju Hrvatske po irinejskom nauku kao neophodnost za njezin spas. Na što to podsjeća znalca povijesti? Godine 1850. uveden je sustav koji poslije nazvan Bachovim apsolutizmom. Raspušten je Hrvatski sabor, ukinuto Bansko vijeće, ukinuta samouprava županija, Hrvatska podijeljena na pet okružja – što upravo nameće i Josipović. Sve pet. Dogodilo se to nakon hrvatskoga preporoda i velikih djela bana Jelačića koji je do smrti doduše obnašao bansku (potkraljevsku) dužnost, ali marginaliziran iz Beča.

5 ZG_ind

O memoarima srbijanskoga veleposlanika Cvetičanina više nema ni riječi, niti se tko iz HRT-a i sličnih ustanova usudi pitati Josipovića što je to dovraga bilo i zašto se davao “hrestomatiju” Cvetičaninu u vrijeme pisanja tužbe protiv Srbije za genocid nad Hrvatima – a bilo je prilika za pitanja jer Josipović više uopće ne spava kod kuće, stalno je na cesti i na “događajima” pa makar i kako lokalnim, a kamera HTV-a mu služi kao zrcalo.

Sa SDP-om (Milanovićem) očito je dogovorio da izbori budu 11. siječnja “kada se Hrvati vrate sa skijanja”. Tako Hrvati koji nisu na skijanju, a njih je devedeset posto, moraju čekati Hrvate koji se skijaju, čekati napola ili posve gladni, jer je Josipović uvjeren da su skijaši njegovi glasači, što je samo napola točno. Zašto izbjegava termin uoči Božića ili između Božića i Nove godine? Zato jer se u to vrijeme u Hrvatskoj nalaze privremeni ili stalni iseljenici, oni koji su nedavno pred njemačkim sudom nacrtali Josipovića s lijepom kapom i zmijom – a oni sigurno ne će glasovati za nj.

Pa će izbori biti kada oni odu, neka glasuju u “konzularnim predstavništvima” gdje već u predvorju susreću one iste udbaše koje odnekud poznaju. No sve te orjunaške dosjetke ne će nimalo pomoći – nepotkupljive ankete kažu da Josipović već sada zaostaje za Kolindom Grabar Kitarović, a tek su zametnute ozbiljnije čarke. One ankete koje se preko dresiranih medija daju javnosti , možete odmah zaboraviti.

Bandić

Siromašno hercegovačko dijete koje je došlo u Zagreb kao i svojedobno A.B. Šimić, ali se nije predalo poeziji nego čistom tadanjem komunističkom realizmu pa se vrlo pragmatično penjalo na ljestvici, i tada i u samostalnoj hrvatskoj državi. Kada je voljom partije došao na mjesto gradonačelnika, odgurnuo je ljestve te se i on osamostalio, pa dugo vladao Zagrebom na način neviđen u političkoj povijesti.

6 bandic_bedz_tito

Glavni su mu protivnici postali SDP i u novije vrijeme Josipović koji nije zaboravio da se Bandić u predsjedničkoj kandidaturi ne samo natjecao s njim nego i u drugom krugu prvi jasno progovorio o Josipovićevim i Kregarovim) zlaticama, pogrebnim poduzećima i sličnim pothvatima koji upućuju na sumnjive radnje.

SDP i Josipović također su imali neke obavijesti o Bandiću, a budući na vlasti lako su iskoristili svoje službe da ga “odrade”, premda je očito da rad nije bio lagan niti su se stvari kretale munjevitom brzinom. Ili se čekalo pogodan trenutak: u putinovskom zamahu Josipović je dao znak uoči predsjedničke kampanje, razumjevši da bi mu Bandić – ako se kandidira, a htio je – odnio dobar dio polulijevih ili nenarodnom jugoslavenskom ljevicom razočaranih lijevih birača, što bi ga ostavilo u prvom krugu pa ne bi mogao ostvariti “drugu Hrvatsku” po svojim jugoslavenskim žudnjama.

Bandićevo uhićenje je način na koji se eliminiraju protivnički kandidati. A ako ima nešto koruptivno, optužba će morati dokazati. Sudci i HRT, a posebno RTL posebno će se potruditi. Usput: RTL je obavio velik posao u profesionalnom smislu, izvješćujući publiku u realnom vremenu, s famoznim liftom ispred kojega je Milana čekao Hrvoje. A lift nikako da se spusti.

Monetizacija

7 autocesta

Protiv davanja autocesta u koncesiju potpisao sam u Ivanićgradu, na Bućijadi. Baš je bilo veselo, puno buća i bundeva, zanimljivih štandova pa i taj jedan ispred “Konzuma” na kojemu je pisalo “Ne damo”. U uspjeh referenduma više nitko ne sumnja, pa ni Milanović i Hajdaš Dončić. Potonji je stjeran u kut i valja spinove poput onoga da ne će biti Pelješkoga mosta ako ne bude monetizacije, te da će benzin biti skuplji ako referendum prođe. Prognoza: Pelješkoga mosta će biti i bez monetizacije autocesta, no tada Hajdaša više ne će biti niti ove vlasti koja se prema narodnoj imovini ponaša kao drumski razbojnik.

Kriva obavijest

Portali koji su objavili vijest da je Milanoviću pozlilo pa je odvezen na pedijatrijski odjel poznate zagrebačke bolnice – jednostavno izmišljaju, što je prilično infantilno i neprofesionalno.

Bugari

8 Bugarski_vrtlari

Vrlo privlačna bugarska veleposlanica u Zagrebu predstavila je svoju domovinu radoznalima i naglasila što ju spaja s Hrvatskom. Studenti, vrtlari i operni pjevači. U geostrateške finese nije ulazila. U Hrvatskoj je početkom 20. Stoljeća, a osobito u NDH bilo vrlo mnogo bugarskih studenata – studenata medicine u NDH čak više bugarskih nego hrvatskih. A o vrtlarima i vrtlarstvu već je sve znano i iz knjige novinarke Diane Glasnove – Bugari su naučili vrtlariti u Istambulu, i to od grčkih učitelja.

U Hrvatskoj su vrtlarili i prodavali svoje (jeftine) proizvode hrvatskim proleterima ali i ostalima, sve dok nakon Drugoga svjetskog rata nije podignuta željezna zavjesa, pa neki ostali zauvijek u Hrvatskoj, a njihove obitelji zauvijek u Bugarskoj. Ipak ne zauvijek. Veleposlanica je govorila i o neobičnoj bugarskoj tradiciji – da niječno kimnu glavom kada se s nečim slažu, i obratno. Podsjeća me to ne onaj slogan ” Levo iti ne”.

260 dana

Svršetkom tjedna promocija knjige “260 dana” Marijana Gubine, u dvorani Svete Mati slobode u Zagrebu. Tko je Marijan Gubina? Kao desetogodišnje dijete proživio je u Dalju pakao srpske agresije i torture u srpskim logorima, zajedno s majkom i sestrama. Užase koje je doživio opisuje krajnje racionalnim, naturalističkim izrazom kao što vjerno prenosi četničke “dijaloge” s Hrvatima i primitivno, krvožedno prostaštvo u kojemu je nazivanje djece ustašama još gotovo eufemizam.

9 260_dana

Prisiljen raditi najgore poslove, desetogodišnjaka zapošljavaju i na čišćenje krvi i rasutih mozgova ubijenih Hrvata ( “Skupi govno u tačke i odvezi u kamion!”). Najstarija sestra postaje žrtvom iživljavanja. Otac gotovo na smrt pretučen (a pretučen je i mali Marijan) ipak će isprva preživjeti – poginuo je 1992. kao hrvatski branitelj i njegovo je ime na kenotafu u crkvi Sveta Mati slobode.

Hoće li ova potresna knjiga privući naše kazalištarce i filmaše? Navodno prve i hoće, govori se o predstavi u HNK Osijek. No hrvatski bi film trebao također reagirati, a hoće li – vidjet ćemo. Nekako istodobno je u Zagrebu prikazana hrvatsko-srpska koprodukcija “Ničije dete” najavljena kao “Ničije dijete” o dječaku pronađenom u Bosni, kojega su odgojili vukovi. Taj moglijevski film (nisam ga vidio, možda je i dobar u profesionalnom smislu) ima slabo skrivenu političku poruku i zamagljuje stvari. A priča o desetgodišnjaku Marijanu iz Dalja valjda je za filmaše previše eksplicitna, previše “talasa” i podsjeća na srpsku agresiju i ljudske vukove koji su mučili i ubijali djecu.

Više od četiri stotine hrvatske djece je pobijeno. Marijan je preživio i nakon mnogih godina nastupa unaokolo kao mirotvorac. Neka. Osobno ne bih i nisam niti ne ću ni oprostiti ni zaboraviti, što sam odlučio već u listopadu 1991. vidjevši u našičkoj bolnici ranjenu djevojčicu. Ne sjećam se odakle je bila, možda iz Dalja. Vrlo lijepa, malena, uplakana djevojčica.

I da se vratim na ono Hebrangovo nedavno odbijanje da srbijanski lekar ili lekarka dođu na neki simpozij u Hrvatsku, jer je znano kako su poštovali Hipokratovu zakletvu u vrijeme rata. I Marijan Gubina imao je susret sa srbijanskom liječnicom koja ga je odbila liječiti jer joj je rečeno da ne leči ustaše.

Športski događaji

Bespilotna letjetlica na beogradskom stadionu zasjenila je besramno srbijansko ulagivanje Putinu i krivotvorenje povijesti uz vojnu paradu koja je dala do znanja da se Srbija prilježno vraća svojem voljenom području interesa, kako bi u skoroj budućnosti izgubila još koji rat, ali usput mnoge i unesrećila. Svaka vojna parada je zveckanje oružjem, a mi na to zveckanje moramo biti posebno osjetljivi. No, dron spušten usred utakmice Srbije i Albanije nije bio vojna naprava nego psihološko oružje.

zastava

Ostaje vidjeti jesu li doista Albanci i Kosovari autori provokacije. Dvije su stvari dvojbene: kako to da su konopci navodno nađeni na obližnjoj pravoslavnoj crkvi, i kako to da se navijač kojemu je zabranjen ulazak na stadione našao u prvom redu, s posebnom zadaćom. Čudi me jedino da nije spaljena hrvatska zastava jer je u Srbiji običaj da se ona pali makar neki ekscez nema veze s Hrvatskom. A pali se naravno i kada ima veze kao na onoj utakmici kojoj su pribivali Jovanovići – srbijanski i tadanji hrvatski ministar športa, a isto su se zvali i isto disali.

Kada je Joe Šimunić nedavno opet potegnuo to pitanje, to jest zašto “hrvatski” Jovanović nije reagirao na spaljivanje hrvatske zastave, javio je bivši Jovanović i rekao da se on “ogradio”, ali prokleti novinari nisu prenijeli ogradu. Što u takvoj situaciji treba učiniti hrvatski ministar? Ustati i otići sa stadiona, pozvati Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo treba odmah pozvati srbijanskoga veleposlanika itd. S tim da se ministar (ministrica) ne zove Pusić. A kako je Josipović reagirao na Šimunićevu opasku? Sramotno.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Odgovori

Skip to content