TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MLADEN PARLOV: Glasnik Velikoga Kralja

(Razmišljanje uz II. nedjelju došašća – ‘B’) – „Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Tako se pojavi Ivan… i propovijedao je: Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući“ (Mk 1,2-4).

U liturgijskom kalendaru Katoličke Crkve samo se tri sveca, uz BD Mariju, slave dva puta u crkvenoj godini. Jedan od te trojice je sv. Ivan Krstitelj (druga dvojica su sv. Josip i sv. Pavao). Sv. Ivan je jedini svetac čije zemaljsko rođenje Crkva slavi kao liturgijsku svetkovinu (rođenja mu se spominjemo 24. lipnja; dakle, 6 mjeseci prije Kristova rođenja). Drugi, nebeski rođendan sv. Ivana Krstitelja slavi se 29. kolovoza, pod nazivom Glavosijek sv. Ivana Krstitelja. U Crkvi se još slavi samo rođendan BD Marije (8. rujna ili Mala Gospa) te rođendan Spasitelja našega Isusa Krista (25. prosinca ili Božić). Tko je sv. Ivan Krstitelj i po čemu je toliko značajan da mu Crkva slavi ne samo nebeski, nego i zemaljski rođendan?

Na razmeđi Staroga i Novoga zavjeta u Palestini se je pojavila izvanredna osoba koja je označila prijelaz od vremena židovskog iščekivanja na vrijeme mesijansko-eshatološkog ispunjenja. To je osoba Ivana Krstitelja, koji se je predstavio kao veliki pokornik, prorok, učitelj, krstitelj, preteča naviještenog Mesije (Krista) i mučenik.

Podatke o Ivanu Krstitelju nalazimo u sva četiri Evanđelja, Djelima apostolskim te u spisima židovskog pisca Josipa Flavija. Sinoptička evanđelja (Matej, Marko i Luka) izvješćuju nas o Ivanovu porijeklu, o njegovoj službi, poruci i smrti, a evanđelist Ivan osobito naglašava odnos Ivana Krstitelja i Isusa Krista, Preteče i Očekivanog, Glasa i Riječi. U Djelima apostolskim spominje se Ivanovo krštenje (usp. Dj 1, 22; 10, 37) te svjedočanstvo koje je Ivan dao za Isusa Krista (usp. Dj 13, 24-25). Također se u Djelima ukazuje na postojanje skupine Ivanovih učenika u Efezu (usp. Dj 19, 3). Josip Flavije (O židovskim starinama, XVIII, 116-119) podsjeća na veliku popularnost Ivana proroka, na njegove odnose s kraljem Herodom Antipom te na njegovo mučeništvo.

Informacije koje o Ivanu nalazimo u Evanđeljima dolaze od samih Ivanovih učenika koji su poslije postali učenici Isusa Krista. Sinoptici (Matej, Marko i Luka) predstavljaju Ivana kao ispunjenje starozavjetnog proročanstva proroka Izaije (usp. Iz 40, 3) te osobito proroka Malahije (usp. Mal 3, 1). Evanđelisti nas izvještavaju o eshatološkom i socijalnom propovijedanju Preteče, kao i o njegovu krštavanju u vodama rijeke Jordan. Ističu činjenicu da sam Preteča naviješta da će poslije njega doći “jači od njega”, koji će krstiti Duhom Svetim.

Sv. Luka navodi da se je Ivanov otac zvao Zaharija te da je bio svećenik iz razreda Abijina. Majka mu se je zvala Elizabeta te bijaše od “kćeri Aronovih” (Lk 1, 5). Nekoliko redaka poslije anđeo će nazvati Elizabetu rođakinjom Djevice Marije (1, 36) pa se postavlja pitanje kako to da je Djevica Marija rođakinja jedne od “kćeri Aronovih”. Rješenje nudi stara kršćanska tradicija (na temelju apokrifnih, no čini se točnih spisa), a koju nalazimo već kod sv. Hipolita. On tumači kako je Matan imao tri kćeri: Mariju, Sobu i Anu. Marija se je udala u Betlehem te je bila majka Salome (jedne od kasnijih Isusovih učenica). Soba se je također udala u Betlehem, ali za “sina Levijeva”, tj. za levita (svećeničko, Aronovo pleme). Od nje se je rodila Elizabeta. Ana se je udala za Galilejca Joakima te je rodila Mariju, majku Božju. Dakle, prema toj staroj tradiciji Saloma, Elizabeta i Marija bile bi prve rođakinje po majčinoj strani. Elizabeta bi bila “kći Aronova” po očevoj strani. To su dakle Ivanovi roditelji. Sv. Luka navodi da “oboje bijahu pravedni pred Bogom. Živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim” (Lk 1, 6).

Ivanovo začeće i rođenje bilo je čudesno. Anđeo mu je navijestio rođenje te naznačio ulogu koje je imao obaviti u Božjem planu spasenja. Po anđelovoj uputi djetetu je dano ime Ivan (heb. Jehohanan – Jahve je milostiv). Zadaća mu je bila “ići pred Gospodinom u duhu i sili Ilijinoj da obrati srca otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan” (Lk 1, 17).

Za svoje poslanje Ivan se je pripremao u pustinji živeći strogim pokorničkim životom. Evanđelist Luka piše da je “petnaeste godine vladanja cara Tiberija… došla riječ Božja Ivanu” (Lk 3, 1-2) te ga potakla da nastupi, tj. da otpočne svoju službe priprave puta Gospodinu. Ivanov strogi pokornički život i silna snaga sadržana u njegovim riječima kojima je pozivao na obraćenje dovodila je narod k njemu te ga navela na zaključak da je Ivan Očekivani. Ne znamo koliko je dugo Ivan propovijedao i obavljao krštenje pokore (usp. Lk 3, 3) kada je k njemu na rijeku Jordan došao Gospodin Isus da se krsti.

Gospodin Isus, budući da je bio bez grijeha, nije bio potreban niti Ivanova krštenja. Crkveni su Oci smatrali da se je Isus krstio zbog nekoliko razloga: da ga Otac nebeski očituje, da se ukaže Duh Sveti u obliku goluba, dakle cijelo Presveto Trojstvo; da nas pozove da primimo istinsko, njegovo krštenje “u vodi i Duhu”, da bi po njemu voda zadobila moć posvećivanja, te da bi iskazao čast svome Preteči Ivanu Krstitelju kome je dopustio da ga krsti te da u njemu prepozna Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Ivan je, naime, sam rekao da bi Isus trebao njega krstiti, a ne on Isusa (usp. Mt 3, 14). Nakon Isusova krštenja Ivan je nastavio sa svojom službom krštavanja u dolini rijeke Jordan. A Isus je sa svojim učenicima otišao u Judejsku pustinju i tu boravio i krštavao (Iv 3, 22). Na upite je li možda on Mesija ili Ilija (prorok posljednjih vremena), Ivan je odgovarao niječno (usp. Iv 1, 19-23). Ivan je sebe smatrao tek glasom u pustinji: glasom koji je pozivao da se pripravi put Gospodinu.

Poruka Ivanova života i poslanja

Ivan Krstitelj jedan je od najvećih likova u povijesti spasenja. On je onaj za koga je sam Isus, Sin Božji, rekao: “Među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana” (Lk 7, 28). Ivan je sebe i svoje poslanje doživljavao i shvaćao u odnosu na Isusa Krista, očekivanog Mesiju. Za sebe reče da nije dostojan odriješiti remenje na obući Onoga koji dolazi poslije njega te da Očekivani treba da raste, a on – Ivan – da se umanjuje. Ivanov život primjer je i poziv na življenje kreposti poniznosti. Ivan nas poziva da upoznamo istinu o sebi, da ne padamo u napast biti netko drugi. Tek u prihvaćanju sebe i doživljavanju sebe kao Božjeg djela, u odnosu na Isusa Krista može se istinski ostvariti kršćanski život. U autentičnom kršćanskom životu primat pripada Isusu Kristu. On treba u nama da raste, a onaj stari čovjek, grijehom obilježen i ugrožen, da se umanjuje, da nestaje, da umre, kako bismo istinski živjeli. Ivan je život poziv ? da se stavimo u službu svjedočenja Isusa i njegova kraljevstva. Ivan je uzor za sve kršćane, apostole, svećenike i Kristove misionare. Nitko ne može naviještati samoga sebe, nesuvislo govoriti o svome religioznom iskustvu. Svi bi jednostavno trebali, poput Ivana, biti tek glas Onoga koji treba da raste, u njima i po njima.
Ivan je Preteča. On prethodi a da do kraja i ne zna tko je Onaj u čiju se službu stavlja.

Njegova zadaća i njegovo značenje umanjuju se u mjeri u kojoj nastupa „Onaj koji dolazi“, kome Ivan nastoji služiti u nesigurnosti vlastite privremenosti. On ne može osobno ući u iskustvo spasenja koje se je objavilo u Kristu Isusu. Onaj koga on iščekuje neizmjerno ga nadilazi. Ivanov navještaj o Božjem dolasku kao dolasku Suca nadiđen je Isusovom riječju o dolasku Boga kao osloboditelja koji oprašta i ljubi. Ivan bijaše Preteča i ništa drugo. Ili, bolje reći, sve njegovo i sav on bijaše u onome „biti Preteča“. Nije želio biti što drugo, premda je narod to žarko želio. Ivan bijaše spreman na zalaz, na opraštanje od zadaće koja bijaše njegovo životno poslanje, sam njegov život. Stoga Ivan postaje dio povijesti Isusa Krista, odnosno konačnog spasenja te je blagoslovljen puninom onog budućega što je tako strastveno naviještao te samo pogledom izdaleka pozdravio.

Ivanov je život poziv da u svoj svakodnevni život primimo Isusa i njegovu poruku spasenja i tek tada naš kršćanski život postaje za nas same istinski smislen i osmišljen, blagoslovljen, a za druge znakovit i poticajan. Ovakav život nije bez poteškoća. Naprotiv! Sv. Augustin jednom reče da istinski Kristov nasljedovatelj nema pravo očekivati drugo doli ono što je Krist živio i doživio: tegobe, muku, odbacivanje; jednom riječju Križ, ali po Križu i slavu uskrsnuća. Pa i Ivan je životom posvjedočio svoju vjernost svome poslanju, svome hodu pred Isusom. Dok i mi kršćani primamo Isusa u naš život, svojim življenjem, svojim ponašanjem, svojim izvanjskim svjedočanstvom istinskoga kršćanskog života pripravljamo Isusu put u druga ljudska srca. Ivan nas to potiče i poziva. Zato, sv. Ivane Krstitelju moli za nas.

Don Mladen Parlov

Komentiraj