Zašto nesposobni i bahati ministri nikome ne odgovaraju?
Ne znam je li vam ovih dana promakla vijest , a lako je mogla jer je plasirana potiho – vraćaju se poticaji za stambenu štednju. Ovaj put bit će, najavljuju, varijabilni – ali bitno je da se vraćaju.
Ovim je potiho ukinuta još jedna od velikih reformi bivšeg ministra financija Linića. Tek malo više od pola godine nakon njegove smjene, gotovo sve velike stvari koje je pompozno, uz pomoć svojih novinarskih slugana tiranin Slavko uvodio i oglašavao kao spas za uništene hrvatske financije ili još češće kao oružje uništenja za koju god skupinu “narodnih neprijatelja” je umislio da treba biti uništena taj tjedan, potiho su povučene, revidirane, anulirane.
Lalovac je posve pretumbao Linićeve bizarne i kriminalne porezne razrede po kojima je svatko s mjesečnim primanjima iznad 8.800 kuna bio “bogataš”, oporezovan po brutalnim stopama. Predstečajne nagodbe odavno su u nizu medija koji ne podilaze vladi razotrkivene kao leglo nepravde i sumnjivih radnji, za neke – pljačka stoljeća gora od privatizacije. Porez na nekretnine nije ni uspio uvesti, iako je malo falilo – nije, doduše, isključeno da jednog dana ipak neće biti uveden ali o ovome se trenutno niti ne govori. I na kraju, ovih dana vraća se stambena štednja – posve tiho i ispod radara, iako je u momentu ukinuća privlačila pažnju medija, uz ostalo i zato jer Linić nikada nije znao i ne zna raditi elegantno i tiho. Svaka njegova “reforma” uvodila se na neurotičan, mahnit, tiranski način – uz hrpu vrijeđanja onih koje reforma kači, uz dramatične geste, povišene tonove, prijetnje, svađe…
Manipulacija medijima, što u Hrvatskoj nije osobito teško jer mediji su nam glupi i plitki, pratila je svaki njegov potez – najbolje pamtimo kidisanje na “bogataše” – Slavko the Socijaldemokrat s jahte i iz Dubaija, stalno se borio protiv “bogataša”, bez da je ijednom objasnio da su kod nas bogataši oni koji su u Njemačkoj niža srednja klasa. Eh da, i bogataši su samo ako dolaze iz privatnog sektora – ministri i državni službenici nisu “Linićevi bogataši” i protiv njih se ne borimo. Njima poklanjamo audije, kredite itd.
Tjedna doza neuroze za investitore
Na stranu efikasnost i uspješnost njegovog vođenja financija u najosjetljivijem momentu 25-godišnje povijesti nezavisne Hrvatske – koje se mogu ocjeniti tek kao super-katastrofalne – ali sam modus operandi, način djelovanja u kojem se svaki tjedan pronalazio novi neprijatelj – čas banke, čas poduzetnici, čas vlasnici nekretnina – antagonizirao je čitave slojeve i unosio atmosferu nesigurnosti u ionako ojađenu zemlju. Što mislite, kakve su izvještaje svojim šefovima slali ambasadori i ekonomski atašei veleposlanstava nakon nekog novog neurotičnog Linićevog ispada, kakvih je bilo – molim vas nemojte reći da ste zaboravili – gotovo svaki tjedan? Da je atmosfera sigurna i da dođu s investicijama? Pa tko je tad mogao jamčiti da za 10 dana fjumanski bik iz nekog samo njemu znanog razloga neće nasrnuti baš na investitore, vidjevši u njima neke nove narodne neprijatelje kao prije toga u bankarima, poduzetnicima, vlasnicima auta, pušačima, štedišama stambene štednje, vlasnicima nekretnina, disačima zraka… prije ili kasnije sve skupine građana došle bi na red za mržnju i tiraniju.
Sada su gotovo sve te reforme potiho ukinute – osim one najveće, fiskalizacije, ali ona zaslužuje poseban tekst i na to ćemo se još vratiti.
Prvi među štetočinama
Što mislim o Liniću nije tajna – najveća štetočina među svim hrvatskim ministrima ikad, a konkurencija je tu strašna, već i samo ako uzmemo ministre trenutne vlade. Mislim da bi se mogli pronaći i ekonomski modeli po kojima bi se ta šteta dala i kvantificirati, ali ostavljam to onima s više vremena i volje.
Međutim, ovo nije tekst o Liniću, ovo je tekst o cijelom društvu, našem viđenju demokracije i političke odgovornosti – ovo je tekst o svima nama. Linić je samo odlična ilustracija i hvala mu na tome.
Naime, ako se mi svi skupa slažemo da želimo demokraciju, i ako na izborima želimo tamo neke socijaldemokrate, i ako se uopće složimo da je SDP ta neka socijaldemokracija (nije ni u ludilu, ali nastavite čitati) i da je Linić njen ministar najvažnijeg resora – pa onda neka bude tako. Neka izbori služe za što točnije sondiranje volje naroda i naredni mandat za što točnije provođenje onoga što je sondirano. Želite socijaldemokraciju na hrvatski način? Izvolite. Želite Linića? Uživajte. Želite možda crne nacionaliste? Pa evo vam onda njih. Tko su Matija Babić ili neki Maštruko da vam govore što trebate željeti? Odaberite si sami. No, u čemu je problem? Ne znate odabrati, ne znate ni što želite ni kako to obznaniti svemiru, a niti postoje mehanizmi da se “demokratska volja” zaista provede. Vaša demokratska volja je sprdnja, njena je vrijednost potpuna ništica.
Za kolosalne greške nitko ne odgovara
Linićeva tiranija, ma koliko meni osobno bila fascinantna, tek je manji dio problema. Tišina u kojoj su, nakon 2,5 godine, potiho ukinute izbrisane i pod povijesni tepih zaborava pospremljene njegove reforme daleko je fascinantnija pojava. Ukazuje da demokracija kao sustav za ispitivanje i provođenje želja naroda uopće ne funkcionira.
Pazite, nije došlo do nikakvih izbora, narod se ništa nije pitao. Vlast nije zamijenjena, za katastrofalne propuste ama baš nitko nije odgovarao – ni moralno, ni politički ni krivično. A da je propusta bilo, odnosno da ih je moralo biti – pa to vidimo iz same činjenice da su sve njegove odluke u principu opozvane! Ne opozivaju se ispravne odluke.
Linić je maknut – bez da je itko u vlasti uvidio njegove greške i za njih se ispričao – barem ispričao, o novčanim i zatvorskim kaznama koje su, ako mene pitate, trebale letjeti na sve strane, neću ni govoriti. Maknut je zbog klasičnog sukoba po modelu “ovnovi na brvnu” ili “moj ego protiv tvojega” jer se u nekom momentu sukobio s ćudljivim, nervoznim mužjakom koji to više nije htio trpiti, a iza sebe ima povijest sličnih besmislenih sukoba s najbližim suradnicima.
Budi bahata neznalica, ali ako si radio loše – odgovaraj!
Linićevo micanje nikad nam nije objašnjeno u stručnim ekonomskim pojmovima, ni u jednom momentu nismo doznali zašto se njegove pompozno uvedene tiranije ukidaju, miču i više ne predstavljaju službene doktrine vlade, SDP-a, hrvatske socijaldemokracije ili koga već. Efektivno, usred SDP-ovog mandata imali smo nenajavljen, nesankcioniran i demokratski neodobren financijski zaokret od, ako ne 180, barem 110 stupnjeva. Ponavljam, bez izbora. Bez promjene vlade. Bez ičije odgovornosti. I to je demokracija?
U tome je veći problem nego u samoj pojavi Slavka Linića. Fukuyama kao ključni sastojak uspješnih država i društava navodi političku odgovornost. Zapravo – accountability, doslovno “uračunljivost”, ali uračunljivost kod nas znači nešto drugo, mentalnu uračunljivost, ali možda baš to ima smisla. Financijski je bolji termin – polaganje računa. Ministar si, odgovaraš za svoj resor, budi bahata neznalica, ali ako si radio loše – odgovaraj! I ti i cijela vlada. Toga kod nas nema ni u mrvicama, za što je slučaj Slavko najbolji primjer. Najbitnije ministarstvo usred mandata radi zaokrete, demokratske verifikacije nema, i nikom ništa. S druge strane, referendumi se raspisuju i tone tinte i piksela troše za obične sitnice koje su u društvima s normalnom hijerarhijom prioriteta vrijedne možda pet minutne diskusije u parlamentu.
Fiskalizacija, hranilica hijerarhije laži
I na kraju – fiskalizacija. Fiskalizacija je velika tema koja zaslužuje zaseban tekst ili više njih, sada samo kratko, i nadovezno na glavni leitmotiv ovog teksta. Fiskalizacija je antiteza one – cilj opravdava sredstvo. Tu se, naime, misli na to da dobar i plemenit cilj opravdava možda i upitno ili nečasno sredstvo da se do tog cilja dođe. Fiskalizacija je posve obratno – nepošten cilj, hranjenje neefikasnog i nepoštenog uhljeb-aparata, opravdan efikasnim sredstvom – fiskalizacijom. Ako imamo duboko nepravedno i nezrelo, Fukuyamino neuračunljivo (non-accountable) društvo, kakvo je naše, a cijelim tekstom to pokazujem, onda nije moralno raditi na sustavu koji tu nepravdu i manjak političke odgovornosti hrani. Lopatom skupljamo novac koji stavimo na prag ureda ljudi koji nikome ne odgovaraju za ništa, nisu pod nikakvim nadzorom i kontrolom, a nisu ni smjenjivi osim (upitno) svake četiri godine, ili ako se osobno sukobe s Milanovićem. Lopatom fiskalizacije im skupljamo novac koji hrani audije, zimovanja, rasipništvo, 14 “savjetnika” županice, sobe za sastanke od 1,2 milijuna kuna…. Prioriteti su pomiješani – prvo trebamo uvesti pravednost (ne Josipovićevu, nego stvarnu), Fukuyaminu odgovornost i podnošenje političkih računa, riješiti se tisuća uhljeba – a onda imamo moralno pravo uvoditi fiskalizaciju i druge sustave koji opterećenje za uzdržavanje takvog pravednog i efikasnog sustava ravnomjerno raspoređuju na sve.
Mi smo pomiješali redoslijed, pa nam zato ni fiskalizacija ne pomaže – ispostavilo se da nam je Slavko i tu lagao: nigdje nema tih nekih silnih neiscijeđenih, utajenih milijardi u ugostiteljskim džepovima koje će pokrpati proračun, ne postoje, nikad nisu ni postojale. Još jedna laž za koju nitko nije odgovarao. Od nas očekuju da hranimo moloha sazdanog od baš takvih laži, i fiskalizacija je jedan od aparata za efikasnije hranjenje piramide laži bez accountabiltya za one koji ih izgovaraju i proizvode. Zašto bismo u tome vidjeli nešto dobro? I zašto bismo na to pristali?
Autor: Oleg Maštruko/index.hr
