TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MLADEN PARLOV: Poziv na vjernost

(Razmišljanje uz IV. nedjelju došašća )

„Ne boj se, Marijo!… Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus… Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja“ (Lk 1,30-33).
Liturgijska čitanja četvrte nedjelje došašća, ciklus ‘B’, govore o Božjoj vjernosti zadanim obećanjima. Bog, preko proroka Natana, obećava kralju Davidu da će njegovu potomku predati njegovo kraljevstvo i da će ga utvrditi dovijeka. Iz povijesti spasenja doznajemo da je Davidovih potomaka bilo svakakvih: bezbožnika, ubojica, bratoubojica, lopova itd. Više su puta povijesne okolnosti prijetile da se Davidova kraljevska loza ugasi, no Bog je uvijek našao načina da je sačuva, kako bi iz nje potekao „Josip, zaručnik Marijin, od koje se je rodio Isus zvani Krist“ (Mt 1, 16), kojemu će „Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će… uvijeke i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja“ (Lk 1, 33). Svoju vjernost zadanim obećanjima Bog je preobilno ispunio u otajstvu Isusa Krista. Govor o Božjoj vjernosti je prigoda da progovorimo o kreposti vjernosti općenito.

Vjernost je jedna od temeljnih značajki ljudskog života. Čovjek vrijedi onoliko koliko je vjeran Bogu, sebi i drugima. Mjera čovjekove vjernosti mjera je njegove čovječnosti. S vjernim čovjekom se može računati, na njega se možemo osloniti, on nas ne će izdati. Vjernost je kvaliteta čovjekove volje. Biti vjeran znači ostati stalan i nepoljuljan u vlastitim načelima, stavovima, životnim nazorima i idealima. Vjernost nije drugo doli odanost, potpuno prijanjanje, točno opsluživanje vjere koju netko polaže u nekog drugoga. U temelju riječi vjernost nalazi se riječ vjera. Bez vjere nema vjernosti. Biti vjeran znači ostati kod zadane riječi, znači ispuniti dana obećanja. Teološki gledajući čovjekova je vjernost odsjev Božje vjernosti koja se je očitovala u Objavi i koja se neprestano očituje prema svakom čovjeku u njegovu životu. Jedno od najvažnijih i najnužnijih sredstava duhovnog rasta jest vjernost milosti, odnosno vjernost unutarnjim poticajima Duha Svetoga koji nas potiče na dobro. Vjernost milosti nije drugo doli odanost ili poučljivost u odgovoru na poticaje Duha Svetoga u kojem god obliku se oni javili.

Dva su konstitutivna, temeljna elementa duhovnog života: čistoća srca te prepuštanje vodstvu Duha Svetoga. To su dva pola, dva plućna krila, dva puta kršćanske duhovnosti. Preko ova dva puta postiže se savršenstvo u mjeri u kojoj se je stekla čistoća srca te u mjeri u kojoj se živi vjernost poticajima Duha Svetoga. Sve naše savršenstvo ovisi o ovoj vjernosti te se može ustvrditi da se sažetak cjelokupnog duhovnog života nalazi u promatranju i otkrivanju poticaja Duha Svetoga u dubini našega srca te u jačanju volje da budemo vjerni tim poticajima. Prvi cilj duhovnoga života jest čistoća srca. Isus veli: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5, 8). Čistoća srca jest čistoća unutarnje nakane o kojoj ovisi moralnost naših čina. Nakana je čista kad je djelovanje usmjereno na slavu Božju i spasenje bližnjih ili, drugim riječima, kršćanina u njegovu životu vodi ljubav prema Bogu i bližnjemu. Nakon što se je postigla čistoća srca, cilj kojem se teži jest biti prožeti i vođeni Duhom Svetim na način da On upravlja svim našim moćima, osjećajima, vanjskim i unutarnjim pokretima. Cilj kojemu nas vodi Duh Sveti jest naša suobličenost Isusu Kristu, kako to sv. Pavao izražava u poslanici Galaćanima: „Ne živim više ja, nego u meni živi Isus Krist!“ (Gal 2, 20).

Sveto nam pismo govori o Bogu koji je vjeran. U Starom zavjetu čitamo kako je Bog vjeran zadanoj riječi, izrečenim obećanjima; vjeran je savezu sklopljenom s izabranim osobama i narodom; vjeran je obećanjima danim tijekom cijele povijesti spasenja. Izrael se neprestano poziva na Božju vjernost obećanjima danim patrijarsima. Sve što Bog čini plod je njegove ljubavi i vjernosti prema čovjeku. Bog je ljubav, a prava ljubav je uvijek vjerna. U tom smislu vjernost je izraz Božje biti. Bog je stalan (heb. emet), ne mijenja se, čvrst je kao litica, na njega se čovjek može u potpunosti osloniti, ne povlači se. On je čovjekova sigurnost i oslonac (usp. Ps 71,3 : “/Bože/, budi mi hrid utočišta i čvrsta utvrda spasenja”). Vrhunac Božje vjernosti očitovao se je u Isusu Kristu koji ostaje vjeran čak ako smo mi ljudi i nevjerni, jer ne može zanijekati sebe – utjelovljenu vjernost (usp. 2 Tim 2, 13). On je vjeran, isti je jučer, danas, i uvijeke (usp. Heb 13, 8). Božja vjernost prema čovjeku izraz je njegove nedokučive ljubavi prema kruni svoga stvorenja – čovjeku.
Na vjernost se odgovara vjernošću. Kad upoznamo i kada smo svjesni Božje vjernosti prema nama, onda se u nama rađa spontana naravna reakcija pouzdanja u Boga i naše vjernosti prema njemu. I ne samo to: pozvani smo nasljedovati Božju vjernost, učiniti je vidljivom u našem kršćanskom životu. Iz našeg života i ponašanja treba isijavati vjernost prema Bogu i prema ljudima. Naše „biti Kristovi“ treba se očitovati i kroz našu vjernost koju zahtijeva činjenica da smo slika Božja. Vjernost je i jedan od plodova Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Ona se očituje ondje gdje je Duh na djelu. Budući da je ona plod Duha, treba je znati ponajprije izmoliti.

Naša konkretna vjernost prema Bogu najbolje se očituje u tome da je evanđelje konkretna norma našega življenja. Vjerni smo Bogu ako mu se u potpunosti predamo da nas vodi njegov Duh Sveti, ako u sebi oživotvorimo Božju riječ, ako postanemo živo evanđelje. Isus veli: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ … Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi“ (Iv 14, 23; 15, 10). Vršiti Božje zapovijedi, osobito zlatnu zapovijed ljubavi, znači biti vjeran. Shvatiti neozbiljno Božje zahtjeve spram sebe i svojega života i ne provoditi ih u djelo, znači biti Bogu nevjeran.
Vjernost prema bližnjemu izraz je i dokaz ljubavi prema njemu. Samo se u vjernosti može ostvariti istinsko prijateljstvo među ljudima. Vjernost prema drugima odsjev je i zahtjev Božje vjernosti prema svakome od nas. Živa smo slika Božja i ne možemo egzistencijalno biti, tj. postojati kao kršćani ako nismo vjerni ljudima. Kao što je Božja vjernost očitovanje njegove ljubavi prema nama, tako i naša međusobna vjernost treba biti izraz stvarne međusobne ljubavi. Inače nismo dostojni zvati se kršćanima. Vjernost prema drugima osobito se očituje u odanosti i vjernosti prema Crkvi, papi, biskupu, pretpostavljenima, kolegama itd.

Vjernost prema Bogu, sebi i drugima očituje se na svim područjima života. U prvom redu radi se o vjernosti zadanoj riječi. Narodna poslovica veli: „Ljude se vežu za riječi …“ Bogu dajemo svoju riječ u raznim životnim prigodama. Našu temeljnu vjernost Bogu, u naše ime, izrazili su naši roditelji u trenutku krštenja. Poslije, kao odrasli, više puta smo ponovili izrečena krsna obećanja po kojima se obvezujemo da ćemo u vjernosti živjeti kao djeca Božja, a Boga častiti i štovati kao Oca. Toj smo se riječi često iznevjerili te je obnovili u brojnim ispovijedima. Poput milosrdnog Oca iz Evanđelja (Lk 15, 11-32), Otac nebeski uz nas uvijek vjeran ostaje, usprkos našim nevjerama. Puno smo puta i sebi samima dali i zadali riječ obećanja, preuzimajući na sebe određene obveze. Potrebno je tim riječima ostati vjerni, ne poreći ih, nego ih ispuniti. Izvršena zadana riječ potvrđuje našu osobnost, neizvršena je razara i niječe. Tu se vidi koliko vrijedimo kao osobe.
Vjernost se, nadalje, na poseban način očituje u vršenju vlastitih životnih i staleških dužnosti. Kao što se zlato u vatri kuša, tako se i naša vjernost kuša i potvrđuje u vatri svakodnevnih dužnosti, obveza i zadaća koje trebamo izvršiti. Vjernost osobito dolazi do izražaja kada su nam životne i staleške zadaće teške, kada se od nas zahtijeva određeni napor i žrtve, kada se sve i svatko suprotstavlja našim htijenjima i željama. Vjernost je tada na osobit način potvrda naše osobne vrijednosti i veličine. Ovaj vid kreposti vjernosti lijepo izražava narodna poslovica: “Na muci se poznaju junaci!”

Vjernost se očituje u dosljednosti vlastitim životnim načelima i idealima. Svaki se čovjek treba ravnati u životu i ponašanju po određenim načelima i idealima, inače se dovodi u pitanje njegova čovječnost. Popustiti u tome, znači iznevjeriti se, rastočiti se, biti slabić. Istina, ne smijemo biti tvrdoglavi u svojim stavovima i načelima. Vjernost se ne smije poistovjetiti s tvrdoglavošću. Tvrdoglavost je znak slabosti, a vjernost je znak jakosti koja se temelji na motiviranim načelima idealima življenja i ponašanja.
Vjernost je izraz ljubavi. Vjerni smo nekomu ili nečemu jer je posrijedi ljubav. Ljubav je snaga i duša vjernosti, ona nas izaziva, tjera i nagoni da budemo vjerni po uzoru na Božju ljubav. Vjernost bez ljubavi nije drugo doli licemjerje, pretvaranje, gluma i suhoparnost. To je kao prazna bačva bez sadržaja. Posuda se uzima i cijeni zbog njezina sadržaja, a ne zbog nje same. Ako vjernost nije prožeta ljubavlju, onda je ona teška, neshvatljiva, čini se besmislena. Ukoliko je izraz ljubavi ona je laka, draga, osmišljena i zadivljujuća.

Smrtni neprijatelj vjernosti jest poigravanje s vjernošću i nevjernost, olako shvaćanje vjernosti. Nevjernost je uzrokom mnogih zala u životu ljudi. Nevjernost Bogu rađa grijeh. Ustvari, grijeh je ponajprije izraz i plod nevjere, nevjernosti; grijeh je nevjernost i izdaja. Nevjernost sebi vodi rastakanju i razaranju osobnosti. Nevjernost drugima znak je naše sebičnosti, manjka ljubavi, malenosti, nevrijednosti, narušava dobre odnose i stavlja nas u međusobnu izoliranost i napetosti. Kao Kristovi učenici pozvani smo ne samo biti vjerni drugima, nego također nadići i oprostiti nevjernosti drugih prema nama i ponovno uspostaviti odnose vjerne ljubavi. Bog tako uvijek čini prema nama, stoga je to i naš životni put.

Pri svršetku došašća puni radosti spominjemo se Božje vjernosti koja se je ispunila i uvijek iznova obnavlja u događaju Isusa Krista. Pred tom vjernošću, izrazom Božje ljubavi, obnovimo vlastitu vjernost Bogu, sebi, obitelji, drugima.

Don Mladen Parlov

Komentiraj