IVICA ŠOLA: Iz ničega može nastati nešto – čak i predsjednica
SAD SVEMOĆ PROPAGANDE – NOVE METAFIZIČKE DISCIPLINE – Iz ničega može nastati nešto – čak i predsjednik/ca najmoćnije države svijeta!
SAD se spretno redizajnira kao društvo u kojem do jučer politički marginalizirani, progonjeni i diskriminirani preuzimaju moć, društvo neviđene jednakosti, spolne i rasne, društvo neupitnog multikulturalizma i demokracije u kojoj čak crnci i žene mogu vladati
Rušimo stereotipe da bismo ih potvrdili, rušimo diskriminaciju da bismo diskriminirali, propagirajmo napredak i promjene kako bismo zadržali status quo! Nakon što su Sjedinjene Američke Države dobile prvog crnca predsjednika (namjerno pišem crnac, a ne Afroamerikanac, jer ne znam zašto onda bijelce u Americi ne nazivati Euroamerikancima?), eto nam novog dizajnerskog pothvata plutokracije (vladavine bogatih) koja najavljuje prvu ženu predsjednicu u liku Hillary Clinton. Nema što, SAD se spretno redizajnira kao društvo u kojem do jučer politički marginalizirani, progonjeni i diskriminirani preuzimaju moć, društvo neviđene jednakosti, spolne i rasne, društvo neupitnog multikulturalizma i demokracije u kojoj čak crnci i žene mogu vladati.
Jedan hollywoodski uradak, film “The Butler” iz 2013. godine, pripovijeda priču o borbi crnaca za oslobođenje u zadnjih nekoliko desetaka godina prošlog stoljeća kroz stvarni lik crnca Eugena Allena, glavnog “dvorskog sluge” u Bijeloj kući, koji je ovo šefovsko mjesto obnašao kroz tridesetak godina, promijenivši mnoštvo predsjednika, od Eisenhowera do Ronalda Reagana. Dok on kao vjerni sluga živi u raskošnoj kući svojih gospodara, lijepo obučen i uhranjen, njegov sin zajedno s Martinom Lutherom Kingom prosvjeduje po ulicama zbog neljudskog tretmana crnaca u američkom društvu. Film donosi dva tipa crnca kroz lik oca i sina. Jedan je otac koji ima ulogu “gospodskog kastora” i potrčka koji zauzvrat vodi lagodan život, i sina mu, buntovnika, koji želi rješenje crnačkog pitanja, gladan i bos, ustajući baš protiv dvorskih gospodara svoga oca. Film završava kičasto, propagandistički, kao loša inačica Škorine pjesme “Mata” i stiha “onda su došle devedesete… otac reče sad il’ nikada”.
“Ukazanje” Baracka Obame, prvog crnca u Bijeloj kući
Tako je u ovom filmu došla 2008. godina i “ukazanje” Baracka Obame, a otac i sin, “k’o iz nekog sna”, izmireni, rame uz rame, prepoznaju svoga kandidata iste boje kože koji uskoro postaje prvi crnac u Bijeloj kući. Čudo neviđeno!
Doduše, baš ovih dana po američkim gradovima policija ubija i uhićuje crnce kao šinteri pse, srednji sloj nakon zločina bankstera s Wall Streeta svednevice sve više steže remen, što je vjerojatno dio Obamine “zdravstvene reforme” i borbe protiv pretilosti među Amerikancima, pa izgleda da je siroti Berlusconi u svom rasističkom ispadu kada je Obama u pitanju imao pravo govoreći implicitno da on tu ne vidi nikakvu “revoluciju”, tek da je novi američki predsjednik “abbronzato” (preplanuo). I dok su svjetski mediji guslali o novom egelitarističkom i multikulturalističkom te pacifističkom zaokretu (preventivni Nobel Obami, kao korelat preventivnom ratovanju) u Sjedinjenim Državama, Obama je nastavio u najboljoj militarističkoj tradiciji koju je razvio nakon 11. rujna njegov prethodnik George Bush. Koliko je kaosa i krvi Obamina administracija posijala u tzv. “Arapskom proljeću”, koliko u Ukrajini, koliko je svojih pacifističkih obećanja izvršio, od Afganistana nadalje, suvišno je danas i spominjati, ostaje tek da je Barack Obama bio prvi tamnoputi predsjednik. Kao u lošim dizajnerskim priručnicima, tako se politika svela na dizajn, na boju koja se nosi ovog proljeća, na činjenicu da je dovoljno da nešto odgovara ljevičarskim stereotipima koji su zagospodarili sveučilištima i medijima u kontekstu političke korektnosti, a to što je on (vanjsko)politički kontinuitet svih bijelaca prije njega, i nije tako bitno. Jer, “nosi se” crno. Sada, na istom tragu, ista ta dizajnersko-politička industrija, već naširoko trubi: Amerika je imala prvog crnca predsjednika, vrijeme je za prvu ženu predsjednicu! I eto vam novog proizvoda američke plutoktracije: Hillary! Kao što je Obama više nalikovao tijekom svog mandata na glavnog dvorskog slugu, crnca, iz spomenutog filma, tako se valja i zapitati koliko se žena može identificirati s karijerom “kao kroz putar” koju je prošla žena Hillary, na kojoj bi joj pozavidjeli mnogi muškarci, čak i oni bijeli. Kako je primijetio S. Caputo: “Neoliberalno nasilje (bankstera) s Wall Streeta, hollywoodska propaganda, degenerirani američki ‘way of life’ i brutalnost američkog ratnog stroja dobit će novo lice. Ono neće više biti crno, već žensko. I to će biti novi napredak.”
Ugodnije je kad vas pljačka žena, nego muškarac
Nije naime isto kada vas mlati i pljačka muškarac, bijelac i heteroseksualac, puno je ugodnije kada to čini žena, feministica i gay frendly persona, nije isto kada se crnce mlati i ubija dok je u Bijeloj kući bijelac, puno je ugodnije kada se to događa za mandata predsjednika crnca. Zbog svega toga, ako gospođa Clinton bude izabrana, što prije joj treba dodijeliti Nobelovu nagradu, ovaj put ne zbog boje kože, već zbog spola kojem pripada kao predsjednica. Ako Bog da, ako se nastavi s ovom politikom progresa, mira, tolerancije i antidiskriminacije, nakon Hillary sljedeći šef Bijele kuće trebao bi imati sljedeće karakteristike: da bude žena, crnkinja, lezbijka, katolkinja, transseksualka i da ima bradu dostojnu eurovizijskog nastupa. Koje bi to pomicanje slobode, multikulturalnosti i jednakosti tek bilo, kakav napredak!
Kada je Chesterton kritizirao ideologiju napretka, onda je slikovito ustvrdio da je njezina bit u vjerovanju da je utorak bolji od ponedjeljka samo zato što dolazi dan poslije. Prevedeno na današnju politiku u društvu spektakla i libertinsku iluziju o povijesti kao neprestanom pomicanju “granica slobode”, to bi značilo da je dovoljno zamijeniti bijelca crncem, muškarca ženom u društvenoj raspodjeli moći, pa će svijet nekim magičnim automatizmom postati drukčiji, bolji, prihvatljiviji. Pri čemu se gubi supstanca, sve postaje dizajn, dovoljno je imati vreću dolara i medijsku mašineriju, par dobrih spin doktora, i crno će postati bijelo, žensko muško, rat mir, mir rat, a mažnjavanje tuđeg blaga i suvereniteta borba za ljudska prava.
Priča o “američkom snu” na primjeru Baracka Obame ili Hillary Clinton tako je povod pitanju o suvremenoj mitomaniji, mitomaniji skrivenoj u znanosti, pa i onoj političkoj, koja ruši stare mitove tek da bi nudila nove, ruši stare predrasude i stereotipe da bi ih zamijenila “egzaktnim, znanstvenim predrasudama”, uobličenim u statistici, statistici koja više ne ispituje istinu, već popularnost ili “rejting”. U tom kontekstu, pravo je pitanje koliko je moderno zapadno društvo uistinu pluralno, demokratsko? Odgovor na njega na “egzaktan način”, da i mi budemo suvremeni, moguće je dati tek odgovorom na dva pitanja: Koji su to mediji koji “distribuiraju” gotovo cjelinu informacija, mišljenja i trendova koje prosječni stanovnik kugle zemaljske dnevno konzumira, i koji su to giganti s područja telekomunikacija tj. vlasnici infrastruktura za prijenos, zemaljskih i satelitskih, medijskih sadržaja. Bez medija, ovo prodavanje magle i stvaranje političara ne bi bili mogući.
Vodeći mediji – ključni “inženjeri ljudskih duša”
U području masovnih medija tu su Comcast, Walt Disney Company, Time Warner, CBS Corporation, 21 Century Fox i News Corp grupe Murdoch, kao i Liberty Media te Directv. Što se telekomunikacija tiče glavni igrači su AT&T, Verizon, njemački Alcatel Lucent, francuski Thales i španjolska Telefonica. U svijetu tiska globalno najutjecajniji je također Murdoch, među inim vlasnik Wall Street Journala, The Timesa, New York Posta. Potom slijede oni okupljeni oko The New York Timesa. Potom multinacionalni izdavač Pearson, najutjecajniji na području “misaonog odgoja”, koji su ujedno vlasnici Financial Timesa i The Economista, (koje posebno revno čita naš premijer Milanović), zajedno s najutjecajnijim osobama i vlasnicima globalnih financija. Što se tiče satelita, grupe koje imaju najveći kolač su IntelSat (Goldman Sachs), potom slijedi SES SA kojem je najveći dioničar luksemburška vlada, te Eutelsat i francuski CDC Infrastructure.
Ovo suhoparno nabrajanje globalnih “inženjera ljudskih duša” ima svrhe utoliko što devedeset posto svih ovih, netko bi rekao, “ispirača mozgova”, u svom vlasništvu drže veliki investicijski (spekulativni) fondovi koji drmaju svjetskim kapitalom i financijama među kojima prednjače njih nekoliko: State Street Corporation, Vanguard, Black Rock i Capital World Investor. Prevedeno na jezik razumljiv svakome to će reći da, posuđujući Tuđmanovu “metaforu”, dvjestotinjak bogatih obitelji kontrolira i upravlja golemom većinom distribucije i kreacije vijesti i informacija kojima hrane svakodnevno milijarde ljudi. Nacionalni mediji, ta kukavelj oko nas, uglavnom prenosi vijesti i ideje koje ovi mastodonti kreiraju i tako funkcionira zapadna demokracija i “pluralizam mišljenja”, a radi se uglavnom o privatnim medijima koji imaju sasvim jasne ekonomske i političke interese, pa onda nije čudno da neki rat ili bombardiranje predstavljaju kao Bachovu sonatu za violinu i orkestar. Zato ne čudi da je državni udar u Ukrajini predstavljen kao “demokratski proces”, zato ne čude mnoge nove neupitne dogme, kao što je postojanje nemoguće valute zvane euro, zato ne čudi da su talibani i isilovci malo dobri, malo loši dečki, prema potrebi “ulagača”, zato ne čudi da su privatizacije neupitno pozitivni procesi, ili su postale “monetizacije”, zato ne čudi da su hetero brakovi uglavnom predstavljeni u crnim kronikama, a homo u prestižnim i harmoničnim “lajfstajl” rubrikama, zato ne čudi pljuvanje po dostignućima socijalne države, gdje izrabljivači postaju dobrotvori, a žrtve socijalni paraziti…
Čovjek iz naroda – a na terenu igrač globalnih igrača
Za one koji nemaju kratko pamćenje dovoljno se prisjetiti kako su Obamu, čovjeka iz (crnačkog) naroda bezočno gurali u Bijelu kuću svi niže spomenuti globalni mediji, a nacionalni, uključujući i hrvatske, samo prenosili što su isti govorili o tom čovjeku iz naroda koji je zapravo “njihov čovjek na terenu”. Obama je obmanuo ne samo američku javnost, već i globalnu, jer se predstavljao kao novi tip (postrasnog) političara, egalitarca, da bi sve njegovo prosipanje nade narodu dobilo tragikomičan epilog: nakon što je pobijedio, njegov (gospodarski) tim sačinjavali su ne samo bivši Clintonovi, već i Bushovi ljudi koji su nastavili novcem sirotinje sanirati bankstere koji su si i dalje dijelili velike bonuse; od “zelene revolucije” koju je najavljivao nije ostalo išta, tek zauzimanje za GMO; od zdravstvene reforme ostala je tek orvelijanska ideja mikročipiranja Amerikanaca, od povlačenja postrojbi iz Afganistana dogodilo se “podebljanje”… Kad god bi netko upozorio na Obamu kao na veliku prijevaru, umah bi isti mediji zagraktali, “dajmo mu još vremena”, “nisu to jednostavni procesi”, “pogledajte kako je promijenio sliku Amerike u svijetu” i slične inteligentne bedastoće. Jedina njegova zasluga je u tome što je u svijet spretno izvezao svoj politički postrasistički populizam, proizveo obamamaniju gdje je svaki politički kandidat konačno počeo lagati i obećavati na obamijanski način, toliko simpatično da i kada znaš da laže, ili da neće provesti obećano, opet mu dadneš glas jer, eto, barem je donio “nadu”…
Stoga i Hillary Clinton, kao i Obama na svom početku, tek će od svojih prirodnih datosti (crnac, žena) napraviti politički program i uspjeh je zajamčen: malo banksterskih dolara, malo medijskog dizajniranja i propagande, malo ljevičarske antidiskriminirajuće spike, i eto ti dosad neviđenog čuda u političkoj povijesti – prva žena predsjednica. Na to se još pridoda masa učenih papagaja sa sveučilišta koja će s intelektualnom pozom drviti ulozi žene i manjina u društvu, da će čak i Vesna Pusić kao žena ili Milorad Pupavac kao muškarac zaplakati nad vlastitom poviješću prepunoj nasilja i diskriminacije od strane muškaraca i nacionalističke većine koji su ih cijeli život priječili u društvenom napretku. A mediji u rukama prebogate manjine svom tom ajmekanju udijelit će svoj “apostolski blagoslov”. Ako ništa drugo, globalni medijski i financijski moguli uspjeli su na primjeru Obame, a sada i Hillary, raspršiti višemilenijsku filozofsku, metafizičku zapitanost: Kako iz ničega može nastati nešto. I to ne bilo kakvo “nešto”, već predsjednik/ca najmoćnije države svijeta, za što je dovoljno biti crnac, ili žena. A politički program? Ma koga briga, bitno je “pomicati granice” antidiskriminacije…
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
