Slovenska politika se besramno i bezočno upustila u najgori oblik nepotizma – političkog i sudbenog. Obećavajući Londonu nastavak opstrukcije – ulaska RH u Schengen. Ali, zaboravili su da SAD budno prati Hrvatsku kao svoju stratešku točku. Američke službe su minuciozno odradile posao i još jednom Sloveniju povukle za kosu – i odvukle je gdje joj je mjesto.

U Hrvatskom saboru odvija se rasprava o istupanju Hrvatske iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom o graničnom sporu. I ovo nije trenutak za kritiku hrvatskih vlasti i oporbe, tim više što su prvi put nakon dugo vremena postigli suglasje i pokazali da Hrvatska može biti – Država. Rasprava pokazuje da neki zastupnici poput Branka Vukšića i dan danas ne razumiju važnost i bit sadržaja arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, što je u ovome trenutku isto manje važno. Važno je da ova priča s najgorim oblikom političko-pravosudnog nepotizma – i to na međunarodnom planu – ima svoj kontekst koji je usko vezan s razlikama u koncepciji širenja Europske unije između Velike Britanije i njezinih satelita među zemljama članicama (skandinavske zemlje, Nizozemska) i njemačkog koncepta kojeg podržava ključni igrač u ovoj priči, a to su Sjedinjene Američke Države, naravno vođene održanjem svoje unilateralne politike i globalne dominacije. Slovenija, mala zemlja koja ima ozbiljan problem s identitetom, u kojoj su Slovenci praktički nacionalna manjina, pronacionalna linija razbucana, Katolička crkva koja ju je stvarala (bivši nadbiskup Anton Stres) demontirana, i u kojoj je panjugoslavenski obrazac ponašanja prihvatljiva i poželjna stvar, pa niti nema svijesti o tome da Udba i njezini politički sljedbenici i reprodukti (Milan Kučan – koji i dalje vuče sve poteze, Ivo Vajgl – stari tanjugovac i jugoslavenski diplomat sve do 1991., itd.) njome vladaju i kroje joj sudbinu više nego u Hrvatskoj – koja ima razvijenu svijest o moći starih struktura, razumije koliko su opasne, samo ne zna prepoznati alate kako ih demontirati.

Slovenija – britanski watchdog na Balkanu

Platforma za početak ove kardinalne situacije stvarana je, naravno, u Londonu kad je osmišljen zapadnobalkanski koncept kojim je Slovenija bez ikakve postkomunističke katarze, s operetnim ratom okončanim džentlemenskim sporazumom Kučan-Milošević, odrađana da uđe u EU velikim proširenjem 2004. i bude britanski watchdog na Balkanu, uvjerena u svoju poziciju ”lidera regije”. Hrvatska greška je što je premijer Ivica Račan dolaskom na vlast prihvatio Veliku Britaniju kao ključnog hrvatskog strateškog partnera za ulazak u EU. Račan je bio fasciniran Tonyjem Blairom i nije imao spoznaju o tome da prihvatiti Britaniju znači izvršiti salto mortale za Hrvatsku. Slovenija je većvodila pregovore s EU-oms jasno definiranom ulogom – ulogom instrumenta koji ima staru jugoslavensku strukturu kao matičnu ploču u koju su Englezi uložili mnogo – i koja je sigurna od “čupnja iz sedla”. Posljedica te kobne Račanove greške odmah se vidjela kroz sporazum o rješenju graničnog pitanja između njega i Janeza Drnovšeka. Prvi jedan nula za britanski koncept nakon operacije Oluja, koji ga je skupa s razbijanjem velikosrpskog plana bio ozbiljno načeo. Sporazum je parafiran 20. srpnja 2001. godine. Sporazum pak o prekograničnoj suradnji (SOPS) stupio je na snagu 5. listopada 2001. i doduše olakšao je svakodnevni život u pograničnom području i regulirao djelatnost slovenskih ribara u hrvatskim teritorijalnim vodama.

Sabor ništi Račanov potez, Slovenija uzvraća provokacijama

Premijeri Račan i Drnovšek su usuglasili sporazum na način da bi 80 posto Piranskog zaljeva pripalo Sloveniji, čime bi ona dobila pristup međunarodnim vodama, a Hrvatska bi zadržala morsku granicu s Italijom. Hrvatski sabor je Sporazum odbio, a potpis opunomoćenice hrvatske vlade Olge Kresović-Rogulja proglašen je parafom bez pravnog učinka. Slovenska strana pak smatra paraf kao puno prihvaćanje Sporazuma, a Europska komisija u svom zadnjem izvješću o napretku Slovenije prije pristupanja Uniji Sporazum smatra također dostatnim (kao i za nas neparafirani sporazum Tuđman-Izetbegović) i smatra ga odrazom dobre političke volje dviju susjednih država da će bona fide rješavati granični spor.

Nakon hrvatskog odbijanja Sporazuma u Savudrijskoj vali je došlo do mnogih incidenata između slovenskih policijskih plovila i hrvatskih ribara. Slovenski policajci su hrvatskim ribarima branili aktivnost u dijelu koji je prema Sporazumu pripao Sloveniji, bez obzira na to što neratificiran nije imao pravnu snagu. U ljeto 2002. incidenti su kulminirali i došlo je do obostranih prijetnji, čak i zveckanjem oružjem. Na međuvladinom radnom sastanku održanom 10. lipnja 2005. obje su se strane obvezale suzdržati od provokacija. Istog dana je utemeljena zajednička hrvatsko-slovenska povijesna komisija pod predsjedanjem akademika Petra Strčiča i dr. Janka Prunka, s nakanom pripreme pravnih temelja za arbitražu.

Pritisci, ucjene i blokada hrvatskog pristupa Uniji

Slovenija se pritom pozivala i na dokument kojeg je Hrvatska u vihoru rata 1993. posve previdjela i zaboravila, a to je Memorandum o graničnom sporu s Hrvatskom. U njemu se nigdje ne spominje međunarodno pravo i konvencije o pravima mora, itd., većse samo navode povijesne okolnosti – naravno onako kako ih Slovenci vide, i pravičnost – kao temelj moguće arbitraže.

Već tada je bilo jasno da Slovenija vidi kako u slučaju da dođe do tužbe pred međunarodnim sudom – oni gube spor. I čim su Slovenci ušli u EU počeli su koristiti, i to suprotno načelima EU-a, sve mehanizme pritiska na Hrvatsku.

Počelo je 1. siječnja 2008. stupanjem na snagu hrvatskog Zakona o zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu (ZERP-u) prema kojem bi Hrvatska mogla proširiti suverenitet i na području između granice teritorijalnih voda i epikontinentalne crte sredine Jadranskog mora. Hrvatska se pozvala na međunarodno pravo i tvrdila da su i Slovenija i Italija učinile isto. Slovenija je smatrala da bi ZERP prejudicirao granicu na moru te je svoje predsjedanje EU-om u prvoj polovici 2008. iskoristila za blokadu pristupnih pregovora Hrvatske. Tada je u priču počela uvoditi i pobočni instrument – inače glavni britanski instrument – Haaški sud.

Rupel, Ratko Mladić i “prioriteti” predsjedanja EU-om

Inauguracijski govor prioriteta slovenskog predsjedavanja EU-om održao je tada Janšin ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. I doživio pravi činjenični debakl. Prioritet slovenskog predsjedavanja, dakle, bile su zemlje “zapadnoga Balkana” i njihovo približavanje Uniji. Rupel je tada kazao kako bi Srbija trebala potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) i bez Ratka Mladića u Haagu. To je argumentirao sljedećim riječima: “Hrvatska je imala potpisan SSP četiri godine prije nego što je Gotovina izručen Haaškome sudu. Ako ćemo biti pošteni, trebali bismo isto tretirati Hrvatsku i Srbiju”.

Rupel, dakle, u zanosu svoga političkoga zadatka nije znao da slučaj generala Gotovine uopće nije bio u hrvatskom okviru za SSP (dok se Mladić, inače i optuženik za genocid, nalazi u srbijanskom okviru za SSP – i to kao conditio sine qua non).

Rupel nije imao pojma da je Hrvatska parafirala SSP prije nego što je general Gotovina optužen. On je samo načuo da je Gotovina bio uvjet za nešto i stvar lakonski zaključio. Točnije, Rupel je pokazao elementarno neznanje pobrkavši dva potpuno različita kriterija: kriterij o SSP-u s kriterije o pridruživanju.

Uslijed jakog pritiska Hrvatska je u ožujku odustala od provođenja ZERP-a, nakon čega je deblokiran pregovarački proces.

Pahor blokira ulazak RH u NATO, SAD ga prizemljio

Od ostalih graničnih pitanja treba spomenuti i spor oko nasipa na Muri i i incidente koji su uslijedili…Tada na scenu prvi put stupa SAD. Jer se događa nova blokada, a to je pokušaj opstruiranja ulaska Hrvatske u NATO savez na način da je Borut Pahor najavio nacionalni referendum o tome želi li Slovenija da Hrvatska uđe u NATO ili ne. I tu se poskliznuo do kraja. Washington ga je najprije puštao, baš kao što su ih i sad puštali da petljaju s Arbitražnim sudom, i onda ih je prizemljio. Za opstrukciju ulaska Hrvatske u NATO – po starim dobrim britanskim savjetima i udbaškim obrascima – iskorištena je grupa navodnih slovenskih nacionalista, predvođena osuđenikom za pokušaj ubojstva Andrejem Šiškom, kako bi prikupili potpise za slovenski referendum o ulasku hrvatske u NATO. Pahor ih je primio u Vladi kao da su oni neki jako važan čimbenik. Bio je to, i to se ne smije zanemariti, kontinuitet slovenske politike koju je podržao i Janša.

Jer, u konačnici je ipak on bio taj koji je “zakotrljao grudu snijega” prvi otvorivši pitanje ratifikacije hrvatskog pristupnog protokola NATO-u.

Nakon toga Pahor se konačno sastao sa Sanaderom u Mokricama. Kiseli osmijesi i stare teze. Hrvatska želi na Međunarodni sud pravde, a Slovenija to pod svaku cijenu nastoji izbjeći. Posve mu je, baš kao i sada pred Arbitražnim sudom, popustio oprez od američkog najizravnijeg miješanja u priču, pa je na dan susreta Sanader – Pahor, točnije iste večeri, Slovenija Hrvatskoj blokirala još jedno pregovaračko poglavlje, ono vezano za trgovačka društva. Bio je to vrhunac ironije, jer je obrazloženje glasilo da i u tom poglavlju Hrvatska kroz svoje pregovaračko stajalište prejudicira granicu. Tako nešto više stvarno nema veze s mozgom, s politikom, ni s – kako to Slovenci kažu – “zaštitom nacionalnih interesa”.

Slovenija pleše kako “moćni mentor” svira

Tada je postalo jasno da to ima veze isključivo s cijelim konceptom širenja Unije, i Hrvatskom kao najozbiljnijom 28. članicom Kluba. Samo dan nakon slovenske eskapade s blokadom trgovačkih društava, Hrvatskoj su početak pregovaranja o poglavlju Pravosuđe blokirale i zemlje tzv. britanskog kruga – Velika Britanija, Nizozemska, Danska, Belgija i Finska. Razlog: nevjerica u (ne)postojanje takozvanih topničkih dnevnika u haaškom predmetu “Gotovina, Čermak, Markač”.

Slovenski mediji odmah su zabrujali kako Slovenija u svojim blokadama Hrvatske zbog granice nije sama, već su pisali kako je tu i “moćna Velika Britanija”. I tada SAD nastupa u prvoj fazi. U Ljubljanu na samo sat i pol dolazi predstavnik Pentagona i Bijele kuće, diskretno “zašamara” Pahora i odjednom priča o slovenskom referendumu o ulasku u NATO prestaje. Ali ne prestaje upornost njihovih mentora pa krajem 2008. Slovenija blokira hrvatske pristupne pregovore s EU-om zbog navodnog prejudiciranja rješenja granice u nekim hrvatskim pregovaračkim materijalima. Slovenija je na sjednici Vijeća ministara EU-a 8.12.2008. blokirala nastavak pregovaračkog procesa iako je hrvatska vlada izjavila da materijali korišteni u pregovorima ni na koji način ne prejudiciraju rješenje graničnog pitanja te izrazila spremnost prihvatiti prijedlog Francuske (zemlje predsjedateljice). Ivo Sanader se pod američkim pokroviteljstvom miče zbog korupcije kao nevjerodostojan partner (ne zbog granice i ucjene kako sad to koristi kao alibi), i u prvim danima vlade Jadranke Kosor, pod američkim budnim okom i pritiskom Washingtona na Bruxelles se kreće u izradu arbitražnog sporazuma kojim će se deblokirati pregovori s Hrvatskom.

Uplitanje SAD-a Slovencima nikako nije po volji

Slovencima ni to nije po volji, jer SAD gura međunarodno pravo kao načelo sudovanja, a ne pravičnost na kojoj inzistira Slovenija te unutar EU-a Britanija sa satelitima. Međunarodno pravo kao načelo minimalizira “muljažu” i arbitraži daje značaj sudskog postupka. Slovenija mora popustiti drugi put od američkim pritiskom. Svjesna da arbitraža po međunarodnom pravu neće za nju biti povoljna. Informacije o tome su se pustale sukcesivno u domace medije, kroz “desni nevladin sektor” (svaka Udba ima svog Šiška, op.a.) kako bi se jario bijes na “nesposobnu hrvatsku vladu”, koja po tom pitanju možda nije bila nešto iznadprosječno sposobna, ali je poštovala pravila Suda. Slovenija se zaigrala pod pokroviteljstvom ”moćne Britanije” – kako su pisali slovenski mediji. Očekujući učvršćen status liderice u regiji (baš sam se neki dan pitao što ona Fajonka, zastupnica u EP-u, “kraljica Srbije i BiH” – kako joj tepa Pahor Srebrenici, što su oni uopće doprinijeli stvaranju daytonskog mira), slovenska politika se besramno i bezočno upustila u najgori oblik nepotizma – političkog i sudbenog. Obećavajući Londonu nastavak opstrukcije – ulaska Hrvatske u Schengen.

Ali upravo kao i pri ulasku Hrvatske u NATO, zaboravili su da, osobito sada u novonastalim okolnostima odnosa s Rusijom, SAD budno prati Hrvatsku kao svoju stratešku točku, ključnu za transfer svog ukapljenog plina od Krka do Baltika. SAD i Velika Britanija od operacije Oluja su – iako partnerice – manje ili više u kontinuiranom raskoraku kad je Balkan u pitanju. Američke službe su minuciozno odradile posao i još jednom Sloveniju povukle za kosu i odvukle je gdje joj je mjesto. SOA kao partnerska služba je zacijelo raspolagala tom informacijom koju su joj dostavili Amerikanci. Znala je i hrvatska vlada, samo se mora praviti da nije znala. Slovenija nema izbora nego angažirati starog udbaša Ivu Vajgla da magli priču nekom hrvatskom paraobavještajnom djelatnošću, a ulazak predsjednika ICJ-a, suca Avrama, u postupak kao slovenskog arbitra možda nije slučajan. Možda upravo ima cilj urušiti proces do kraja.

Najbolje slovensku izgubljenost tumači činjenica da im je na dan eskalacije skandala došao Medvedev. Možda uskoro dođu Miler i Putin. Slaba im je ta poruka, taj smiješni pokušaj “zapišavanja” teritorija, poput zeke u basni koji prijeti da će ”razbiti” lava, i uvesti Južni tok, je i više nego prozirna. Pretjerali su, a Hrvatska uz malo političke hrabrosti i američku potporu bez koje bi sve ovo bilo teško izvesti – za godinu dana kad se proces i pravnog i političkog prepucavanja završi – treba i mora protiv Slovenije konačno napisati i podnijeti tužbu pravom međunarodnom sudu (najbolje onom za pravo mora u Hamburgu) i pravedno uzeti ono što je njezino.

Autor: Nikica Gović / 7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save