„Kad laž ima lijepo ruho A istina ružno Tad laž svuda dobro prođe A istina tužno.” August Harambašić
Laž je podmukla i mračna. Jednom izrečena, marljivo traži plodno tlo na kojem će rasti i širiti se poput korova. Za sobom uvijek ostavlja pustoš. Dovoljna je samo kapljica njenog smrtonosnog otrova pa da odmah prodre u vene, prokola krvotokom i zatruje organizam. Nažalost, mnogima je laž privlačna. Stoga se njeni emisari, služeći joj predano i vjerno, razmiliše našim krajevima. Ponekad su to bradate spodobe s istoka, ponekad domaće jude svih vrsta i pasmina, a ponekad fino odjeveni arbitri i njihovi pokrovitelji sa zapada.
Čovjek bi rekao da negdje u blizini postoji skriveni rasadnik iz kojega neštedimice beru otrovne plodove pa ih podvaljuju naivnima. Laž je toliko plodna, reče jednom talijanski pisac Carlo Goldoni, da samo jedna rađa tisuće drugih. I tako plodna, metastazirajući poput neizlječivog smrtonosnog tkiva, na ovim nesretnim prostorima već desetljećima gradi čudovišnu konstrukciju utemeljenu duboko u sebi samoj. Konstrukciju koja je bila i bit će izvorište svih budućih problema, sukoba i ratova. Laž bjesomučno zatire istinu, jer uz nju ne može opstati. Proganja je i ne da joj da iziđe na svjetlo dana. No, bez istine nema mira i pomirenja. Nema budućnosti.
Razotkrivanje laži
Zašto je laž toliko opasna? Ako zavirimo u knjigu koja je najjasnije razobličuje, a to je, naravno, Biblija, vidjet ćemo da se o laži govori pod dva različita vida. Jednom se govori o laži u međuljudskim odnosima, a drugi put o laži u odnosu prema Bogu. Na ovoj prvoj razini laž se uzimala u malo širem smislu. Tako je grijeh laži obuhvaćao himbu, prijevaru i nesklad između misli i riječi. Sve je to, naravno, Bogu odvratno, poučava nas starozavjetni pisac. No, jasno je da se Jahvu ne može prevariti pa je lažljivac, shodno tome, osuđen na propast.
U Novom zavjetu Isus jasno formulira obvezu potpune iskrenosti. Sveti Pavao o tome kaže: „Ne lažite jedan drugome, jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli novoga” (Kol 3,9). Laž bi, dakle, značila povratak paloj ljudskoj naravi i izdaju Krista. Laž se u Bibliji, kako rekosmo, promatra i u odnosu prema Bogu. Jahve je Bog istine i nepriznavati njega, a obraćati se varljivim kumirima, predstavlja laž u najgorem smislu. To više nije samo laž na usnama. To je puno veća laž, laž života. A takav život naziva se pukom ispraznošću i ništavnošću.
Međutim, čovjek koji u svom životu trajno udomljuje laž na usnama, na istančaniji način također ne priznaje Boga. Stoga je Biblija i prema takvima posebno stroga. Oni su prema Sirahu podlaci, bezbožnici, usta su im uvijek puna laži. Takvi se pouzdavaju u laž, neće da se obrate, a i kad se obrate to je samo privid i još jedna laž. U pogubni svijet laži čovjeka strmoglavljuju opake vođe kojih ima u svim vremenima. Takve poznaje i Stari i Novi zavjet. Oni su licemjeri i lašci i kao takvi, preteče su drugih lažaca.
Otac laži
Svijet je razdijeljen na dva tabora: na tabor Dobra i tabor Zla. S jedne strane je istina, a s druge laž. Prvi tabor, tabor je Božji. Vođa drugog tabora je Sotona, stara zmija koja zavodi cijeli svijet. On od pamtivjeka vara ljude navodeći ih na zlo. Bori se protiv Boga, protiv Krista, protiv Istine. I gdje god uočavamo postojanje otpora istini, njegovo je to djelo i njega se slijedi. Gdje god se bezočno laže i manipulira, njemu se služi.
