BITANGA I PRINCEZA: Pročitajte izvanrednu usporedbu premijera i predsjednice
Posljednjih dana i Premijer i Predsjednica su iznimno aktivni na vanjskopolitičkom polju. I dok Kolinda Grabar Kitarović pokušava izgladiti stvari sa Srbijom i Mađarskom, Milanović se i dalje ponaša kao slon u staklarni.
Zoran Milanović je političku karijeru započeo u diplomaciji, gdje ga je preko veze uhljebio tata – u to doba zamjenik ministra u HDZ-ovoj vladi – ali su ga odande brzo isprašili kao nenadarenog, pa se počeo baviti nečim što mu je puno bolje ležalo – stranačkom politikom. I dok je njegov prvi šef u diplomaciji prošao svoj put od najuspješnijeg hrvatskog premijera, jedinog “desničara” u Hrvatskoj koji je bio miljenik Jutarnjeg lista, do najpoznatijeg stanara zatvora u Remetincu, Milanović je prošao svoj put od neuspješnog diplomata, preko neuspješnog partijskog aparatčika kojeg je Račan par mjeseci pred smrt smijenio sa svih partijskih dužnosti i rekao mu da ako tako nastavi neće nikad biti ni zamjenik ministra, kamoli što više, do neuspješnog premijera Hrvatske, najneuspješnijeg u njenoj kratkoj povijesti. A nije da konkurencija nije i te kako žestoka!
Podsjetimo, Milanović nas je i te kako posvađao s Mađarima, i ne samo njima. Orban je izjavio kako od Milanovića očekuje da ga napada, jer je njegova stranka dio socijalističke internacionale. Milanović je, istina, u više navrata žestoko kritizirao Orbanovu politku sprječavanja ilegalne imigracije. No, nije li prva zadaća i obaveza svake države da štiti svoje granice? Tu ne mislim na štićenje granica od onih koji ih prelaze legalno i s dokumentima, kao turisti ili poslom – a izgleda da je Milanović, za razliku od Orbana, u stanju štititi granice jedino od “Crvenkinih” kamiona s Jaffa keksima. “Što god hrvatski premijer kaže, mi to ne smatramo mišljenjem hrvatskog naroda”, rekao je Orban danas u intervjuu za Radio Kossuth. A već prije je izjavio kako s Milanovićem ne želi razgovarati, i da će ozbiljni razgovori između Mađarske i Hrvatske pričekati novu vladu. Orban je danas rekao da “životni instinkti” zemalja Višegradske skupine (Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka) odlično rade u rješavanju izbjegličke krize.
A upravo su zemlje Višegradske skupine – plus baltičke države i Austrija – temelj nove zajednice “Baltik – Jadran” koju ovih dana Kolinda Grabar-Kitarović pokušava oformiti u neformalnim razgovorima na marginama skupštine UN u New Yorku. Ona je tamo održala odmjeren, državnički govor, u kom je izrekla jasnu ali diplomatski kulturnu kritiku politike zapada. Nije išla u teorije zavjera niti u netaktične izjave koje su, ma kako bile iskrene, koštale Orbana određene međunarodne izolacije. Opet, jasno je izrekla stav Hrvatske i stala u obranu njenih interesa. Pokazala je humanost, jasno je naglasila kako se radi o ljudskih životima – humanost je uvijek potrebno pokazati pred širokim auditorijem ako ne želite da vas svi mrze – ali i rekla kako je “ovo pitanje borbe protiv terorizma koji, zajedno s ekstremizmom, mora biti u svakoj formi spriječen i pobijeđen u svojoj jezgri i kako je ova kriza i pitanje učinkovitog čuvanja granica kao i borbe protiv krijumčara ljudima i njihovih mreža. Ukratko, rekla je, ali na diplomatski način, da se ovdje zapravo radi o organiziranoj i planiranoj akciji dopremanja Arapa na Zapad, a ne zapravo o humanitarnoj krizi.
Ono što je Zoki zabrljao, Kolinda pokušava ispraviti, pa je razgovarala i s Orbanom. Njen ured je dao samo kratko priopćenje: “S mađarskim premijerom Orbanom razgovarala je o migrantskoj krizi i pogledima na njezino rješenje. Osvrnuli su se i na bilateralne odnose, a pred službeni posjet Predsjednice Republike Mađarskoj sljedećeg tjedna”. Taj službeni posjet se svakako neće ticati samo izbjegličke krize – svakako će važnija stvar biti “proširenje” Višegradske skupine na Hrvatsku, i ostvarenje Kolindine (ili možda Američke?) vizije o toj regiji koja ide uglavnom granicama nekadašnje Austro-Ugarske. Svakako, nama je to važnije od “regiona” i “jugosfere” gdje su nas godinama gurali prije svega Britanci i domaća peta kolona, lojalisti. No, cilj te udruge je prilično jasan – stvoriti branu ruskom prodoru sa sjeveroistoka u Mitteleuropu. Što, opet, ako i volite Putina i ne volite Obamu ne može biti loše za Hrvatsku – Ruska tajna služba je ionako postavila sve vlade istočno od te granice, i tamošnji se narodi nisu baš usrećili.
Uglavnom, prije negoli je glasnogovornik predsjednice nediplomatski (za što bi trebao dobiti otkaz, jer je naškodio imageu poslodavke) prekinuo intervju za Novu, Kolinda je rekla: “Mađarska je naša susjedna država i država koja nas je podupirala i u najtežim vremenima te u pristupu EU” te dodala da su dvije države orijentirane jedna na drugu. A razgovarala je nedavno i s Nikolićem, predsjednikom Srbije s kojom nas je premijer isto tako bez neke potrebe zavadio. Naime, reći da su Srbi barbari je ispod civilizacijske razine zapadnog svijeta, tim više što ni Hrvatska po usvojenim kulturnim i civilizacijskim standardima nije onoliko daleko od Srbije koliko bismo mi to htjeli.
Srbija je Milanovićeve uvrede i nebuloze dočekala dvojako – s jedne strane primitivnim ispadima žutog tiska, ali s druge opravdanom ljutnjom, pa i odličnim humorom: na njegove postupke u vezi izbjegličke krize, koja je potakla razmirice, su se brojni mediji i političari u Srbiji osvrnuli s dobrom dozom humora, shvativši da Milanović nije nikakva ozbiljna opasnost za bilo koga do li sebe i državu koju vodi. O tome do koje je mjere Milanović zabrljao stvar najbolje govori to što je i Europska Komisija stala na stranu Srbije: stvarno, nediplomatski potez zatvaranja granice za legalni promet, a otvaranje iste za ilegalne imigrante, nije nešto što se bilo čime da objasniti osim Milanovićevim slabim živcima, nedostatkom osjećaja za diplomaciju, i slabom samokontrolom. Milanović od početka ove krize pokazuje sve lošije i lošije karakterne osobine. Prznica, svadljivac, Milanović je očito po samoj svojoj prirodi jedna vrlo konfliktna osoba. To nije nešto što on može promijeniti – ali bi morao svoje nagone moći kontrolirati. Ovako, njegov loš karakter i ne pretjerano razvijen intelekt, nemogućnost predviđanja razvoja situacije, ga vode iz jedne diplomatske katastrofe u drugu. Nije se on posvađao samo s Mađarima, Srbima, Austrijancima, i Slovencima. A po novom i s Grcima. On se posvađao u svom mandatu i s katolicima, nastavnicima, ratnim veteranima, seljacima, građanima, i manje više svim slojevima društva u Hrvatskoj. Izvrijeđao je sve i svakog, zakačio se nema s kim nije.
Posljednji njegovi posjet Londonu pokazao je da je zapravo bolje ne slati ga nigdje. Milanović jednostavno ne može iz svoje kože. A njegove reakcije na Orbanovu opasku da je on jedno obično socijalističko blebetalo bez mozga podsjećaju na reakcije likova iz crtića. Kad god vidim njega, sjetim se onog kojota. Nekako su slični po karakteru. I dok Kolinda o izbjegličkoj krizi u UN-u govori pozivajući na jedinstvo cijelog svijeta, na rješavanje problema u ishodištu, govori kako ne želi graditi zidove i žice, ali i kako Hrvatska treba osigurati svoje granice kako bi migranti mogli legalno prijeći i tražiti azil, Milanović istovremeno svadljivo govori da “neka oni koji bi slali vojsku na granice pošalju vojsku na Grčku granicu”, kao da smo mi nadležni za čuvanje grčkih granica!
Zapravo, i on i Kolinda govore donekle slične stvari. Oboje smatraju kako krizu treba riješiti na ishodištu, oboje su protiv pretvaranja Hrvatske u konc logor za izbjeglice (to se danas zove “hub” ali značenje je isto), oboje su protiv gradnje zidova na granicama i postavljanja žice… razlika je doduše, i to velika, u tome što bi Grabar-Kitarović poslala vojsku da čuva granice od ilegalnih prelazaka, a Milanović ne bi, ali bi poslao policiju da brani legalne prelaske. No razlika je u načinu na koji govore. Milanović, čak i u rijetkim trenucima kad zastupa nešto donekle smisleno, zvuči svadljivo. On čak i kad razgovara sa susjedima s kojima imamo zajednički interes uspijeva izazvati konflikt. On je majstor za izazivanje svađe i razdora.
S druge strane, Grabar Kitarović je rođeni diplomat. Ona nije bez razloga došla do samih vrhova NATO pakta, i bila jedan od njegovih vodećih diplomata. Ona je s Orbanom odmah našla zajednički jezik. Ona ima talenta djelovati pomirljivo, biti predvodnik zajedništva, ali bez savijanja kičme, što je novost u Hrvatskoj politici. Tuđman nije savijao kičmu, ali nije bio dobar diplomat. Račan i Sanader su bili beskičmenjaci, ali pomirljivi, komunikativni i prihvatljivi drugima. Milanović je pak mulac i dripac: niti ima kičmu, niti se zna ponašati. Štetočina na vanjskom planu kakvu još nismo imali. No zanimljivo je iz ova dva primjera primijetiti kako “lijevi” svjetonazor nije nikakvo jamstvo tolerancije, suradnje, niti blagosti, kao što ni “desni” svjetonazor HDZ-a nije nikakva prepreka dobroj međunarodnoj i svakoj drugoj suradnji, pomirljivosti (toleranciji, rekli bi ljevičari koji vole tu riječ na uštrb domaće koja bolje opisuje o čem se radi) i zajedništvu. Milanović se ponaša kao uličar, kao bitanga koja je slučajno završila u politici. Kolinda se međutim ponaša kao princeza, u smislu da je uvijek u stanju naći osmjeh, lijepu riječ, i diplomatski izgladiti svaki spor i nesuglasicu.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
