TwitterFacebookPinterestGoogle+

Lumin od 2012. čeka svoje svjetlo za žrtvu grada heroja

Razgovor s autoricom skulpture dječaka Lumina, akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić – Životni credo umjetnice: Radost života i stvaranja baština je moja

Dijana Iva Sesartić, hrvatska akademska kiparica, danas Solinjanka, rodom Zagrepčanka, pripremila je novu izložbu u Splitu, u Galeriji Vinko Draganja, u sklopu programa manifestacije splitske Hrvatske udruge Benedikt – „Tjedan sjećanja na Vukovar i Škabrnju“. To, kao i njezina splitska skulptura nježnog dječak Lumina, za sad još u gipsu, s vječnim plamenom u rukama kao znak trajnog štovanja žrtve Vukovara, koje se postavljanje očekuje vjerojatno sljedeće godine na znamenitoj točki završetka ulice Domovinskog rata i početka Vukovarske ulice, bio je povod da razgovaramo s umjetnicom i zamolimo ju da nam opiše što je pripremila za ovogodišnju izložbu, a razgovor sadrži i ocjenu ovogodišnjeg rada kiparice u zreloj stvaralačkoj dobi, aktualije o burnom razdoblju u kojem živimo i kada je i čista umjetnost podvrgnuta stresnim promjenama zbog „upada“ u to, nazovimo ga tako, „sveto područje“, novih načina i pristupa stvaranju, kao i primjene novih tehnologija, što dovodi do promjena u svijetu umjetnosti, koje su tradicionalno, gotovo uvijek dvojbene. Bit će riječi i o organiziranju umjetnika i financiranju umjetnosti. O kiparici, gospođi Sesartić smo prije otprilike dva mjeseca pisali na Portalu glede njezine izložbe u slovenskom Novom Mestu, u prostorijama „Krke“, koje se trajanje produžilo od predviđenih i dogovorenih oko mjesec dana, na puna tri mjeseca.

1 DIJANA_PORTRET_09-IMG_4500-7_1-fit-532x567Dijana Iva Sesartić

Izložbu I u mom gradu Vukovar svijetli koja je dokumentarno – fotografskog i umjetničkog značaja zajedno smo, kaže akademska kiparica Sesartić, osmislile autorica spomen čina istog naziva dr. sci. Vini Rakić i ja. Sama ideja, autorice spomen čina paljenja svijeća kao odanoj počasti, pijetetu i ljubavi građana Splita žrtvi Vukovara, stradanju ranjenika, branitelja i nedužnih hrvatskih civila, kao i najdubljeg poštovanja prema njegovoj dragocjenoj utkanosti u ostvarenju hrvatske države, započela je davne 1999. godine. Tako je spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli dostojanstven u svom izrazu i izričaju paljenja svijeća u tišini duž Vukovarske ulice, posebno preporučen od samoga Grada Vukovara i Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te je kao takav prihvaćen diljem Hrvatske, a autorici projekta dr. sci. Vini Rakić je dodijeljena Plaketa grada Vukovara. Prije desetak godina, izradila sam na poziv predsjednika Matice Hrvatske, gospodina Josipa Botterija Dinija, koji je i otvorio ovogodišnju izložbu, i udruge Homo homini homo, koju je osnovala dr. sci. Vini Rakić, spomeničko rješenje kojim splitski spomen projekt I u mom gradu Vukovar svijetli dobiva i svoj vizualni identitet i postaje živa cjelina, te trajno svjedočanstvo zahvalnosti Vukovaru kao simbolu svehrvatske žrtve za slobodu. Sudjelujući svojedobno na jednom likovnom projektu u galeriji Zvonimir, pod Ministarstvom obrane Republike Hrvatske, dobila sam poticaj voditelja galerije Zorana Batušića, da cijeli naš projekt osmislimo kao izložbu te ju predstavimo diljem Hrvatske. Tako je izložba imala svoja neobična galerijska gostovanja koja su kao nekim čudom uvijek bila zasjenjena puno značajnim povijesnim događajima. Kao i ono najznačajnije za sam Vukovar, nakon samotnog čina svečanog otvaranja, izložba je ostajala u totalnom medijskom mraku i sasvim zapostavljena u društvenom i kulturnom okružju.

Izložba u totalnom medijskom mraku

Samo ću napomenuti nadnevak i sat otvaranja izložbe u Zagrebu koji se poklopio sa svečanim dolaskom naših oslobođenih generala iz haaškog zatvora na Trg Bana Jelačića. U Splitu nas je poklopilo neviđeno nevrijeme koje je spojilo nebo sa zemljom, rekli bi Splićani koji baš i ne pamte nešto takvo, a u Vukovaru veliki sukobi i događanja oko dvojezičnih ploča i razjedinjenosti kolone sjećanja. To nam je bilo neobično i zanimljivo u svim dimenzijama.

2 DIJANA_Poprsje_dr._Franje_Tuđmana_na_ulazu_u_zgradu_poglavarstva_grada_Solina

Poprsje našeg prvog hrvatskog Predsjednika uradila sam u doba najsnažnije kampanje detuđmanizacije, jedan odljev za Solin, a drugi za Tribunj. U Solinu je po naputku politike ostao u podrumima gradske uprave nekoliko godina do dolaska na svjetlo dana. Ipak je na samoj svečanosti otkrivanja upriličenoj za Dan Grada Solina, bio nazočan velik broj mojih uglednih kolega slikara i kipara kao i moj profesor kiparstva S. Jančić. Nakon toga jedna anegdotica veže me radošću za poprsje kao javnu skulpturu. Jednom prigodom moja malena djevojčica igrala se na travnjaku uz spomenik. Stariji gospodin prolazeći tik uz nju promrmljao je kako je portret ružan kao i onaj koga predstavlja. Moja malena djevojčica zazvala je gospodina i rekla da je zato njena mama kiparica, koja je izradila spomenik, jako lijepa. Tuđman je u Tribunju prije nekoliko godina iz nekog političkog protesta bačen u more. Ubrzo je pronađen i vraćen na svoje mjesto. Fenomen je bio što su u mnogim medijima i vijestima koje su komentirale nemili događaj bile objavljivane fotografije svih Tuđmanovih poprsja i portreta, samo ne moga, tj. onog koji je bačen u more.

Sama izložba, o kojoj razgovaramo, osmišljena je kroz nekoliko cjelina koje se mogu fragmentarno preklapati, ali i biti privlačne svaka za sebe. Osim dokumentarno-povijesnih fotografija sa spomen čina paljenja svijeća duž vukovarskih ulica diljem gradova Lijepe naše, sadrži obradu digitalnih fotografija iz filma o prvom splitskom spomen činu paljenja svijeća, koji je također dio postava izložbe. Tu intervenciju u film kroz fotografiju, nazvala sam Kompozicija u plavom. Uz nju stoji skulptura Lumin u cijelom svom arhitektonsko-kiparskom projektu, kao da je smještaja u gradski prostor Splita, na znamenitu točku – završetka ulice Domovinskog rata i početka Vukovarske ulice. Svake godine za izložbu izradim i posebnu Vremensku skulpturalnu kompoziciju koju vežem uz trenutna društvena događanja, svijest i promišljanja o Vukovaru. Ove godine u sklopu manifestacije Tjedna sjećanja na Vukovar i Škabrnju, koju organizira Hrvatska udruga Benedikt pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, još jednom smo 10. studenoga predstavili projekt i izložbu građanima Splita, u galeriji Vinko Draganja, u Dominikanskom samostanu. O svim ostalim događanjima u tjednu manifestacije zainteresirani čitatelji mogu pronaći informacije na web stranicama Hrvatske udruge Benedikt.

Opišite skulpturu Lumin kao i ovogodišnju Vremensku skulpturalnu kompoziciju?

Skulptura Lumin kompozicijski je i kiparski posložena figurativno u liku dječaka. Čvrstim i duboko kontemplativnim stavom i položajem cijelog tijela, stoji i pruža ispružene dlanove na kojima počiva Svjetlo. Njegov položaj glave usmjerava naš pogled na ključnu točku skulpture. To su dlanovi djetinjih ruku koje pronose svjetlost lumina. Odjeća mu je pomalo vezana za sliku prošlosti – mornarsko odjelce, uzdignuto i lepršavo na vjetru. Tako povećava dinamiku kretanja prostora oko skulpture. Svjetlo bi po mojoj ideji trebalo gorjeti stalno, međutim u dogovoru unutar projekta rješenje je da će se paliti noću u sumrak, istodobno s uličnom rasvjetom. Skulptura stoji na stožastom visokom, kamenom postamentu na kojem će u donjem dijelu biti udubljene niše u dva stupca sa svake strane svijeta, u koje će se također stavljati i paliti svijeće. Na podnom dijelu spomenika kamene uzdužne grede nose datum pada Vukovara 18.11. 1991. Napominjem da je na izložbi sada moj autorski original. Čeka se odluka Gradskog poglavarstva o realizaciji u stvarnom izlijevanom spomeničkom obliku. Vremenska skulptura je ove godine kiparska kompozicija od sedam dlanova ruku izrađenih u vosku, koje izgaraju i kapajući pune mali kalup idejne skice skulpture Lumin, naslova Punina vremena.

Završavate li ovim događanjem vašu, nazovimo ju tako, umjetničku i izložbenu 2015. godinu?

Neka mi bude dopušteno reći da je za mene ova godina bila u znaku Sv. Dujma, patrona Grada Splita. Početkom godine, tri sam mjeseca klesala i isklesala skulpturu koju je grad Split dočekao, čekajući gotovo 1500 godina. Naime, u samom gradu Splitu do sada nije postojala javno izložena ni postavljena skulptura patrona Grada. Vrlo neobično, zar ne?

3 Sveti_Nikola_Hvar-fit-650x488

Sv. Nikola na Hvaru je rad za koji autorica nikada nije dobila zasluženi honorar, već je kao mlada kiparica bila ucijenjena neisplatom honorara na račun svoje mladosti i anonimnosti talentiranog početnika i početka umjetničkog rada.

Moguće se držalo da je znameniti toranj splitske Katedrale dovoljan spomenik patronu?

Moguće je. Ali moja je skulptura Sv. Dujma – prva skulptura sveca i zaštitnika koja je dobila svoje mjesto u javnom povijesnom prostoru, tik uz Katedralu. Moram iskreno priznati da me epitet prva u kontekstu povijesnog jako raduje i na to sam ponosna. Uz to, upravo nedavno je otvorena velika izložba 39. Splitskog Salona, na kojoj sudjelujem s radom kojim zaokružujem godinu posvećenu Sv. Dujmu. Radi se o Sarkofagu patrona izvedenom u vosku i pelinu, kao moj odgovor na temu salona – Prikaz podijeljenosti. U ovoj godini bila je održana i izložba s mojim radovima u Galeriji Krka, u slovenskom Novom Mestu, na kojoj sam posebnu pozornost poklonila lakšim materijalima, mislim na pocinčanu i aluminijsku mrežu. Postavljena je kao kiparski koncept zamisli i ideja za nastavak mojeg opusa Sve što znam o ženi, izložbenog naslova Kiparski laboratorij. Povratne informacije o izložbi više su nego lijepe i zanimljive…Spomenut ću da se u vremenu pakiranja izložbe za povrat u Hrvatsku od strane svakodnevnih promatrača i stanovnika moglo čuti; „Zar već izložba odlazi…?“ Očito im tri mjeseca nije bilo dovoljno, veseli me to… Što reći? Pohvale sam dobila, zanimanje je bilo veliko. Za mene je izložba imala gotovo istraživački i eksperimentalan značaj, što pretpostavlja da ću na tim skulpturama i idejama raditi i dalje ali koristeći i druge materijale, te pokušati zaokružiti cjelinu.

Inspiracija – konji sinjskih alkara kao živi modeli…

Sudjelovala sam na izložbi u povodu 300-te obljetnice Sinjske alke, u sinjskoj Galeriji Plamenac, sa dvije skulpture koje su nastale kroz tjedan boravka i kiparskog rada uz konje sinjskih alkara na hipodromu. To iskustvo modelacije uz prirodu i žive modele, koji ne miruju, doista je nezaboravno i meni osobno najdraže. U ateljeu sam nastavila izrađivati portrete mojih suvremenika, te ih u slijedećoj godini želim izložiti kao zaokruženu cjelinu portretnog opusa kojeg izgrađujem gotovo 20 godina. Do kraja godine imam dogovoreno još nekoliko radnih susreta s vrlo uglednim kolegama i suvremenicima koji su pristali ući u izbor mog portretnog kiparskog opusa. Sudjelovala sam na žiriranoj izložbi Zagorskog salona u Krapini dragocjenim radom Sv. Bernard, a materijal je bio aluminij, te na žiriranoj izložbi Pasionska baština u Zagrebu, sa skulpturom Getsemanska ura, koja ima svoj daljnji proces rada unutar kiparskog projekta ka javnoj spomeničkoj plastici. Izradila sam Plaketu Fabjana Kaliterne koju Splitski savez športa dodjeljuje za životno djelo najzaslužnijim sportašima grada Splita. Upravo radim na izradi dekanskog lanca što je vrlo delikatan i inspirativan posao, te ponudi za izradu podvodnih morskih jaslica za ugođaj ovog Božića. Bilo je još nekoliko kiparskih angažmana u privatnim zbirkama i galerijama, ali to su događaji za koje stručnu ocjenu očekujem slijedeće godine kada će biti realizirani. Sada pripremam atelje za zimske uvijete rada, jer već u trećem mjesecu dolazi važna dogovorena izložba u Splitu. Taj rok je, iako kalendarski relativno dalek, vrlo blizu…

4 DIJANA_SVETI_DUJAMunnamed

Sveti Dujam nosi svoju priču koja će tek biti ispričana.

Predstavite se?

Rođena sam u Zagrebu, gdje sam provela predivne dane svog djetinjstva, mladosti, školovanja. Odmah nakon diplomiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, udala sam se i otišla živjeti u Solin. Tu sam osnovala obitelj, izgradila kiparski atelje i krenula živjeti pravu puninu svog života. Odmah po udaji postala sam mama dviju predivnih djevojčica, Lucije i Dore. U prvim godinama braka i majčinstva manje sam radila jer sam doista uživala i željela dati cijelu sebe u tom važnom vremenu njihova odrastanja i našeg zajedništva. Danas ubirem lijepe plodove tog razdoblja života darovanog u potpunosti svojoj obitelji. U vremenu školovanja bila sam posvećena športu, glazbi, prirodi, druženju, putovanjima. Sve to izgradilo me kao svestranu, znatiželjnu, istinoljubivo upornu i ustrajnu osobu. Puno radim i nastojim svoje znanje i iskustvo podijeliti dalje u društvu i svima kojima sam na bilo koji način potrebna.

Umjetnički?

Kao Zagrepčanka odmalena sam primjećivala lijepo i skladno oko sebe, a posebno su me privlačile skulpture zagrebačkih parkova, trgova, pročelja. Najviše sam ih promatrala i proučavala na Mirogoju gdje sam s majkom kao dijete često odlazila. U svojoj osnovnoj školi na Srednjacima, satima sam sjedila na stolici skulpturalne kompozicije koju je izradio kipar Ratko Perić, prazan Atelje Josipa Račića, po komu se škola zove, a onda u svojim likovnim uradcima pokušavala osmisliti poneku zanimljivost. Kasnije sam obožavala Kožarićevog Matoša na gornjem gradu i sve je nekako išlo za time da skulpturu osjećam i o njoj razmišljam. Na Akademiju sam kročila kao velika sanjalica i mogu reći da sam ju tako i završila. Sanjalica sam i danas jer skulpture su mi stalno prisutne u mislima, a mnogi to nazivaju profesionalnom deformacijom. Prošla sam studijski i stručni dio školovanja na akademijama u Sarajevu, Pragu, Zagrebu. Najviše mi je svoga kiparskog znanja i malih tajni struke poklonio pokojni prof. A. Kučukalić, te prof. tehnologije kiparstva Ivica Hižar, a jednako tako, na kraju studija u razdoblju diplomskog prof. Stanko Jančić, kod kojega sam i diplomirala kiparstvo. Kiparica sam u samoj srži te riječi, ne zanimaju me suvišne priče oko modernizma i suvremenosti, jer ona esencija koja skulpturu čini jakom i moćnom u svom govoru upravo je u kontekstu vječnog (svevremenog), a što držim iznad svih konstrukcija vremenskog ili stilskog obilježja. U svom umjetničkom radu nemam potrebu za bilo kakvim aktivizmom, niti ispitivanjima sadržaja koji su izvan sadržaja skulpture i njenog autohtonog prostora. Sebe osobno smatram isključenom iz svakog svog kiparskog djela kada je, zaključno, ostavljeno od mojih ruku.

5 DIJANA_LUMIN_DETALJ_16-06-Lumin

Skulptura Lumin – spomen svjetlo za Vukovar

Znači li to da kiparsko djelo nastavlja svoju vlastitu umjetničku egzistenciju?

To znači slijedeće: ako moje kiparsko djelo, bez mene, ne progovori svojim životom i sadržajem, vlastitim likovnim govorom i snagom ideje, smatram da ne treba ugledati svjetlo dana, pri tome mislim na javno izlaganje. Zato su meni osobno neprihvatljivi današnji koncepti likovnosti u kojima autor sam, uz asistenciju pojedinih humanističkih znanosti mora ispisati silne stranice, izgovoriti brojne monologe iza kojih samo djelo nije niti potrebno, a često ga silne riječi ne opravdaju i obrnuto. Volim istraživati, stvarati u raznim materijalima, poštujem njihovu bit, materiju, strukturu i sve što su u stanju pružiti progovarajući likovno o sadržaju kojim se bavim. Kako je veliki dio moga života bio posvećen sportu, pokretu i tijelu, skulpturalno upravo snažno osjećam to kretanje mase, volumena kroz prostor. Ta me strast drži u skulpturi, u modelaciji – pokrenuti lavinu snage i života volumena iznutra, a ono što u tome najbolje poznam je upravo tijelo žene. To je i razlog zašto moj kiparski opus koji izgrađujem i na njemu radim još od diplome nosi naslov: Sve što znam o Ženi.

Najdraži radovi

6 IVA_NAJDRAŽE_01-sculpture_in_bronce_dark_blue_Marko_Marulic

Bista Marka Marulića nastala je kao moj kiparski bunt prema slučajnom saznanju o namještenom i unaprijed danom natječaju spomenute biste, mom poznaniku i kolegi kiparu. Na sam natječaj umjesto biste poslala sam u znak protesta kutiju nakrcanu sirovom, blatnom glinom. Kasnije sam u ateljeu dugo radila na portretu Marka Marulića. Imala sam sreću potom, da je baš takav buntovni M. M. kojeg sam iz gušta napravila, a protiv nemorala u mojoj struci i nametnute nam Meštrovićeve fizionomije, promoviran uz pomoć Matice Hrvatske ogranak Split i darovan nadbiskupskom sjemeništu. Nedugo zatim, uz pomoć gospođe Ingrid Poljanić, smjestila sam ga trajno u središnju gradsku knjižnicu Marka Marulića. Onaj sa namještenog natječaja išao je u Čile, a moj je ostao u gradu Splitu uljepšavati ulaz svim članovima i posjetiteljima Gradske knjižnice MM. Meni više nego dovoljno za kulturni i stručni bunt, a ujedno i satisfakciju.

8 IVA_NAJDRAzE_08-rafael_1-fit-533x444

Skulptura Anđela Rafaela nastala je po narudžbi gospodina Juraja Buzolića, nekadašnjeg upravitelja splitskog TKC-a za novi moderni kompleks pošte i Doma kulture Don. Frane Bulić u Vranjicu. Kompoziciju i unutarnju konstrukciju skulpture odradila sam po starozavjetnoj priči o Tobiji, te u metaforičkom značenju pročišćenja mora započetog Eko Kaštelanskim projektom 2000-te godine u solinskom i kaštelanskom zaljevu. Bila je to nada za mještane malog mjesta poluotočića nekad slavnog po snimanjima serije Malo i Velo Misto, te popularnog naziva Mala Venecija. Industrije koje su nicale na obalama toliko su zagadile more da se zbog smrada i plutajućih strašnih nakupina čovjek nije mogao približiti moru.

Kada je eko projektom spušten kanalizacijski sustav u more, a početak je označen simbolično upravo postavljanjem skulpture Rafaela, more i priroda čistili su se brže od svake nade i zamisli. Za samo četiri godine, uređene su i otvorene prve plaže i kupališta na obalama poluotoka.

Mještani Vranjica toliko su zavoljeli Rafaela da s njime uveseljavaju prigodu pred korizmenog običaja maškaranja, a mladenci dolazeći iz obližnje crkve Sv. Martina, rado se slikajući uz Rafaela, za ostvarenje svojih želja poglade malenu ribicu ispruženu u lijevoj ruci Anđela, nazvanu Perin repić, po izumrlom endemu iz strašnih vremena zagađenog mora.

9 IVA_Najdraze_Detalj_poprsja_Nadbiskupa_Frane_Franica_1-fit-533x719

Detalj poprsja Nadbiskupa Frane Franića

Volim ljudska lica tražeći u njima lice Boga…

Volim ljudska lica, njima sam posvetila veliko vrijeme prigodom studija, istraživanja, tražeći u njima upravo Lice Boga. Davno sam tom velikom portretnom opusu dala naslov Čežnja za Licem, naravno, po prekrasnoj knjizi teologa i svećenika Ivana Goluba. Ta ideja i rad nose me još iz vremena kada sam vježbala duhovnu sabranost i izgrađivala sebe tražeći čarobno svjetlo spoznaje o ključnim, nematerijalnim, egzistencijalnim pitanjima svakog čovjeka: tko sam, zašto sam, kamo idem? Bili su to dani u kojima sam izgrađivala jake korijene, dani intelektualnih studija i traženja, te gotovo sanjarskog i zaljubljenog pogleda u željene ideale ljudske duše: mudrost, jakost, ljepotu, iskrenost, postojanost, pravednost, ustrajnost….

Tu je stalno sa mnom i onaj istraživački dio mene. Uvijek me, kao malu avanturu, odvede u neke neobične materijale i sadržaje, pa usporedo gradim opuse u pocinčanoj mreži, kojoj se uvijek rado vraćam nakon razdoblja klesanja ili modeliranja. Željezo me privlačilo od prvih dana na Akademiji, o njemu za sada više razmišljam i pišem, nego li što u njemu stvaram. Tek tridesetak radova izvedenih unutar moga intimnog opusa posvećenog pitanjima vjere i religije, kritičkih osvrta svakodnevice, života i rada. U novije vrijeme radim i s voskom pa tek naslućujem njegovu kompatibilnu primjenu sa svim postojećim materijalima unutar dosadašnjeg rada.

Bavite se kao samostalna umjetnica zahtjevnom i složenom umjetničkom aktivnošću. Može li Vas se okarakterizirati i kao one band woman kiparicu?

Meni osobno obitelj je snaga i sigurna oaza iz koje se sve kreće i pokreće u smislu moga stvaralaštva i rada. Zato je unutar problematike vremena i stizanja, utrke s ugovorenim rokovima poslova, s obiteljskim obavezama, uvijek sve posloženo i sve funkcionira. Svaki kiparski, umjetnički projekt odvija se u nekoliko faza, a svaka faza ima svoje vrijeme i svoje zanimljivosti i svoju posebnost. Možda je najljepši dio samotno stvaralaštvo u ateljeu, gdje poput neke životne pokore čekamo preobraćenje svega u nama i oko nas, u onom što stvaramo. Kada kipar u toj fazi postigne dogovor sa samim sobom o nastalom djelu, sve drugo poprima jednu drugačiju dimenziju. Tada taj društveno-socijalni aspekt dolazi u prvi plan, gdje svaki umjetnik, i ja osobno, trebam imati strpljenja i tolerancije u mnogočemu što se tiče našeg stvaralaštva i djela. Do sada sam u tom dijelu imala veliku pomoć i potporu supruga. Zajedno smo odradili mnoge projekte izložbi i javnih spomenika, a gotovo sve što se ticalo tehničkih detalja, do pojedinosti, on je to znao vrlo uspješno i znalački. Bio je inženjer po struci i vrlo sposoban organizator. Nakon teške bolesti i velike životne borbe, morao je otići. Taj gubitak ostao je nenadoknadiv na svim razinama moga života i rada. U potrebnim suradnjama unutar kiparskog projekta snašla sam se brzo jer to je dio moje struke koji dobro poznajem. Ostaje mi onaj dio oko promocija, poslovnih razgovora, dogovora, naplata pri čemu često ispadne dosta toga krivo i naopako. Najveći je problem što mi ostaje premalo vremena za druženja i razgovore, ali to mi je oduvijek teže išlo. Nisam u svom ustrajnom i upornom radu držala to nekim većim problemom, no jedan događaj jasno mi je pokazao koliko je život umjetnika izvan ateljea u kontaktima s kolegama, ljudima jednako važan. Nedavno je izašla velika knjiga mog profesora povijesti umjetnosti Ive Šimat Banova o hrvatskom kiparstvu od 50-tih prošlog stoljeća do danas, u kojoj su svi moji kolegice i kolege s Akademije, iz klase, prijatelji i znanci iz studentskih dana, iz raznih umjetničkih suradnja i izložbi, baš svi što grebu duboko ili plitko po hrvatskom kiparstvu, ali mene u tom društvu nema.

10 Sv._Bernard_u_aluminiju-fit-533x711

Sv. Bernard u aluminiju

Daleko od oka – u Solinu?

Zašto? Niste li, kako se narodski kaže, daleko od oka – u Solinu?

Nitko me se nije sjetio nakon dvadeset godina rada u ateljeu i izlaganja, upornog i kontinuiranog. Jako sam se zabrinula. Ne poradi kvalitete svog rada, već poradi te pojavnosti u društvu, u našoj struci – ako nisi ispod nosa, u nosu i oko nosa onima koji bi se po prirodi stvari trebali pobrinuti da budu u nosu, oko nosa i ispod nosa tebi, odnosno tvom radu, onda ne postojiš. Stvari su se odavno poredale naopako. Posljedice su danas ogromne, posebno u kiparstvu, u umjetnosti i kulturi novije hrvatske povijesti. No ja sam ovdje i radim, uporno i predano, bez obzira jesam li, ili ne, u nekom almanahu. Ima vremena…

Evo prigode da Vaš rad moguće bude uvršten u neko novo izdanje. Smjestimo Solin u središte našeg umjetničkog svijeta, a Vi dajte zemljopisnu statistiku Vaših djela i izložbi, točnije krugove do kojih, oko Solina, sežu Vaše izložbe i Vaša djela?

Sežu prema svim krajevima planeta Zemlja, što se tiče mojih kontakta i interesa raznih galerija i platformi suvremene svjetske umjetnosti. Moje stvarne financijske mogućnosti nisu mi dopustile da radove pošaljem na sva ta pozvana i željena mjesta. Na zadnji natječaj, samo jedan primjer, za Rotterdam i veliku izložbu suvremene svjetske izložbe, poslala sam tri rada na žiriranje, od kojih je jedan ušao u izbor kustosa, ali nemogućnost financijskog apliciranja u takvim manifestacijama, ostavila me i dalje tu gdje jesam. Vjerujem da će doći jedno drugačije vrijeme za mene, puno sam toga uložila u kiparski, umjetnički rad i stvaralaštvo. Kvaliteta se već sada potvrđuje, a negdje na nekoj stijeni postoji netko tko će razgrnuti to more i ja ću proći. Strpljenje je milosni dar.

Nalazite se u, prema našoj ocjeni, zrelom, kreativnom životnom razdoblju. Vaš stav prema umjetnosti općenito, i u našoj sredini. Čista je umjetnost, prepričano, transcendentalna zona koja nas spaja s Božanskim, te da umjetnost ne postoji bez čovjeka?

Umjetnost je uistinu najveći pokretač života i društva. To su one snage i kvalitete koje u nama ostavljaju moćan i dubok trag, kako u onima koji ju stvaraju, tako i u onima koji u njoj uživaju i imaju potrebu za njom. Oduvijek je bilo tako. Cijela povijest ljudskog roda ostavila je najznačajniju baštinu upravo u umjetnostima. Od toga, kiparstvo posebno. Elitistički je sačuvalo povijest i znanost. Ali danas je umjetnost postala fenomen sam za sebe, u kojem levitira iznad sebe same i proučava sebe samu, ali ne kao nekada, iz esencijalne potrebe da bude vrsnija i transcendentalna te da spoji čovjeka i njegovu onostranost. Sve manje se čudim, ali i dalje znatiželjno promatram o čemu zapravo progovara današnja umjetnost. Vidi se jako malo toga, a čuje jedna ogromna dihotomija – prisutna jeziva buka i neartikulirani šumovi nikako ne pripadaju željenom i naznačenom.

11 Edenski_vrt-fit-532x797

Edenski vrt

Haike Stockhaus, autorica i kustosica nedavne zagrebačke izložbe „Izvan granica postojanja“ misli, prema Večernjem listu, da su kvalitetni umjetnici uvijek seizmografi svoga vremena, uvijek su ispred svoga vremena i svojim interesima kao i svojim umjetničkim senzibilitetom detektiraju ono što nailazi?

Samim naslovom izložbe izrečena je ona zadnja misao i smisao umjetnosti. Sve u metafizici umjetničkog kretanja ide prema gore, ide iznad, ide ispred. Pa kad i svlačimo kožu mi ogoljujemo istinu, idemo iznad, a ne ispod. To je kao neki imaginarni genetski kod tvarnosti umjetnosti i umjetnika.

Paul Klee: „Dobra umjetnost ne prikazuje vidljivo, ona izvlači stvari na vidjelo

Kako se, po Vašem mišljenju, uklapate u misao, u stvari konstataciju, Paula Klee-a da „Dobra umjetnost ne prikazuje vidljivo, ona izvlači stvari na vidjelo“?

Ta konstatacija je temeljna misao vodilja svakog umjetnika pri izradi umjetničkog djela, pa tako i moja. Meni je ona bila jasna oduvijek. Istina nije u pojavnosti stvari i događaja. Da bi jedno umjetničko djelo bilo dobro, te kvalitetno prepoznato i doživljeno, ono upravo treba izvući i svojim sredstvima izražavanja pokazati taj sadržaj i materiju nevidljivog. Kada to pokaže jasno, uočljivo i čitljivo, kada ideja jest čitljiva u njemu ili sama tvarnost iščitava sebe u prepoznatljivom, onda je riječ o remek djelu. Taj trenutak preobrazbe, kada sve doživi svoj obrat, nevidljivo u vidljivo, umjetnik u svom radu često osjeti. Tu stane i razumije dobro da je sve krenulo u smjeru gdje djelo počinje živjeti i progovarati upravo tim svojim životom iznad vidljivoga. U mojem stvaralaštvu poznati su mi i zabilježeni ti trenuci. Znam točno u kojim djelima se to dogodilo i u kojem trenutku. Kasnije se uredno potvrdilo u oku promatrača da je vidljivo ono što sam ja u tim trenucima spoznala kao trenutak preobrazbe u nadvidljivo. Ono što jednako znam, to je da te trenutke ne možeš uzeti kao provjerenu rutinu ili kvalitetu te ju istim putem rabiti u novom djelu i procesu rada. Tajnovit je i neznani put do te točke, ali kad se ona dogodi, umjetnik ju dočeka istinski na koljenima.

Institut mecenatstva u raznim oblicima postojao je stalno i trajno u povijesti. Postoji li i danas?

Da, mislim da i danas postoji neka vrsta modernog mecenatstva. Ali je u većini slučajeva vrlo nakaradna, te ne posjeduje iskrenu, romantičnu, životnu priču u sebi. Kada bismo pogledali te uspješne i sveprisutne umjetnike kod nas, uvijek ta ista imena i njihova prva mjesta kroz natječaje, izložbe, nagrade, za mnoge bi se čovjek s pravom pitao; „ Jel’ je moguće da se za toliku ne kvalitetu konstantno izdvaja ogroman novac i traži vrhovno mjesto. Što se tu dogodilo“? Kriterij kvalitete nije mjerilo niti mogućnost izbora. Iskrena i stručna kritika i komparacija ne postoji. Mecenatstvo kod nas nije u privatnim rukama, niti iz privatnih računa. Ono ne diže život umjetnika u korist njegove umjetnosti i kvalitete njegova života. Ono postoji u institucijama i lobiranim pojedincima koji o toj raspodijeli novca odlučuju na temelju pogrešnih kriterija, pogrešnih barem što se tiče života umjetnosti. Začaran krug nepotizma i korupcije zatrovao je naše društvo pa tako i taj dio priče o pronalaženju kvalitete unutar umjetnosti, te rangiranju umjetnika. Tržište umjetnina kod nas ne postoji, a povijest umjetnosti uz svoju teoriju i konstruktivnu likovnu kritiku odavno se izgubila u tom značenju. Ne postoje ni galerije koje se bave ozbiljnim galerijskim poslom u službi umjetnika i umjetnosti. Kod nas prednjače one galerije koje gutaju novac iz proračuna, a gutaju ga samo za sebe i poradi sebe, umjetnik je tu nevažan i nebitan dio priče. Dokaza o tome imamo ne mali broj. Uz sve to umjetnik se teško snalazi sam, a kvaliteta mu nigdje nije karta opstojnosti. Rade se povijesne pogreške u kojima smo, kao društvo, ignorirali i uništili velike talente. Neki se nepotizmom i elitizmom jednostavno izdvoje i predstave kao jedina postojeća kvaliteta. Onda prođu desetljeća u kojima se ta osrednjost i netalentiranost konzumira kao vrsnost, tako da u konačnici imamo izgubljen pojam o tome što je uopće umjetnost i što je u njoj kvalitetno i vrijedno.

12 Skulptura_Mudrica__Prva__nagrada_medunarodnog_trijenala_autoportreta_Galerija_Prica__Samobor-fit-532x709

Skulptura Mudrica. Prva nagrada medunarodnog trijenala autoportreta Galerija Prica Samobor

Famozno prihvaćanje Duchampove geste kao umjetničkoga djela

Gledajući malo duže unatrag pokazuju se neke forme koje pretendiraju biti umjetničke, moderno se nazivaju performansima. Budući pratite kretanja u likovnoj umjetnosti, a bliske su Vam i ostale vrste umjetničkog izražavanja, što mislite o takvim umjetničkim dosezima?

Oduvijek je umjetnost i umjetnička sloboda bila nedirnut i sveti prostor. Ako imamo neku sposobnost dubinskog pogleda na sve što se zbiva u umjetnosti od ključne točke, za koju se mnogi slažu da je zaokrenula tok povijesti umjetnosti, onda nam je mnogo toga jasno i ne trebamo se puno brinuti. Sve se zaokreće početkom prošlog stoljeća, odnosno, famoznim prihvaćanjem Duchampove geste kao umjetničkog djela. Nakon što je ta prevratnička vrsta umjetničkog djela dokinula povijest umjetnosti i samo umjetničko djelo kakvo smo do tada poznavali, počela je nova sasvim odvojiva i nespojiva povijest konceptualne umjetnosti koja je za sebe gradila i svoju noviju povijest, tendenciozno nazvanu Suvremena umjetnost. Toliko tendenciozno da je samim svojim raskidom i poništavanjem svega do tada izašla iz povijesti umjetnosti. Ona je u svim ovim godinama svoje prakse i fenomena izrodila potrebu za novim studijem multidisciplinarnih znanosti koje su trenutno skupljene u naziv – Vizualna umjetnost. Naravno da je sve pristiglo ubrzanjem suvremenih tehnoloških dostignuća, no raduje me ipak spoznaja da suvremena teorija ipak mudro ostavlja prostor i vrijeme za samopreispitivanje. Često u zadnje vrijeme slušam izjave kako je umjetnost današnjice i budućnosti tek vrhunski intelektualni čin koji više nema nikakve veze s rukom, zanatom, vještinama, a niti s procjenom stručnih krugova. Prostirući svoj pogled od iznutra prema prostranstvima povijesti ljudskog roda, taj agresivni i radikalan obrat u domeni ljudske djelatnosti koju nazivamo Umjetnost, začudno je smiješan i nerealan. Ne pada mi na pamet negirati tu pojavnost unutar ljudske kreativnosti, ali mislim da ovakva praksa ne pripada umjetnosti i da se njome, kako je i sama iznašla na kraju, trebaju baviti neki drugačiji stručnjaci, druge znanstvene discipline, drugi nazivi i prostori. Zašto je to sigurno tako znam iz jednog razloga koji poznaje svaki istinski umjetnik. U onom trenu i činu gdje znanost zadire i načinje svijet umjetnosti, umjetnost odumire i više ne postoji. Kako će se onda prisvojiti termin mrtvog i nepostojećeg? To me uvijek fasciniralo. Lažni iskazi i lažni pojmovni svijet u suvremenoj konstrukciji opstojnosti.

Gdje znanost zadire i načinje svijet umjetnosti, umjetnost odumire i više ne postoji…

Nedavna bura oko izbora spomenika prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Kninu, uz obilježavanje jubileja Oluje, u kojem natječaju, točnije natječajima ste sudjelovali, je prošla i nastupila je, barem glede toga, bonaca. Kako gledate na to?

Jednako kao i onda kada je uzavrela atmosfera pokazala sve negativne sadržaje utkane u loše i nestručne kiparske natječaje. Ta praksa je duge povijesti i ostavila je teške posljedice po hrvatsku kulturu. Ništa se od tada nije promijenilo, a novi natječaji dolaze. Ključna misao da se unutar kiparske struke moraju dogoditi neke kvalitetne promijene nosi me sve više ka željenoj realizaciji i početnim koracima ostvarenja tih zamisli. Vrijeme koje je ispred nas donijet će promijene, sigurna sam u to.

Što mislite o stavu našeg kipara, glede sudjelovanja na kiparskom trijenale-u. Kuzma Kovačić je izjavio da ne izlaže i time prosvjeduje protiv koncepcije te značajne nacionalne umjetničke manifestacije?

Da, kolega Kuzma Kovačić je postupio kao i mnogi kipari koje znam jer naša sasvim organička pripadnost velikoj izložbi kiparskog trijenala, izdana je u samom temelju kiparske struke. To doista misle mnogi, a iz godine u godinu na toj velikoj manifestaciji pomodnost je jedini kriterij izbora sudionika i nagrađenih. Ta pomodnost u svojoj negativnoj konotaciji nosi tako veliku dozu nekritičkog preuzimanja intelektualnih trendova sveprisutnih u umjetnosti danas. Najveća kiparska manifestacija pokazuje u zadnjim godinama i da je sama sebi svrha, i da služi prvenstveno za dodjelu nagrada u svrhu promaknuća u zvanja ili neke druge naravi. Sve što se događa unutar suvremene umjetnosti zahvatilo je i skulpturu, kiparstvo. Dobro poznam radove svojih kolega i izabranih sudionika trijenala, kao i nagrađenih. Sve je otišlo u smjeru koji poništava najljepše tvarne esencije skulpture, te njen razvoj i opstanak, spuštajući skulpturu u svijet sterilnog, impotentnog, beživotnog i intelektom pročišćenog od čovjeka, emocija i Bitka. Naravno da to ne mogu podržati, no čekam i ja svoju prigodu da upravo u tom prostoru pokažem što skulptura još uvijek je i da postoji u snazi i ljepoti kiparske opstojnosti. Vjerujem u skulpturu i nadolazeću mladu generaciju kipara.

13 Minerva-fit-650x556

Minerva

Jeste li glede umjetničkog izraza konzervativni i koji je Vaš umjetnički credo?

Ako znamo da konzervatizam ima podrijetlo u latinskoj imenici conservio koja znači očuvati nešto od uništenja i kvarenja, onda bih mogla reći da sam upravo ta konzervativka jer vrsnost, kojoj težim u likovnom smislu, svoj razvoj temelji upravo na stečenim znanjima i iskustvima koje treba zadržati i sačuvati u slobodnom i progresivnom rastu i konstantnom istraživanju i pronalaženju novog. No ipak znamo da se od Francuske revolucije, od početka 19. st. rabi za opis vrlo određenog stanja duha i mišljenja koje je nespojivo s umjetnikom i umjetnošću. Ali meni se i to čini netočnim gledajući i osluškujući preferiranu institucionalnu umjetnost danas. Konzervativna je upravo po svom političkom zatvaraču. Silna umjetnost i umjetnici u svom suvremenom izričaju od klanjanja poznatoj nam konzervi Fontana, slavnog proizvođača Duchampa, usmrdila je i zatrovala kulturu ove moderne civilizacije do nepodnošljivog. Napunila ju je ogromnom količinom neartikuliranog otpada i smeća. Jedna misao upravo se oslonila na neugodan miris iz te ideje i forme – konzerve: “Nekadašnje svete discipline postale su ruglo u kojima se ogleda uništena ljudska duša“ ( A. Abramović, prof. povijesti).

Najiskreniji kredo koji pjeva u meni po cile dane, uz ritam dana i noći glasi: Radost života i stvaranja baština je moja.

Antun Drndelić/hkv.hr

Komentiraj