TwitterFacebookPinterestGoogle+

KAKO JE ŽARKO PUHOVSKI LAGAO NA HAŠKOM TUŽITELJSTVU?

Žarko Puhovski, zloglasni svjedok u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja 1972., lagao i na Haaškome tužiteljstvu.

Nakon Oluje hrvatska policija u jednom je selu zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organizacije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti.

Što je Hrvatski helsinški odbor (HHO)? Je li to grupa hrabrih boraca za ljudska prava koji, unatoč napadima i uz veliki osobni rizik, jedino nastoje obznaniti istinu o nepravdama, diskriminaciji i zločinima koji bi inače ostali neotkriveni? Ili se pak radi o nečem drugom? Točan odgovor: radi se o nečem drugom.
U Hrvatskoj su mnogi bili skeptični prema izvješćima i stavovima HHO-a od samog njegova osnutka.Tome je pridonijela i činjenica da su se među osnivačima i čelnicima tog odbora za zaštitu ljudskih prava našli i neki koji su, paradoksalno, prije sudjelovali u najodioznijim oblicima komunističke represije. Također je bio raširen dojam da je HHO od početka bio neobjektivan i sklon preuveličavanju kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj. Međutim, nekako je uvijek nedostajao onaj krunski dokaz (“smoking gun“) koji bi javnosti pokazao da je riječ o organizaciji kojoj se ne treba vjerovati. No, evo, nedavno se pojavio spektakularan dokaz da su kritičari HHO-a bili u pravu.Taj se dokaz može pronaći na neočekivanom mjestu: u haaškoj presudi hrvatskim generalima.
Analizirajući sav dokazni materijal, sudsko vijeće razmatralo je i publikaciju HHO-a u kojoj se iznose podaci o broju ubijenih srpskih civila, uništenih kuća itd. Evo ključnog odlomka iz sudske odluke. Unakrsno ispitivanje “Prilog P2402 je izvješće pod naslovom ‘Vojna operacija Oluja i poslije’ koje jeobjavio Hrvatski helsinški odbor, a uredio Žarko Puhovski. Izvješće donosi tvrdnje čiji izvori nisu navedeni, kao i dvostruke opise istih događaja.
Štoviše, za vrijeme ispitivanja Puhovskog na sudu postalo je očigledno da u knjizi postoje i druge pogreške. Iz tih je razloga Sudsko vijeće odlučilo da se neće oslanjati na prilog P2402 za informacije koje su u njemu iznesene, ukoliko one nisu potkrijepljene nekim drugim dokaznim materijalom.”
Ovo je vijest prvog reda i neobično je da nije dobila veći publicitet. Riječ je, naime, o dokumentu HHO-a koji je ogroman broj ljudi smatrao vjerodostojnim i koji je podacima o masovnim hrvatskim zločinima nakon Oluje već više od 10 godina traumatizirao javnost. I gle sada, kada je konačno došlo do suđenja za ta zlodjela, sudsko vijeće zaključuje da je ta publikacija do te mjere nepouzdana i nesolidno sastavljena da je neupotrebljiva u dokazne svrhe!
Takva pljuska HHO-u iznenađuje iz dva razloga. Prvo, zato što je Sud na kraju ipak osudio dva hrvatska generala, pa teško da bi ga se moglo smatrati sklonim hrvatskoj strani.
I drugo,zato što je četverodnevno sudsko svjedočenje Puhovskog konačno rezultiralo jedino time da je optužni materijal HHO-a izgubio kredibilitet.
Zanimljivo, dok su 1972. zloglasne presude u staljinističkim procesima hrvatskim studentima i intelektualcima za delikt mišljenja bile velikim dijelom bazirane na tadašnjem svjedočenju Puhovskog, danas, nakon 40-ak godina, njegovo novo svjedočenje (ovaj put protiv hrvatskih generala) ne samo da  nije pomoglo haaškom tužiteljstvu nego je i samom Puhovskom priuštilo teške trenutke u unakrsnom ispitivanju te javnu blamažu.
 

Gdje su ključne bilješke
Transkripti svjedočenja Puhovskog slobodno su dostupni na internetu. Iz njih doznajemo, na primjer, da HHO više ne posjeduje bilješke i izvješća
svojih aktivista s terena, na kojima je jedino i zasnovan njihov dokument o zločinima nakon Oluje.
Kamo su nestale te bilješke o kojima uvelike ovisi vjerodostojnost čitave HHO-ove priče?
Puhovski objašnjava da većina tih izvješća iz prve ruke nikada nije ni bila pohranjena u uredu HHO-a, nego su ona bila spremljena isključivo na osobnom računalu jednoga od članova HHO-a u njegovu stanu u Karlovcu. Nakon smrti tog čovjeka njegov je sin navodno tražio od HHO-a novac da bi im vratio te zapise, ali HHO je, kako kaže Puhovski, “to smatrao nepotrebnim“.
Pitanje: kako to da je HHO, koji je (prema svjedočenju Puhovskog) za svoj rad od inozemnih financijera primao 500 tisuća dolara godišnje, smatrao “nepotrebnim“ otkupiti vlastitu dokumentaciju bez koje mnoge njegove tvrdnje gube vezu sa stvarnošću?
Zašto nije postojala rezervna kopija tako važnih podataka na nekom uredskom računalu ili barem kod nekog drugog člana HHO-a?
Nije li možda odgovor u tome, upitat će se skeptik, da su te bilješke (pod pretpostavkom da su u ozbiljnoj formi postojale) bile toliko šture, nepotpune, potkrijepljene sumnjivim izvorima i pune pogrešaka da stoga i nisu imale nikakvu tržišnu vrijednost, čak ni za sam HHO?
Ponekad je, kao što znamo, bolje “izgubiti“ vlastite dokumente nego doživjeti kompromitaciju njihovim izlaskom na vidjelo.
 

Sudski transkripti
Prethodna hipoteza dobiva na plauzibilnosti ako se zaviri u sudske transkripte o ispitivanju Puhovskog. Evo nekoliko ilustracija:
(1) On nije bio u stanju reći tko su točno bili članovi specifičnih istraživačkih timova HHO-a koji su nakon
Oluje ispitivali stanje na raznim lokacijama na netom oslobođenom teritoriju.
(2) 17 poimence identificiranih ljudi koji su u izvješću HHO-a klasificirani kao ubijeni srpski civili zabilježeni su u dokumentima Crvenog križa kao osobe koje su pronađene mrtve u vojnim uniformama.
(3) Nasuprot HHO-ovoj tvrdnji da su nekom čovjeku bile odrezane glava i ruke, Puhovskom je predočena fotografija mrtvog tijela tog istog
čovjeka bez ikakvih tragova masakra.
(4) HHO-ov podatak o 90-godišnjoj starici kojoj je bila odrubljena glava opovrglo m,,m je izvješće sudskog patologa u
kojem se tvrdi da je ona ustvari umrla prirodnom smrću, a ne spominje se nikakvo naknadno nasilje nad njezinim tijelom.
(5) Nakon Oluje hrvatska policija u jednom je selu zatekla dvojicu članova HHO-a na prilično čudnom poslu za predstavnike organizacije za ljudska prava: oni su se upravo spremali pokopati posmrtne ostatke nekih ljudi, i to bez ikakve namjere da o tome prethodno obavijeste policiju ili lokalne vlasti.
(6) U kolovozu 1995. HHO je grubo obmanuo hrvatsku javnost kada se jedan njihov član lažno predstavio kao novinar (pod izmišljenim imenom)
i onda napravio intervju s direktorom HHO-a. Taj novinski tekst, u kojem čitatelji nisu bili svjesni da je HHO zapravo intervjuirao sam sebe, bio je objavljen u Feral Tribuneu.
(7) Navodeći broj od “najmanje 22 tisuće zapaljenih srpskih kuća“, HHO se oslanjao na izjavu generala Foranda (vojnog promatrača UN-a), ali na katastrofalno pogrešan način. Naime, general je u tom kontekstu zapravo govorio o ukupnom broju kuća koje su promatrači tamo opazili (i to koristeći prilično nepouzdanu metodologiju), a NE o broju zapaljenih srpskih kuća.
(8) Da je prije objavljivanja svoje procjene o broju uništenih srpskih kuća HHO odlučio usporediti tu informaciju s relevantnim državnim popisom
iz 1991.(a ne bi li svaka minimalno odgovorna organizacija napravila takvu provjeru?), Puhovski & co. odmah bi ustanovili da nešto bazično nije u redu s njihovim računanjem jer bi ono impliciralo, apsurdno, da je u nekim krajevima 1995. bilo uništeno dvostruko više kuća nego što ih je uopće bilo 1991.! (Da stvar bude gora, pretjerivanja HHO-a su znala čak ići i puno dalje u apsurd.
Recimo, Petar Mrkalj, bivši izvršni direktor HHO-a i zapravo glavni autor HHO-ova izvješća o hrvatskim zločinima, jednom je ustvrdio da je u zapadnoj Slavoniji i tzv. Krajini bilo sustavno uništeno “najmanje 50 tisuća ne samo srpskih kuća, nego cijelih seoskih gospodarstava”.)

Napad na DORH

Nakon toliko frapantnih i na sudu demonstriranih pogrešaka i bizarnih postupaka HHO-a, nije li bila elementarna moralna i profesionalna obveza tog tijela obavijestiti javnost o tim propustima, objasniti kako je do njih došlo i obznaniti detaljne korekcije prije iznesenih procjena i podataka?
Međutim, prošlo je već dugo vremena, a HHO još nije odgovorio na sva ona neugodna pitanja u vezi s njihovim radom koja su iskrsnula u Haagu.

HHO je i oštro napao Državno odvjetništvo RH koje je navelo znatno manji broj dokazanih ubojstava srpskih civila od HHO-ove često ponavljane brojke od nekoliko stotina. U stvarnosti pak, ako se naprave relevantne usporedbe, broj dokazanih ubojstava srpskih civila koji se spominje u haaškoj presudi bliži je DORH-ovoj nego HHO-ovoj procjeni.

Znanstvenik Puhovski

Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu danas misli Ivo Banac, bivši predsjednik HHO-a, nakon što je Haaški sud dezavuirao kao do neupotrebljivosti
aljkavo ono isto izvješće HHO-a za koje je Banac jednom napisao da je “izuzetno objektivno” te da je “sve u njemu pedantno provjereno idokumentirano”.
Ni Zoran Pusić, predsjednik jednog drugog odbora za ljudska prava, ne vidi potrebu za bilo kakvim korekcijama. On čak tvrdi da je Gotovina osuđen  u Haagu zato što obrana nije mogla osporiti njegovu povezanost s činjenicom “da se samo u Sektoru jug, kojim je zapovijedao Gotovina, dogodilo oko 600 ubojstava civila, mahom staraca koji su ostali u svojim kućama. To je tri puta više nego što je bilo žrtava na Ovčari.” Time se čitateljima sugerira da je Haaški sud stao iza podatka o 600 ubijenih srpskih civila na tom području, a to je sasvim očigledna neistina za svakoga tko je čitao presudu. Pusić uvjerava čitatelje da je Sud proglasio Gotovinu (indirektno) odgovornim za više stotina dokazanih ubojstava srpskih civila, ali
ako pročitate samu presudu, vidjet ćete da taj broj nije “oko 600”, nego 44. (Neću komentirati Pusićevo neukusno licitiranje srpskim i hrvatskim žrtvama.) Neobično je u svemu da se ovdje ne radi o prenagljenoj izjavi u žaru diskusije, nego o članku koji je eksponirani zagovornik ljudskih prava napisao i objavio nakon, pretpostavljamo, pažljivog razmišljanja. Suočeni s takvim i sličnim anomalijama, vraćamo se na temeljno pitanje: kako to da ti aktivisti s bogatom poviješću davanja krivih informacija, inzistiranja na opovrgnutim ili ozbiljno uzdrmanim stavovima još uživaju autoritet?
U vezi s Puhovskim, djelomično objašnjenje moglo bi biti u tome što on izaziva stanovito poštovanje kao profesor političke filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. To ipak valjda pokazuje, ljudi će reći, da se radi o ozbiljnoj osobi koja ima zapažen znanstveni opus i čije intervencije u dnevnoj politici onda treba i zato respektirati.
U stvarnosti, međutim, njegovi radovi uopće nisu ušli u korpus relevantne akademske literature zato što su redom bili objavljivani u opskurnim ili minornim publikacijama koje nisu registrirane u onim elektronički pretraživim bazama podataka koje inače spominju svaku imalo značajniju publikaciju u svijetu. Ako u obuhvatnoj i naširoko korištenoj međunarodnoj bazi podataka, Web of Science, potražite radove Puhovskog, naći ćete samo jedan njegov tekst koji je objavljen u materijalima neke konferencije održane prije više od 20 godina. Dakle, čak niti taj jedan jedini njegov zabilježeni rad nije izašao u nekom respektabilnom časopisu gdje bi prošao uobičajenu stručnu recenziju i minimalnu znanstvenu verifikaciju.
U većini drugih iole selektivnijih baza koje pokrivaju filozofiju i srodna područja, pretraga imena “žarko Puhovski“ obično daje rezultat “Nothing found. Please, check your spelling!”, u sažetom prijevodu: “Ništa nije pronađeno“.
Puhovski zloupotrebljava svoj imidž intelektualca te nastoji proizvesti dojam raznim kvaziteorijskim izjavama koje na prvi pogled mogu nekome zvučati dubokoumno, ali koje, kad ih bolje proanalizirate, ispadaju ili floskule ili neodržive tvrdnje. Na primjer, premda je Oluju znao katkad izravno okvalificirati kao etničko čišćenje, u unakrsnom ispitivanju na Haaškom sudu Puhovski je bio oprezniji pa je rekao: “Rezultat te akcije bio je jednak rezultatu etničkog čišćenja.“

Etničko čišćenje

Što sad to znači? On želi reći da sama činjenica masovnog odlaska Srba s oslobođenih teritorija (bez ulaženja u objašnjenje kako je do toga došlo) ima isti rezultat kao da su oni odande nasilu otjerani. Pa,dobro,ako gledamo samo na demografski rezultat (Srbi više nisu tamo), on je u pravu. Ali nije li čitava diskusija o tome je li to doista bilo etničko čišćenje ili ne upravo o tome ZAŠTO su oni otišli, a NE o pukoj činjenici (rezultatu) da su oni otišli? Koja može biti svrha te usporedbe REZULTATA kada je ključ rasprave očigledno u UZROCIMA? Ali ovim verbalnim trikom ipak je nešto postignuto: Puhovski je uspio hrvatsku vojnu akciju na Sudu direktno povezati s etničkim čišćenjem (jednom od glavnih inkriminacija!), ali bez obveze da tu tešku optužbu i dokazuje.
Ugodna pozicija: on kasnije uvijek može reći da nije tvrdio da je to stvarno bilo etničko čišćenje.

Financijski pritisak

Na kraju čitatelji sigurno žele doznati zašto su djelatnici HHO-a preuveličavali kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj, oslanjali se često na evidentno dubiozne izvore informacija, počinili ogroman broj pogrešaka koje su išle na štetu Hrvatskoj te ustrajavali u svojim stavovima i nakon što su oni objektivno postali neodrživi. Srećom, sudsko svjedočenje Puhovskog opet nam pomaže da razumijemo bit onoga što se događalo.
Puhovski tamo govori o “financijskom pritisku“ kojem je HHO bio izložen od inozemnih donatora da se što više bavi temom hrvatskih ratnih zločina. On neuvjerljivo pokušava objasniti svoj odlazak iz HHO-a time da ga je u jednom trenutku počeo smetati taj financijski pritisak, iako nema naznaka da ga je to imalo uznemiravalo prije, dok je godinama bio predsjednik te organizacije. Puhovski kaže da im donatori nikada nisu određivali brojke s kojima bi trebali izaći u javnost, nego da su samo inzistirali na tome da se što više obrađuje ta tema. Nema razloga da se pravimo ludi. I Puhovskom je jasno da donatori nisu morali HHO-u slovima i brojkama diktirati rezultate istraživanja. Bio je dovoljan njihov “financijski pritisak
na temu“, tj. prijetnja da će financiranje biti smanjeno ako se intenzivnije ne istražuju hrvatski ratni zločini.

Fondovi bi presušili

Gotovinin odvjetnik postavlja pitanje Puhovskom: “U vezi s ljudima koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji uplaćuju 500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?“ Puhovski odgovara: “Izvan svake sumnje“.
Da, a izvan svake sumnje je i to kakvo će ponašanje takva situacija onda ohrabrivati. Premda Puhovski tvrdi da nije bilo financijskog pritiska na rezultate, nego samo “na temu“, djelatnici HHO-a su morali biti svjesni toga što će se dogoditi ako budu izvještavali da tu nema previše dramatičnih vijesti. Svatko je mogao znati da će u tom slučaju financijska slavina biti zatvorena. I oni koji u HHO-u nisu dobivali novac u obliku plaća, vjerojatno su bili zainteresirani za to da se HHO-u ne smanji potpora jer bi to dovelo u pitanje i njihove funkcije. Dakle, financijski pritisak “na temu“ bio je pritisak na HHO da donosi pozitivne rezultate: dokaze još neotkrivenih hrvatskih ratnih zločina, što gorih i spektakularnijih to bolje. Taj je pritisak stvorio razlog da se negiraju izvješća hrvatske vlasti, jer bi priznavanje funkcioniranja hrvatske pravne države ugrozilo egzistenciju HHO-a. Jedino što je onda još preostalo bio je problem kako pronaći pouzdane ljude koji su u takvom financijskom aranžmanu spremni isporučivati robu.ƒ

Neven Sesardić

Neven Sesardić jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Već godinama živi u inozemstvu, a trenutačno je redoviti profesor i pročelnik Odsjeka zafilozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu. Rođen je 1949. godine u Beogradu.
Diplomirao je i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je predavao od 1975. do 1994. godine. Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a objavio je niz radova u vodećim časopisima iz filozofije znanosti. Prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.

Komentiraj