Udbaši su i čestite Hrvate proglašavali svojima, da ubiju njihov ugled u iseljeništvu!

Očekivalo se kako će sudski proces u Njemačkoj pratiti i proces suočavanja Hrvatske sa zločinačkom komunističkom prošlošću. Ali to se nije dogodilo; čak i suđenje Perkoviću i Mustaču sve više prekriva plašt medijskog zaborava.

Prije samo dvije godine vrhovi vlasti u Hrvatskoj napokon su popustili pod golemim pritiskom ustanova Europske unije te su njemačkom pravosuđu izručeni Josip Perković i Zdravko Mustač, koji su optuženi za sudjelovanje u likvidaciji hrvatskoga iseljenika Stjepana Đurekovića. Nije to bilo obično ubojstvo, nego političko ubojstvo kojeg je 1983. na teritoriju strane države organizirao režim komunističke Jugoslavije. Mustač i Perković bili su šefovi zloglasne Udbe u završnom desetljeću postojanja bivše jugoslavenske države, ali i dugogodišnji šefovi sigurnosnih službi samostalne i demokratske hrvatske države. Pola godine prije njihovog izručenja buknuo je najveći međunarodni skandal u novijoj hrvatskoj povijesti, koji je trajao pola godine, tj. sve do navedenog izručenja.

Prisjetimo se; namjesto velebne i dugo pripremane svečanosti ulaska Hrvatske u EU svjedočili smo sramoćenju koje je nezabilježeno i u dosadašnjoj povijesti EU-a. Vrh vlasti RH (vladajuća saborska većina, premijer Milanović i njegovi ministri, predsjednik države Josipović, glavni državni odvjetnik Bajić itd.) najprije je donio posebni skandalozni zakon kojem je jedini cilj bio onemogućiti izručenje Mustača i Perkovića, a potom je pola godine pružao grčeviti otpor ustanovama EU-a koje su tražile ukidanje skandaloznog zakona i provođenje izručenja. Pritom su čelne osobe EU-a javno izricale i najteže optužbe na račun vlasti RH, navodeći da štite najgore vrste zločinaca.

Tek pod prijetnjom najtežih financijskih i političkih sankcija ukinut je zakon i provedeno izručenje. S tim je završila prva epizoda najvećega hrvatskog skandala i očekivalo se kako će sudski proces u Njemačkoj pratiti i proces suočavanja Hrvatske sa zločinačkom komunističkom prošlošću. Međutim, to se nije dogodilo, nego su suđenje Perkoviću i Mustaču, kao i suočavanje s totalitarnom prošlošću postupno prekrivane plaštom medijskog i političkog zaborava. Čak su i nedavna iznimno zanimljiva i važna sudska svjedočenja uglednog profesora Zdravka Tomca i dugogodišnjeg istaknutog političara Vladimira Šeksa dobila daleko manju javnu pozornost od, primjerice, pitanja vezanih za mjesto prebivališta sada već bivšeg ministra branitelja.

Razlozi za prikrivanje Udbinih suradnika

Među brojnim važnim društvenim pitanjima koja su povezana sa suđenjem Perkoviću i Mustaču medijski je posebno atraktivna tema koja se odnosi na tajne suradnike Udbe. Naime, u proteklih četvrt stoljeća javno su često objavljivana imena i životopisi Udbinih zaposlenika i šefova, ali su rijetko otkrivana imena suradnika. To je na prvi pogled bilo nelogično i sadržajno i statistički. Sadržajna nelogičnost je u tome što nije neobično da Udbini zaposlenici rade svoj posao koliko god on bio zločinački, ali neobično je te posebno kompromitirajuće i žrtvama iznenađujuće kada se otkrije da su tajni suradnici zapravo obični građani koji su uporno, marljivo i dugo špijunirali svoju najbližu rodbinu i najbolje prijatelje.

Statistička nelogičnost je u tome što je broj tajnih suradnika višestruko nadmašivao broj zaposlenika Udbe, pa ipak o suradnicima, njihovim identitetima i djelovanju javno se zna puno manje nego o zaposlenicima. Prema dostupnim podacima je nedvojbeno da je u komunističkoj Hrvatskoj krajem 1980-ih bilo približno 850 zaposlenika Udbe, ali za broj suradnika Udbe ne može se govoriti ni približno s tolikim pouzdanjem. Prema dostupnim suradničkim pseudonimima i pozicijama sigurno ih je bilo više tisuća, ali moguće je i nekoliko desetaka tisuća.

O razlozima upornog prikrivanja identiteta Udbinih suradnika postoje različita tumačenja i objašnjenja, a dva su osnovna. Jedno kaže da je to u interesu očuvanja stabilnosti društva, jer je tajna policija komunističkog režima proizvela (ucjenama, nagrađivanjem itd.) toliko veliki broj suradnika da bi razotkrivanje njihovog identiteta i djelovanja izazvalo masovne obiteljske i prijateljske lomove i obračune koji bi ugrozili temelje društvene stabilnosti. Drugo kaže da Udba u Hrvatskoj nakon 1990. vlada putem svoje bivše suradničke mreže koju je rasporedila na gotovo sve upravljačke položaje – od državnih i društvenih institucija do javnih i privatiziranih poduzeća te medijskih i civilnodruštvenih mreža – a učinkovita poslušnost ostvaruje se prijetnjom razotkrivanja kompromitirajućih suradničkih podataka.

Moralna i statusna diskvalifikacija, pa socijalna izolacija

Gledajući načelno može se reći da oba tumačenja drže vodu, ali je otvoreno pitanje koje je tumačenje više motiviralo gospodare Hrvatske na čuvanje riznice suradničkih tajni.

U iskustvima privatnog i javnog života u Hrvatskoj nakon 1990. bile su brojne situacije u kojima se olako izgovarala optužba da je netko udbaš, tj. suradnik Udbe. Ove su optužbe imala golemu težinu moralne i statusne diskvalifikacije, iako nisu predočavani uvjerljivi dokazi. Bilo je dovoljno putem medija ili usmenim glasinama u krugu poznanika nekoga označiti udbašem i uslijedile su sve vrste stigmatizacije i socijalne izolacije.

Motivi ovog načina proizvodnje udbaša bili su širokog spektra. Neki su to radili zbog obračuna s osobama koje su im se zamjerile zbog niza običnih životnih razloga, te su se tako pokušali rješavati osobni materijalni i nematerijalni sukobi i interesi. Drugi su to radili jer su po nekoj osnovi bili uvjereni kako zaista prokazuju i javno optužuju prave udbaše, tj. Udbine suradnike. Puno takvih situacija razrješavalo se fizičkim obračunima, prekidima prijateljstava i poznanstava te promjenama mjesta prebivališta.

Udbaš tužio biskupa Bogovića, a Karamarko Manolića

No, bio je i veći broj slučajeva podnošenja sudskih tužbi. Među najzanimljivije slučajeve sigurno pripada sudska tužba koju je Ivan Grujić (dugogodišnja i još aktualna čelna osoba Vladina Ureda za žrtve rata) podnio protiv biskupa Mile Bogovića, jer je biskup javno rekao kako nije primjereno da bivši pukovnik Udbe (Ivan Grujić) predvodi državni ured koji istražuje zločine Udbe i njenog nalogodavca – jugoslavenskog režima. Sud je sredinom 2014. odbacio tužbu jer je, između ostalog, utvrđeno da je Grujić kao svjedok na sudu u Haagu i sam morao priznati da je od 1972. radio za Udbu. Zanimljivost je i u tome što je biskupa Bogovića u ovom sudskom procesu zastupao ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak, koji je i kolumnist tjednika 7dnevno.

Drugi veoma zanimljivi sudski proces je tužba koju je protiv Josipa Manolića nedavno podnio Tomislav Karamarko zbog toga što je Manolić (bivši predsjednik Vlade, te bivši visoki dužnosnik jugoslavenskih tajnih službi Ozne i Udbe, ali i šefa hrvatskog Ureda za zaštitu ustavnog poretka te nositelja drugih brojnih visokih državnih dužnosti u RH) sredinom prošle godine u javnost lansirao informaciju da je aktualni predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio Udbin suradnik. Razumljivo, ova informacija je bila intenzivno javno ponavljana i razrađivana tijekom predizborne kampanje.

Prvo ročište u sudskom sporu Karamarka protiv Manolića održano je prije dva tjedna na zagrebačkom Općinskom sudu. No, nije bilo rasprave o „meritumu stvari“, nego su stranke, sukladno Zakonu, najprije upućene na rješavanje spora pred Mirovnim vijećem. Sutkinja je Mirovnom vijeću odredila rok od tri mjeseca, pa ako u zadanom roku ne dođe do mirenja postupak se vraća na raspravu pred sudom.

Profil Udbinih suradnika

Javne rasprave i sudski sporovi koji se nakon 1990. u Hrvatskoj vode radi prokazivanja i otkrivanja suradnika Udbe imaju duboko i razgranato korijenje u istim sukobima koji su se od 1945. do 1990. intenzivno vodili u hrvatskom iseljeništvu. Gotovo sve iseljeničke organizacije bile su infiltrirane suradnicima Udbe, koji su marljivo izvješćivali Udbu o „neprijateljskoj djelatnosti protiv Jugoslavije“. Udbini suradnici nisu bili samo tihi promatrači, nego su na različite načine sudjelovali u brojnim ubojstvima hrvatskih iseljenika te mnogobrojnim drukčijim akcijama koje je Udba poduzimala protiv hrvatskih iseljenika i njihovih organizacija.

Niz Udbinih suradnika je u iseljeništvu bio razotkriven, ali uglavnom prekasno, tj. tek nakon počinjenih nedjela i njihovog bijega u Jugoslaviju. Veoma mali broj Udbinih suradnika je bio uhvaćen i procesuiran u zemljama zapadnog svijeta. Bilo je i nekoliko slučajeva ubojstava u hrvatskom iseljeništvu, za koje se tvrdilo da su bila obračun sa suradnicima Udbe.

Metodologiju rada i tipični profil Udbinih suradnika u hrvatskom iseljeništvu u punoj je mjeri razotkrilo suđenje Krunoslavu Pratesu koji je tek 2008. u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića koje se dogodilo davne 1983. godine. Prates je do početka istrage nad njim smatran marljivim, uglednim i zaslužnim hrvatskim iseljenikom koji je desetljećima radio za „hrvatske interese“.

Tako je Prates uspio postati osoba od posebnog povjerenja Branimira Jelića, najistaknutijeg hrvatskog iseljenika u 20. stoljeću. Jelić je Pratesu povjerio i uređivanje lista „Hrvatska država“. Kad je Jelić ubijen 1972., nikome nije palo na pamet da je Prates Udbin suradnik, te je on marljivo nastavio svoje djelovanje u „Hrvatskoj državi“ i Hrvatskom narodnom odboru, kojem je na čelo došao Branimirov brat Ivan Jelić. Pratesov status i ugled nije se promijenio ni nakon ubojstva Đurekovića, kojem je Prates također bio jedan od najbližih suradnika i pomagača.

Trajni crv sumnje

Zbog brojnih ubojstava i drugih šteta koje je Udba uz pomoć svojih tajnih suradnika stalno nanosila hrvatskom iseljeništvu, među iseljeništvom se ubrzano razmnožavao crv sumnje i sve vrste međusobnih sumnjičenja i potraga za razotkrivanjem Udbinih suradnika. Fama i sjene Udbinih suradnika intenzivno su lebdjeli nad privatnim i društvenim oblicima života hrvatskih iseljenika. U iseljeničkim uvjetima je bilo gotovo nemoguće čvrsto dokazati nekome da je udbaš, osim kad je to bilo prekasno, tj. kad se udbaš sam razotkrio bijegom na sigurno – u Jugoslaviju.

Osim razumljivog spontanog, samoobrambenog sijanja sumnji, u širenje fame o sveprisutnosti udbaša među hrvatskim iseljenicima uključivali su se planski i sami suradnici Udbe, jer su na taj način razarali organizacijsko okupljanje hrvatskog iseljeništva i slabili njegova protujugoslavenska djelovanja. Kako god je bilo iznimno teško nekome dokazati da je udbaš, tako je bilo jednako teško obraniti se od stigme „udbaš“ koju je netko dobio.

Kao što je naznačeno, tragovi neriješenosti ovog problema uspješno žive i danas u Hrvatskoj i hrvatskom iseljeništvu. Iz tog je mora do redakcije 7dnevno doplutala boca s dokumentima o problemu stigme „udbaš“ s kojim se desetljećima nosi hrvatski iseljenik Ante Zovko, koji već desetljećima živi u Njemačkoj.

Dokument kojeg je 1979. godine Udba (Služba državne sigurnosti) iz Hrvatske uputila kao odgovor saveznoj Udbi u Beograd svjedoči da je beogradska Udba zatražila podatke o Anti Zovku. U tom se odgovoru zagrebačke Udbe navodi: „Ante Zovko kojeg emigracija u SR Njemačkoj u posljednje vrijeme sumnjiči kao agenta SDS, nije nikad bio u bilo kakvom suradničkom odnosu sa SDS niti sa SJS. Naprotiv, Zovko je na strani ekstremne emigracije … ukoliko se Zovko ponovno pojavi u zemlji sa istim će se ići na raščišćavanje.“

Ante Zovko je, kao i brojni drugi hrvatski iseljenici, na različite načine pomagao uspostavu samostalne hrvatske države, a nakon 1990-ih podupirao je niz projekata u Hrvatskoj, te često posjećuje domovinu. No, stigma iz davne 1979. i nadalje lebdi oko njega, pa će 7dnevno u jednom od narednih brojeva objaviti razgovor s Antom Zovkom kako bi se na tom dugotrajnom i konkretnom primjeru detaljno prepoznala metodologija rada Udbe i njene trajne posljedice koje i nadalje žive u društvenom životu u Hrvatskoj.

Autor:Petar Jurić/7Dnevno/dnevno.hr
glasbrotnja.net

Odgovori

Skip to content