PREDSJEDNICA: ‘Vjerujem da svastiku na Poljudu nije iscrtao nikakav desničar’

‘Nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama’

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović dala je intervju Jeleni Lovrić u Jutarnjem listu, u kojem je iznimno puno govorila o ideološkim podjelama u Hrvatskoj. Donosimo nekoliko pitanja i predsjedničinih odgovora na ovu temu, kojom će se po našem sudu uvijek moći manipulirati i izvoditi ideološke podjele dok se ne će znati povijesna istina. Uostalom, to su i zadnja događanja zorno pokazala. Nakon oslobađajuće Haaške presude, Hrvatsku se pokušava vratiti nazad na 2. svjetski rat radi uspostavljanja sličnog ideološkog obrasca krivnje kakvim se našom zemljom vladalo tijekom komunističke Jugoslavije.(hkv)

Očekivalo se da će se ideološki sukobi nakon izbora početi smirivati. Međutim, ne, to se ne događa…

Nažalost, nisu se smirili, i dalje se radikaliziraju. Razočarana sam takvim razvojem situacije, ali nisam obeshrabrena. Ne smijem ni biti. Građani su me izabrali da budem njihov glas. U razgovorima s njima vidim da su siti ideoloških podjela. Kažu mi: ‘Recite tim političarima da prestanu govoriti o Drugom svjetskom ratu. To nas ne zanima niti nam je potrebno’.

Možemo li malo konkretnije, tko producira takve sukobe?

Nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono. Time se ne želim baviti. Ali u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila sam potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj.

Imate li sada nakon tri komemoracije u Jasenovcu potrebu još nešto dodati?

Ne, rekla sam sve što sam mislila da treba reći o Jasenovcu. Ali, odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti. Držim da politizacija, a pogotovo politikantstvo oko Jasenovca i Bleiburga predstavljaju ponovnu viktimizaciju tamošnjih žrtava. Žrtve zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir. Prestanimo manipulirati njima u političke svrhe. Jer to ne vodi ničemu. Može samo pogoršati situaciju u Hrvatskoj i cijeloj državi donijeti negativan imidž u međunarodnoj zajednici. Ali ono što je gore, zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost.

Nećete sudjelovati u sukobima, ali možete li sa svoje strane učiniti nešto da se tenzije počnu smirivati?

– Pokrenula sam inicijativu za dijalog. U razgovoru s predstavnicima manjina apelirala sam da sjednemo, dogovorimo se te napravimo nekakav plan za promicanje dijaloga i tolerancije. Nikako mi se ne sviđa karakter političke retorike u Hrvatskoj. Živjela sam u drugim zemljama, gdje također ima ideoloških podjela, ali ovdje smo u javnoj komunikaciji spali na vrlo niske grane ne samo osobnog vrijeđanja, nego i stvaranja vrlo dubokih rascjepa u narodu, između većinskih Hrvata i manjina. Ne niječem da manjine imaju problema, imaju, ali u razgovoru, uz međusobno uvažavanje, sve je moguće dogovoriti. Ne treba nam nitko izvana govoriti što trebamo raditi. Znam da se neki problemi rješavaju teško i dugo, ali neću odustati. Vjerujem da na svojoj strani imam hrvatske građane. Oni će podržati inicijativu da civilizirano i kulturno, u dijalogu tražimo kompromis u našim razlikama i svima prihvatljiva rješenja. Hrvatska se u tom pogledu ima na što pozivati. Naša pomirba nakon Domovinskog rata u svijetu se ističe kao izuzetno pozitivan primjer. Ovih smo dana proslavili stogodišnjicu priznavanja islama kao jedne od službenih religija u Hrvatskoj. Nakon Austrije mi smo druga država u Europi koja je to učinila. Integriranost naše islamske zajednice danas je primjer i uzor zanimljiv i na širem međunarodnom planu.

Zašto je ta tradicija vjerske i nacionalne tolerancije danas zanemarena? U zadnje smo vrijeme zbog odnosa prema manjinama došli na zao glas u međunarodnoj zajednici?

Nismo. Ne bih se složila s tom ocjenom. Da, pojavilo se nekoliko tekstova u inozemnim medijima, ali jedna-dvije laste ne čine proljeće. Ima nekih kritika, ali Hrvatskoj se jako uvažava držanje u migrantskoj krizi, gdje se pokazala kao izrazito tolerantna država. Ovdje se nije javljala nekakva radikalna, protuizbjeglička desnica. Valjda zato što imamo iskustva iz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mi znamo što znači bježati od rata. U cijelom tom migrantskom kaosu Hrvatska je pokazala srce.

Može li se reći da je trenutno najviše netrpeljivosti, sukoba i govora mržnje unutar hrvatskog naroda? Nerijetko se spominje da Hrvatska klizi u stanje verbalnog ili mentalnog građanskog rata?

Ne, ne i ne! Jako puno vremena provodim u razgovoru s građanima po cijeloj Hrvatskoj. Oni su mi pravo mjerilo duhovnog i svakog drugog stanja u državi. Njih takvi ratovi ne zanimaju. Nažalost, dio političara pokušava manipulacijama Hrvatsku prikazati kao državu koja je odjednom zaplovila u nekakav ustašluk. Reći ću vam iskreno: vjerujem da onu svastiku na Poljudu, za koju počinitelj još nije pronađen, nije iscrtao nikakav desničar, nego je to učinio netko s namjerom da Hrvatsku pokaže u negativnom svjetlu, kao zemlju povampirenog fašizma. Neću reći da nema takvih primjera, ali to su individualni slučajevi koje duboko osuđujem. Tražim od svakoga da dobro promisli za što se zalaže. Ponavljam, tzv. NDH nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda. Osim toga, kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje. Te stvari moraju biti jasne. Isto tako tražim da se razjasni što se događalo nakon Drugog svjetskog rata, da se suočimo sa svim totalitarizmima. Moja je nona bila u talijanskom fašističkom zatvoru u Trstu i preživjela je zahvaljujući jednom svećeniku s Grobnika koji je spriječio da je strijeljaju. Moj nono je ranjen oslobađajući Rijeku. Moji su se baka i djed borili za hrvatsku državu, pod petokrakom. Ali odgajali su me istinom. Govorili su mi i o zločinima koje su, nažalost, počinili i partizani i komunisti. S tim se naslijeđem moramo suočiti, ali bez svađa, bez uveličavanja ili umanjivanja broja žrtava. Jer, svaka je žrtva bitna. Svaka je žrtva ljudsko biće.

Kako biste onda komentirali ocjene da je Hrvatska sve sličnija Mađarskoj i Poljskoj, državama u zadnje vrijeme poznatim po autoritarnim i protudemokratskim iščašenjima?

Ne bih uopće uspoređivala stanje u Hrvatskoj s bilo kojom drugom državom. Mislim da mi moramo stremiti najboljem, najvišim mogućim ne samo demokratskim nego i gospodarskim, razvojnim standardima. Što se tiče Mađarske ili Poljske, to su nama prijateljske države. U njihove se unutarnje stvari ne kanim miješati, kao što ne očekujem ni da se druge države petljaju u naše odnose. Dovoljno smo zreli i sposobni da bilo koji problem sami riješimo.

Ali strani su nam diplomati nedavno dali do znanja da su zabrinuti pogoršavanjem medijskih sloboda u Hrvatskoj?

Rekla bih da je došlo do određene manipulacije. Mediji su neke izjave inozemnih diplomata interpretirali kao kritiku, premda se više radilo o konstruktivnoj želji da zajednički nastavimo raditi na nekim pitanjima. Na razgovoru na koji smo strane veleposlanike potom pozvali ponudili smo da se obrate ili meni ili predsjedniku Vlade kad god imaju neke dvojbe ili zabrinutosti. Već neko vrijeme tražim od njih da zajednički organiziramo forume na kojima bismo razgovarali o slobodi i odgovornosti medija, pa mi je izuzetno drago da ću o tome već idući tjedan moći govoriti na panel-raspravi koju organizira američko veleposlanstvo.

Izvor: jutarnji.hr/hkv.hr

1 comment

Odgovori

Skip to content