Šeksova operacija Sanader II.
Kad bi u Jugoslaviji neki partijski dužnosnik “posrnuo”, t.j. kad bi se zamjerio nekomu iz partijske vrhuške nakon čega bi uslijedila njegova smjena i gubljenje partijskih povlastica, dojučerašnji bi ga “drugovi” odmah iscipelarili.
Taj se “modus operandi” očitovao i nakon Karamarkove ostavke na mjesto predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. Neka visi Karamarko – sam će se objesiti – ali su mu ljudi koje je vratio u vrh stranke (to je Karamarkov najveći grijeh!) ipak odlučili sačiniti i dodati mu uže.
Moralnim imperativom – onoga tko pada treba još i gurnuti – prvi se u svoju korist poslužio od Mesićevog kruga mjesecima hvaljeni Andrej Plenković uz svesrdnu potporu Šeksa, Stiera, Bačića i Šuice; krvi je namirisao i Dado Milinović, koji je do posljednje sekunde Karamarka bodrio u suludu operaciju rušenja svoje vlade i preslagivanje s Pupovcem i Čačićem. Ako se Karamarko čudi zašto su ga napustili dojučerašnji najbliži suradnici, odgovor glasi – jer nije sprovedena najavljena lustracija koja bi krenula od samoga HDZ-a pa nadalje.
Tko je jednom bio u SKOJ-u ili KPH, uvijek tamo ostaje, ma koliko se pravdao mladošću ili prisiljenošću. HDZ se treba iznutra lustrirati i pročistiti, te dužnosti prepustiti ili onima koji su zbog “krivovjerja” u vrijeme propale države bili proganjani, zatvarani i mučeni, ili jednostavno onima koji nisu omirisali udbaško-cinkaroškog jugoslavenskog sustava – dakle oni hrvatski intelektualci koji su ’76. godište i mlađi.
Ukoliko HDZ i dalje nastavi na općinskim, gradskim i županijskim razinama držati iste ljude dvadeset i više godina a reciklažom komunističkih otpadaka i prebjega koje je Tuđman prihvatio u duhu neuspjele pomirbe i aparatčika koje je proizvela Sanader-Kosoričina vladavina, onda neka se odmah samoukine, jer ovako više nema smisla. Da to sve skupa nema smisla pokazali su i birači u Dubrovniku, Metkoviću, Splitu, Sinju, Omišu, Makarskoj, Zagrebu i mnogim drugim mjestima gdje je HDZ izgubio, ili redovito gubi, lokalne izbore. Stari kadrovi neka ostanu u službi savjetnika i mudrozbornika, poput profesora Tomca, čijoj katarzi jedino vjerujem – jer je on na kraju životnog puta – i nema mu koristi od himbe i prijetvornosti.
Prijatelj me pitao jedno neugodno pitanje prije dva tjedna: “S kojim bi, od tvojih kolega iz HDZ-a, volio sjesti, popiti kavu i malo porazgovarati o književnosti, filozofiji i umjetnosti?”. Prvih pet imena koje sam naveo nisu bili u HDZ-u, već samo simpatizeri. To me zateklo i pogodilo. Profesor Raspudić, koji načelno dobro i mudro zbori, ima pravo kad kaže da je HDZ intelektualno podkapacitiran. To ne znači da bi vodstvo HDZ-a trebali prepustiti intelektualistima koji se (lažno) prepucavaju oko izgovora pojedinih starogrčkih riječi ili koji svakom prigodom citiraju pripremljene stihove Goetheovog Fausta, već da se već jednom prestane s HDZ-ovim intelektualizmom i anti-intelektualizmom koji posljednjih dana u medijima promovira Dado Milinović i nekolicina visokopozicioniranih dužnosnika. Mora, pri vrhu stranke, postojati skupina ljudi, koja će zastupati visokoobrazovni dio pučanstva, koja će imati svoje mišljenje i koja će dati svoj obol pri krojenju stranačke politike.
Što se tiče kandidata: ukoliko Andrej Plenković preuzme HDZ, to je kraj te stranke i njezin raskol. Ako je jedna kolumnistica napisala da je “Plenković izvana Sanader a iznutra ništa”, ako Milanović za tog čovjeka kaže da pripada liberalnoj (!) struji SDP-a… pametnomu dosta.
Također, nije mi namjera vezivati životopise roditelja i njihove djece, ukoliko oni nisu sami povezani. Međutim, svakako nije slučajno da je asistent Andreja Plenkovića u Bruxellesu upravo Marko Milić, sin nekadašnjeg urednika TV Beograd i Yutela, koji je od 2011. direktor programa na Al Jazeeri Balkans. A taj isti, Goran Milić, početkom devedesetih je, zajedno sa Markom Roglićem, Tomislavom Đorđevićem, Velimirom Srićom, Marinkom Božićem i Mariom Plenkovićem – ocem eurozastupnika Andreja, bio u izdavačkom savjetu kontroverznog Slobodnog tjednika. Starije i iznadprosječno informirane čitatelje ne treba podsjećati kako je riječ o medijskom projektu koji je sa 200 milijardi tadašnjih jugoslavenskih starih dinara “pogurao” Marko Roglić, tadašnji direktor INA-Toursa i bivši direktol’ “Union Dalmacije« iz Splita, koji je šezdesetih godina bio svemoćni šef Udbe za Dalmaciju.
Uz Roglića, inače obiteljski povezanog s Most-ovom “mecenom” Brankom Roglićem, ključna je tu bila i potpora Tomislava Đordevića, koji je koristeći svoj položaj potpredsjednika Sabora SR Hrvatske, ishodio Rješenje Republičkoga komiteta za informiranje SRH br. 23-90/2 o neplaćanju poreza na promet za izdavanje ST -a, koji je već u prvom broju objavio žestoki medijski udar na predsjednika HDZ-a, dr. Franju Tuđmana, pod naslovom “Tko je i što je Franjo Tuđman.
U ovom kontekstu, vrlo je znakovito i najnovije lobiranje Vladimira Šeksa. Ovih dana sam razgovarajući s braniteljima osvježio sjećanje i na neke detalje vezane za Šeksovo lobiranje s konca 1999. godine, kada je krstareći po Hrvatskoj uzduž i poprijeko lobirao za tadašnjeg predsjedničkog kandidata Stjepana Mesića. Poznavatelji tadašnjih prilika u HDZ-u skloni su vjerovanju da su tadašnji Šeksovi postupci, kao i oni iz razdoblja vezanog za Ivu Sanadera i Jadranku Kosor, ali i ovi najnoviji, vezani isključivo za krug okupljen oko Josipa Perkovića još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Analizirajući dostupne činjenice i postupke politički umirovljenog Vladimira, koji istodobno najavljuje proces podmlađivanja HDZ-a i svoj novi povratak, iznova se nameće zaključak da nema političke razlike između Mesića, Sanadera, Kosor i Plenkovića. Osim naravno dobne. U tom slučaju, izborom Plenkovića očito dolazi i nova sfera detuđmanizacije i novi pokušaj političkog povratka u drugu polovicu osamdesetih.
Tomislav Tolušić nije ni istaknuo kandidaturu, a već je izjavio da ga ne zanimaju “ustaše i partizani” iz čega se dade zaključiti da ga ne zanima: prešućivanje istine o ubijenim Hrvatima od 1945., prikrivanje istine glede trostrukog logora Jasenovac, udbaška smaknuća hrvatske emigracije, privatizacija i lopovluk samoupravnih socijalističkih tajkuna za vrijeme Jakova Blaževića, Milke Planinc, Ante Markovića, Franje Gregurića, Ive Sanadera, Ivice Račana i Stjepana Mesića, veleizdajnička politika Milanovića, Josipovića, Pusić, četnikovanje Ranka Ostojića, Branka Grčića i Milorada Pupovca, kao i neutraliziranje operacija srbijanskih tajnih službi protiv Republike Hrvatske. Ne bi trebali biti opterećeni prošlošću, ali s njom moramo biti načisto i jednom zauvijek podvući crtu. Treba nam prošlost koja počiva na činjenicama a ne na partijskim dogmama. Svakoga krivca mora snaći odgovarajuća kazna, pa makar to bila samo politička osuda. Inače je bespredmetno govoriti o samoodrživoj budućnosti.
Pojavile se glasine o kandidaturi Zlatka Hasanbegovića. Osobno bih to pozdravio, ali smatram da naš najbolji ministar nema operativne sposobnosti za vođenje najveće hrvatske stranke – ima srce, ima pamet, ima pragmu, ima volju – ali je vođenje sustava s više od 200.000 ljudi je birokratski i administrativni posao koji zahtjeva detaljan uvid u puno toga. Hrvatice i Hrvati, uključivši HDZ-ovo članstvo, još uvijek nisu spremni ni za Ivanu Maletić kao šeficu stranke, a i ona se sama kompromitirala podrškom Andreju Plenkoviću.
Izbori za predsjednika HDZ-a su 17. srpnja. Tada će članstvo najveće hrvatske stranke birati ne samo predsjednika nego i politički smjer u nadolazećem razdoblju. Tomislav Karamarko je solidno odradio svoj prvi mandat. Analizirajući te četiri godine nameće se zaključak da je svojevrsni zaokret samoincijativno počeo raditi u razdoblju nakon predsjedničkih izbora i pobjede Kolinde Grabar Kitarović. Pod pritiskom medijskih napada, i tko zna kakvih još razloga, Karamarko se počeo okruživati ljudima izvan stranke. Istodobno, u stranci je počeo s procesom recikliranja nekadašnjih Sanaderovih kadrova što je, uz još neke nelogične poteze, dovelo do relativnog podbačaja na prošlim parlamentarnim izborima. Slijedila je sapunica s Mostom i na koncu – rušenje vlastite vlade i neuspješno preslagivanje.
Iz svega toga HDZ mora izvući određene zaključke. Kadrovski moraju ojačati na svim razinama, osvježiti svoje redove, maknuti samoupravljače, interesne grupacije, razne konvertite i korumpirane osobe koje su blokirale razvoj stranke na svim razinama – od najniže do najviše. Pri tome se moraju voditi jednostavnom logikom – na koga politički Jugoslaveni reže i bjesne, toga treba izabrati i taj je najbolji i za Hrvatsku i za Tuđmanov HDZ.
Josip Gajski/hrsvijet.net
