Kako je NATO savez planirao pobijediti u trećem svjetskom ratu u Europi?
HLADNI RAT – Postajala su četiri cilja koja su se morala ispuniti u slučaju rata – zračna nadmoć, sigurnost komunikacijskih i opskrbnih linija prema Sjevernoj Americi, teritorijalni integritet Zapadne Njemačke te izbjegavanje upotrebe nuklearnog naoružanja. Ako NATO savez ne bi uspio ispuniti barem jedan od tih ciljeva, rat bi bio gotov.
Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora ili Sjevernoatlantski savez – NATO, utemeljen je 1949. godine kako bi neutralizirao moguću sovjetsku ekspanziju u Zapadnoj Europi, donosi NationaIinterest.
Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez učvrstio je svoju vladavinu u Istočnoj Europi te zauzeo države Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku, Rumunjsku, Bugarsku i Istočnu Njemačku. NATO savez bio je direktan odgovor na ono što je Winston Churchill nazvao “željeznom zavjesom”.
Tada su američki i zapadnoeuropski analitičari vjerovali, ako započne rat između Zapada i Staljinove Rusije, logično je da bi se rat dogodio u Europi. Činjenica da obje strane posjeduju nuklearno naoružanje dovela je do toga da izravan sukob nije bio moguć. Bilo je nekoliko velikih vojnih sukoba diljem svijeta između Zapada i Istoka. Zbog toga je invazija Sovjetskog Saveza na Zapadnu Europu bila vrlo riskantan potez, ali bi u slučaju pobjede donijela itekako veliku nagradu.
Strateški zadatak NATO-a bio je onemogućiti vojni poraz saveza. Postajala su četiri cilja koja su se morala ispuniti u slučaju rata – zračna nadmoć, sigurnost komunikacijskih i opskrbnih linija prema Sjevernoj Americi, teritorijalni integritet Zapadne Njemačke te izbjegavanje korištenja nuklearnog naoružanja. Kada NATO savez ne bi uspio ispuniti samo jedan od tih ciljeva, rat bi bio gotov.
Godine 1988., plan NATO saveza za obranu Zapadne Europe bila je doktrina “prednje crte obrane” kako bi se sovjetske postrojbe i vojska Varšavskog saveza zaustavile na granicama Zapadne Njemačke. Dubinska obrana, koja se u Drugome svjetskom ratu na Istočnom bojištu pokazala vrlo učinkovitom, vjerojatno bi ugrozila cjelokupno stanovništvo Zapadne Njemačke te 40 godina poslijeratne izgradnje.
NATO savez nije imao integrirani ratni plan osim zahtjeva za držanjem borbenih linija tako dugo dok Varšavski savez više ne bude mogao ratovati; izvodili bi se i protunapadi kako bi se vratile prijeratne granice. Sjedinjene Američke Države stvorile su doktrinu AirLand Battle (zračno-kopnena bitka) koja je integrirala zračne i kopnene snage da bi istodobno djelovale na neprijatelja od prvih (prednjih) linija pa sve do unutrašnjosti neprijateljskog teritorija.
Glavni zadatak mornarice NATO saveza bio bi sigurnost opskrbnih i komunikacijskih linija između Europe i Sjeverne Amerike kako bi se ljudstvo i ratni materijal mogli nesmetano kretati iz Sjeverne Amerike i Kanade. Ophodni zrakoplovi, podmornice i brodovi NATO saveza tražili bi sovjetske podmornice koje bi pokušale ugroziti protok zaliha, držeći ih sjeverno od imaginarne linije koja povezuje Grenland, Island i Ujedinjeno Kraljevstvo. Američka mornarica planirala je u Norveško more poslati dvije ili tri borbene grupe nosača zrakoplova uz bojne brodove koji bi napadali sovjetske zračne i mornaričke baze Sjeverne flote. Takav izravni napad na sovjetski teritorij odvukao bi pozornost od sovjetskih napada na konvoje te bi prekinuo opskrbu sovjetske mornarice. Tako bi, navodno, bile i izolirane sovjetske balističke podmornice od kopnene podrške te bi lakše bile uhvaćene i potopljene.
Mornarica NATO saveza blokirala bi sovjetske, poljske te istočnonjemačke mornarice u Baltičkom moru te bi tako neutralizirala moguću invaziju na Dansku preko mora. Zapadnonjemačka mornarica pokušala bi neutralizirati poljski napad na grad Hamburg.
Na nebu bi zračne snage NATO saveza imale nekoliko uloga. Američki avioni F-15 i F-16, britanski Tornado ADV te njemački F-4 Fantom pokušali bi ostvariti zračnu nadmoć u Europi. U međuvremenu bi britanski i njemački Tornado IDS bombarderi izvršavali različite zadatke – bombardirali aerodrome Varšavskog saveza u Istočnoj Njemačkoj te Poljskoj. Lovci Američkog ratnog zrakoplovstva F-111 bi izvodili bi različite borbene zadatke, kao što su bombardiranje mostova, zapovjedništava, opskrbnih i komunikacijskih linija te ostalih ciljeva kako bi se usporilo napredovanje Varšavskog saveza. U konačnici bi američki A-10 Warthog avioni, njemački mlažnjaci Alpha te britanski Harrieri podržavali kopnene snage NATO saveza.
Tehnološki gledano, kopnene snage NATO saveza bile su naprednije. U tih desetak godina predstavljeno je nekoliko borbenih sustava koji se upotrebljavaju i koriste danas. Godine 1988., američka 7. armija koja je tada bila postavljena u Europi stavljala je u upotrebu “velikih pet” (“Big Five”) borbenih sustava – tenk M1 Abrams, oklopljeno vozilo M2 Bradley, borbeni helikopter AH-64 Apache, transportni helikopter UH-60 Blackhawk te raketni sustav protuzračne obrane Patriot. Tih je pet sustava bilo stvoreno za novu “AirLand Battle” doktrinu. Zapadna Njemačka je tada, uz Nizozemsku, počela stavljati u upotrebu svoj novi tenk druge generacije Leopard 2 te oklopljeno vozilo Marder. U isto je vrijeme predstavljen i britanski tenk Challenger te oklopljeno vozilo Warrior u sastavu britanske vojske borbenih formacija Rajne.
NORTHAG (Sjeverna vojna grupa) bila bi postavljena na sjevernu polovicu Zapadne Njemačke. NORTHAG je trebao braniti ravnice sjevera Njemačke, dio relativno ravnog terena od unutrašnjosti Njemačke do Nizozemske i Belgije. Takav teren uvelike olakšava neprijatelju napredovanje. NORTHAG je trebao osigurati i najkraći put do Ruhra, industrijskog srca Zapadne Njemačke, glavni grad Zapadne Njemačke Bonn te najkraće puteve do dviju velikih opskrbnih luka NATO saveza – Antwerpa i Rotterdama.
Snage NATO saveza bile su podijeljene između njemačkog, britanskog, nizozemskog i belgijskog zbora koji su imali od dvije do četiri borbene divizije. Iako je NATO savez mogao računati na pomoć iz Ujedinjenog Kraljevstva, Nizozemske i Belgije, većina snaga bila je postavljena daleko od svojih obrambenih položaja.
CENTAG (Središnja vojna grupa) bila je u donjoj polovici Njemačke. U CENTAG-u je služilo najviše njemačkih i američkih snaga s mehaniziranom brigadom iz Kanade. Dva njemačka zbora s mješavinom oklopljenih, oklopljeno-pješačkih te gorskih divizija držala bi liniju. Uz njih bi se, rame uz rame, borila i dva američka zbora s dvije do tri oklopljene te mehanizirane pješačke divizije. CENTAG bi bio odgovoran za najuži put između njemačke granice i rijeke Rajne – udaljenost od oko 200 kilometara.
Iako je imao manje vojnika od svog suparnika, CENTAG je imao svoj “as u rukavu”. Američke i njemačke borbene formacije bile su opremljene oklopom i mehaniziranim pješaštvom, idealnim za borbu protiv sovjetskih snaga i snaga Varšavskog saveza koje su imale puno više tenkova. Regrutaciju je izvršavao Bundeswehr koji je imao vrlo iskusan kadar, vodstvo i opremu. Američke divizije u Europi imale su na raspolaganju još jednu bojnu te su tako pojačale snage CENTAG-a za oko deset posto.
Još jedan “plus” za CENTAG bio je teren. Za razliku od sjevera Njemačke, teren na jugu Njemačke sastojao se od brda, planina te dolina koje su itekako mogle pomoći branitelju. Na krajnjem sjeveru Norveška je svoju granicu sa Sovjetskim Savezom držala sigurnom. Planinski teren Norveške učinio je napad gotovo nemogućim, a svaki bi sovjetski kopneni napad bio potpomognut mornaričkim postrojbama. NATO je planirao poslati multinacionalnu brigadu, ACE, kako bi pomogao norveškim braniteljima, a američki marinci dostavili su borbene opreme i zalihe dovoljne za opskrbu jedne brigade u obližnje norveške spilje.
NATO je mogao očekivati sovjetske padobrance, specijalne postrojbe te helikopterske napade diljem Europe. Te vrlo brze formacije pokušale bi zauzeti glavne strateške ciljeve NATO saveza kao što su zrakoplovne baze, piste, mostovi (pogotovo na Rajni i Majni i Vezeri), zapovjedništva, opskrbna skladišta te skladišta američke opreme.
Stražu na takvim mjestima trebalo je voditi dvanaest brigada vojne pričuve zapadnonjemačke vojske. Bonn je imao tri padobranske brigade koje bi se poslale na ugrožena mjesta. Sigurnost zračnih baza u NATO savezu bila je na vrlo visokim razinama – Američko ratno zrakoplovstvo postavljalo je velik broj vojnika u svojim bazama dok je Kraljevsko ratno zrakoplovstvo štitilo svoje zračne baze.
Ako se konvencionalnim putem ne bi mogao zaustaviti napad Varšavskog saveza, NATO je imao veliki spektar taktičkih nuklearnih oružja od nuklearnih bojevih glava, gravitacijskih nuklearnih bombi do raketa Pershing II. Iako je NATO savez imao dovoljan broj nuklearnih oružja da bi se zaustavio napad, korištenje nuklearnog oružja pokrenulo bi nuklearni rat koji se vrlo vjerojatno ne bi mogao zaustaviti. Korištenje taktičkih nuklearnih oružja preraslo bi u korištenje strateških nuklearnih oružja te bi vrlo vjerojatno to označilo kraj ljudske civilizacije.
Izvor: vojnapovijest.hr
