NIKOLA MILANOVIĆ: Što nam priječi put ka Bogu?
Jedno od temeljnih kršćanskih iskustava jest iskustvo Božje ljubavi. Baštineći to iskustvo vjernik stječe nutarnji mir, sigurnost i snagu te se ne predaje niti u najbeznadnijim situacijama. Kroz povijest je takvih poticajnih kršćanskih primjera bilo bezbroj. Iskustvo ljubavi Božje zaista je neprocjenjiv dar koji se drugome teško može objasniti. Dar je to koji se mora doživjeti da bi se shvatila njegova veličina i vrijednost.
Čovjek je vrhunac Božjeg stvorenja, a milosrdni Bog nas je stvorio iz čiste ljubavi. Nažalost, put prema Stvoritelju priječe nam grijesi i to prije svih oholost i pohlepa. Međutim, postoje i neke druge zapreke koje nam mogu nanijeti veliku duhovnu štetu te zamračiti činjenicu da je naš Stvoritelj čista ljubav. Tu prije svega mislimo na iskrivljene predodžbe o Bogu i sebi, ali i na nezacijeljene duhovne rane.
Bog je svemogući Otac koji, u svom savršenstvu i beskonačnosti, za čovjekom nije imao nikakve potrebe. Stovorio nas je, kako već rekosmo, iz čiste ljubavi. Međutim, ponekad se dogodi da čovjek zbog rana koje nosi iz djetinjstva doživljava nebeskog Oca kao strogog suca, ili čak tiranina koji jedva čeka neku pogrešku i potom je odmah okrutno kažnjava. Ponekad, poučen također iskustvom iz rane faze svoga života, misli da Božju ljubav mora zaslužiti. Drugim riječima, misli da mora biti savršen da bi ga Bog prihvatio i ljubio. Naravno da i u prvom i u drugom slučaju čovjek može doživjeti samo teške traume, plašeći se Boga s jedne, ili držeći da nikako ne može biti dovoljno dobar da bi zaslužio njegovu ljubav, s druge strane.
Krive predodžbe o sebi također zamagljuju iskustvo Boga koji je ljubav, a one načešće dolaze zbog nepotrebnog uspoređivanja s drugima, perfekcionističke težnje za savršenstvom te promatranja svega oko sebe na negativistički način umjesto da pokušamo biti afirmativni i kreativni. Ako se čovjek ponaša na navedene načine neće biti zadovoljan sobom, a takav će teško pronaći snage ljubiti sebe i Boga. Ne treba ni spominjati da mu je u tom slučaju iskustvo Božje ljubavi neizmjerno daleko.
Zašto su gornji oblici ponašanja problematični? Uspoređujući se neprestano s drugima čovjek pokazuje zavist i određene komplekse, a ako suludo teži za perfekcijom očito ne može prihvatiti činjenicu da nije savršen. I u prvom i u drugom slučaju ne prihvaća sebe onakvim kakav jest, odnosno onakvim kakvim ga je Bog stvorio. Ovo, naravno, ne znači da čovjek ne bi trebao napredovati i u duhovnom i u svakom drugom smislu, odnosno da ne bi trebao imati zdravu ambiciju.
Dapače, jer Bog nas je stvorio nesavršenima i pozvao nas da, u darovanoj nam slobodi, radimo na sebi. Drugim riječima, čovjek cijeli svoj život mora napredovati, mora se izgrađivati, mora težiti savršenstvu, ali u svemu tome mora biti realan. Drugoga ne smije doživljavati kao konkurenta, nego kao brata, kao dijete Božje kojega Otac ljubi jednako kao i njega. Problem nastaje kad čovjek zbog nezdrave ambicije pati zbog tuđeg dobra, ili kad je patološki opsjednut činjenicom da nije savršen onoliko koliko je zamislio da mora biti.
Još jedna velika zapreka duhovnom životu jest ogorčenost koju osjećamo zbog nepravde koja nam je nanesena. Kad doživimo nepravdu u nama se poput plimnog vala širi osjećaj povrijeđenosti i želja za osvetom. Dok smo u takvom stanju kao da živimo u posve drugoj dimenziji od one koju nam je Bog namijenio. Nesretni smo i nesposobni za ljubav, a horizont odnosa sa Stvoriteljem nam je zamračen pa se iskustvo Boga ljubavi odbija od nas kao od čvrstog i neprobojnog zida.
I tu sad moramo napraviti velik i hrabar zaokret. Moramo smoći snage za oprost i kroz molitvu pripustiti Kristu da uradi ostalo. Na kraju tog procesa vrlo vjerojatno ćemo doživjeti istinsku zahvalnost, jer nas je nemilo iskustvo uzdrmalo, natjeralo na tešku borbu sa sobom te na kraju uistinu promijenilo.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
