ILIJA VINCETIĆ : ŠTO NAM SE OVO DOGAĐA?

Hrvatska strana, budimo realni, (nakon dr. Franje Tuđmana) nema adekvatan odgovor na “izazov” zvani Srbija., i zbog toga bi, (do definiranja učinkovite politike prema Srbiji), prvorazredni hrvatski interes trebao biti: SRBIJA IZVAN NATO-a i EU!!

Jučer sam posredstvom Hrvatskog Neba objavio podulji tekst, pokušavajući odgovoriti na pitanje:-„Što nam se (Republici Hrvatskoj i Hrvatskom narodu) ovo događa, ponukan najnovijim „zaoštravanjem“ odnosa dviju susjednih zemalja, opterećenih mnogim otvorenim pitanjima. Pitanjima koja imaju svoj „meritum“, ali i genezu, uzroke, posljedice, emocionalni status i obostranu odgovornost.

S jedne strane postoji objektivna odgovornost za agresiju i sve posljedice koje je ta agresija proizvela, a s druge strane postoji odgovornost za kažnjavanje tog međunarodnog zločina i uklanjanje posljedica, u najvećoj mogućoj mjeri. U krajnjem, za sprječavanje ponavljanja tog zločina koji se zbio nedavno, kojemu smo svjedočili.

Kako sada stvari stoje, ni jedna ni druga strana nisu kapacitirane preuzeti svoj dio odgovornosti.

Srbijanska strana nije spremna čak ni odreći se agresivnih namjera, a još manje priznati oružanu agresiju u periodu 1991.-1995.godine. O posljedicama te agresije, odgovornosti za zločine, ublažavanju, obeštećenju, priznanju krivnje, kajanju, iskrenoj suradnji, iluzorno je i govoriti. Stvari se odvijaju suprotno. Na parlamentarnim izborima (kao legitimne) redovito sudjeluju političke snage koje su ne samo suodgovorne, nego su i izravno sudjelovale u agresiji na Republiku Hrvatsku. Aktualni Predsjednik Republike Srbije i njene Vlade su deklarirani četnici, visokopozicionirani radikali u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku. I više od toga. Osobno su sudjelovali u poticanju oružane pobune, pomagali tu pobunu, a za neke se utemeljeno sumnja da su i osobno sudjelovali u zločinima!?

Javnost u Republici Srbiji, politička, medijska, stručna, intelektualna, pokazuje i dokazuje da deklarirani četnici nisu slučajno na vlasti u toj državi, nego suprotno, da je to posljedica kontinuiteta u provedbi projekta „Velike Srbije“, potisnutog tek porazom u ratu. I to samo u mjeri fizičkog poraza na bojnom polju i nedostatku resursa (i prigode) za ponavljanje agresije. Namjere i volje ne fali. Sve ostalo je constanta!!

Ideolozi „Velike Srbije“, su taj poraz u ratu doživjeli kao „izgubljenu bitku“, redefinirali doktrinarna polazišta sadržana u „memorandumu SANU“, (donijeli korektivne odluke i iz „supozicije“ se „na velika vrata“, vraćaju u „poziciju“) u „memorandum SANU II“, koji se (za sada) dosljedno, i što je najgore, neometano provodi.

Hrvatska strana, budimo realni, (nakon dr. Franje Tuđmana) nema adekvatan odgovor na “izazov” zvani Srbija., i zbog toga bi, (do definiranja učinkovite politike prema Srbiji), prvorazredni hrvatski interes trebao biti: SRBIJA IZVAN NATO-a i EU!!

No, političaru u Hrvatskoj na taj problem gledaju „drugom optikom“! Iz samo njima znanih razloga i/ili pod pritiskom svojih vanjskih gospodara, ULAZAK SRBIJE U EU I NATO, proglašavaju prvorazrednim interesom Republike Hrvatske.

(Izborna kampanja se bliži točci kulminacije, a nijedan relevantan pretedent za mjesto Predsjednika Vlade se niti ne dotiče tog pitanja. Je li u pitanju nezainteresiranost biračkog tijela za ovaj „i kroničan i akutan“ problem? Indolencija naroda za tu, egzistirajuću, a ne latentnu prijetnju, ili nešto drugo? No jedno je sigurno. Nitko ne propitkuje, nitko ne traži odgovore.

Obrazloženje tvrdnje da je „Hrvatski interes Srbija u EU i NATO-u“!!)

Nakon odlaska Franje Tuđmana sa političke i životne pozornice, sustavno se razaraju obrambeni i sigurnosni sustav. Svi ministri obrane (nakon ministra Šuška) i svi načelnici GS OS (bez izuzetka) nisu imali kapaciteta shvatiti, a još manje obraniti nužnost razvoja OS RH i obrambene politike u pravcu „samodostatnosti i samoodrživosti“, u odnosu na „izazov zvani velikosrpska agresivna doktrina“!!

Polazeći od pogrešne i neodržive premise „kišobrana“ zvanog NATO, kao temeljnog stupa obrane, odričući se „samodostatnosti“ u odnosu postojeću prijetnju, Republika Hrvatska neodgovornim (zlonamjernim, na tragu veleizdaje) političkim odlukama, ali i negativnom selekcijom kadrova u MO, čini kardinalne propuste u području obrambenog planiranja, i tako gubi ključni oslonac i sredstvo odvraćanja od agresije. Integralne, kompatibilne, lako upravljive, dobro opremljene i (što je možda najvažnije) DOSTATNE oružane snage. Područje obrambenih priprema je potpuno devastirano. Ne postoji čak ni evidencija časničkog i dočasničkog kadra. Odustalo se od osposobljavanja stanovništva za obranu, što dovodi u pitanje smisao „uvođenja“ vojne obveze. Umjesno je postaviti pitanje:-„Ima li zakonodavac pravo propisati nekome vojnu obvezu a da ga prethodno nije osposobio za vojnu službu u ratu?!!

Olako je, neodgovorno, i (posljedično) vrlo opasno, prijetnja agresijom od strane Republike Srbije, koja se ne odriče velikosrpske agresivne doktrine i teritorijalnih pretenzija prema Republici Hrvatskoj, proglašena nepostojećom!!

Članak 5. Sjevernoatlantskog sporazuma nam daje “kišobran” samo do ULASKA Srbije u NATO!! No, i tada bi taj mehanizam zaštite bio upitan. U ovisnosti o mnogim čimbenicima. Prije svega međuodnosima SAD – Ruska Federacija, a nikako ne treba zanemariti odnos snaga unutar NATO-a i različite interese pojedinih članica, „tradicionalna prijateljstva i saveze“, trenutačne interese.

A Srbija u EU, pri ovoj konstelaciji snaga unutar RH, je kapitulacija Hrvatske “autentične političke suverenosti”. Srbija u RH ima “petu kolonu” u 90% etničkih Srba i jak kolaboracionistički savez u (anti)hrvatskoj ljevici. Stoga začuđuje da Republika Hrvatska u posljednjih 15 godina nije osuvremenila (ili usvojila novu) svoju sigurnosnu politiku (poglavito obrambenu i vanjsku unutar nje) i redefinirala svoj položaj (repozicionirala se) u odnosu na države nastale raspadom bivše Jugoslavije, posebno Srbiju i BiH.

Takva indolentnost (ili je nešto drugo u pitanju) je ravna zločinu veleizdaje. Od smrti dr. Franje Tuđmana, Republika Hrvatska u međunarodnim odnosima (i bilaterala i multilaterala) djeluje isključivo “post festum”, osim nekoliko inicijativa koje su (nažalost) bile na njenu štetu. Srbija otvoreno nastavlja sa kontinuitetom politike ustanovljene 1844.godine, potvrđene u kraljevini Jugoslaviji, nastavljene u FNRJ (SFRJ), radikalizirane u memorandumu SANU i osuvremenjene u SANU 2 memorandumu.

U Bosni i Hercegovini se neometano odvija proces unitarizacije na državnoj razini i fizičke redukcije Hrvata (na prihvatljivu mjeru) i političke eutanazije hrvatske kolektivne političke volje u Federaciji BiH. Republika Srpska je već dugo „činjenica“, Hrvati u toj tvorevini su „misaona imenica“, zločini su zaboravljeni, genocid „ozakonjen“, sjećanje se progoni u zaborav.

Političke elite Hrvata u BiH ne razumiju ovaj proces (ili ih ne zanima) a i da ga razumiju, nemaju kapaciteta suprotstaviti se (po Hrvate u BiH) pogibeljnim trendovima.

NA ŽALOST, REPUBLIKA HRVATSKA NEMA ODGOVORE NA OVE “IZAZOVE”!“.

Prozivanje osoba, izravno, imenom i prezimenom, uvijek je „skopčano“ sa rizicima. Pogriješiti, pretjerati, biti nepravedan!

Duboko svjestan svih navedenih rizika, usuđujem se prozivati! Ne zbog namjere vrijeđanja, nipodaštavanja, manje zbog pogrešaka, a više zbog nečinjenja.

Činjenica da Republika Hrvatska, formalno od 2002. a stvarno od 2000.godine, NEMA definiranu i između političkih aktera (ili bar unutar parlamentarnih stranaka) usklađenu Sigurnosnu Politiku, govori sama za sebe.

O doktrinarnoj razini ne vrijedi ni govoriti, ustvari, nema se o čemu. Ne postoji. A bez nje nema koncepcijskih rješenja!! Ili ima? Svatko svoja!!

Onaj tko ne zna kamo ide, uvijek je „na pravom putu“!!

Upravo tako, glede vitalnih nacionalnih interesa, postupaju naši političari.

I da, nisam zaboravio, postoji još jedna sitnica. IMPERATIV interesa „velikih“, pritisci kojima su političari izloženi, sužen „manevarski prostor“, vrlo mali (i nikakav) arsenal sredstava na raspolaganju.

No, je li to nekakva novost i međunarodnim odnosima? Jesu li to „nove okolnosti“ koje političarima nisu bile poznate u izbornim kampanjama?

Postoji li možda „modus operandi“ u takvim situacijama?

Ili možda „granica“, crta ispod koje „se ne ide“, kada su u pitanju interesi države i naroda!!

Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo/dragovoljac.com

Odgovori

Skip to content