M. MARUŠIĆ: Olimpijada u Riju – “neki” muškarci koji su se proglasili ženama su dotrčali, a svi šute o tome

Godine 2016., na Olimpijadi u Rio de Janeiru dogodila se povijesna stvar, a to je da su muškarci, koji su se proglasili ženama, natjecali sa ženama u trčanju i pobijedili. U trci na 800 m odnijeli su sve tri medalje. U drugim ih natjecanjima nije bilo.

Ukupno je taj događaj popratila relativna šutnja, u svijetu i u Hrvatskoj. Samo je „Jutarnji list“ progurao skroman člančić, pažljivo skrojen kao neutralan do prijateljski duhovit. Duhovitost i simpatije uvijek ublažavaju tragediju i ljutnju i člančić je prošao zasluženo nezapaženo.

O šutnji medija

Mediji su taj događaj prešutjeli zbog dvaju razloga. Prvi je da je taj događaj toliko apsurdan da ga ne može braniti, a ne smije ga se kritizirati (ponavljam pohvalu „Jutarnjem“, jer se iz te zamke dosta elegantno izvukao). Budući da su njihovi poslodavci medija uglavnom podupiratelji rodne teorije, onima koji bi događaj kritizirali mediji ne smiju dopustiti kritiku, a svjesni su da bi trijumfiranje bila sramota i za njih same. Drugi je razlog što rodni aktivisti također šute, pa se nema koga pitati.

O šutnji aktivista

Ni najzatucaniji zagovornici rodne teorije („nema spola, sve je u glavi, svi imaju pravo na sve bez obzira na biologiju“) nemaju obraza reći da je to miješanje muškaraca među žene nešto športsko, ljudsko, ili pošteno. Budući da se radi o časnoj Olimpijadi, ne usude se trijumfirati nad velikim uspjehom svojega agresivnoga aktivizma koji je, dakle, srušio logiku, ugled i čast i toga najvažnijega športskoga događaja u svijetu i u povijesti čovječanstva. Sretni su, naravno, jer za njih osim vlastitoga fiziološkoga užitka (v. dalje) nema drugih svetinja (feministica Butler je rekla „naše tijelo je naš hram“), ali šute zgranuti pred svojim uspjehom, koji je i najglupljima otkrio apsurd njihova učenja. Ne zaboravimo: muškarci koji su se proglasili ženama natjecali su se u trčanju sa ženama i pobijedili! Logika toga događaja ničim se ne može braniti, ničim. To je kao kad razmažena djeca zapale kuću svojih roditelja; kuća gori, a svi šute: tragedija uništene kuće prevelika je da se djecu brani, no napasti ih ne smiju tuđi ljudi, a njihovi roditelji to ne mogu učiniti, jer su ih upravo oni učili da se zabavljaju paljenjem žigica u mraku ormara.

O šutnji svijeta

Zbog navedenih razloga, šutnja se čuje i u svijetu. U zapadnom je svijetu ona još gromoglasnija, jer su svi protivnici apsurdne rodne teorije ušutkani. To najbolje ilustrira zakon koji donosi kanadski premijer Justin Trudeau: tko progovori protiv rodne teorije dobije do dvije godina zatvora. To nije radio ni Staljin da zaštiti Mičurinovu priču o golemim komunističkim jabukama, s tim da je Mičurinova teorija bila mnogo manje apsurdna od rodne teorije, a Staljinova vlast bezobzirnija od Trudeauove.

O šutnji feministica

Feministice su izmislile rodnu teoriju, a onda je nametnule kao znanost. Sada se nalaze u situaciji da osobe za koje svi znaju da su muškarci – pobjeđuju osobe za koje su oni bore, a to su žene. Ako prosvjeduju, govorit će protiv vlastite teorije, a ako šute, izdale su sve ono za što se stoljećima žestoko bore. Što više pobjeđuju, to više gube. To nisu vidjele kad su bez potrebe zaratile na muškarce, a sada ispada da su zapravo porazile žene. Vide li barem to?

Zašto su muškarci primljeni među žene?

Primljeni su pod pritiskom rodnoga aktivizma koji ljude drukčijeg mišljenja, znanja i dokaza vrijeđa, prijavljuje, otpušta s posla i zatvara.

Sud za športsku arbitražu (CAS) je odlučio da ti muškarci smiju odlučiti da su žene, i da na osnovi toga moraju biti uvršteni u trku sa ženama i uopće ne moraju ni umjetno mijenjati svoje hormone. „Takav je zakon“, kažu hladnokrvno pravnici, inače školovani da sude po pravdi i po zakonu. Da, takav je zakon, jer je već prije bio donesen, bez znanstvenih argumenata, bez društvenih i medicinskih pokazatelja i bez referenduma. Crvena od stida i poniženja, Međunarodna udruga atletskih federacija (IAAF) je popustila, ali je kao dala rok da se u 2017. „donesu dokazi“. Koji dokazi ako to nisu hormoni?

Što su htjeli muškarci među ženama?

Jedna od tih osoba koja se kao biološki muškarac natjecala protiv žena i pobijedila, izrazila je i ocjenu toga svojega djela: „Mislim da je sve u tome da ljudi ljube jedan drugoga, ne u diskriminiranju. Nije bitno kako ljudi izgledaju, kako govore, kako se kreću, kakve mišiće imaju… Bitno se zabaviti.“

Molim čitatelja da tu izjavu pročita više puta, jer ona otkriva srž rodne ideologije i politike, iako na prvi pogled zvuči prihvatljivo površno. Dakle bitno je „da ljudi ljube jedan drugoga“ kaže pobjednica utrke, jer se uporaba pojma ljubavi u rodnoj ideologiji pokazala kao djelovanje teškoga topništva čija vatra krši svaki otpor. „Ljubav“ opravdava svaku devijaciju, negiranje prirodnih zakona i prava drugih ljudi.

Sve je „u nediskriminiranju“, nastavlja pobjednica utrke, i pritom misli na sebe, a zaboravlja koliko je sama diskriminirala osobe koje je lako prestigla, jer one imaju drukčiju hormonsku podlogu, a time i tjelesni ustroj, za natjecanje tko će brže istrčati 800 metara.

No, najvažnije je da pobjednica utrke drži da je „bitno zabaviti se“. Društvena znanost koja zna što je njoj zabava ne smije danas o tome govoriti, pa ne ćemo ni mi. No, proglasiti da olimpijske igre služe zabavi čini mi se kao uvreda za ta starogrčke ratnička natjecanja koja su do danas zadržala dostojanstvo, ozbiljnost i predanost časnoga natjecanja najboljih športaša na svijetu. Ne vjerujem da su svi ti veličanstveni ljudi godinama vježbali, mučili se i odricali svega i svačega (uključivši i zabavu!) – da bi sebi omogućili nekoliko dana zabave u inozemstvu, i to na račun poreznih obveznika svoje zemlje.

Posljedice

Posljedice događaja da su i Riju muški pretekli ženske nesagledivo su dalekosežne! No, za razliku od školskih programa koje žele progurati rodnoteorijski aktivisti, smatram to jednim vrlo pozitivnim događajem! On će cijelom svijetu otvoriti oči o kakvom se apsurdu radi.

Olimpijada je jako važna i popularna i uništenje njezina smisla miješanjem spolova bolje će osvijetliti i druge strašne posljedice primjene te ludosti na svagdanji život običnoga čovjeka. Primjerice, tek se stidljivo i teškom mukom objavljuju posljedice posvajanja djece istospolnih parova, a čvrsti, nesporni dokazi doći će tek za dvadeset godina – dok ta djeca odrastu i dok ih bude dovoljno za uvjerljivu analizu. (Nitko ne misli za što će onda biti kasno i prekasno…).

Ako smo 2016. na olimpijadi imali tri muškarca koji su se natjecali sa ženama, koliko će ih biti za četiri godine? A gdje su sva ostala natjecanja, svjetska i kontinentalna prvenstva, lige, i sve drugo. Školska natjecanja, na primjer! Što ćete reći kada se „žene u glavi“ sudare s pravim ženama u borilačkim športovima, rukometu, košarci, kugli, koplju … ma svemu.

Alternativa je da sav razum popusti i da sve bude kako je zamislio Aleksandar Štulhofer nakon što je do besvijesti čitao djela Alfreda Kinseya. Tada će u životima svih ljudi biti onako kako je nakon Rija 2016. moguće zamisliti da će biti na budućim olimpijadama.

Izvor: narod.hr

Odgovori

Skip to content