TwitterFacebookPinterestGoogle+

DON MLADEN PARLOV: Vjernost kršćanskim/katoličkim načelima

Uvod

Sam naslov može se različito shvatiti i protumačiti. Na temelju našega svakodnevnog iskustva poprilično nam je jasan pojam vjernosti. Tako, primjerice, cijenimo osobe koje su vjerne zadanoj riječi; cijenimo osobe koje su vjerne preuzetim obvezama i odgovornostima koje proizlaze iz njihovih životnih odabira. To naše iskustvo ljudske vjernosti narodna će mudrost oblikovati u izreku: „Ljudi se vežu za riječi, a volovi za rogove!“.

Manje je pak jasan pojam „kršćanskih načela“. Što bi bila kršćanska načela? Postoje li još uvijek? Postoji li nešto, izvan vjere u Presveto Trojstvo i Isusa Krista, što na razini svakodnevnog življenja veže sve kršćane; katolike, pravoslavce i protestante svih denominacija? Mislim da bismo se mi katolici jako teško složili s protestantima o pitanjima braka i obitelji, o pitanjima pobačaja i eutanazije, o pitanjima uloge muškarca i žene u životu Crkve i društva itd. No, nije riječ samo o razlikama koje postoje između različitih kršćanskih vjeroispovijesti, nego i o razlikama koje postoje među samim katolicima. Svi se vole ispovjediti, tj. priznati katolicima, ali kad je riječ o konkretnom životu i raznim životnim pitanjima i problemima tada se i među njima stvara široka lepeza mišljenja o tome tko je katolik i što znači biti katolik. Za jedne katolike, osobito one koji imaju kakvo javno poslanje, posebice za političare, posve je lako i jednostavno ispovjediti se javno katolicima, a isto tako javno zastupati ideje i mišljenja koja su protivna nauku Katoličke Crkve. Nažalost, taj rascjep između priznati se katolikom te uistinu biti katolik ne pogađa samo katolike koji su društveno angažirani, nego i najobičnije vjernike. U nastavku ovog izlaganja pokušat ćemo ukazati na uzroke tog stanja kao i na ideal koji bi svi trebali nastojati ostvariti, kako oni društveno angažirani, tako i svi ostali vjernici.

Uzroci rascjepa u kršćanskom životu

Kad govorimo o uzroku loma, rascjepa u životu vjernika ovdje ne mislimo prvenstveno na onaj lom koji se nalazi u svakom čovjeku, a koji je posljedica istočnoga grijeha i njegovih posljedica. Ovdje mislimo na određene povijesne uzroke koji su utjecali na oblikovanje pogrješnog mentaliteta kod velikog broja kršćana/katolika, a čije posljedice osjećamo i živimo i mi suvremeni vjernici. Neki od tih uzorka možemo nazvati izvancrkvenima, u smisli da su se pojavili u europskoj povijesti, dalje se razvijali te su utjecali ne samo na društvo, nego i na Crkvu, na vjernike, na mentalitet suvremenog čovjeka. Drugi su pak unutarcrkveni, nastali su unutar same Crkve, a često se prožimaju i isprepleću s onim izvancrkvenima.
Kad je riječ o izvancrkvenim uzrocima opadanja vjere i vjernosti kršćanskim načelima oni sežu u kasni srednji vijek, u vrijeme humanizma i renesanse kada su se pojavile učene osobe koje su u središte svoga razmišljanja stavile čovjeka, a u tumačenju povijesti i povijesnih procesa nisu im trebali ni Crkva ni Učiteljstvo. Štoviše, oni su bili smetnja i zaprjeka istinskog ostvarenja „novog univerzalnog čovjeka“, koji će se ostvariti povratom ili ponovnom uspostavom „zlatnog razdoblja“ čovječanstva, a čiji se korijeni prepoznaju ne u prvoj kršćanskoj zajednici i spisima Novog zavjeta, nego u spisima grčko-rimskih klasika. Njima su bili važniji spisi Platona i Cicerona, nego evanđelista i sv. Pavla. Na sreću, utjecaj i odjek takvih razmišljanja nije bio prevelik. No, s novom snagom će se javiti sredinom 17. st. u pokretu kojeg će povijest nazvati „prosvjetiteljstvo“, a koji je, s kršćanske točke gledišta, donio silno zamračenje kršćanske vizije čovjeka i društva.

Prosvjetiteljstvo te pokreti i struje koje će nastati na njegovu humusu, poput marksizma, modernizma, komunizma, nihilizma, nacizma itd., u središte svega stavljaju ljudski razum. Drugim riječima, istinito i stvarno je samo ono što je dohvatljivo i spoznatljivo ljudskom razumu koji postaje zadnja i konačna mjera svega. Ono nadnaravno, nespoznatljivo ostaje prepušteno vjeri pojedinca, ali to ne smije i ne može imati važnu ulogu u životu i razvoju društva. Proteklo, dvadeseto stoljeće pokazalo je što se može očekivati od društva koje se stvara samo na temelju ljudskog razuma i isključivo na temelju ljudskih planova i projekata: na kraju se dobije pakao za čovjeka, za drugoga, za onoga tko ne dijeli ista politička i ideološka uvjerenja.

Snaga i posljedice te maksime osjećaju se osobito danas, početkom 21. st., kada se sve povjerenje društva stavlja u tehnički razum koji će, navodno, riješiti poteškoće suvremenog društva. Za suvremenog čovjeka ne postoji opća etika; dobro je ono što je korisno i što znanost može proizvesti. No bez etike, koja čovjeku dolazi „izvana“, suvremeni je čovjek u opasnosti da uništi samog sebe. Tome vode razni znanstveni pokusi na ljudima (kloniranje, genetski inženjering, pobačaj, eutanazija itd.). Danas pojedine europske zemlje već su donijele zakone koji omogućuju eutanaziju i maloljetnicima.

Papa Benedikt XVI. više je puta upozorio suvremeni svijet kako može preživjeti samo ako usvoji neku opću etiku, tj. da se u svojim izborima i odlukama vodi mišlju „kao da Bog postoji“. No, u Europi vlada – opet riječi J. Ratzingera – neka čudna mržnja prema sebi samoj, Proces sekularizacije, započet s prosvjetiteljstvom, a koji je nažalost zahvatio i Crkvu te brojne vjernike, doveo je suvremenu Europu na put bez povratka. Prema više različitih mislilaca, koji proučavaju povijesti i propasti velikih civilizacija, Europa ide svome kraju. S njome, nažalost, i kršćanstvo koje se odreklo svojih korijena, svojih načela.

Drugi uzrok sadašnje kršćanske nevjerodostojnosti nalazi se u samoj Crkvi. Naime, početkom 16. st. pojavio se je pokret Reformacije (Martin Luther) koji je htio obnoviti Crkvu. U tom je pokretu bilo i dobrih ideja, no nažalost puno više loših. No one nas ne zanimaju. Zanimaju nas procesi u Katoličkoj Crkvi. Ona je na Reformaciju odgovorila Protureformacijom, a kamen temeljac joj je Tridentski koncil (1545.-1563.). Ovdje ne možemo govoriti o cjelokupnom nauku Tridentskog koncila, nego samo ukazati kako su neke koncilske odluke imale i negativne posljedice za život Crkve. Naime, kako su protestanti naglasili opće svećeništvo svih vjernika, koje se prima po sakramentu krštenja, Tridentski je koncil prenaglasio ulogu ministerijalnog svećeništva, tj. ulogu svećenika u Crkvi.

Crkvu se je shvaćalo piramidalno, na način da Duh Sveti djeluje samo u Katoličkoj Crkvi, a ona je prvenstveno crkvena hijerarhija. To je dovelo do postupne i velike pasivizacije vjernika katolika, laika, čija je uloga u Crkvi svedena na primanje onoga što im daje hijerarhija. Njihovo je „biti poslušni“ nauku Crkve, a posebno Rimskog Prvosvećenika. Taj se je mentalitet održao sve do sredine 20. st., odnosno do Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) koji je iznova ukazao na ulogu laika u poslanju Crkve. Crkvu se sada shvaća kao zajedništvo, communio, koju Duh Sveti izgrađuje „odozgor“, po riječi Božjoj i sakramentima, ali i „odozdo“, po karizmama njezinih članova, uključujući i laike. No, proteći će dosta vremena da ideje Drugog vatikanskog koncila zažive u životu Crkve, a još više da se promijeni mentalitet koji se je stoljećima oblikovao kod vjernika katolika.

Vjernost kršćanskim načelima

Vjernost kršćanskim načelima nije drugo doli vjernost Isusu Kristu, vjernost njegovu nauku koji nam je predan u Svetome pismu i crkvenoj Tradiciji. No, ako je Pismo glavni izvor spoznaje onoga što Krist uči i što od nas, svojih sljedbenika, očekuje, postavlja se pitanje što učiniti kad se dva ili više kršćana ne slažu u onome što čitaju u Pismu. Protestanti će odgovoriti kako Pismo tumači samo sebe te da Duh poučava kršćanina nutarnjim shvaćanjem riječi Božje. To je pak dovelo do toga da danas među protestantima postoji više od deset tisuća različitih sljedbi. Očito, to nije ni želja ni volja Isusa Krista.

Postavljeno pitanje možemo postaviti i drugačije: Možemo li mi, suvremeni kršćani, koji danas slušamo Kristove riječi doći do njihova ispravnog značenja i tumačenja? Je li i za nas danas dovoljno samo ponavljati ono što je Krist jednom davno rekao? Nije dovoljno samo ponavljati, jer bi time zanijekali kako je Božja riječ izrečena za sve naraštaje te kako i nama danas progovara te nam osvjetljava naše probleme i nudi rješenja. S druge strane, u nedoumici obzirom na značenje Božje riječi mi se katolici utječemo nauku crkvenog Učiteljstva, tj. same Crkve unutar čije je Tradicije nastao Novi zavjet te kojoj je predano Pismo da ga ona vjerno tumači i predaje novim naraštajima. Upravo nam Učiteljstvo, tj. apostolsko nasljedstvo biskupa jamči kako današnja riječ Evanđelja odgovara onoj riječi koju su izgovorili Krist i apostoli.

No mi smo danas u napasti da od ponuđene Riječi, tj. nauka Isusa Krista, kako ga navješćuje i tumači Katolička Crkva, uzmemo samo ono što nam odgovara ili što nam se čini korisnim u određenom trenutku. Na taj način izdajemo Isusov nauk, tj. izdajemo Njega, jer je njegova riječ da njega ljubi onaj tko njegovu riječ prima i vrši. Ne jednu ili drugu ili onu koja mi se osobno sviđa, nego Njegovu riječ, tj. Njegov nauk u cjelini. Ako tako ne postupamo tada se stavljamo iznad Riječi; nismo njezini slušatelji nego njezini suci. Danas nam je jako potrebno iznova naučiti u poniznosti slušati Kristovu riječ, njoj se podlagati, u njoj ogledati vlastiti život te u njezinu svjetlu donositi životne izbore i odluke.

Tu je na ispitu naša vjera u Isusa Krista, naša vjera u Boga i njegovu prisutnost u svijetu, društvu i našemu životu. Ako doista vjerujemo u Boga i njegovu ljubav prema nama, ako se podlažemo Kristovoj riječi, tj. ako se trudimo ne samo ispovijedati nego i živjeti prema njegovu nauku, tj. prema kršćanskim načelima, tada ćemo iskusiti ono što je iskusio i sv. Pavao, a to je kako Bog u svemu surađuje s onima koji ga ljube te sve okreće njima na dobro. Na taj način kršćani postaju Kristovi svjedoci u ovome svijetu, tj. svjedoče kako je život jači od smrti, kako je ljubav jača od mržnje, kako je Isus Krist jedini istinski odgovor na tajnu Boga i čovjeka.

don Mladen Parlov

Komentiraj