TwitterFacebookPinterestGoogle+

ŠKABRNJA: Članovi Hrvatske udruge Benedikt u koloni sjećanja

Vrijeme tmurno, olovno, s jakim južnim vjetrom, prohladno. Čini nam se da se i vjetar trudi podsjetiti nas, na svoj način, jer drugačije ne zna, na zlokobno jutro 18. studenog 1991. kada je ponosna Škabrnja, malo mjesto Ravnih kotara, izgubila 84 svoja žitelja, od toga 26 branitelja i 58 civila.

Agresorski demon u svojem opakom naletu mržnje želio je samo jedno – poniziti, uništiti, zbrisati zauvijek ovo pitomo hrvatsko selo i njegove stanovnike. Pomućenog uma zaboravlja da je duh neuništiv, jer o Škabrnji već i povijest pamti da je oplakala svoje ljude nakon pokolja u Drugom svjetskom ratu. Tada je zločin izvršen na istom mjestu od iste ruke u istoj namjeri, samo s drugim znakom na kapi. Kako tada, tako i 1991. Ali „Nisu mogli srušit o, pletera stinu. Nisu mogli fermat ovu jubav silnu!“ – svojim stihovima poručuje naša pjesnikinja Branka Mlinar.img_0931-2

Dok se kolona formirala, svatko je bio uronjen u svoje misli. Bilo je to nepregledno mnoštvo ljudi koji su dostojanstveno hodali i molili za sve nevine žrtve svjesni velike cijene krvlju izborene slobode. U pogledima svojih prijatelja čitala sam i radost života, ponosa i nade gledajući obnovljenu Škabrnju koja je već zakoračila u novi život. img_0997-2Naš hod pratila su zvona crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije kao da potvrđuju naša razmišljanja. Nakon polaganja vijenca na mjestu Spomen obilježja svim umorenim i palim stanovnicima Škabrnje, uputili smo se u već dupkom ispunjenu crkvu. Činilo nam se da je danas ovdje okupljena cijela naša Domovina. U svojoj je homiliji msgr. Slobodan Štambuk, biskup trootočne biskupije, u svojem dojmljivom stilu, zatražio pravdu i pravednost kao ključeve mira i pomirenja. „Krv mučenika nije bila uzaludna jer plodovi njihovi dozrijevaju nama i generacijama u budućnosti.“ – riječi su biskupa Štambuka. Da, vidljivo se život u ovom malom ravno kotarskom mjestu nastavlja i obnavlja. Osjeća se u prepunom vrtiću, školskim hodnicima kao i na obrađenim plodnim poljima.img_0977-2

Naši pogledi u crkvi nisu mogli ne zaustaviti se na kipu ranjene Gospe i predmetu kojim je to učinjeno kao potvrda agresorske bezočne okrutnosti, jer zločinac ne poznaje svetinje i ne mari za njih.

Poslije mise naš se hod se nastavio prema groblju gdje ćemo s upaljenim svijećama, polaganjem cvijeća i vijenaca izraziti poštovanje i zahvalnost mučenicima ovoga kraja. Kiša nas prati cijelim putem do memorijalnog mjesta kao da ispire našu tugu. Od nepreglednog mnoštva ljudi preostaje nam samo pratiti glas koji najavljuje imena onih koji polažu vijenac i svijeće u ime državnih institucija, braniteljskih udruga, županija, gradova … i čekati u redu.

Vraćamo se prema Splitu ponosni da smo u ime svih članova naše udruge učinili ono što svaki žitelj Lijepe Naše treba barem jednom u životu učiniti. Napuštamo ponosnu Škabrnju sa željom i nadom da počinitelji okrutnog zločina budu osuđeni, jer zamislite, to još nije učinjeno! Učinimo to odmah i sada jer nas sadašnjost opominje, a povijest će nas prozvati zbog sramotnog propusta. Vjera u najpravedniji sud, Božju pravdu, uvijek nas tješi i vraća nam nadu.img_0985-2

Tebi, Škabrnjo, upućujemo stihove naše Branke Mlinar jer su pisani spoznajom o tvojoj žrtvi:

Tili su nam uzest sve,

Razapet srce domovine

I zgrabit ovu lipost za sebe

Tili su

ma uspili nisu!!!

Hrvatska udruga Benedikt/ Margita Vučetić

Komentiraj