To je imenovanje potjecalo iz razdoblja prije uspostave NDH, kada je postojalo nezadovoljstvo zbog toga što hrvatski vojnici koji su služili u jugoslavenskim postrojbama nisu imali pristup sakramentima

Što su komunisti spočitali kardinalu Alojziju Stepincu, za što su ga opužili i kako su potencijalne svjedoke prisilili da odustanu od iznošenja istine? O tome piše britanski povjesničar dr. Robin Harris u biografiji o hrvatskom blaženiku “Stepinac – njegov život i vrijeme” koju je upravo objavila Školska knjiga, ustupivši Slobodnoj Dalmaciji ekskluzivno određene izvatke iz intrigantne knjige koja razotkriva mrežu laži o pokojnom kardinalu.

“Tužitelj Jakov Blažević je 23. rujna službeno podignuo optužnicu koja je imala pet glavnih točaka. Prva točka odnosila se na Stepinčevo navodno potpomaganje njemačkih i talijanskih okupatora te ustaša. Druga se optužnica odnosila na prisilno ‘prekrštavanje’ pravoslavnih Srba. Treća točka optužnice odnosila se na vojni vikarijat. Stepinčeva uloga – zapravo nominalnog – vojnog vikara (sine titulo) oružanih snaga NDH trebala je poslužiti njegovu povezivanju i s ustašama i njihovim zločinima, kao i s nedjelima svećenika (od kojih su zapravo tek poneki bili vojni vikari). To je bila osobito slaba točka optužnice, posebice zbog toga što je Stepinca (što je on i istaknuo) imenovao papa, a ne poglavnik. To je imenovanje potjecalo iz razdoblja prije uspostave NDH, kada je postojalo nezadovoljstvo zbog toga što hrvatski vojnici koji su služili u jugoslavenskim postrojbama nisu imali pristup sakramentima.

Konkordat bi bio legalizirao to imenovanje, no on, naravno, nije ratificiran – Skupština ga je podržala, ali se o njemu nije nikad glasalo u Senatu. Stoga je, kako je rasla prijetnja od izbijanja novog rata, Biskupska konferencija Jugoslavije 1939. godine željela da se Stepinca imenuje za vojnog vikara ako izbiju neprijateljstva. Rim je 1940. godine pristao na to. U siječnju 1942. godine Vatikan je potvrdio to imenovanje – opet, sine titulo, jer Sveta Stolica nije službeno priznavala NDH.

Napad na komunizam

Četvrta točka optužnice odnosila se na nadbiskupovu potporu NDH sve do njezina pada u svibnju 1945. godine. Ovdje je svoju ulogu odigralo ono sporno izvješće Piju XII. iz 1943. godine. Peta i završna točka optužnice odnosila se na neprijateljsku propagandu, odnosno nadbiskupove kasnije napade na komunizam i aktivnosti Partije – navodi Harris.

“Suđenje Stepincu počelo je 30. rujna, i to ispitivanjem samoga nadbiskupa. Trajalo je tri dana. Stepincu je 3. listopada dopušteno da održi svoje izlaganje koje je trajalo 38 minuta.

A zatim je tužiteljstvo nastavilo sa saslušanjem svojih 58 svjedoka. Tako je prvih šest i pol dana suđenja Stepincu – uz iznimku njegova izlaganja – pripalo tužiteljstvu. Tek je poslijepodne sedmoga dana obrana dobila prigodu da se pročita dio, ali ne svi dokumenti koje je predložila. To je učinjeno na površan način, tako da se smisao dokumenata uglavnom izgubio. Zatim je saslušano nekoliko svjedoka obrane. Suđenje je završilo 8. listopada nakon što su dva Stepinčeva branitelja održala svoje završne govore i nakon što je Blažević odgovorio na njih.”

“Stepinac je uglavnom odbijao odgovarati na stvarna pitanja, s pravom misleći da se ishod suđenja već ionako zna, pa je odlučio radije iznijeti svoju izjavu. Na pojedine je optužbe često odgovarao riječima da je njegova „savjest mirna”, što je izazivalo podsmijeh. Nadbiskup je započeo time što je ponovio kako se ne će braniti i neće ulagati žalbu. Zatim je ustvrdio kako suđenje nije usmjereno protiv njega osobno, već protiv njega kao čelnika Katoličke crkve.

Nakratko se posvetio drugoj točki optužnice, onoj povezanoj s vjerskim prijelazima Srba. Istaknuo je kako je prekrštavanje pogrešan izraz i naglasio da su svećenici bili izloženi snažnom pritisku samih pravoslavaca da prihvate njihov ulazak u Katoličku crkvu. Objasnio je način na koji je postao vojni vikar.

A zatim se okrenuo prvoj točki optužnice – svojoj potpori novom režimu 1941. godine. Nije se želio opravdavati zato što je dijelio ushit zbog oslobađanja od „bespravnog ropstva” koje su Hrvati trpjeli u Jugoslaviji. Naglasio je kako to nije značilo da je podupirao ideologiju novih vlastodržaca: “… čak je i vrapcima bilo na krovu poznato da ja nisam nikada bio persona grata ustaškog pokreta, niti ustaša, niti ikada položio prisegu Paveliću, kao što vaši činovnici koji danas ovdje služe.”
Dodao je da su Hrvati imali jednako prava na nacionalno samoodređenje kao i bilo koji drugi narod. To su pravo uživali po načelima međunarodnog i prirodnog prava.

Kad je riječ bila o četvrtoj točki optužnice, potpori NDH, a time i izdajničkom neprijateljstvu prema državi i narodu između 1941. i 1945. godine, Stepinac je istaknuo kako je NDH u tom razdoblju bila jedina država koja je postojala. Je li trebao slušati Dražu Mihailovića, jugoslavenskog ministra obrane? Je li trebao slušati partizane koji su se skrivali u šumi? Ali kada su partizani u svibnju 1945. godine preuzeli vlast, on je prihvatio da je njegova dužnost to priznati – i upravo je to učinio. Svi navodi koji su sugerirali njegovo izdajničko ponašanje za Lisakova posjeta, primanja pisama od Moškova te pojave na Kaptolu tajanstvene žene po imenu Lela Sopijanec – navodne ustaške špijunke – bili su irelevantni. Nije ga se moglo kriviti zato što je primao ljude koji su se predstavljali lažnim imenima – i s kojima nije razgovarao o političkim pitanjima – kao ni za primanje pisama koja nije pročitao”.

“Stepinac dalje od toga nije želio ići u odgovaranju na optužbe – iako je u svojoj završnoj izjavi pokušao objasniti pitanje prisilnih vjerskih prijelaza. Sada se posvetio svojoj glavnoj temi, a to je bilo jasno okriviti komunističke vlasti zbog toga što nije postignut modus vivendi između Crkve i države. Opetovano je poricao tvrdnju javnog tužitelja da je postojala sloboda savjesti i vjerovanja za Katoličku crkvu, a za svoje je tvrdnje ponudio i dokaze. Događala su se ubijanja i nepravedna pritvaranja svećenika. Rekao je kako je ubijeno između 250 i 300 svećenika te upozorio da narod to neće oprostiti. Opisao je i onemogućivanje djelovanja katoličkih škola i sjemeništa, preuzimanje katoličkih institucija, uključujući sirotišta i bolnice. Branio je Caritas. Prigovorio je zbog izbacivanja vjeronauka iz škola. Kritizirao je način na koji se uvodio građanski brak. Primijetio je: ‘Katoličkoj crkvi oduzeto je bez sporazuma sa Svetom Stolicom gotovo sve njezino imanje.’

Vraćajući se temi progona svećenstva, Stepinac je naveo stvarne primjere nasilja protiv biskupa – što se i njemu dogodilo u Zaprešiću – kako bi ih se onemogućilo da u svojim biskupijama izvršavaju pastoralnu ulogu. Osobito je emotivno govorio o nečemu što ga je oduvijek zanimalo, a to je bilo ‘da svojoj mladeži očuvamo temelje vjere’.

Djeca su u školama učila iz novih udžbenika u kojima je stajalo da Isus Krist nikada nije postojao. Svi učitelji koji bi djecu poučavali nešto drugo idućeg bi dana izgubili posao. U udžbenicima se nalazila i pjesma koja je Djevicu Mariju opisivala kao bludnicu. Jesu li mislili da su pravoslavni vjernici bili išta manje povrijeđeni zbog toga? Tužitelj ga je ismijao, a publika izvrijeđala nakon što je kritizirao navode iz udžbenika da su ljudi potekli od majmuna. Na nešto sigurnijem terenu pokazao je kako je materijalizam postao jedina prihvatljiva doktrina, a opisao ga je ‘brisanjem s lica zemlje spomena Boga, brisanjem sa zemlje samog kršćanstva’.

Dvije poruke

Stepinac je zatim novom režimu uputio dvije poruke. Prvo, rekao je kako je još uvijek bilo moguće započeti pregovore sa Svetom stolicom da bi se nadvladale postojeće razlike. Ali Crkva „ne poznaje diktata”. Drugo – a pritom se izričito obratio Komunističkoj partiji – rekao je kako je ona trebala izvući pouke na temelju onoga što se događalo u prethodnih sedamnaest mjeseci i vidjeti da se Crkva ne bori za svoje materijalne interese. Društvene i gospodarske reforme zapravo nisu bile suprotne katoličkim načelima. Pitanje je bilo je li Partija bila spremna dopustiti slobodno nadmetanje između sebe i Crkve za srca i umove ljudi: Hoće li pristaše komunizma dozvoliti, kao što oni ispovijedaju komunizam i materijalizam priznaju za jedino evanđelje, da i mi imamo pravo da se svim dozvoljenim sredstvima borimo za svoje kršćansko uvjerenje i njegovu pobjedu u svijetu? Zato su ginuli milijuni kršćana u prošlosti pa će tako, ako treba, biti i u budućnosti.”

“Potencijalnih svjedoka obrane nije manjkalo. No ključno je pitanje bilo: Tko će imati dovoljno hrabrosti istupiti? Tko može dati koristan doprinos? I koga će sud prihvatiti?

Politeo je predložio imena 22 svjedoka obrane, a Katičić njih još 15. Dvojica su odvjetnika navela i teme o kojima su svjedoci trebali govoriti. Tužitelj je istog trenutka pobjesnio. Rekao je da su navedene teme tek „sitnice” i da one ne mogu promijeniti „načelnost stvari”. Nadalje, mnogi od predloženih svjedoka bili su „notorni fašisti”, dodavši kako „fašisti ne mogu svjedočiti u ovoj zemlji”. Politeo je ljutito odbacio te pritužbe.

Pritisak na obranu iza kulisa i nadalje je bio snažan. Blažević je imao pravo ulagati veto na to koje će pisane dokaze braniteljima biti dopušteno upotrebljavati, a sada je dobio i pravo spriječiti svjedočenje ključnih svjedoka obrane.

Od 37 predloženih svjedoka obrane sud je službeno prihvatio njih 22. Znakovito je da su među svjedocima koji su u tom dijelu postupka bili odbijeni bili i oni koji su mogli dokazati da su uvrjedljivi i ozbiljni napadi na Caritas i nadbiskupovu ulogu u vezi s njim bili neistiniti. Ti su se navodi temeljili na elaboraciji izjave koju je dao teško bolestan bivši ravnatelj Caritasa koji ju je poslije želio povući, no preminuo je prije nego što je u tome uspio.

Budući da su se ticale navodne diskriminacije srpske djece te redovnica koje su krale novac i spavale s ustašama, bila je to predobra priča da bi je tužiteljstvo izgubilo. Odlučnost Udbe da diskreditira Caritas za koji je mislila da je suparnik Partiji u borbi za potporu javnosti u okviru njezine borbe protiv Crkve – nije upitna”.

“Bilo je i onih koji su željeli svjedočiti, ali su bili odbijeni već prije. Njihov broj nije točno poznat, no među njima je bilo i potencijalnih svjedoka koji bi, da su mogli svjedočiti, pokopali izmišljotine o Stepincu i Katoličkoj crkvi koje su se širile u to doba. Primjerice, dvadeset Židova koji su još uvijek živjeli u Jugoslaviji, a koji su svoj život dugovali nadbiskupu, uspostavili su vezu s Politeom te se ponudili za svjedoke. Drugi Židovi, koji su se bili preselili u Palestinu, također su ponudili da će doći na sud. Odvjetnik im je savjetovao da ne preuzimaju taj rizik. Može se razumjeti i zašto. Tema holokausta gotovo i nije spomenuta tijekom suđenja. Osim toga, svi potencijalni svjedoci „buržujskog” podrijetla, bili Židovi ili ne, mogli su se naći u problemima”.

“S druge strane, odnos prema Srbima bio je tema na koju se tužiteljstvo željelo usredotočiti – ali s partijskog gledišta. Stoga se nipošto nije željelo dopustiti da za obranu svjedoči netko od Srba. Općenito govoreći, Srpska pravoslavna crkva, koja je u to doba pokušavala razviti odnose s novim režimom, nije bila spremna miješati se u suđenje. No čini se da je budući pravoslavni episkop Emilijan bio spreman svjedočiti. Možemo pretpostaviti da je na njega izvršen pritisak da odustane. A to se sigurno dogodilo s dr. Milutinom Radetićem čiji je život Stepinac spasio i zatim mu pružio utočište na Kaptolu. Kada se Radetić ponudio za svjedoka, Blažević ga je izbacio iz ureda te uredio da dobije otkaz na svojem radnom mjestu kirurga. Iako je sud prihvatio ukupno 22 svjedoka obrane, u sudnici se pojavilo samo njih osmero, a jedan od njih je zatim odbijen kao neprikladan.

Stoga je svjedočilo njih sedmero. Među onima koji se nisu pojavili bili su i svi Srbi. Katičić je do posljednjeg trenutka očekivao jednoga od njih, dr. Julija Budisavljevića koji je mogao dati vrlo uvjerljivo svjedočanstvo o Stepinčevim naporima u pomaganju srpskoj djeci. No ni on se nije pojavio. Još jedan važan svjedok koji nije došao bio je Slovenac, vlč. Franc Žužek, katolički župnik u Glini, koji je mogao govoriti, i to na temelju neposrednog iskustva, o svojim i nadbiskupovim očajničkim naporima na spašavanju Srba s tog područja”.

Uvjerljiva svjedočenja

Ipak, usprkos svim prijetnjama, i tada je bilo ljudi koji se nisu bojali svjedočiti i koje Udba nije uspjela zastrašiti da odustanu od iznošenja istine. Takvi su bili kanonici Hren, Lončar, Slamnić i vlč. Crnković.

“Upornost tužitelja da spriječi svjedočenje svjedoka obrane pokazala se opravdanom jer su oni koji su govorili uzdrmali vjerodostojnost njegove argumentacije. Osobit su mu problem predstavljala dva borbena kanonika koja nisu dopustila da budu zastrašeni i spriječeni u tome da kažu što znaju. Prvi je svjedočio kanonik Dragutin Hren. Govorio je o nadbiskupovu predosjećaju o dolasku njemačkih snaga 1941. godine te naglasio loše odnose Stepinca s Pavelićem. Ispričao je kako su, dok je radio u nadbiskupovu uredu, dolazile skupine Srba koje su se tužile na zapreke na koje su nailazile u pokušajima da postanu katolicima. Nakon što se publika počela smijati, on je uzvratio:

Ovaj smijeh je besmislen, jer se to tako dogodilo. Istina je da bi, da smo u potpunosti zatvorili Crkvu za te ljude, broj ubijenih i progonjenih bio daleko veći. Hren je odgovorio i javnom tužitelju nakon što ga je ovaj nazvao „farizejem”. Rekao je kako se u tri navrata pokušavao priključiti Partiji, ali u tome nije uspio. To je očito bila istina jer tužitelj to nije doveo u pitanje. Kanonik Lončar je bio još manje spreman dopustiti Blaževiću da ga maltretira. Nije mu bilo nimalo drago kada je opisan kao „notorni fašistički” svećenik jer je zbog protivljenja ustašama bio osuđen na smrt prije nego što je, nakon što mu je kazna na Stepinčevu intervenciju ublažena, proveo sedamnaest mjeseci u Lepoglavi. Objasnio je kako je došlo do njegova sukoba s vlastima, opisavši žestoku svađu s ministrom pravosuđa NDH Mirkom Pukom i fra Radoslavom Glavašem o prisilnim „prekrštavanjima”, deportacijama i zločinima u Glini. (Puk je bio iz Gline, a Glavaš je zagovarao prisilna „prekrštavanja” – Lončar je poručio Glavašu da mu prijeti ekskomunikacija.)

Ali državni tužitelj nije popuštao. Gotovo je otjerao iz sudnice vlč. Janka Penića koji je trebao svjedočiti o cenzuri, i to tako što je pročitao tekst objavljen pod njegovim imenom koji je sugerirao da je on bio ustaša. Kanonik Ante Slamnić – koji kao Hren i Lončar nije bio u dobrim odnosima s NDH – također je svjedočio o cenzuri te je uspio reći što je želio. Vlč. Josip Crnković, Hrvat rođen u Glini, uvjerljivo je svjedočio o naporima koje je poduzeo još uvijek nenazočni Žužek kako bi se Stepinca mobiliziralo u ime ugroženih Srba. Potvrdio je da su nadbiskupove intervencije spasile mnoge od njih od deportacije i smrti.

Crnković je izričito rekao kako se u Zagrebu nalaze tri spašene Srpkinje te žele doći i svjedočiti u korist Stepinca. (Naravno, nisu se pojavile.) Također se sjetio da ga je nadbiskup poslao, kako je bio iz Gline, da se pokuša založiti kod Puka za dvojicu muškaraca osuđenih na smrt zbog održavanja veza s partizanima. Pukov odgovor i nadbiskupova reakcija, onako kako ih je prenio Crnković, u drukčijem bi okružju zasigurno imali snažan odjek.

Ministar u vladi NDH je rekao: Slušajte, velečasni, prenesite njegovoj uzoritosti sljedeće: Vas usmjeravaju vaši osjećaji, vaše milosrđe prema svima, uključujući i prema onima koji su vaši najveći neprijatelji. Ako oni [NOP i komunisti] dođu na vlast, tada znajte da će vas [svećenike] prve strijeljati.

Nakon što je to čuo, Stepinac je primijetio: Neka oni, ako dođu na vlast, čine štogod hoće, a ja ću činiti sada svoju dužnost prema svakome bez razlike, bio on tko mu drago.

Sud je posljednjeg dana suđenja 8. listopada saslušao govore dvojice branitelja te javnog tužitelja. Politeo je iznio uvjerljivu obranu Stepinca. Politeo je imao i druga dva problema. Prvo, bio je prisiljen tvrditi, u skladu s jedinom tada prihvatljivom javnom doktrinom, da je, iako „takozvana” NDH nije bila prava država, stanje okupacije opravdavalo osobe poput nadbiskupa u tome da slušaju one koji su držali vlast u svojim rukama. Time je, kako se podrazumijeva, proturječio tvrdnji koju je nadbiskup iznio u svojem obraćanju – da je NDH bila prava, legitimna vlast sve do dolaska partizana. Drugo, što se odnosilo na posljednje točke optužnice o „neprijateljskoj propagandi”, a konkretno o pastoralnom pismu iz rujna 1945. godine u kojemu se Komunističku partiju optuživalo za ubojstva i progon Crkve – što je nadbiskup nekoliko dana prije ponovio i pred sudom – Politeo je te tvrdnje morao predstaviti pogrješnima i preuveličanima te sugerirati da je Stepinac zapravo bio neobaviješten.

Uvjerljivi citati

Unatoč tim teškoćama, odvjetnik je zasigurno učinio dovoljno da bi bilo koji normalan sud uvjerio da Stepinac nije ratni zločinac. Osobito uvjerljivi bili su njegovi citati iz nadbiskupovih propovijedi u kojima je napadao rasizam i osuđivao okrutnosti okupatora i njihovih ustaških saveznika. Temeljeći svoju argumentaciju na dokumentima koje je dobio od Kaptola, dokazao je da se navodno izvješće Piju XII. od 18. svibnja 1943. godine mora držati krivotvorinom” – piše Harris.

“Stepinac je izjavio kako želi još nešto reći o prisilnim vjerskim prijelazima. Ponovio je ono što su rekli njegovi odvjetnici – da nije imao ovlasti odlučivati o postupcima u drugim biskupijama. Pravilo je bilo da oni koji žele postati katolicima moraju uputiti pisani zahtjev ordinariju preko svojih župnika. Ako se događalo nešto mimo toga, nije se moglo misliti da je on odgovoran: To uopće nisu bili prijelazi nego komedija sa kojom crkvene vlasti nemaju posla i za koje ja ne mogu odgovarati.

A zatim je objasnio problem s kojim se suočavao: Svi moji suradnici znaju da smo bili stavljeni pred dilemu, ili dozvoliti prijelaze onima koji mole, ili ga odbiti. A ako ga dozvolimo, nakon dugog promišljanja, bilo je kakve-takve nade da će im ipak donekle biti pomognuto. Ako bi odbili molbe, suze i vapaj tih ljudi, što znaju moji suradnici, mi bi bili danas isto tako na optuženičkoj klupi, jer nismo htjeli pomoći Srbima…

…Neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da pređe u Katoličku Crkvu.

Zaključio je obraćanje sljedećim riječima: Na sve ostalo što se nama imputiralo… vi gospodo izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno pred svom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam što dodati.

Sud je presudu donio u petak 11. listopada. Stepinac je osuđen na kaznu zatvora s prisilnim radom od šesnaest godina te na gubitak političkih i građanskih prava u razdoblju od pet godina.”

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save