TwitterFacebookPinterestGoogle+

USPJEH ISELJENIŠTVA: Hrvati vladari Slovačke, Kostarike i Argentine

Nekoliko osoba hrvatskog podrijetla bilo je na čelu američkih država – Michael Stepovich bio je guverner Aljaske od 1955. do 1958., Rudy Perpich guverner Minnesote od 1976. do 1979. i od 1983. do 1991., Rose Perica Mofford guvernerka Arizone od 1988. do 1991., a John Kasich guverner je države Ohio od 2011.

Predsjednik Slovačke Gašparovič

Izbor Ivana Gašparoviča za predsjednika Slovačke 2004. bio je svojevrstan presedan jer doista je u Europi bilo neobično da za predsjednika, i to na neposrednim izborima, bude izabran netko tko je pripadnik manjinske etničke zajednice, a kamoli sin emigranta s prezimenom koje jasno upućuje na strano podrijetlo.

Slovaci su tako očitali lekciju narodima koji se smatraju demokratskijima od njih, ali korak naprijed u tom smislu učinili su još 1999. kad je za slovačkog predsjednika izabran Rudolf Schuster, pripadnik autohtone njemačke manjine koji je porazio bivšega autoritarnog premijera Vladimíra Mečiara.

Nicolas Sarkozy, po ocu Mađar, čije pravo prezime glasi Sárközy de Nagy-Bócsa, za predsjednika Francuske izabran je tri godine poslije Gašparoviča, 2007.

Zanimljivo je da su hrvatsko podrijetlo imala još dvojica čelnika europskih država iz 20. stoljeća – majka posljednjega komunističkog predsjednika Čehoslovačke Gustáva Husáka (1913. – 1991.) bila je slovačka Hrvatica Marija Fratrić, rodom iz sela Lamoča kraj Bratislave.

Husák je 1987. tijekom posjeta Jugoslaviji odlučio otići i u Zagreb, što se tumačilo njegovim djelomičnim hrvatskim podrijetlom.

Fred Sinowatz (1929. – 2008.), austrijski kancelar od 1983. do 1986., podrijetlom je bio gradišćanski Hrvat, ali nije znao govoriti hrvatski niti ga je razumio pa je na njegove korijene podsjećalo tek prezime.

Sjedinjene Američke Države – guverneri Hrvati

Za razliku od Europe, u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi, koje su tradicionalna iseljenička odredišta, manje je neobično kad visoke položaje u politici osvajaju potomci stranaca, čak i oni rođeni u inozemstvu.

U SAD-u su tako šefovi diplomacije bili Henry Kissinger iz Njemačke i Madeleine Albright iz Češke, ali tek 2008. sin jednog stranca izabran je za američkoga predsjednika.

Barack Obama u povijest je ušao kao prvi pripadnik crne rase koji se uselio u Bijelu kuću, no on nije klasični Afroamerikanac jer ne pripada zajednici američkih crnaca koja već stoljećima živi u Americi.

Obamin otac je, naime, bio Kenijac koji je u SAD došao na studij, a majka bijela Amerikanka iz Kansasa.

Nezahvalno je nagađati hoće li jednog dana neki Hrvat postati američki predsjednik, ali već je nekoliko osoba hrvatskog podrijetla bilo na čelu američkih država – Michael Stepovich bio je guverner Aljaske od 1955. do 1958., Rudy Perpich guverner Minnesote od 1976. do 1979. i od 1983. do 1991., Rose Perica Mofford guvernerka Arizone od 1988. do 1991., a John Kasich guverner je države Ohio od 2011.

U Južnoj Americi sinovi doseljenika još su osamdesetih godina 20. stoljeća dospjeli na predsjedničke položaje pa je u Peruu šef države bio Alberto Fujimori, po ocu i majci Japanac, a u Argentini Carlos Menem, kojem su oba roditelja bili iz Sirije.

Prezimena još nekih latinskoameričkih predsjednika govore o tome da im podrijetlo nije španjolsko ili portugalsko – brazilski predsjednik Juscelino Kubitschek potjecao je iz Češke, paragvajski diktator Alfredo Stroessner iz Njemačke, čileanski diktator Augusto Pinochet iz Francuske, njegov nasljednik Patricio Aylwin iz Engleske, dok je čileanski predsjednik Eduardo Frei imao švicarsko podrijetlo, a predsjednica Michelle Bachelet francusko.

Francisco José Orlich Bolmarcich

Zbog velikog broja hrvatskih iseljenika u Latinskoj Americi ne čudi da je dvojici njihovih potomaka uspjelo postići najviše dužnosti u svojim zemljama.

Prvi je bio Francisco José Orlich Bolmarcich (1907. – 1969.), predsjednik Kostarike od 1962. do 1966.

Otac mu je bio José Rafael Orlich Zamora, podrijetlom iz Punta na Krku, a majka Georgina Bolmarcich Lemecich s Cresa.

Djed Frane Orlić bio je osnivač Austro-hrvatskoga parobrodarskoga dioničkog društva koje je prethodnik današnje Jadrolinije, a u Kostariki, gdje se oženio bogatom Franciscom Zamorom, obogatio se kao trgovac kavom.

I nakon iseljenja u Kostariku obitelj je zadržala veze s rodnim krajem pa je Francisco Orlich ondje boravio kao jednogodišnjak.

Kad mu je bilo 14, došao je s majkom na Cres, ondje boravio godinu dana i djelomice naučio hrvatski.

Ponovno je u Hrvatsku došao u ožujku 1962., odmah nakon izbora, a zajedno sa suprugom posjetio je Cres, Punat i Rijeku.

“Možda za svoje uspjehe u ekonomiji i politici mogu zahvaliti upravo tome što potječem iz ovih krajeva i što sam naslijedio upornost ovih naroda”, izjavio je Orlich tom prigodom novinarima.

Orlich je završio studij agronomije i trgovine, ali rano se počeo baviti politikom pa je već 1930. postao gradonačelnik svoga rodnog San Ramóna. Nekoliko puta bio je zastupnik i ministar, a za predsjednika se prvi put kandidirao 1957.

Kao predsjednik razvio je dobre odnose sa SAD-om pa ga je 1963. posjetio i John Fitzgerald Kennedy, a poduzeo je i velike infrastrukturne radove i poticao razvoj obrazovanja.

Godine 1977. parlament ga je posmrtno proglasio “Dobročiniteljem domovine” (Benemérito de la Patria).

Godinu dana nakon Orlicheve smrti postojala je mogućnost da i Čile dobije predsjednika hrvatskog podrijetla.

Kandidat demokršćanske stranke na izborima bio je Radomiro Tomic Romero koji je s 28 posto glasova osvojio treće mjesto, dok je pobjednik bio Salvador Allende. Tomic je preminuo 1992., a prema svjedočenju tadašnjega hrvatskog veleposlanika u Čileu Frane Krnića, bio je vrlo rezerviran prema Hrvatskoj.

Majka argentinskoga predsjednika

Sljedeći latinskoamerički predsjednik hrvatskoga podrijetla bio je Néstor Carlos Kirchner Ostoic koji je 2003. postao predsjednik Argentine.

Otac mu je bio podrijetlom iz Švicarske, a majka María Juana Ostoic Dragnic s Brača.

Preminula je u veljači u dobi od 92 godine, nadživjevši svog sina koji je umro od srčanog udara 2010.

Kirchner je znao samo nekoliko riječi hrvatskog, a prigodom inauguracije vrlo se razveselio kad mu je pristupila savjetnica iz hrvatskoga veleposlanstva Renee Ivin.

Čak je pozvao i svoju majku riječima: “Mama, vidi, iz Hrvatske”.

Kirchner se rodio 1950. u Rio Gallegosu, po struci je bio pravnik, a prije izbora bio je guverner pokrajine Santa Cruz.

Predsjednik je bio do 2007. i uspio izvući Argentinu iz teške gospodarske krize (neki će u tome vidjeti utjecaj švicarskih i bračkih gena), dok je u vanjskoj politici zagovarao odmak od Sjedinjenih Američkih Država i suradnju zemalja Latinske Amerike.

Na predsjedničkoj dužnosti naslijedila ga je supruga Cristina Fernández de Kirchner koju hrvatski mediji ponekad nazivaju “hrvatskom snahom”.

Priča o Hrvatima koji su vladali drugim državama može se promatrati i u vremenskom rasponu širem od posljednjih pola stoljeća.

Smatra se da je hrvatskog podrijetla bio papa Siksto V. (1585. – 1590.), čije pravo ime je bilo Felice Peretti pa bi mu pravo prezime moglo glasiti Perić ili Kruščić (pera je na talijanskome kruška). U prilog njegovu hrvatstvu mogla bi govoriti činjenica da je u Rimu dao obnoviti 120 crkava, a sagraditi samo jednu – hrvatsku crkvu sv. Jeronima.

Također, jedini netalijan kojeg je u prvoj godini papinstva imenovao kardinalom bio je Hrvat Juraj Drašković.

Osim Katoličkom crkvom, Siksto V. kao svjetovni vladar vladao je Papinskom Državom koja je u njegovo doba obuhvaćala velik dio središnje Italije.

Dubrovčani

Prema nekim izvorima, potkraj 16. stoljeća jedan Hrvat vladao je Meksikom. Bio je to Dubrovčanin Vice Bune (1559. – 1612.) kojeg je španjolski kralj imenovao meksičkim potkraljem. O tome nema detaljnijih podataka pa se ne zna ni koliko dugo je Bune bio na toj dužnosti.

Sigurno je, međutim, da je jedan Dubrovčanin vladao Zelenortskim otocima uza zapadnu obalu Afrike koji su od 1975. samostalna država. Bio je to Antun Pušić (1760. – 1838.), koji je bio guverner Zelenortskih otoka od 1818. do 1821.

Kao časnik dubrovačke mornarice stupio je u portugalsku službu te je napredovao do čina kontraadmirala. Uz to je pisao putopisne i ekonomske radove, a guvernersko mjesto dobio je od portugalskoga kralja Ivana VI. kao nagradu za vjernost jer je odbio ponudu austrijskog cara Franje I. koji ga je htio privući u svoju službu nudeći mu grofovsku titulu.

U Portugalu je Pušić poznat pod imenom António Pusich, ali je poznatija njegova kći Antónia Pusich (1805. – 1883.) koja je bila prva portugalska novinarka.

Hrvate nalazimo u gotovo svim dijelovima svijeta, a iz domovine se, na žalost, mnogi iseljavaju i danas.

Stoga će možda i ubuduće biti predsjednika koji su potomci hrvatskih iseljenika, ali globalni migracijski trendovi su takvi da više nije velika senzacija ako na čelo neke države dođe osoba kojoj su korijeni negdje daleko.

Izvor: mojahrvatska.vecernji.hr

Komentiraj