TwitterFacebookPinterestGoogle+

NIKOLA MILANOVIĆ: Bijeg od svijeta ili odgovorno sudioništvo

Snimio: Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Istinski kršćanski život označava otvorenost prema cijelome svijetu i svijest o poslanju u tome svijetu. Stoga Drugi vatikanski sabor svijet shvaća kao „cjelokupnu ljudsku obitelj sa sveukupnom stvarnošću u kojoj živi; svijet kao pozornicu povijesti čovječanstva, obilježen njegovim pothvatima, njegovim porazima i pobjedama. Kršćani vjeruju da je taj svijet ljubavlju Stvoriteljevom sazdan i uzdržavan, doduše dospio u ropstvo grijeha, no da ga je raspeti i uskrsli Krist, slomivši moć Zloga, oslobodio da se prema Božjem planu preobrazi i tako dođe do svoje potpunosti“ (Gaudium et Spes 2).

Naravno da mi kršćani sve što je ovdje izrečeno moramo uzeti u obzir s najvećim respektom. Vidimo da je slika svijeta kako nam je prezentira Drugi vatikanski sabor jako složena. Svijet je stvorenje koje je dospjelo u ropstvo grijeha, ali ga je Krist, slomivši moć Sotone, oslobodio da se preobrazi i dođe do svoje potpunosti. Sve se to, naravno, treba dogoditi prema Božjoj zamisli, jer sve drugo je naopako. Uostalom, osim po Božjem planu, svijet niti ne može doći do svoje potpunosti.

Svijet je ranjen grijehom, dakle, opasno je mjesto, puno zamki i iskušenja. Što onda mudar čovjek može napraviti: povući se iz njega i tako se ‘zaštititi’ ili se aktivno, uz sve opasnosti koje to donosi, uključiti u njegovu preobrazbu?

Bijeg od svijeta

Kroz povijest su mnoge religije i filozofije imale negativan stav prema svijetu. Tako primjerice maniheizam i gnosticizam svijet smatraju zlim i velikom prijetnjom spasenju čovjeka. Oni, naravno, nisu bili usamljeni u takvom razmišljanju pa se jako slične inačice znaju pronaći čak i u kršćanskom okružju kad se prenaglašava grešnost svijeta na račun veličanstvenosti Božjeg djela stvaranja.

Stoga Jürgen Moltmann, upozoravajući na „bijeg lijepih duša u onostranost“ kaže da je takvo ponašanje upravo bijeg koji društvenu i političku zbilju prepušta nerazumnim i nehumanim silama. D. Bonhoeffer kaže da je osamljenje osobe od svijeta idealističkog, a ne kršćanskog podrijetla, jer Krist ne odvaja osobu od svijeta stvari nego od svijeta grijeha. A svijet stvari i svijet grijeha nisu isto.

U svakom slučaju, na Bibliju se ne može pozvati niti onaj tko prezire niti onaj tko bježi od svijeta. Stoga je neodgovoran bijeg od svijeta jako sličan neodgovornom stapanju sa svijetom koji se prema osobama odnosi kao prema stvarima. S druge strane, samoodricanje i kritičko odvajanje od svijeta u biblijskom smislu, izraz su vjere te omogućavaju kritički odmak i objektivnu procjenu idolopokloničkog i kaotičnog svijeta.

Omogućavaju da se jasnije shvati prolaznost i slabost svijeta te da se predanije služi Kristu, a na taj način bližnjemu i svijetu koji nam je povjeren. Odmak je ponekad potreban jer najčešće nismo u vjeri prevladali svjetovnost svijeta koji svojom zavodljivošću može uzburkati našu požudu.

Odgovorno sudioništvo

Govoreći o odnosu kršćanske nade i stava prema zemaljskim stvarima Drugi vatikanski sabor kaže: „Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti, nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje…“ (Gaudium et Spes 39). Čovjek je povezan sa svijetom. Svijet je stvorenje Božje, a kršćanin (i čovjek općenito) je dio toga stvorenja. On je biće koje se svjesno sa svim svojim moćima treba uključiti u Božji projekt stvaranja koji nije do kraja završen. Čovjek je, dakle, pozvan na aktivno i odgovorno sudjelovanje u procesima svoga okruženja.

Pri tome posebno treba obratiti pozornost da to sudjelovanje bude na korist pojedincu i cjelokupnom čovječanstvu. Ovo je osobito znakovito na području znanosti koja snažnim koracima grabi naprijed. No, je li to uvijek na korist čovjeku? Čovjek ne treba biti previše mudar da bi zaključio kako je svijet koji nas okružuje jednim svojim dijelom i rezultat zloporabe naše slobode. Zato vjernik ne samo da djeluje unutar svijeta nego ga i mijenja, ali mora imati na umu da to bude odgovorno postupanje u skladu s Božjom zamisli.

Poslanje kršćana

U ovaj složeni svijet koji je ranjen grijehom, istinski kršćani su poslani kao ranjeni liječnici. Trebali bi biti sol koja će davati ton i okus svijetu. Međutim, dobro znaju da mogu upasti u neku od zamki ranjenoga svijeta. Znaju da mogu postati oholi i sebični, znaju da mogu pasti. Njihova duša trpi zbog nereda koji vlada u svijetu, ali dok god se u vjeri drže Krista „svjetla svijeta“, dok god svoje poslanje temelje na Radosnoj vijesti imat će snage za odgovorno suočavanje sa svijetom i aktivno sudjelovanje u njegovim procesima.

Kršćanska odgovornost djelatna je i smislena samo ako ozbiljno uvažava svijet u kojemu živimo. Svijet treba prihvatiti u svoj njegovoj realnosti. Prihvatiti ne znači gledati na njega fatalistički, nego cjelokupnu situaciju nas i svijeta te nas pred svijetom shvatiti kao zadaću. A realizam jest upravo prvi korak u prihvaćanju odgovornosti. Istinski temeljit i odgovoran čovjek shvaća da je njegova temeljna zadaća mijenjati sebe, a paralelno s time i okružje u kojem živi.

Pri tome mora imati na umu da to uvijek treba biti u svjetlu učenja Isusa Krista. Drugim riječima, nikada ne smije prihvatiti nešto što degradira čovjeka ili svijet, što ga ponižava i umanjuje mu dostojanstvo. Najvažnije je da pri tome dođe do istinskog obraćenja jer se ono nužno odražava i u pozitivnoj promjeni svijeta.
(prema Bernhard Häring, Kristov zakon)

NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA

Komentiraj