Psihotraume i emocije (mržnja, osveta, krivnja, sram) imaju svoje dugo trajanje na prostorima jugoistočne Europe gdje je u XX. stoljeću nastala i u krvi propala Jugoslavija, Emocije su se prenosile transgeneracijski, a često su rezultirale destruktivnim ponašanjem stanovništva.

1.Strah u Hrvatskoj
Patološki poremećaji nastajali su u ovisnosti o sociokulturnoj sredini kojoj su dugotrajno okvir davale velike sile Habsburška Monarhija, Mletačka Republika i Osmanlijsko Carstvo. Otkrivanje tih poremećaja je nemoguće bez pomoći socijalne psihologije, socijalne patologije i drugih znanosti što povjesničara usmjerava prema povijesnoj antropologiji. Kao važan predmet historiografskih istraživanja postaje utjecaj straha na ponašanje ljudi. U tom smislu poučna je knjiga Jeana Delumeaua Strah na zapadu (prijevod 1987.). Autor je analizirao ugroženost kršćanske kulture od 14. do 17. stoljeća. To je vrijeme kuge, gladi, buna i osmanlijske najezde što je poticalo veliki strah ljudi. Tada se smatralo da je sve to djelo Sotone i njegovih pomagača (Židovi, heretici, čarobnjaci, vještice, vampiri). Na hrvatskome području u tome vremenu moguće je zapaziti slične pojava uz daleko intenzivniji strah od Turaka nego na Zapadu (I. Rendić.Miočević, 2011.)

Nastankom Jugoslavije 1918. godine stvoren je okvir za nove strahove koje su poticale naslijeđene emocije iz predjugoslavenskih vremena. Hrvatska se našla na mučilištu velikosrpstva. Ljudi su zatvarani i ubijani, a vrhunac se dogdio 1928. godine kada je u Skupštini ubijen Stjepan Radić. Strah je zavladao Hrvatskom, a destruktivne paranoidne projekcije u Srba i Hrvata širile su se velikom brzinom i dovodile su do reakcija u smislu psihičke bazične reakcije borba-bijeg. Hrvati su počeli reagirati. 1932. godine podignut je ustaški Lički ustanak 1932.), a ustaše su sudjelovali u ubojstvu kralja Aleksandra. Velikosrpaki genocidni planovi iznjedrili su u uvjetima Drugog svjetskog rata kao obrambenu reakciju NDH.

Pobjedom komunista 1945. godine ljudima je nametnut strah kojim se vlast održavala do propasti Jugoslavije. Dakako, i danas postoje mnogi strahovi u hrvatskome stanovništvu kao što je npr. strah od rehabilitacije četništva i obnove velikosrpske agresije. No, realan je i strah od neizvjesne egzistencije, odumiranja nacije itd.

2. Kako manjina posramljivanjem kontrolira većinu
Osim straha veliku ulogu u društvenim zbivanjima može imati sram. Na međunarodnoj konferenciji Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja u organizaciji Franjevačkoga instituta za kulturu mira održanoj u svibnju 2016. u Splitu kanadski znanstvenik koji živi u Dubrovniku Francis Brassard upozorio je da posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad tom većinom. Prema autoru sram se kao psihološka stvarnost iskorištava tako da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe u kojoj se događa unutarnja podijeljenost. Takva osoba pripadnica većine, budući se ne može osloboditi izvornoga identiteta, postaje skladište toga identiteta ali i novoga koji razvijaju razni Trojanski konji koji potiskuju objekte izvornoga identiteta. Konačno ta dvoidentitetska podijeljena osoba djeluje u interesu političke ili ekonomske manjine. Osjećaj srama prema vlastitome identitetu ili njegovim dijelovima govori o disfunkcionalnome društvu kojemu prijeti uništenje.Vrlo efikasna sredstva posramljivanja su etiketiranje (fašist, rasist, krajnja desnica, homofob i dr.), tabuizacija simbola (npr. svastika, znak U i dr.), sprečavanje povijesnih istraživanja i prokazivanje „nacionalističkih“ jezičnih elemenata. Pomoću ovih sredstava osoba se diskreditira i zapravo isključuje iz zajednice.

Brassardova razmišljanja obogaćena adekvatnom literaturom poticajna su kao znanstveno istraživačka tema za sociologe, psihologe, psihijatre i druge znanstvenike. Tim razmišljanjima valja dodati da sramoćenje Hrvata potiču unutrašnji i vanjski činioci. Unutrašnji činioci su raznoliki. Postkomunisti prerušeni u lažne liberale i socijalne demokrate samodopadno predstavljaju sebe kao svjetlo, a sve konzervativno za njih je mrak. U tim okvirima u najnovije je vrijeme izmišljena ustašizacija Hrvatske. U sramoćenju hrvatskih vrijednosti ističu se razne lijeve udruge civilnoga društva, mnogi književnici, filmski i kazališni režiseri te lijevo korumpirana sredsta javnoga priopćavanja. U tome je aktivno i vodstvo Srba u Hrvatskoj koje se u tu svrhu koristi vlastitim novinama financiranim iz državnoga proračuna, istupima u Saboru i na razne druge načine. To vodstvo, prikrivajući svoju sramotu sudjelovanja u velikosrpskoj agresiji, vrijeđa Hrvate. Njihov čelnik u najboljoj maniri sramoćenja i nastojanja da se tim sramoćenjem očuva srpska etnokorupcija odnosno privilegiranost iz prošlih vremena danas izjavljuje za situaciju u Hrvatskoj: „Evo sljedbenika poražene ustaške ideologije i promotora te politike u današnjoj Hrvatskoj, širitelja govora mržnje, pozivatelja na nasilje i negatora antifašističkih vrijednosti.“ O današnjem buđenju velikosrpstva u Hrvatsko i rehabilitaciji četništva u Srbiji ni riječi! Današnje vodstvo Srba u Hrvatskoj nikada nije priznalo odgovornost hrvatskih Srba za agresiju na Hrvatsku. „Druga“ Srbija ih upravo potiče na to priznanje. No, Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu.

Snažno posramljivanje Hrvata tradicionalno poticano od srpske diplomacije dolazi iz inozemstva (npr. Julija Gorin u Jerusalem postu 2010., Bob Dylan u francuskome izdanju revije „Rolling stones“ i današnji mnogi tendenciozni tekstovi o Hrvatskoj). Na laži nitko iz Hrvatske službeno ne odgovara. Štoviše, to je posramljivanje podržavano iz Hrvatske. Ta predsjedbik Republike Hrvatske u Knessetu je govorio o ustaškoj guji. Posramljivanje se npr. dogodilo u svezi s imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. „Kulturnjaci“ kojima je ministar uskratio novčanu potporu njegovo su postavljanje prokazali Zapadu kao tobožnju ustašizaciju Hrvatske. Nasjevši ovoj objedi mnogi su zapadni intelektualci žestoko prosvjedovali. Uspjeh „kulturnjaka“ bio je potpun.

3. Hrvati za razliku od Srba nisu homogen narod
U raspravi o sramu i posramljivanju valja se osvrnuti na narodnosni okvir u kojemu emocije nastaju. Radi se naime o razlici u homogenosti hrvatskoga i srpskoga naroda. Srpski analitičari gledaju na Hrvate kao na homogen nacionalni korpus koji svakom prilikom sramote i rasistički „ukrašavaju“ raznim negativnim atributima, posebno onim ustaškim. Čak se ponekad, kao u vrijeme opsade Vukovara 1991. godine, izbjegava naziv Hrvat i zamjenjuje se nazivom Ustaša koji zapravo postaje etnonim. Mišljenje o hrvatskoj homogenosti prevladava i u Hrvata. I stranci, slabo poznavajući našu povijest, gledaju na Hrvate kao na potpuno homogen nacionalni korpus. No istina je drukčija. Naime, poslije stoljetne etnogeneze, hrvatsko nacionalno tkivo neobično je složeno i rasčinjeno zbog velikih društvenih razlika (plemstvo, svećenstvo, građanstvo, seljaštvo) i posebnosti mentaliteta u pojedinim krajevima hrvatskog narodnog prostora.

S druge strane, za razliku od Hrvata Srbe je povijesno društveni razvoj usmjeravao prema homogenosti. Oni su pod osmanlijskom vlašću bili uglavnom homogeni seljaci povezani pravoslavljem. U njih se u zatvorenome društvu razvila mitološka svijest utemeljena prvenstveno u kosovskome mitu te je lako bilo zaslijepljen narod usmjeriti prema automatskome i nesvjesnome razmišljanju bez sposobnosti samoanalize. U takvome ozračju masovno je prihvaćena ideja o dominaciji Srba na Balkanu i stvaranju velike Srbije. Ta agresivna homogenost, koja tobože treba braniti Srbe od genocidnih Hrvata i drugih neprijatelja, u dugome trajanju živi do danas bez obzira što uzorna „druga“ Srbija upozorava na tragičnost te homogenizacije za susjede ali i za same Srbe. Srbija je u 19. stoljeću kulturno napredovala, ali staro pleme samo je stiglo do palanke što je izvanredno protumačio srpski autor Radomir Konstantinović u knjizi Filosofija palanke (1981.).Pleme će u Srbiji, tvrdi autor, doći do palanke, a nikad neće postati istinskim gradom. Ova borba unutar srpskog naroda, koja je započela u doba stvaranja moderne srpske države, traje do danas i tek shvaćajući njezin smisao možemo razumjeti logiku srpske agresije. Prema Konstantinoviću za duh palanke karakteristični su jednoobraznost i gotova rješenja. Svijet palanke je idealno prost, jer je kao idealno siguran svijet, zatvoren u sama sebe i poznat sebi te je svaka djelatnost u njemu nužno predviđena. Palanački duh traži krivca „napolju“, a s tim u svezi palanka je sklona pamfletizmu koji ulazi u obračune s pozicija već poznate, zadane istine. Iz Konstantinovićevih razmišljanja lako je razumjeti zašto se u Srba ne iskazuje kajanje i sram npr. zbog tragedije Vukovara koja bi prema njima trebala biti opravdana borba protiv tobože povampirenoga ustaštva. Poslije etničkoga čišćenja ne-Srba i rušenja kulturnih objekata kao simbola neprijatelja te mnogih srpskih zločina koji su često izvođeni kao ritualni masakri i silovanja, u Oluji je 1995. godine slijedio egzodus Srba (koji su se prije pobunili). Taj egzodus srpaki autori nazivaju zločinom stoljeća, a prethodno „preventivno“ ubijanje Hrvata/Ustaša ne smatraju zločinom. Srbima po toj paranoidnoj logici nije potrebno kajanje i katarza, ali to je potrebno Hrvatima (Savo Štrbac). Osim toga potrebno je preventivno sramoćenje Hrvata svakom prilikom. U tome su falsifikati u svezi s jasenovačkim mitom dugo imali, i još imaju, velik značaj. Stoga je revizija povijesti neophodna.

U ovakvim raspravama danas se valja sjetiti razmišljanja prešućenoga hrvatskog lingvista i enciklopedista Krune Krstića (1905.-1987.) iz 1945. godine navedenih u knjizi Narod, država, nacionalizam. On smatra da jezik, razna obilježja narodnosti i obilježje zajedničkog porijekla («iste krvi») ne tvore samo po sebi konstitutivno obilježje naroda. Krstić napominje da sam rasni sastav ne čini narod narodom jer se rasna slika nekog naroda zbog miješanja došljaka i starosjedilaca može u nekoliko stoljeća promijeniti, a da «narod» ostane isti. Narod, prema Krstiću, ne tvori ni značaj ljudskih skupina (ćud, temperament, prosjećan psihički profil), a ocrtavanje prosječnog duševnog lika Hrvata otežavaju osobine koje javno mišljenje i narodne rugalice pridaju Ličanima, Slavoncima, Srijemcima, Zagorcima, Dalmatincima, Dubrovčanima, Splićanima, Zagrepčanima i drugima. Krstić, rušeći mišljenje o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, smatra da bi u realizaciji takve kulture odlučujuću ulogu trebala imati država te zaključuje «da su procesi družtvenog suživljavanja, a i diferencijacije, dakle procesi mienjanja i nastajanja stanovitih obilježja u ljudskim skupinama uzko povezani s jednom osobitom vrstom ograničavanja naseljenog tla i družtvenih zbivanja na njemu, s pojavom d r ž a v â.» Krstić se očito približio suvremenim konstruktivističkim mišljenjima o postanku nacija, a njegova su razmišljanja bliska rezultatima najnovijih povijesnih istraživanjima o odnosu države i društva kao što je npr. utjecaj austrijskog državnog aparata na procese modernizacije i razvitak nacionalnointegracijskih ideologija i identiteta u Dalmaciji u prvoj polovini XIX. stoljeća.

Rasčinjenost hrvatskoga identiteta koji obilježavju štokavski, čakavski i kajkavski govor danas se koristi u sramoćenju Hrvata. Sramoćenja u obliku međusobnih negativnih mišljenja i rugalica stanovnika raznih krjeva Hrvatske mogu se izvanredno politički iskoristiti. Tako je danas na zapadu potaknut strah od bijelih čarapa koje simboliziraju „pokvarene“ Hercegovce koji pljačkaju Hrvatsku. Lopovi na zapadu na taj način skrivaju svoja nedjela, a glasači potaknuti tom pričom ali uočavajući razliku u sustavu vrijednosti između zapada i istoka Hrvatske stabilno glasaju za lijevu opciju, dok istok glasa za desnu. Hrvatska je raznolikost zaista bogatstvo, ali je ujedno i činilac pogubnoga nacionalnog rascjepa. No, postoji i dobra strana toga rascjepa. Hrvati upravo zbog nacionalnoga rasjepa ne mogu prihvatiti jednoumne ideologije. Fašizma, zahvaljujući Radićevome mirotvorstvu, za razliku od drugih zemalja (npr. Engleske i Srbija) nije bilo u Hrvatskoj između dvaju ratova, a NDH kao slučajna tvorevina ratnih zbivanja i kao reakcija na prethodni velikosrpski teror nije bila u potpunosti prihvaćena od naroda. Domobrani su bili daleko brojniji od ustaša a braneći Hrvatsku od okupatora mnogi su stanovnici Hrvatske prišli komunističkoj borbi, zapravo prikrivenoj boljševičkoj revoluciji, i na kraju su razočarani doživjeli uspostavu boljševičke vlasti.

4. Spašavanje komunističkoga antifašizma
Valja napomenuti da posramljivanje može biti opasno i za centre političke moći. Za slijednike jugoslavenskoga komunizma (danas SDP) pogubno može biti opravdano posramljivanje zbog okrutnih zločina iz doba Drugoga rata i poraća. Ljudi se, prihvativši to posramljivanje, okreću od stranke čiji su korijeni u zločinu boljševičke revolucije. Svrhu izbjegavanja posramljivanja imao je lex Perković kojim se nastojalo izbjeći suđenje u Njemačkoj jugoslavenskom udbaškom sustavu. Povijesni izvori, pak, potvrđuju sramotu komunista (dakako i njihovih slijednika), a Huda jama (koju lijevo korumpirani mediji gotovo prešućuju) vrhunac je te potvrde. Komunistički sram nastoji se prikriti neobranjivom obranom komunističkoga antifašizma koji je za razliku od Zapada u nas uspostavio totalitarni sustav čije su negativne posljedice vidljive danas. Štoviše u okviru veličanja toga antifašizma i prikrivanja komunističkoga srama sramote se hrvatske vrijednosti kojima se pridodaje obilježje ustaštva. U tome veliku ulogu ima anakrona novoosnovana Antifašistička liga čiji je cilj integracija antifašizmau temelje hrvatskog društva. Razvidno je da se Liga hrani nostalgijom svojih članova i simpatizera, koji su bili privilegirani u doba komunizma, a čije su se mladenačke iluzije srušile. No Liga ujedno brani strukture proizašle iz komunizma (tajkuni, udbaši, nelustrirani kadrovi u viskome školstvu i dr.). Hrvatski antifašisti, zanemaruju europske rezolucije o osudi svih totalitarizama te i dalje veličaju jugoslavenski komunistički antifašizam. Te se rezolucije potiskuju iz školskoga sustava. Prešućuje se i Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina totalitarnog komunističkog poretka 1945. – 1990. godine. Radi očuvanja tradicije komunističkoga antifašizma i radi vladanja nad većinom postkomunisti održavaju kult Josipa Broza. Taj kult prihvaća osiromašeni narod sjećajući se „boljega“ života u doba komunizma, a zaboravljajući da je Titovo doba bilo obilježeno diktaturom. Održavanje ovoga kulta, kojim se štiti Maršalovo ime trgova i ulica gradova, također predstavlja poniženje Hrvatskoga naroda sa strane manjine i, štoviše, ponovno ubija žrtve komunizma. No, ovo ponižavanje koje je ujedno i posramljivanje „ustašizirane“ Hrvatske, uz slobodno isticanje crvene zvijezde kao simbola totalitarizma, nije više efikasna podloga za dominaciju nad većinom, već je uzrok velikoga negodovanja u Hrvatskoj i postaje kontraproduktivno za postkomuniste. U vrijeme vladavine Ivice Račana radi prikrivanja srama koji obilježava komuniste suspendirana je Komisiju za ratne i poratne žrtve koju je Sabor osnovao 1992. godine. Jedan saborski zastupnik s „vječnim“ mandatom koji je incirao tu suspenziju, danas prema načelu držite lopova, sramoti sve hrvatsko shvativši koliko je posramljivanje većine važno u održavanju vlasti.

5. Povratak hrvatskome ponosu
Od 1918, godine do danas Hrvatska i Hrvati su ponižavani i posramljivani a njihova je kultura definirana kao „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige” (hrvatski Srbin Ljubomir Micić, 1895.- 1971.). Konačno je došlo vrijeme da Hrvati budu ponosni na svoje velikane iz prošlosti u kulturi, znanosti i umjetnosti te drugim aktivnostima poput vojničkih. Takvih velikana koji su u raznim razdobljima dali velik doprinos europskoj i svjetskoj kulturi ima previše i oni su čitaocu ovoga članka poznati te ih nećemo spominjati. Navesti ćemo jedan primjer koji potvrđuje zanemarivanje naše baštine i njena doprinosa Svijetu. Gotovo je nepoznato da Rusi spominju Benjamina Dalmatina kao prvoga humanistu na ruskome tlu. Dalmatin je krajem XV. stoljeća sudjelovao u prevođenju Biblije na ruski jezik, a potekao je iz Generalnoga učilište dominikanskog reda u Zadru osnovanoga 1396. Dakle, Hrvati su rano imali visoko školstvo koje je svoje djelovanje usmjerilo prema svome zaleđu ali i daleko prema sjeveru. U ovome kratkom podsjetniku ne smije se zaboraviti na vrijednu hrvatsku pravnu tradiciju (glagoljaški zakoni, statuti komuna, običajno pravo) koja je potiskivana od 1918. godine. Lijevi političari, pak, bezočno tvrde da Hrvati nemaju demokratsku tradiciju što je još jedan oblik posramljivanja.

Današnja hrvatska država s jakim komunističkim prežicima, uz sprečavanje lustracije i odbacivanje tradicionalnih vrijednosti te nekritičko prihvaćanje liberalizma, ne može ostvariti napredak. Ta država na svim područjima iskazuje svoju disfunkcionalnost i izaziva društvene konflikte. Šansa za rješavanje mnogih društvenih problema, pa i oživljavanja ponosa mladih, otvorila se državi pri razradi „Cjelovite kurikularne reforme“. No, ta je reforma politički lijevo usmjerena a cilj joj je u maniri nove idejnosti i partijnosti oduzeti odgoj djece roditeljima usađujući mladima liberalne ideje uz prikrivanje važnosti neokonzervativizma koji može biti branitelj modernosti (Irving Kristol, 2004,). U toj reformi prikriva se zločinački karakter komunizma, koji je u nastavnom programu za povijest odvojen od fašizma i nacizma. Cjelovita kurikularna reforma zatajila je u svome zadatku izgradnje ponosa u mladih. Ta Marulić je protjeran iz školskoga programa!

Podsjetimo se što je o poštivanju tradicije kao vrlo važne sastavnice odgoja kazao prešućeni hrvatski pedagog Stjepan Matičević (1880.-1940.): “Prihvaćajući tako svoju sopstvenu, tradicionalnu i doživljenu nacionalnu kulturu i sva njezina dobra i tekovine, mi možemo ipak i unutar njezinih granica i međaša vršiti blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka i uspona, novih vidika i veće budućnosti, a sve u vidu čvršće orijentacije prema najvišim vrijednosnim idejama i njihovu redu, prema neprolaznim idealima općeg čovještva.”

Ivo Rendić – Miočević/hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save