TwitterFacebookPinterestGoogle+

UDBA je vrbovala i Stepinčeva tajnika

Kad su komunističke vlasti premjestile zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca iz zatvora u Lepoglavi u župnu kuću u Krašiću krajem 1951. godine, nisu ga prestale nadzirati, kontrolirati ni zagorčavati mu život. Okružili su ga špijunima i doušnicima nastojeći ga slomiti na sve moguće načine, zamjerajući mu čak i propovijedi, a kad mu je Rim dodijelio titulu kardinala, komunistički režim se ponadao da će ga se napokon riješiti i otjerati ga iz Hrvatske. Uzalud.

Prenosimo zadnji dio feljtona o blaženom Alojziju Stepincu s portala misija.slobodnadalmacija.hr

Nisu se smirili čak ni kad su ga doveli do smrti. I mrtav je, za njih, bio prijetnja. O tome, među ostalim, piše britanski povjesničar dr. Robin Harris u knjizi “Stepinac – njegov život i vrijeme” koju je objavila Školska knjiga, ustupivši Slobodnoj Dalmaciji ekskluzivno pravo objave dijela izvadaka koji svjedoče o nepravdi koja je učinjena današnjem hrvatskom blaženiku. Baš je tu knjigu prije nekoliko dana ministar vanjskih poslava RH Davor Stier darovao papi Franji tijekom susreta u Vatikanu.

“Cjelovit i pouzdan prikaz Stepinčeva života (i smrti) u Krašiću može se naći u dnevniku koji je krašićki župnik vlč. Josip Vraneković neumorno vodio”, navodi Harris.

“Ljudi u Krašiću su slavili i dosta pića popili kad su doznali za nadbiskupov dolazak, a jedan lokalni partijski moćnik bio je zgrožen te je rekao kako bi radije ‘bio u svojem grobu’ nego da je Stepinac u mjestu”.

“Redovita izvješća o onome što se događalo slana su izravno Aleksandru Rankoviću u Beograd. Kao i za njegova boravka u Lepoglavi, najvažnije je bilo onemogućiti Stepinca da utječe na Crkvu u Hrvatskoj. U toj je zadaći najvažnije oružje u partijskom arsenalu bila mreža špijuna, doušnika, agenata, odnosno suradnika”. Razmjeri Udbina prodiranja u redove visokog svećenstva, uključujući i na Kaptolu, što dokazuju dokumenti, uistinu su šokantni. To samo pokazuje goleme teškoće s kojima se Stepinac susretao u svojim pokušajima da Crkvu u Hrvatskoj zadrži odanom i čistom, a istodobno potvrđuje i jedinstvenu, povijesnu važnost njegove uloge”, konstatira dr. Harris.

Misteriozna nesreća

“Udbina analiza pripremljena u Zagrebu 13. prosinca 1951. godine primijetila je: Dužnost nadbiskupovog tajnika obavlja Miro Pišonić, naš suradnik. Stepinac je zapravo vrlo rano počeo sumnjati u vlč. Pišonića. Možda ga je umirio Šeper koji je Pišonića zadržao na njegovoj dužnosti, iako je dobivao različita upozorenja, sve do 1962. godine kada ga je napokon poslao u Rim. No tajnik je poginuo (zajedno s dvojicom novaka) u “nesreći” za koju se može pretpostaviti da ju je organizirala UDBA, na cesti kod Stupnika izvan Zagreba. Tajna policija nije željela izgubiti nadzor nad njim jer je strahovala da bi Vatikanu mogao odati nezgodne obavijesti.

Pišonić nije bio jedini špijun. Službenica u nadbiskupskom uredu također je ‘nekoliko godina’ radila kao agentica Udbe, redovito prenoseći izvješća o razgovorima i dostavljajući dokumente”, piše Harris.

“Tijekom internacije u Krašiću Stepinac je, kadgod bi mu to zdravlje dopuštalo, dane provodio vrlo aktivno. Ustajao je svakog jutra najkasnije u 3.45. Misu je najčešće služio u 5.30. Svakog bi dana čitao odlomak iz Rimskog martirologija. Također je svakog dana molio egzorcizam. Nadbiskup je svakog dana sat i pol adorirao sveti sakrament, a ponekad je istodobno molio i časoslov. Strogo je postio. Utjehu je pronalazio u promatranju malene osvijetljene slike Majke Božje koja je visjela na zidu iznad kreveta. Ta se slika nalazila u njegovoj obiteljskoj kući dok je još bio dijete; sjećao se kako mu se majka molila uz nju; o njoj je često razmišljao dok je bio u Lepoglavi. Upravo prije smrti ležat će i zuriti u tu sliku”.

“Na Stepinca su snažno utjecale i poruke iz Fatime. Unatoč iznimnoj tjelesnoj slabosti u to doba, vrlo je svečano, s mitrom na glavi te s plaštem i prstenom koje je primio od pape Ivana XXIII., okrunio kip Gospe Fatimske. Taj je kip potajice kružio crkvama te je posebno s tim ciljem prokrijumčaren u Krašić. Bio je uvjeren (opet na temelju Fatime) da će 1960. godina imati neko apokaliptično značenje – bit će to godina ‘smirivanja’, rekao je. A za njega je to i bila jer je okončala njegove mentalne i fizičke patnje: preminuo je u veljači te godine”.

“Glavni oblik rekreacije bile su duge šetnje po okolnim predjelima. Određene su granice područja kojima se smio kretati, a njih su čuvale policijske ophodnje. Često ih je pratio i pas po imenu Campek. (Partija ga je poslije otrovala.)”.

“Stepinac je bio pravi magnet za mlade svećenike i studente teologije. Neki su dolazili i iz inozemstva, a mnogi iz Zagreba i Hrvatskog zagorja. Jedan od najodvažnijih bio je vlč. Franjo Kuharić, rođen u Krašiću, kojega je Stepinac zaredio 1945. godine. Poslije je postao jedan od mnogih Stepinčevih nasljednika na mjestu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala te gorljivi zagovornik Stepinčeve kauze. Za sve je njih Stepinac imao istu poruku: Nemojte klonuti, već imajte veliko pouzdanje u Boga. Ako i zvijezde padaju – Bog ostaje”, može se među ostalim pročitati u knjizi.

“Opraštanje protivnicima bila je Stepinčeva česta misao vodilja. Svoju je sestru Štefaniju uvjeravao da ne smije mrziti one koji su joj progonili sina. U lipnju 1959. godine, dok se nalazio pod snažnim pritiskom, napisao je Meštroviću: Vi ćete razumjeti, kako je teško u tim okolnostima ljubiti bezdušnog progonitelja. Ali mi to ipak moramo i hoćemo, jer je zapovijed Kristova. Po čemu bismo inače bili bolji od naših mučitelja?”, navodi dr. Harris.

“Jedan od većih problema s kojima se u to doba susretala Katolička Crkva u Jugoslaviji bila je uloga udruženja svećenika osnivanih pod pokroviteljstvom vlasti. Oni su postali glavni casus belli između Stepinca i vlasti. Službeno su bili nazivani svećeničkim staleškim udruženjima (CMD), a njih su komunističke vlasti izmislile kao sredstvo kojim će dovesti do podjela unutar crkvenih redova, a sve u korist partije i države.

“Stupiti u CMD – jest izdaja Boga!” – govorio je Stepinac.

Stroga internacija

“A zatim je stigla vijest objavljena na Vatikanskom radiju 29. studenoga da će Stepinac biti proglašen kardinalom. Bio je to potez koji je pokazao da je papa odlučio javno odati počast pritvorenim crkvenim prelatima – Stepincu i poljskom nadbiskupu Wyszyńskom koji je također postao kardinal. Britansko Ministarstvo vanjskih poslova bilo je zgroženo te je to opisalo “golemom političkom pogrješkom”. Ministar vanjskih poslova Anthony Eden provodio je pritisak da Stepinac pođe u Rim po svoj kardinalski šešir, a da ga papa zatim tamo zadrži. To se nije dogodilo. Mons. Tardini je jasno poručio da će Pio XII. poštovati Stepinčevu želju da ostane sa svojim narodom”.

Novi kardinal nadbiskup se, sa svoje strane, morao služiti svim raspoloživim sredstvima kako bi svoje katoličke Hrvate izveo iz onoga što je izgledalo kao neosvijetljen, beskonačan tunel represije. To je morao činiti dok je istodobno patio od bolne, neizlječive i uglavnom neliječene bolesti.

Nakon Stepinčeva imenovanja za kardinala uvjeti su internacije postali stroži. U početku nikome nije bilo dopušteno da ga posjećuje, a tisak je bio pun napada na papu i Stepinca. Otprilike istodobno pojavili su se prvi simptomi onoga što će se poslije pokazati rijetkom bolesti krvi – po nazivu policitemija rubra vera – riječ je o dramatično povećanom stvaranju crvenih krvnih zrnca. Sredinom listopada Stepinca je počela mučiti bol u lijevoj nozi.

Dvadesetog prosinca dr. Danko Riesner, kirurg u jednoj zagrebačkoj bolnici i otad redoviti gost u Krašiću, operacijom je uspješno uklonio krvni ugrušak iz nadbiskupova lijevog koljena. U svibnju 1953. godine Stepinčev osobni liječnik dr. Branislav Bogičević je po crvenilu na njegovu licu posumnjao da boluje od bolesti krvi što su poslije pretrage i potvrdile. Obaviješteni su Kaptol i vlasti jer je bilo jasno kako je potrebno specijalističko liječenje. Vlasti su poslale liječnički konzilij u kojemu je bio i jedan Udbin liječnik, da pregleda Stepinca, no on nije želio imati posla s njima.

Imao je pravo biti sumnjičav. To je postalo jasno kada je Bogičević, zabrinut za sve lošije stanje svojeg pacijenta, zahtijevao da mu se dopusti da pođe u inozemstvo, ili barem u Zagreb – kako bi dobio pravu dijagnozu i liječenje. Čini se da su vlasti bile spremne uzeti to u razmatranje – ali samo pod uvjetom da kardinal podnese pisani zahtjev. Okršaj između Stepinca i vlasti u vezi s njegovim zdravljem zapravo je započeo i prije – u proljeće 1952. godine, kada je obolio od bronhitisa. Liječnici su u to doba savjetovali da bi mu trebalo omogućiti da se oporavi na obali. Vlasti su ispitale mogućnosti. I postavljen je isti uvjet – Stepinac je najprije morao uložiti formalni zahtjev – a on to nije želio učiniti. Kao što je rekao u jednom pismu, nije želio “dati dojam da je Crkva popustila zbog zdravlja jednog plašljivog biskupa”.

Pat-pozicija u očito mnogo ozbiljnijoj zdravstvenoj situaciji riješena je tek nakon intervencije Meštrovića i američkih katolika.

Umiješala se i američka vlada, pa su Jugoslaveni pristali dopustiti posjet dvojice uglednih američkih specijalista, dr. Johna Lawrencea i dr. Francisa Ruzicha koji su u Krašić stigli u srpnju 1953. godine. Čini se da je injekcija radioaktivnog fosfora koju su dali Stepincu dovela do poboljšanja. Ali oni su zaključili i da je jedan od važnih uzroka njegove bolesti – Lawrence je to čak opisao kao “korijen bolesti” – bila golema mentalna napetost pod kojom se nalazio.

Pogoršano zdravlje

Komunisti su mu sve više život činili neizdrživim. Postavljeni su dodatni stražari. Onima koji su se pokušavali probiti da ga vide prijetilo se ozbiljnim posljedicama ako pokušaju posjetiti “ratnog zločinca”.

“Nadbiskup je zaključio da u Zagrebu mora imenovati pouzdanog koadjutora. Stoga je 18. ožujka 1954. godine napisao (na latinskom jeziku) ono što je nazvao svojim “najvažnijim pismom iz Krašića”. Bilo je adresirano na Vatikan, a u njemu se tražilo imenovanje i zaređenje Šepera kao biskupa i koadjutora. Sve je učinjeno u tajnosti. Šeper je 20. rujna papinsku odluku o svojem imenovanju predstavio kanonicima te je idućeg dana zaređen za biskupa koadjutora. Obavijest o svečanosti proširila se Zagrebom usmenom predajom, bez javne objave. Svečanosti je prisustvovalo čak 3000 svećenika, duhovnika i vjernika. Vlasti koje su izgledale smiješno i nemoćno bile su šokirane i bijesne, kao što je Stepinac i očekivao. Rekao je da sada može mirno spavati i umrijeti u miru. Smatrao je da je upravljanje nadbiskupijom u dobrim rukama”.

“Stepinac je bio ozbiljno bolestan. Prije završne, smrtonosne krize, došlo je do privremene remisije. Ali tijekom cijelog tog razdoblja nadbiskup se nije borio samo protiv onoga što su za njega bile dijabolične aktivnosti Partije za ovladavanje hrvatskom Crkvom, niti samo protiv pokušaja svojih tamničara da ga slome, već i protiv iscrpljujuće bolesti i njezinih bolnih posljedica.

Američkim specijalistima nije bilo dopušteno da se vrate i liječe Stepinca. Redovito mu je i u velikim količinama vađena krv, a to se ponekad činilo i s pomoću pijavica.

U veljači 1958. godine zdravlje mu se naglo pogoršalo. Nije mogao ustati iz kreveta. Trpio je užasne bolove zbog mokraćnog kamenca, a u urinu mu je često bilo i krvi. U svibnju mu je oteklo desno koljeno. Liječnici su dijagnosticirali i probleme sa srcem i plućima. Obaviješten je Kaptol, a liječnici su te vijesti priopćili vlastima u Zagrebu. Stepinac je bio uvjeren da se približava smrt. Zatražio je da se donese odjeća koju je bio pripremio za svoj pokop.

I Radio Vatikan je objavio vijest, a papa je poslao poseban blagoslov. U prostoriji do nadbiskupove spavaće sobe uređen je priručni oltar kako bi tamo mogao služiti misu. Na njegov imendan 21. lipnja (blagdan sv. Alojzija) krašićki vjernici su u njegovu čast organizirali posebnu svečanost. Nije mogao izići, ali ih je blagoslovio s prozora svoje sobe”, što neodoljivo podsjeća na posljednji pozdrav Ivana Pavla II. mnoštvu vjernika na Trgu sv. Petra u Vatikanu.

“Stepinčevo zdravlje tijekom preostalog dijela života nije bilo dobro. Bio je slab zbog neprestanih krvarenja. A najviše muka zadavale su mu posljedice njegove borbe s vlastima. Otkriće novih njegovih pisama iskorišteno je za dodatno pooštravanje uvjeta internacije.

Do Božića je nadbiskup već bio ograničen na šetnju gore-dolje po prostoru ispred stražnjeg ulaza, duljine samo dva i pol metra. Ironično je rekao Vranekoviću da mu se život ionako približava kraju –„Gospodin će mi brzo proširiti moje staze…”

Sve dotad, unatoč psihičkom stresu i novom pogoršanju zdravlja, nije uzmicao u svojoj posljednjoj bitci s vlastima.

Stepinac je osjećao da ne će još dugo živjeti. Prvi put otkad je stigao u Krašić, Stepinac nije služio polnoćku. Sada se nalazio u pravom kućnom pritvoru jer su mu vlasti onemogućile da izlazi iz kuće. U tjednu prije smrti čini se da je bio obuzet potrebom da oprosti svojim neprijateljima.

Otrov i posljednji dani

Ujutro 10. veljače Stepinac je ležao na samrtnoj postelji, povišen na jastuku, i promatrao Gospinu sliku. Ispovijedio se, primio sakramente i papinski blagoslov, polagano se prekrižio, ispruživši ruke koliko je mogao. U pola jedan trebao je primiti injekciju za srce, ali bio je preslab da bi se okrenuo. Vraneković je primijetio da su mu oči bile umorne i mutne. Stepinac je pet puta zaredom rekao: “Deo Gratias” (Bogu hvala). Zatim se pridignuo kako bi pogledao Gospinu sliku i glasno rekao: “Blagoslovljeno Božje ime!” A zatim i: “Fiat voluntas tua” (Budi volja tvoja). To su bile njegove posljednje riječi. Stepinac je još tri ili četiri puta bolno udahnuo te preminuo”, piše Harris. Bilo je to 10. veljače 1960. godine u dobi od 62 godine.

Britanski povjesničar bavi se i pitanjem je li komunistički režim otrovao Stepinca, pa među ostalim, piše:”Kada je postulator Stepinčeve kauze, mons. Juraj Batelja, dio zdjelične kosti, mekog tkiva i tkanine iz lijesa dao na ispitivanje Kemijskom fakultetu Sveučilišta La Sapienza u Rimu, otkriveni su tragovi kadmija, arsena, kroma i olova. Znakovito, stručna je analiza utvrdila “znantnu prisutnost kroma i olova, u vrijednostima koje inače nisu prisutne u ljudskom tijelu”.

Vjernički puk kojeg je nadbiskup cijelog života upućivao neka ostane vjeran do groba Crkvi Katoličkoj, ispratio ga je na pokop u Zagrebačkoj katedrali.

“Niti rat, niti mir, niti sreća, niti nesreća, ne smije nas pokolebati u našoj odlučnosti da ostanemo vjerni do smrti Crkvi Kristovoj – napisao je u svojoj duhovnoj oporuci, potvrdivši još jednom ono što je rekao i na montiranom suđenju: “Nadbiskup Stepinac zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti”.

A i njegova izjava na suđenju “Bio bih obična ništarija kad ja kao katolički nadbiskup, Hrvat, ne bih služio svojem narodu u vrijeme kad je bio jedno bespravno roblje u bivšoj Jugoslaviji”, pokazuje svu njegovu veličinu.

KRAJ FELJTONA

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/MISIJA

Komentiraj