TwitterFacebookPinterestGoogle+

Misionarski polet Crkve u novootkrivenim zemljama Amerike, Azije i Afrike

Snimio: REUTERS/Jose Miguel Gomez

Crkva je od svog Gospodina dobila izričitu zadaću da širi vjeru (Iv 17,18; 20,21, Mt 28,18; Lk 24,47; Dj 1,8). U misijskom radu Crkva nalazi svoje najsavršenije ostvarenje kao ustanova spasenja i kao trajno Kristovo posadašnjenje. Crkva je katolička prema unutra svojim neokrnjenim i neiskvarenim naviještanjem cjelovite poruke spasenja koja se protivi svakoj krivovjernoj i sektaškoj jednostranosti; prema vani katolička jer time što tu poruku širi među svim narodima i rasama Zemlje.

1. Često se Crkva nađe u opasnosti da se poistovjeti s kulturnim krugom u kojem se upravo udomaćila, pa da onda smatra da je nešto dobro. Još u Djelima apostolskim odzvanja ono golemo uzbuđenje koje je obuzelo svu pracrkvu kad je kršćanstvo prešlo od židovstva na poganski svijet. Još dugo su judeokršćani vjerovali kako oni moraju imati vodeću ulogu nad kršćanima iz poganstva te ih zatvarali u svoje vlastite misaone i životne oblike. To je trajalo sve dok se mlado kršćanstvo nije sasvim oslobodilo židovstva i uhvatilo korijen u helenističko-rimskom svijetu. Kasnije, kad je završila kršćanska antika, pri prijelazu s grčko-rimske kulture na srednjovjekovnu germansku kulturu pojavile su se iste trzavice i teškoće. Dok je u antici Sredozemno more povezivalo obalne narode Afrike, Azije i Evrope u jedinstvenu veliku kulturnu cjelinu, u 7. st. zabio se islam kao klin između Evrope i Azije, Afrike. Tek skromni ostaci kršćanstva mogli su se održati u islamskim zemljama Male Azije i Sjeverne Afrike. Bizant je zadržao svoj položaj samo teškom mukom.

Pokušaj u toku križarskih ratova da se islamski klin izbije s vojom silom, doživio je konačan neuspjeh. Jednako nesretno prošao je već po sebi nesretni pothvat da se Bizant i istočno kršćanstvo na silu vrate u zapadnu zajednicu (1204). Istočno Rimsko Carstvo (1204.-1261) bio je žalosni promašaj. Na kraju su Carigrad osvojili Turci (1453) i time je krug oko kršćanskog zapadnog svijeta bio još jače sužen. Posljednji korak na putu osiromašenja i sužavanja Zapadne Crkve učinila je konačno reformacija u 16. st. Pošto je izgubila najveći dio nordijskih zemalja katolička je Crkva svedena gotovo samo na južnu Evropu. Italija i Španjolska bile su dugo vremena posljednje tvrđave kršćanske Evrope.

2. Možemo smatrati dijelom Božje providnosti da je Crkva upravo u to vrijeme preuzela nove zadaće. Bilo je to razdoblje velikih geografskih otkrića, i Crkva je povela vjerovjesništvo širom svijeta. Na svim tim otkrićima imalo je religiozno pitanje značajnu ulogu. Pored želje za pothvatima i pustolovinama, osim privrednih, političkih i vojničkih interesa, misijska je revnost bila jedna od glavnih stimulansa u svim tim pothvatima. Čak su i najrazuzdaniji “konkvistadori” osjećali u sebi obavezu da šire među pojedinim narodima kršćansku vjeru. Dakako, njihove metode su često bile i te kako sumnjive, sramne i okrutne. Smatrali su pitanje časti da pri osvajanju tih zemalja iskorijene poganstvo a nasilno uspostave kršćansku vjeru. Uvijek su sa sobom vodili misionare.

Portugalci i Španjolci potpuno su se kretali u krugu jedinstvenog političko-religioznog mišljenja srednjeg vijeka. Zbog njihove kolijonalne politike i prisilnih obraćenja domaći je svijet kršćanstvo smatrao religijom pljačkaša i tlačitelja, a to je prigovor na koji kršćanski misionari nailaze sve do današnjeg dana. Da je ta optužba bila i te kako opravdana, dokazuje desetljetna borba plemenitog dominikanskog misionara Las Casasa (1474.-1566.). Las Casas se borio za to da se s Indijancima postupa kao s ljudima i da se uvedu miroljubljive misijske metode. Život i djelovanje sv. Petra Clavera (1654), oca crnaca i robova, jedinstven je, velika optužba protiv sile.

3. Pod portugalskom vladavinom djelovao je i veliki isusovački misionar Franjo Kasaverski (1506.-1552.) u Indiji i Japanu. Kao papinski legat u službi portugalskog kralja Ivana III. došao je 1542. u Gou, misionario s velikim uspjehom u Malaki (1545.-1547.), a 1549. na otoku Saccijanu. Isusovac Robert de Nobli (1577.-1656.), uveo je tzv. akomodaciju: prvi se ozbiljno, potrudio da se načinom života i mišljenja prilagodi indijskom pučanstvu. Od godine 1605. živio je kao brahman u Maduri (Južna Indija), životom punim odricanja indijskog pokajnika. Spoznao je u kolikoj mjeri kršćansku teologiju ometa zapadnjački duh kršćanske misije i mržnja što je svijet gaji prema Portugalcima. Nobili je naučio sanskrt, religijski jezik Indijanaca; u svojim propovijedima nadovezivao je na svete indijske knjige, a Kristovo evanđelje prikazivao je kao petu Vedu i time ga uklopio u indijski religiozni svijet. Upravo su tako nekoć radili kršćanski apologeti i Sveti Pavao u svom obračunu s helenizmom. Uspjeh nije izostao.

Robert de Nobili dopuštao je svojim novoobraćenicima da zadrže sve svoje hinduske običaje, ukoliko nisu baš izravno poganski. Čak i u liturgiji i u javnom životu dopustio hinduske običaje, dozvolio je nošenje brahmanske vrpce i kudumija, upotrebu sandalovine i različita pranja. Na sličan način radili su drugi isusovački misionari u ostalim nižim kastama pučanstva. Oko 1650. bilo je u Manduri već 40.000 kršćana. Papa Grgur XV. dopusti 1623.taj postupak i brahmanske obrede, uz neke rezerve. No krajem 17. st. izbije spor oko toga da li je ta metoda prilagođavanja dopuštena. Nakon dugotrajnih nemilih raspi osudio je Benedikt XIV. godine 1742. “malabarskim obred”. Time je sudbina indijske misije zapečaćena. Kršćanstvo nije nailazilo u Indiji na plodno tlo.

Jednaku sudbinu doživjela je isusovačka misija u Kini. Ondje je veliki Matteo Ricci D.I. (1552.-1610.), uveo metodu prilagođavanja i postigao izvanredne uspjehe. Ricci je od 1600. živio kao astronom i matematičar na carskom dvoru u Pekingu te kao carev prijatelj i savjetnik otvoreno naviještao kršćanstvo. Kad je umro, bilo je u vodećim slojevima Kine više od 2000 kršćana. Njegov redovnički subrat Adam Schall von Bell (1592.-1666.) postigao je čak dostojanstvo mandarina i postao1645. “upravitelj carske astronomske službe”. Godine 1650. izgradio je u Pekingu javnu crkvu i isposlovao slobodu vjeroispovijedanja za kršćanstvo u čitavom kineskom carstvu (1657.). Kad je umro, bilo je u Kini oko 270.000 kršćana. Carski ukaz o snošljivosti iz 1692. nagradio je isusovačke zasluge i za Kinu i za carsku kuću. Razvijala se samostalna kineska Crkva: imala je najljepše izglede.

Već je Ricci u svojim propovijedanju vjere sasvim svjesno nadovezivao na postojeće predodžbe o Bogu. Morao je svakako usred tog razvijenog i religioznog naroda izbjeći da oni kršćansku vjeru shvate kao nešto novo, kao da Kinezi sve do dotad nisu štovali Boga, nego živjeli kao bezbožnici. Upravo obrnuto, Ricci im je potvrđivao da su oni oduvijek bili pobožni, a samo im objasnio da je kršćanska vjera najviše ispunjenje ljudske spoznaje o Bogu. Krist je onaj “nebeski gospodar” kojega su oni do tada poštivali. Ukoliko nije bilo opasnosti od poganskog idolopoklonstva, dopustio je Ricci da štuju Konfucija i da nastave sa štovanjem predaka kao činom građanske predaje. Sve naravne vrijednosti kineske kulture imale su i u kršćanstvu svoja prava. Nije li on otišao predaleko? Dominikanski i franjevački misionari, koji su u Kini djelovali od1630. optužiše u Rimu i njega i isusovce. Inocent X. zabrani1645. prilagođavanje. Aleksandar VII. ublaži 1656. tu zabranu. Unatoč tome što su isusovački misionari predložili preporuke i mišljenje samog cara, koji se za njih osobno zauzeo, ostade zabranjena na snazi, čak ju je Klement XI. 1774. ponovio. U Kinu je 1707. poslan papinski legat Tournon; on je na carskom dvoru tako nesretno nastupio da je izazvao prekid s carem Kang Hsijem.

Tournom je umro 1710. u kineskom zatvoru. Car je zabranio kršćanske vjerske propovijedi u kojima nema akomodacije po uzoru na isusovce. Narednom papinskom delegatu, Mezzabarbi, žestoko je prigovorio: “Ti si uništio svoju vjeru: Evropljane koji ovdje žive izložio si bijedi, a osramotio si dobro ima davno pokojnih ljudi”. Pošto je Inocent XIII. 1723. ponovo dopustio ublaženje, Benedikt XIV. 1742. načelnu zabranu svake akomodacije. Te kratkovidne pobjede evropeizma bila je smrt istočnoazijske misije.

Tek u 20. st. mogli su kršćanski misionari ponovo uhvatiti korijena u Kini. Pio XI. (1939) i Pio XII. (1940) povukoše zabranu kineskih obreda za kineski kršćanski svijet. Prekasno. Tri godine nakon toga što je prvi kineski biskup, Tien imenovan kardinalom (1946), preplaviše Mao Ce Tungove trupe svu zemlju (1949). Novi progoni razoriše crkvenu hijerarhiju, koja se sastojala od 20 nadbiskupija, 79 bisupija i 38 apostolskih prefektura. Kineska misija zasjenjena je tragikom.

DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA

Komentiraj