TwitterFacebookPinterestGoogle+

TITOVI ZLOČINI: Ubojstvo 116 ranjenika iz sisačke bolnice

Titovi zločinci odvezli su 116 ranjenika iz sisačke bolnice, svukli ih do gola, svakoga ubili metkom u glavu te ih pobacali u Savu

Pročitasmo u HT-u (br. 638.) kako je sisački biskup Vlado Košić 10. prosinca u Sisku blagoslovio spomen-ploču i križ u spomen na domobrane koje su pobili Titovi četnici. Sjećanje je to na 114 ubijenih ranjenika i bolesnika iz sisačke bolnice, koje su ubili pripadnici 45. srpske udarne divizije.

Pokušajmo objasniti zašto se u podnaslovu ne govori o Titovim partizanima već se govori o Titovim četnicima. Poznato je, što se godinama prešućivalo, da je Tito išao tri puta na dogovore vođi četnika Draži Mihailoviću o vođenju zajedničke borbe protiv Hrvata pa su o tome zaključili i sporazum. U sisačkome se kraju to i provodilo. Sredinom rujna 1941. sisački su partizani, pod vodstvom Vlade Janića, prešli su na Banovinu i tamo se udružili s četnicima, na čijemu je čelu bio četnički vođa Vasilj Gaćeša. Nakon toga zločinačke su im akcije bile zajedničke. Spomenimo samo dvije na ovome banovinskom području. Na Božić 1941. zajednički su zauzeli slabo branjeno Gvozdansko, popalili selo, zajedno s crkvom i pobili preko 70 mještana, sve koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći. Početkom rujna 1943 zauzeli su, još uvijek zajedno, slabo branjeni Zrin, također sve popalili, pobili preko 200 mještana, a ostale protjerali da se više nikada ne vrate na svoja stoljetna ognjišta.

Postoji još jedna istina koja se pokušavala prikriti – da je Tito pri kraju rata, 1944.-1945. godine, cijele četničke divizije pripojio svojim partizanima. Tako je jedna upravo od tih četničkih divizija, pod nazivom „45. srpska udarna divizija“, 5. svibnja 1945. ušla u nebranjeni Sisak. Već na ulazu u grad pokazala je svoju zločinačku ćud. Prve Siščane koje je zatekla na ulici, Brunu i profesora Žepića, bez ikakva je razloga ubila. U uvodu smo rekli kako je ta zloglasna „45. SUD“ 7. svibnja 1945. iz sisačke bolnice odvezla 114 ranjenika, ubili ih kod sela Crnac i tijela im pobacali u Savu. Evo, kako su nam to opisali u svoje vrijeme novinari, koji se nisu usudili potpisati.

Dr. Pedišić pokušao spriječiti zločin

Bilo je to noću. Do zuba naoružani Titovi četnici upali su u sisačku bolnicu i počeli zlostavljati bolesnike. Tražili su tobože bolesne ustaše. Tada je bilo među bolesnicima oko stotinu domobrana i desetak ustaša. Pred bolnicom je čekalo četvero zaprežnih kola, tzv. furgona, s prostranim platoom. Dvojicu su ranjenika bacili iz bolnice kroz prozor da bi se ostalima dalo do znanja kako se partizani ne šale. Ranjenici su polugoli odvlačeni sa svojih ležaja, odvođeni i bacani na furgone. Neopisiva vriska i zapomaganje orilo se kroz noć. U tome se metežu pojavio i ravnatelj bolnice dr. Ivo Pedišić. Ugledavši jeziv prizor, zaviknuo je u sav glas: „Što to činite za miloga Boga?!“ „Da ti slučajno nisi ovde neki lekar?“ – slijedilo je protupitanje?“ „Da, jesam. I neka mi netko objasni što to namjeravate s tim ljudima. Zar ne vidite da su to bolesnici i teški ranjenici?“

„A tako, ustašo! Štitiš svoje. Dok lečiš ustaše, još ih i braniš“. Jedan od partizana je naredio: „Hapsite tog ustaškog lekara! Pa da nam kasnije sve propeva“. „Dobro, hapsite me, samo mi recite, kud vozite te jadne ljude, pa to je zločin“. Na te Pedišićeve riječi, jedan je partizan otkočio pištolj i uperio ga u doktora. Jedan mladi partizan je skočio između njih: „Nemoj, Aleksa! Lekar je to. Valjat će nam.“

Doktor Pedišić odveden je u štab Ozne na saslušanje. Tu je utvrđeno da je on veliki humanist i vjeran Hipokratovoj zakletvi. Ne samo da je liječio nego i skrivao bolesne Židove i komuniste, a lijekove slao u šumu partizanima, kako bi svaki ranjenik, bez obzira kojoj je vojsci pripadao, mogao biti izliječen. A tako je malo nedostajalo da Pedišić bude likvidiran.

Ranjenici, pobacani na furgone, njih 116, pod oružanom pratnjom odvezeni su u noć. Žitelji tadašnje Petrinjske ulice iz mračnih stanova u strahu su promatrali jezivu sliku, kolonu smrti, u nemoći da bilo što učine za te jadnike. Kolona se uz jezive jauke kretala svome odredištu, na obalu Save, nešto niže od naselja Crnac. Ondje su, svučeni do gola, jedan po jedan dobivali metak u potiljak i bacani u rijeku. Ovu su tajnu ispričala dvojica od njih 116, koji su pod okriljem noći uspjeli pobjeći. To su Lojzek Knežević iz Siska i Rupčić iz Novoga Sela.

Odvođeni i ubijani

Sa sličnim je zločinima nastavljeno u Sisku i sljedećih dana. Brojni su Siščani odvođeni iz svojih stanova u nepoznato da im se ne zna ni za njihove grobove. Jedan je od njih i sisački katehet Petar Žagmeštar, odveden već u svibnju iz stana, pa mu se ne zna za grob. Pojedina mjesta u okolici Siska imaju svoje žrtvoslove u kojima su poimence navedene sve žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća. Sisački žrtvoslov ima 1816 žrtava, od toga 631 civilna žrtva, a većina je žrtava iz vremena kad je rat već završio. Na Sisačko-banovinskome području stradali su i mnogi takozvani „križnoputaši“. Istražitelji su utvrdili kako je na Sisačko-banovinskome području utvrđeno 119 grobišta sa 45.000 hrvatskih žrtava.

Lojzo Buturac/Hrvatski tjednik/hkv.hr

1 comment

  1. Karlovačka bolnica 1941. Reply

    Kad će mediji i sudstvo obraditi zločin
    počinjen 17.11.1941. u karlovačkoj bolnici?
    WC holjevac i partizanska banda zaklali dvojicu bolesnika, Dragutina Bužeka i Ivana Laginju, bijesni što nisu zatekli svoga Marijana Čavića kog su naše budale
    liječile u bolnici.
    WC holjevac i ivan šibl haračili su po Zagrebu od svibnja 1945. pa mjesecima nadalje, posebno po logoru Prečko.
    Kad će se o tome barem pisati kad sudstva nema ?!

Komentiraj